E, ne mogu da vjerujem?!

(ponovo o slobodnoj volji)

Namjerno sam dopisao ovaj podnaslov da se citaoci kojima su tekstovi o slobodnoj volji, dosadili, ne bi uhvatili na ovaj provokativni naslov.

Citam jednu za drugom knjige o slobodnoj volji, sve trazeci da naidjem na nekoga ko misli kao ja. Prilazim temi sa svih strana: istorijski, znaci od prvih mislilaca koji su jos tada (Aristotel, 300 godina PNE) razmisljali o volji, pa sa kontra strane – od najmodernijih saznanja psihologije, neurologije, moderne filozofije… I nista. Zapravo, gore od – nista! Ima jedna knjiga koja je zapravo zbirka eseja o temi, napisana od jedne grupe determinista („moji“), a okupljenih od Grega Karuza (G. Caruso). Knjiga je objavljena 2013. I upravo ta jedna jedina knjiga me sad tjera da nastavim da trazim. Jer da nije nje, valjda bi i ja „shvatio“ i okrenuo se necem drugom. Ceka me, recimo knjiga koju je takodje uredio G. Karuzo, mada se cijela grupa koautora koju je okupio okrenula samo jednom od njih (Ted Honderik/Honderich) i posvetili mu cijelu knjiu?! Ok, vidjecemo, moguce je da je ideja dobra, ali vec sam skeptican! Kad citiraju Honderika – mada se svrstava medju vodece tvrde deterministe, iz citata se vidi da Ted povezuje slobodnu volju sa svijescu?! Za njega- koliko razumijem potrebu da se bas to citira, ali vidjecemo, kasnije iz cijele knjige o njemu – ne moze da se govori o slobodnoj volji ako cijeli proces nije u svjesnom dijelu (pisao sam ranije o eksperimentima Libeta o odlukama koje mozak donosi nekoliko sekundi ranije nego sto ih svijest registruje). Iskreno se nadam da mu to nije glavni argument, jer se tako opet zestoko promasi sustina. Pa iako su u medjuvremeno stigla nova zanja iz naurologije (npr. modularni epifenomenalizam koji jos dublje gura nase odluke u sferu podsvjesnog), analizirajuci na ovaj nacin covjeka, u sirokom luku se zaobilazi sustina.

Ja razumijem sve njih od Aristotela do Nicea: nisu pojma imali ni o genetici, ni o epigenetici. Razumijem da pitanje slobodne volje stavljaju cijelo vrijeme u kontekst situacije (je li mogao uraditi drugacije, je li imao izbor, je li bio natjeran?). Ovi moderniji su konacno krenuli od situacije ka „agentu“, ali opet povrsno i sa pogresne strane. Posebno impresionira koliku teoriju su ovi moderni konstruisali oko ovog pitanja! Vise nisu u pitanju samo deterministi i libertijani ili kompatiblisti i inkompatibilisti, ne sad imamo libertanizam uzrokovan agentom, libertaniazm uzrokovan situacijom, revizionizam, PAP (mogucnost da se uradi suprotno)… Ponavlja se cijela istorija filozofije u malom: svaki autor pokusava smisliti svoj sistem, svoju nomenklaturu i svoj univerzalni odgovor na pitanje. Mozda u ovoj grupi zaista ima velicina kao sto je bio Kant (npr, mada su svi veliki filozofi zapravo pali na ovom pitanju!), ali oni se ne vide u masi imena kojima je papir internet, a zanimanje influenseri.

Simpaticni su bili psiholozi koji su se takodje ubacili u raspravu navodeci nekoliko svojih eksperimenata. Sad je izgleda jako moderna teorija situacijske psihologije i u njoj kao najuzbidljivijeg dijela, Iznedjujuce dispozicije. Jasno i tu su se odmah zauzeli ekstremni i umjereni stavovi, gdje prema ovim prvim situacija potpuno definise covjekovo ponasanje, a kod umjerenih ima nesto i do nas, sto bi se reklo. Sta su Iznenadjujuce dispozicije? Jednostavno receno: odredjene situacije opetovano (i u eksperimentu) dovedu do toga da vecina ljudi reaguje na isti nacin, nacin koji se ne ocekuje. Nekada davno sam pisao o Miligramovom eksperimentu u kojem ljudi salju smrtne udare struje glumcu koji je u susjednoj sobi i vristi, a ispitanici dobijaju naredbu od autoriteta koji im govori da ih niko nece zbog ovoga teretiti i pozivati na odgovornost. Zanimljiva su jos dva eksperimenta: javni WC i Telefonska govornica. U prvom vecina ispitanika koji izadju iz javnog WC i budu upitani da nesto pomognu, odmah prihvate, dok slucajno izabrane ispitanike (bez WC-a) niko ne moze natjerati da pomognu. U Govornici, ako vam masina ne vrati novcice, vi necete da podignete sa poda nesto sto je neko ispustio iz ruke. Ali ako dobijete vas novcic, rado pomognete i sagnete se.

I sad su oni pokusali da ovim eksperimentima ugroze pristalice slobodne volje, ali i to je samo varka. Glavno pitanje koje svi u ovoj polemici moraju sebi da postave jeste zasto se agent odlucio na bas tu odluku. Naravno, samo ovo i pitaju, ali vazno je rasclaniti: zasto je bas taj agent reagovao bas na taj nacin? Koja je njegova zivotna prica? Sta su mu vjerovanja, zelje, ideje, vrijednovanja? Zasto bas ta vjerovanja (i sve ostalo)? Zasto on, taj bas agent nema neka druga vjerovanja (i sve ostalo)? Od koga je, gdje je rastao, kako je vaspitavan, sta mu je ugradjeno? Koliko duboko i koliko raznovrsno mu je ugradjeno. Koliko uspjesno mu je ugradjeno? I opet, zasto je bas njemu sve to ugradjeno samo bas toliko i toliko? Jer kada ga kasnije stavite u odredjenu situaciju, on ce odreagovati prema formuli koja mu je data (i opet mogli su ga odgajati dvoje ljudi sa maksilamnim vrlinama, nije garancija da ce ih on ponijeti dalje sa sobom u zivot – tu se recimo Aristotel prevario). I muceni agent grijesi. Iz greske u gresku. Okolina (s pravom) ljuta, pita, pa dokle, nauci vec jednom. Da, ali i moc ucenja je u njega ugradjena izvana, a na terenu njegovog materijala koji je ili prijemciv ili ne, za taj nauk.

Znaci vama je makar jasno, da nema govora o slobodnoj volji. Ima ucenje, korigovanje i pokusaj da se uskladis sa aktuelnom moralnom politikom trenutka. I tako drustvo funkcionise. Ko ima teskoca, bude kaznjen, iako je ocito, nepravedno kaznjavati nekoga ko nije svojom krivicom donio odluku koja se danas smatra pogresnom. Dok je bilo Boga, teolozi koji su bolje neko naucnici (!) shvatali determinizam, imali su strahoviti ideoloski problem: Bog, grijeh, predestinacija. Danas kad vise nema Boga, i mi razumijemo da iza determinizma, tj. nasih odluka stoji – hemija. Pod pritiskom fizike.