Cim cujete nekoga da vam onako mudro (a zapravo samo zamisljeno i tiho) konstatuje, „sve je u genetici“, vi mu odmah odgovorite naslovom ovog teksta. Pustite sad ono „ili“.
Culi ste vise puta onu sad vec popularnu naucnu cinjenicu: izmedju nas i majmuna, razlika u genetskoj masi (kodu, zapisu) je samo oko 2%. Ova cinjenica fascinira jer implicira da sve ono sto nas zaista razlikuje od majmuna, stane u tih dva procenta. E, ovo drugo je daleko od istine – zapravo je glupost.
Jer sta je genetika? Genetika je kao kutija od 10 000 Lego djelova. Svi smo dobili istu kutiju (kao sto znate i majmuni imaju istu kutiju, samo fali nekoliko djelova). I onda neko ko je sklapao Lego milenijumima, mada nista ne razumije, krene da vas pravi. Rezultat? Cast dvojnicima, ono kad neko strasno lici na Dz. Klunija, ali svi ispadnu drugaciji. Ocito da ima neka „sila“ koja tjera „kreatora“ da cas uzme ovu kockicu, cas onu… Ta sila je epigenetika. Glavni instrument (mada ne jedini) sile je uvijek isti: kombinacija ugljikovog atoma sa tri atoma vodonika iliti metilna grupa CH3. Definitivno sjajan primjer elegancije prirode: enormno sarolik spektar rezultata sa samo jednim alatom.
Da se malo odmaknemo od Legoa, a primaknemo nama. Svi imamo iste gene, sta vise i oni su samo nesto slozenije molekule sastavljene od malog, ogranicenog broja elemenata. Ali kako ce se i koji ce se geni angazovati u poslu stvaranja necega novog, zavisi od epigenetike. Pomenute metilne grupe padaju kao prasina po nasim genima i iz toga izlaze razne kombinacije aktivnih i neaktivnih gena. Naravno, evolucija se postarala da vecina velikih, glavnih procesa razvoja jedinke ide uvijek istim putem pa vecina nas ipak ima dva bubrega, dva oka i dva testisa. Ali one finije strukture nase psihe, izgleda, mustre hoda, motorike…. sve to nastaje na jedan visoko individualan nacin, jer prasina“ pada kako se kome zalomi. Naravno da ima gresaka. Svakodnevno. A kako nece? Jer znate li u kakvom se prostoru dogadjaju ovi slozeni procesi? Nase genetska masa (DNA) je jedna traka dugacka 2m. Sad tih 2m „necega“ je sklupcano u prostoru koji je cm na minus 4-u.* Znaci isjecite 1 cm na 10 000 djelica i dobicete u jednom od njih taj prostor u kojem je sklupcano 2m gena. U mraku. Ovdje je zista najbolji opis sa rijecju virtuelni prostor. Posebno je prazni prostor u kojem se molekuli krecu, virtuelan. Pa nece biti gresaka?!
A greske nam dolaze i iz vana. Smatra se da mnoge fizicke i hemijske sile uticu na procese epigenetike. Zracenja (infra-ono, infra-ovo), ishrana, mozda mobilni telefon? Zato mozemo da vidimo da se identicni jednojajcani blizanci koji zive u razlicitim sredinama , razviju sa vidljivim razlikama: ako iko ima iste pocetne kutije Lego kockica, oni imaju, ali ziveci u raznim sredinama epigenetike su im bile izlozene razlicitim uticajima i eto – razlika.
I sve bi ovo bilo fino, lijepo i intrigantno, da nije onoga „ali“ koje dolazi kao nastavak onoga „ili?“ iz naslova.
Na par mjesta sam rekao da metilne grupe padaju kao prasina po nasim genima „igrajuci se“ sa njima. Nista u prirodi ne pada, ta nije ekonomija! Te grupe voze lijevo, desno enzimi trazeci pravo mjesto. Sjecate se o kojem prostoru je rijec. A enzim je avaj, protein. A da bi se neki protein napravio potreban je – gen. I sad (u ovom krugu cirkularne logike!) ispada da iza epigenetike stoji – genetika. Ali ovih krugova logike ima mnogo…. Da bi se neki gen aktivirao i kapitalizovao svoju funkciju kroz proizvedeni protein, mora da ga na aktivnost pokrene jedan drugi protein iza kojeg opet stoji neki gen…. A uto ce i metilna grupa „odozgo“ pa ili gasimo ili radimo? Koji proces je prvi?????
* Kao uporedba. Svi kvantni fizicari ovoga svijeta proucavaju procese koji se dogadjaju u prostoru unutar jednoj atoma, a to znaci 1 cm na minus 33-u…
Jugonostalgija 