Ljepota

Neko je rekao da su fizicari filozofi prirode. Sve donedavno smo mogli da – zasebno, odvojeno! – uzivamo svaki u svom domenu, prema interesima i sklonostima: jedni u drustvenim naukama, razmisljajuci o covjeku o odnosima medju ljudima, a drugi o prirodi, zakonima prirode i nasem zivotu na Zemlji. I ako se slozimo- a morali bi, da je unutar drustvenog domena, filozfija neka vrsta krune ljudske misli, razumjecemo da su filozofi otisli najdalje zabavljajuci se razmisljanjima o udaljenim neprozirnim coskovima ljudske sustine. S druge strane, oni „prirodni“ su insistirali na znanju i eksperimentu (epistemicki koncept znanja), imajuci ideju da se jedino tako mogu pribliziti istini i razumjevanju. Ali pocetkom proslog vijeka, otvorena su vrata novog svijeta, svijeta kvantne mehanike i mogucnost opservacije je prestala. Fizicari su ponovo u mraku sa naocalima napravljenim od matematike i statistike kako bi makar nesto vidjli. Kazem ponovo, jer su se tako priblizili svojim antickim ocevima, grckim filozofima prirode i covjeka. Filozofi, „razbijajuci“ glavu raznim problemima koji se ticu covjeka, ostali su najduze na pitanju slobodne volje i moralne odgovornosti i – zanimljivo, usli su u istu mracnu prostoriju u kojoj se nista ne vidi, ali gdje sa vrata na suprotnoj strani proviruju fizicari! Kakva velicanstvena filozofska kvadratura kruga! Krug je zatvoren. I fizicari i filozofi, nasli su se u istom prostoru u kojem ne vrijede do tada poznati zakoni prirode, vec samo – misli. I sjedinili su se u onom sto se od antike zvalo filozofijom prirode. Esencija ljepote.

Samo jedna digresija, prije nego sto krenemo dalje…

Fizicari, filozofi…. sveukupna ljudska misao i djelo? Ne! Ostao je treci veliki domen u koji ovi pomenuti ulaze samo kad zele da se odmore, da se inspirisu ili samo da – uzivaju. Umjetnost. Ko nece, ne zeli, ne moze, ne voli da se bavi fizikom (prirodom), filozofijom (drustvom, covjekom), moze uvijek da okusa srecu u umjetnosti. Tamo tek nema granica…

Gdje su se to sreli fizicar i filozof? Malo vise detalja… Bukvalno. O sitnim se stvarima radi!

Filozof je konacno (mislim ja) shvatio da zivimo u svijetu determinizma, gdje iza svakog efekta stoji uzrok. Laplas je „objasnio“: „Ako imate takav mozak koji moze da pohvata sve informacije o trenutnim kretanjima, a onda i da ih slozi (procesira), taj ce vam reci u detalj sve sto ce se dogoditi u buducnosti“. Oni (filozofi) se sad jos malo svadjaju oko toga da li determinizam obavezno eliminise slobodnu volju odnosno moralnu odgovornost ili ne…. Ali pocetkom proslog vijeka, stigla su saznanja o kvantnoj fizici. Hajzenberg (otac onoga Martina sa kojim sam se dopisivao o vinskim musicama) je konstatovao da sadasnjost ne moze bas lako da se definise iz proslosti, kao sto ni buducnost ne moze da se objasni iz sadasnjojst, jer postoji faktor nesigurnosti: slucaj. Ambiciozniji filozofi su ovdje vidjeli sansu da sruse teoriju prema kojom determinizam oduzima slobodu volje (koja je toliko prirasla filozofima za srce): zahvaljujuci slucaju, imamo i dalje slobodu volje. Ne razumijem, ali nek’ im bude! Kvantni mehanicari su brzo otisli u ekstremni stav: iskakanje fotona (ili elektrona) takodje definise slucaj. I tako je nastao haos (bukvalno: teorija haosa). Vise se nista ne moze predvidjeti: ostaje nam samo da vjerujemo u statistiku i da probamo malo da naslutimo. Ajnstajn ovo nije trpio. Tvrdio je do kraja da i iza iskakanja fotona postoji uzrok, odnsno da su i te pojave determinisane. I tako su se i filozof i fizicar nasli na novom mracnom terenu gdje ili vlada slucaj ili i iza slucaja stoji uzrok. Valjalo je nategnuti se i pogledati malo intenzivnije u atom. Zajedno.

Sedamdesetih godina je postavljen tzv. Standarni model (ja sam tada isao u mostarsku Gimnaziju, u koju se toliko kunem, ali ni Mensa Durakovic, ni prof Milicevic nisu rekli ni jednu rijec o Modelu?!). On se stalno usavrsava i dopunjuje i trenutno smo na 17 elementarnih cestica (poslednja otkrivena 2012 – Higsov boson) podijeljenih u dvije grupe: fermioni i bosoni (12+7)*. Ovi prvi su gradivni elementi materije, a bosoni su posrednici veze izmedju fermiona. Sve je napravljeno od fermiona (i proton i atom i ja i zidovi sobe i…), a povezano bosonima. Odmah da vas zaustavim da ne pustite na volju vasem mehanicistickom mozgu koji je do sada razumijevao stvari samo na jedan – mehanicisticki nacin, recicu vam da je foton – boson! Mada, zahvaljujuci svakodnevnom iskustvu sa svjetlosti, cini nam se da fotone nekako najbolje poznajemo….

Idemo dalje (ja imam naravno takodje mehanicisticki mozak, pa cu probati da u tom duhu opisem ovo cudo od ljepote). Fermiona ima dvije grupe: kvarkovi (koji moraju biti vezani) i leptoni koji mogu biti slobodni. Kad se kvarkovi vezu oni grade dublete (mezoni) , triplete (barioni) ili su pojedinacni (kvark). Zajednicko im je da su teski. I zajednicko im je da se zovu hadroni. Leptoni su lagani. Mada ima izuzetak! Tau lepton je dvostruko tezi od protona koji je najlaksi hadron. Barioni koje nalazimo u nukleusu atoma (proton, neutron) zovu se nukleoni. Vratimo se za trenutak nazad do grupe kvarkova. Ima ih sest, a zovu se (vjerovali ili ne): gore („up“), dolje, vrh, dno, sarm („charm“) i cudan („strange“). E sad je lako razumjeti da barion (tri kvarka) koji sadrzi makar jedan cudan kvark, ali ne i sarm, dno i vrh, zove se hiperion.

Ova uzbudljiva prica ide dalje u nedogled, jer sad tek idu intereakcije izmedju ovih elementarnih cestica, pa njihov napon, zracenje. O ovome se moze lako naci na internetu i/ili u knjigama za prave ljubitelje ove ljepote.

Ako uzmemo da se veliki koraci primicanju istini dogadjaju na nekih 10-ak godina (intenzivnog, danonocnog rada po laboratorijama Stanforda, MIT-a ili Berklija), ja cu imati sansu da jos dva puta pretrazim Google na ovu temu. Mozda saznam da li iza iskakanja fotona stoji predvidiv uzrok ili ne? A mozda cu saznati tek kad vise ne budem bio ovdje?

• Fermi, Italijan i Bose, Indijac.