U Mostaru bi rekli, evo mene k’o Augustin. O’kle tebe k’o Augustin?
Ovako je to bilo….
Kad se kaze Augustin, misli se na jednog od najvecih hriscanskih teologa („ocevi hriscanstva“), rodjenog u 4. vijeku u nekom selu danasnjeg Alzira (tada dio Rimskog carstva), koje je naravno sada poznato kao mjesto rodjenja ovog teologa, filozofa, pisca. On je toliko pisao, da ima biografa koji tvrde da ko god tvrdi da je sve procitao – laze. Augustin se rodio kao pagan, zivio kao pagan, pisao kao pagan, a onda je u 4. deceniji zivota prihvatio hriscanstvo i poceo, tj. nastavio pisati, ali sad sa malkice drugacije platforme.
Nas dvojica smo se sreli na pitanju slobodne volje i grijeha, a zajednicko nam je sto smo (tek) u drugoj polovini zivota nasli odgovor. I nas je odgovor isti, mada nas dijeli stepen razvijenosti nauke, pa se nasi odgovori zovu razlicito! On je nasao Boga, a ja – genetiku (nauku).
U dijelu zivota prije konverzije, Augustin je naravno naletio na pretesko pitanje odnosa grijeha i predestinacije (predestinacija ovdje znaci da sve krece od Boga, sve je On predvidio, pa ljudi kad cine grijeh nemaju zapravo nikakvu drugu mogucnost. Iz ovoga slijedi jos teze pitanje: odgovornost Boga, jer kad mi sto dnevno grijesimo, ne misli se samo na raniji odlazak sa posla. Ima tu i tezih grijehova…. sa tezim posljedicama). Nije imao odgovor na ovo, a sve sto se moze danas naci u literaturi ide od pogresnih zakljucaka, pa do zakljucka da je u ovom pitanju bio konfuzan i nedosljedan. A razliciti zakljucci su posljedica sto su ljudi razlicito citali njegova rana djela, tumacili ih i/ili na raznim skupovima pustali na slobodu svoje znacajne retoricke sposobnosti. Mada mislim da kada neko pise (govori) o nekome koji je velik, dozivljava samog sebe takodje velikim, a onda vise ne moze o tom velikom pisati kao – malom. Jer kako objasniti ovakav stav? Augustin je smatrao da su ljudi sa vrlinama slobodni, a grijesnici ne(slobodni). Pa ipak smatrao je da je ok da Bog kaznjava neslobodne ljude.
Ali, nema veze. Mlad, zelen. I onda, 31. godinu star, prvo je „cuo“ djecije glasove koji su mu saptali :“ Uzmi i citaj“(meni neko non stop ovo sapuce?!). Radilo se o nekom, sto bi rekli moji pravoslavni prijatelji, zitiju nekog pustinjaka, ali to je bilo dovoljno da se Augustin krsti. Vec sledeceg dana je osuo paljbu po svojim ideoloskim… partnerima (prvo inspiratori, a onda protivnici), pa se tako njegov spisateljski zivot nakon konverzije moze podijeliti u cetiri faze u kojima je sve redom napao: Stoike, Manehijanizam, Donatiste i Pelagijane (dva poslednja su elitisticke hriscanske sekte). Ali nije ni to bitno! Da mi vidimo kako je rijesio svoju „zbunjenost“ u vezi sa slobodnom voljom? Nasao je Boga! Ljudi ne mogu bez Boga djelovati slobodno, ali mogu traziti pomoc od Boga. E sad kroz teolosku teoriju za ovu rijec ‘pomoc’ mozete naci sijaset raznih opisa: traziti Boga, biti na putu, biti prosvijecen od Boga i slicno.
O cemu se radi? Nas narod fino kaze: „Cuvaj se, pa ce te i Bogu cuvati“. Znaci opet je do nas! Kako je ko rodjen, sastavljen, skrojen, stvoren. Bolje skrojeni, ljudi od boljeg materijala, kroz zivot ce biti primjeceni kao ljudi sa vrlinama, jer to sto mi danas smatramo ‘boljim’, samo uspjesno harmonizuje sa nasih shvatanjem dobra i zla. Oni sto su lose skrojeni, bice cijeli zivot izlozeni kritici i kaznama ‘po zasluzi’. I sta smo mi u jednoj banalnoj relaciji krojac-odijelo? Krojac? Ne salimo se! Mi smo samo obicna odijela, manje ili vise dobro skrojena od „krojaca“ kojeg danasnja nauka zove genetika, epigenetika, socijalne relacije. Jeste ima „odijelo“ mozak, pa moze iz nesrece u nesrecu i nesto da razumije. Pa se malo pripremi, promijeni ponasanje (uci!) i smanji stetu. Ali avaj, i taj proces ucenja je dio kroja!
I sta cemo sad? A, nista. Krst na ledja, pa na put….
Jugonostalgija 