Na korak od epilepsije

Nekada je vazilo (znam, vazi i danas, ali … izlazi iz laboratorije?) da ako osjetljivog bolesnika stavis ispred izvora titrajuceg svjetla, moze da dobije epilepsiju. To se tada kada sam se ja u klupama sarajevskog Univerziteta spremao za svoju struku, radilo kao test za dijagnozu. Moguce je da se radi i danas…? Ali, prelazi u cekaonice?

Sta ja to danas hocu da kazem?

Hocu reci da se cijeli svijet oko nas promijenio u smislu da svi nude samo bljesak i titranje. Ovaj tuzni fizicki i opticki fenomen, a solicioloski tezak patoloski poremecaj, pocinje vec u zabavistima. A iz zabavista se prenosi u kucama djece, pa onda kroz mladost, pa u odrasloj dobi i – onda bude kasno. Pogadjate, mislim na ekran. Ekran u borbi protiv papira, slova, cak i slika, garantovano i sigurno pobjedjuje. Na zalost svih nas. Ali opet, ne bilo koji ekran. Vise nije dobar ni TV ekran: sve ide presporo i frekfencija titranja svjetlosti ne zadovoljava „nasu buducnost“, kako se to obicno za njih kaze. Ekran mobilnog ili aj-peda pruza mogucnost cak i da korisnik sam uvede ubrzanje! Pomjeranjem prstom po ekranu „dosadna“ (spora) slika nestaje i stizu nove. Sta je ovdje zamka? Zamka je to sto ovaj optickopatoloski fenomen ispunjava dvije prirodne teznje svakog ljudskog bica: da vidi novo i da ne mora da se zadrzava na necemu sto je teze svarljivo (=dosadno). Ako uporedite arhineprijatelja, knjigu, onda vam je jasno: recenica sa vise nepoznatih, komplikovanih rijeci, ne da da se ide dalje, jer se ne razumije kontekst, a dno stranice je predaleko da bi se list samo tako mogao prelistati. Sa ekranom mobilnog telefona nema ovih problema! I jasno je da se radi o zacaranom krugu: nekoliko puta pobjegnete od nerazumljivog i sledeci put ste vec slabije spremni da se suocite sa novim nerazumljivim. I tako ka situaciji gdje cete uzivati samo u brzoj promjeni boja.

Ovo nije nista tipicno samo za malu djecu, koja se po zabavistima grabe za ekrane, a kod kuce im umorni roditelji sami tutnu u ruke mobilni, da bi prezivjeli dan. Roditelji, da bi prezivjeli dan. Ovo se isto desava i nama. Ako ste malo na granici mentalne snage, necete bas uzeti u ruku Kanta. Ma ni Hemigveja, a ne Kanta! Uzecete lap-top i mijenjati stranice. Cim zapnete na necemu sto vam se ucini komplikvano, idete dalje. Nove slike. Mi odrasli jos imamo naviku da pogledamo film, ali u ovoj opisanoj situaciji sa mentalnom snagom koja izdaje, zadovoljavamo se gledanjem kroz ekran: „Sta je bilo?“ „A?“ I sad zamislite generacije i generacije novih ljudi koji danas imaju od 3 do 13 godina. Potpuno operisani od navike da se rvu sa recenicom i tekstom. Ovisni od brzih slika i titranja svjetla. A svi akteri iz okoline, motivisani profitom, samo ih hrane sve vise i vise novim „atraktivnim“ sadrzajima – zapravo samo novim serijama slika sa visokom frekfencijom promjene. Lako je zamisliti koji rizik imaju te generacije. U sve vecoj i vecoj potraznji za brzinom izmjene pred ocima, svjetlo ce na kraju preci samo u zrak bijele boje (znate ono sto smo se igrali u gimnaziji: na krugu se unesu boje spektra i ovaj se snazno zarotira, dok se sve boje ne stope u bijelu). Ljudi ce hodati ulicama ko omadjijani (namjerno ne bih da pominjem zombije), a onaj koji bude imao izvor bijele boje, mocice da ih vodi kuda mu bude volja. U revoluciju, setnju, rat, smrt, vodu….

A mi, stari koji volimo vise knjigu, tekst, recenicu, pa cak i komplikovanu rijec? Mi izumiremo i sa nama odlazi u proslost istina koju nove generacije nikada nece saznati. Mozda je i bolje sto nikada nece saznati ovu istinu-tajnu, jer kad bi je znali, ne bi vise cinicni ljudi trebali da ih prepariraju ekranima pred nosem – sami bi bjezali od mirnih, stabilnih slika i tezili titranju.

Jer istinu su nam jos davno objasnili filozofi: nema svijeta oko nas. Tu smo samo mi. Svijet oko nas je nase tumacenje necega sto vidimo, ali pogresno interpretiramo. Jer kan neko poklikne, vidim, jedini pravi odgovor na pitanje, sta vidis, jeste – sebe. Kako to?? Fino! U procesu percepcije prvo dolazi vjerovanje, pa tek onda tumacenje. To znaci da ako je percepcija proces koji rezultira nasim shvatanjem (ha, ha, ha, nase shvatanje – smijesno!) percipiranog, onda moramo razumjeti da u tom procesu prvo ide vjerujem, pa onda tumacim. I bas ovo vjerujem koje je sastavni dio nas kao sto je atom ugljika sastavni dio naseg tijela, cini da su i tumacenja iskljucivo nasa, privatna rabota razlicita bas koliko smo i mi sami medjusobno razliciti, bez obzira sto svi u istom trenutku gledamo u isto.

Na neki sarkastican nacin bi se moglo reci da nove generacije, makar mogu da budu mirne: svi vide isto (bijelu boju) – valjda je to onda istina?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s