Bljutavo

Bljutavo? U svakodnevnom zivotu, bljutavo znaci da nema ukus. Niti smrdi, niti mirise. Ja, ovo je vec elegantnija definicija bljutavog, ali kad je rijec o svakodnevnom zivotu, razumijemo se i slazemo se oko sadrzaja ove rijeci.

Ali mi ovdje govorimo o drustvenim fenomenima, a i oni mogu biti – bljutavi. Zapravo, treba reci da nije sam fenomen bljutav, vec mi koji ga komentarisemo. Kad je nesto u drustvu bljutavo? Pa kad onaj koji je bljutav dok kritikuje nesto sto je bljutavo. Znaci njegova kritika bljutavoga je bljutava. E, to je bljutavo.

Ovih dana imamo na pretek prilika da osjetimo bljutavo u komentarima. Dva su primjera najubjedljivija. Komentarisanja sastanka u vezi sa ekologijom u Skotskoj i napetosti na granici izmedju Bjelorusije i Poljske.

Sta su najvazniji preduslovi da vas stav ispadne bljutav? Prvo, da je problem koji komentarisete pretezak i drugo, da imate nesavladivu potrebu da ga komentarisete. Treci uslov je da koristite fine rijeci, u ovom kontekstu, najcesce zloupotrebljena rijec je hipokrizija. Hipokrizija je kada kritikujete nesto sto i sami radite. Pa da vidimo sta bi trebalo uraditi (reci) u vezi sa dva pomenuta primjera koji trenutno dominiraju medijima.

Glazgov.

Problem je fantastican. U losem smislu rijeci! Indija, Afrika, Poljska…. shvatili su. Lako je bilo do prije par godina kada se o ekologiji, kamenom uglju, dizelu i fosilima nije toliko govorilo. Zapadni svijet je u tisini zamijenio svoj vozni park, isporucio svoje Golfove Dvojke na Balkan. Balkan ih je rado uzeo, jer im je dojadilo da se pomjeraju od A do B na magarcu, osjetili su zadovoljstvo izbacivanja lijevog lakta kroz prozor i dodavanja gasa. Pa jos u isto vrijeme! I niko se nije bunio dok Zapad nije poceo da kaslje od izduvnih gasova na serpentinama od Budve do Cetinja. Sto je posebno zanimljivo Zapad kaslje dok gleda Golf Dvojku cetinjskih tablica na televiziji, a dok sjede u kaficu u Budvi, nista im ne smeta?! E ali ni Cetinjani nisu vise budale! Sabrali su dva i dva i podsjetili Zapad da su oni do prije 150 godina ispustali jos vise fosila kroz auspuh (dok smo mi na Balkanu jahali ekoloski osvjesteno, magarce) i da je sad dosao nas red da i mi malo prljamo kako bi se konacno domogli elektricnog BMW-a. A? Ma, kao u La Kareovom romanu: nerjesivo!

I sad se skupili svi vazni akteri ovoga svijeta (osim Putina) da za par dana, u Skotskoj nadju rjesenje. Dirljivo.

I evo, to je taj prvi preduslov bljutavosti: komplikovan problem. Nerjesiv. Sta je kljucna rijec problema? Pare. Sjajno! Vec ovo je cudo! Komplikovan problem, a ipak moze da se vidi rjesenje, cak i da se sazme u jednj jedinoj rijeci. Nazalost, najtezoj rijeci modernog covjeka: novac. Pa ipak, makar teoretski (a vidjecemo vrlo brzo u problemu poljske granice, ni ovo nije moguce!), postoji vrlo jednostavno rjesenje: rasporedimo sve pare ovoga svijeta ravnopravno, bez obzira ko ih je (i kako) napravio. I, gotovo! OK. Ne moze. Nece niko. Nece niko u Glazgovu da kaze, evo ja cu sutra zatvoriti sve nase rudnike. I? Ostaviti stotine hiljada ljudi bez posla, bez buducnosti, ostaviti privredu bez energije, pa onda to znaci jos koji milion ljudi bez buducnosti…. pa onda sve njih zajedno pretvoriti u glasace opozicije. Nece niko. Svi se hvataju za rokove: kao hocemo, ali kasnije.

I ko je sad bljutav? Pa svi od aktivista do novinara eksperata koji se rugaju sastanku i kritikuju njegove jalove zakljucke. Bljutavo je to sto niko od tih kriticara nije spreman da se odrekne 30% plate….

Poljska granica.

U sustini sukob dvije civilizacije, one zapadne i one istocne. Dvije civilizacije koje se ne vole i koje se samo trpe radi opsteg mira. Trpimo se na razdaljini. Jer lako je trpiti kada se desava nekome drugome, iako i poljski vojnik, granicar i bankar u Stokholmu imaju identican stav bas kao i trgovac u Kataru i onaj muceni izbjeglica u rovu na dva metra od Poljske. Ovo cetvoro pripadaju dvama suprostavljenim civilizacijama koje su vec milenijum u sukobu. Ali kad si daleko od lokve, kad si daleko od bodljikave zice ili metka, onda je lako biti humanista i propovijedati razumijevanje. Oni na liniji dodira, nemaju tu sirinu. Citam veliki naslov na prvoj strani civilizovane i umivene svedske novine: „Mogu li izbjeglice ipak stici do Svedske?“ Pa… kako bih vam rekao – mozda prvi znak otrijeznjenja?

Jer za razliku od ekologije cije rjesenje vide i djaci koji i ne idu u skolu (sic!) – pare, za ovaj problem migracije nema rjesenja. Neko ce reci, pa i tu bi pare rijesile sve? Ne bi. Ekologija jeste pitanje energije, tj. ekonomije, ali migracije su problem i ekonomije i – ideologije. A ideologija je jaca od para, od siromastva, od bogatstva: ideologija je jednostavno sasvim drugi svijet, svijet u kojem novac nije platezno sredstvo.

I ovdje se novinari i intelektualci-humanisti (mada ovi drugi sve manje i manje!!) busaju u grudi i kritikuju hipokriziju Zapada. Da, to je bljutavo, jer jedini ispravan put je – prvo, priznati da se ova dva svijeta ne vole. Zato je naslov u svedskoj novini prvi, mali korak u pravom pravcu: ne krije se vise strah od eventualnog uspjeha imigranata. Treba priznati da nema brzog rjesenja, a dok se ne postigne sporo rjesenje, treba ova dva svijeta razdvojiti. Utjeha je da rjesenje (nazvao sam ga sporim) postoji, ali do njega je dug put. A rjesenje je oslobadjanje covjeka od svake ideologije. Tek kad covjek bude samo covjek, kada ga budu krasile ili „krasile“ samo iskljucivo njegove osobine, bez natruha pripadanju bilo kakvoj grupi, tek tada ce se ljudi sortirati prema privlacnosti (ili odbojnosti), a jezik, nacija, boja koze, kultura, istorija, religija…. nece biti vazne. Kad osjetimo da je to vrijeme doslo sa obje strane poljske granice, nestace granice i ljudi ce se kretati slobodno. Utopija? Sasvim moguce! Ali makar nije ni hipokrizija, niti je bljutavo.

I zato sta je rjesenje makar za veceras: kako ne biti bljutav? Pa, kad vidis krupan problem, cuti.