Gledam redovno emisiju Zorana Kesica, „24 minuta“. Ima nesto vise od nostalgije i inteligentnog programa u serijalu, sto me drzi koncentrisanim, da ni jednog ponedeljka ne propustim emisiju. Kesicev stil i govor tijela su taj dodatni zacin koji cini da emisije jednostavno ne smijem propustiti. I hvala JuTjubu koji nas i dalje pusta da se svercujemo i da gledamo bez placanja ili otvaranja racuna.
Emisija na – za mene – izrazito duhovit nacin opisuje danasnju Srbiju, njene politicare i javno mnijenje. Kesic se trudi da prosiri horizont, pa nekad „ode“ u Crnu Goru, nekad u Bosnu ili Hrvatsku, nekad u srpsku provinciju, ali – dzaba: bez Beograda nema dovoljno gluposti i primamljivog materijala za emisiju.
Ipak u poslednjoj emisiji, ugostio je trojicu Maglajlija. Ispostavilo se da su njih trojica prave male medijske zvijezde u Bosni „a i sire“, jer su vrlo atraktivna kombinacija: sva trojica su imali neki cin u vojskama hrvatskog Vijeca odbrane, armije BiH i Vojske republike srpske. Znaci pripadnici tri nacije: Bosnjak, Hrvat i Srbin. I naravno, njihova prica, stanovista, komentari, sada su prava dusevna hrana napacenim i osiromasenm narodima u Bosni, jer oni samouvjereno i utrenirano od brojnih ucesca u medijima i „radionicama“, govore ono sto vecina obicnih „malih ljudi“ misli i jos uvijek tiho i u provjerenom krugu, prica lokalno, pod vlastitim krovom. Mozete vec naslutiti da se tu govori o ludilu svih, o vjestoj prevari politickih mocnika, o zavjeri nekih koji su „iznad polickih mocnika“, da se ne mogu nacuditi zasto se narod vec jednom ne otrijezni i otrese sa grbace aktuelne politicke vodje i sve tako i tome slicno. Tome? Tomu?
Uvijek sam volio da kvarim atmosferu. Pogotovo politicki korektnu atmosferu. Ali, odmah da se razumijemo. Ko bi ako ne ja, prvi i najglasnije ponavljao sve te iste konstatacije koje su ova tri jarana iznijela u emisiji. Ja se naravno ne slazem da je „neko sve ovo organizovao“, da je „neko vjesto vukao konce“, ali da je nastupilo ludilo u koje niko nije vjerovao samo par dana prije prvog ubistva, to svi znamo. Cime bi ja htio da pokvarim ovu toplu ljudsku atmosferu?
Pa, pitao bi Hrvata kako se u fudbalu zove ona situacija kada se protivnicki igrac bez lopte nadje kao najblizi golmanu? I Bosnjak i Srbin ce kao iz topa reci – ofsajd. A Hrvat? Ne znam. Ne znam jer nije u prilogu bilo rijeci ni o nogometu, ni od ‘zgoditcima’, ali je hrvatski jaran govorio – hrvatski. Mjeseci, tisuce, opcina… Pa iako bi sad da sjedimo na Rondou, moji prijatelji Hrvati skocili tvrdeci da su i prije rata govorili tisuca, ozujak i opcina, ja se ne bih slozio. A i Kesicevi gosti kao jedan od najjacih argumenata „ludila“ iznose bas podatak da su se prije rata druzili, a da niko nije znao ko je koje vjere ili nacionalnosti. I ne samo da ih to nije interesiralo, vec da „nisu znali ko je ko“. E, to se i ja slazem, jer su i Hrvoje i Hazim i Nebojsa govorili isti jezik. Iste rijeci. Sva trojica su se derali sa tribina Velezovog stadiona „Ofsaaaajd“, a niko nije vikao „Zaledjeeeee“. I zato me interesuje sta bi mi hrvatski jaran odgovorio? Bi li rekao ofsajd ili zaledje? Mozda zaledje jos nije doslo preko HDZ-ovih kanala do Bosne? Ne bi me iznenadilo: neko u Hrvatskoj tako brzo smislja nove rijeci, da nije lako sve to pratiti i usvojiti. Pogotovo u susjednoj zemlji, makar kakvo osjecanje vladalo medju ljudima.
I zato je ovo – problem. Da je Kesiceva emisija program sa ciljem da izvede produbljenu politicku analizu, mislim da bi opet sva tri gosta ponovila da je ubijanje pogresno, da je rat glupost…., ali da se ni jedan vise nikada ne bi odrekao …. cega??? Osvojene slobode vlastite nacije. I to je onda kraj. Niko nije naivan da proba spojiti bilo koje dvije nacije u jednu drzavu makar se to radilo i o najrazvijenijem dijelu Evrope, Skandinaviji. Dzaba je. Mogu oni voljeti jedni druge, ali Norveska i Svedska su se razisli 1905. i nema te sile koja bi ih opet dovela pod jednu administraciju. Morali bi odmah poceti sa kvotama. I zato moja draga Bosno i Hercegovino, vi ste osudjeni da zivite vjecno sa kvotama i sa proporcijama od nastavnika u skoli do clanova predsjednistva. Jer nema presrecnog drustva. Svako drustvo ima probleme. I dok su moderna drustva napustila laz „spoljnjeg neprijatelja“, ni jedno drustvo jos nije prevazislo fenomen da za sve nedace okrivi manjinu neke druge nacionalnosti. Svedska nema manjine? Pa ima jednu malu koju maltretira sa irvasima, ali u nedostatku znacajnije populacije, dobro dodjemo mi, stranci. Sreca, pa je zemlja i dalje bogata, jer kako nas narod kaze: bijeda kroz vrata, ljubav kroz prozor. Da se nacionalni dohodak prepolovi, prepolovila bi se i zemlja, na liniji Stokholm, Orebru, Geteborg. Ko bi bio njihov Seselj, ne znam: pojavio bi se, spontano, bez da „Amerika i Njemacka vuku konce“.
Jugonostalgija 