Zalim vas….

Shvatili ste odavno: volim kratke, zbunjujuce naslove. Ali, cijena je da ih moram vec u prvoj recenici teksta objasniti. Pinsamt*, rekli bi Svedjani.

Dakle, nisam ja mislio biti moralno iznad vas; ja sam samo htio izraziti empatiju prema vasem problemu, pa bi mozda bolji naslov bio „Zao mi vas je“?

O cemu se radi? O vama kao pacjentima. Ja sam bio sa one druge strane, evo, skoro 40 godina. Vjerujte da se neke mustre, formulacije, fenomeni jasno vide poslije tolikog vremena. Relacija pacijent-doktor je naravno slozena i iz nje bi moglo da se izvuce mnogo vise i naslova i tekstova, ali ovdje sam htio objasniti jednu stvar, vrlo vaznu, mada jako osjetljivu….

Sustina moje poruke ovim tekstom je da vi imate problem. Naravno i ja sa vama, vec istog dana kada postanem bolesnik. Mene moje znanje i moja 40-ogodisnja uloga kao doktora, nece zastiti niti ce mi dati neki povlasteni polozaj onog dana kad sjednem u neki prijem i cekam da me prozovu…

Ali zaboravite sad mene kao bolesnika. Svaki pojedinac kad postane bolestan, dobije sasvim dovoljno materijala za zamisljenost i brigu; ja mu niti mogu odmoci, niti pomoci. Mislim, kao bolesnik, ali mogu kao doktor. Zdravi, cinicni doktor.

Relacija doktor-pacijent je najcesce privatna, zasticena od pogleda sa strane. Osim kad je doktor u procesu obrazovanja. Mladji doktor mora da iznosi svoje stavove pred bolesnika u prisustvu mentora, pa se tu cuju i vide najrazlicitije varijante. Mislim, najkraci i najbolji opis je da je to sto se vidi i cuje, katastrofa. Pacijent slusa, oci iskolacio, niti razumije, niti zeli da vjeruje. Kako bi vam to najkrace predstavio? Mladi doktor je u toj svojoj ulozi opterecen sa dva teska, modernisticka fenomena: mora da se osjeti potvrdjenim i respektovanim (mora biti iznad) i mora reci „istinu“. Rezultanta je brutalnost. Ali ovi scenariji imaju sigurnosni osigurac: bolesnik uvijek moze, krisom, u tajnosti, preko sestre traziti kontakt sa mentorom. Ne znam kako to bolesnici, po definiciji neiskusni u ovim teskim zivotnim situacijama, ipak refleksno osjecaju da ce tek kroz kontakt sa starijim doktorom dobiti malo mira i spokoja. I tako obicno bude: poslije tirade i salve mladog doktora, slijedi razgovor sa starijim doktorom i stvari obicno legnu na svoje mjesto.

Ali kad doktor dobije papir i vise ne mora da komunicira sa klijentom u prisustvu starijeg kolege…. Sta cemo tu??? To je problem.

MDK

Isao sam mnogo puta na „ovo“. MDK znaci multidisciplinarna konferencija. Smislio zapadni birokrata nacin da se bolesniku ponudi visi stepen zastite posebno kad se radi o teskoj, rijetkoj bolesti nastaloj izmedju ostalog i zbog intereakcije bolesti i prethodno stecenih bolesnih stanja koje svi imamo u sve vecem obimu. Znaci vise organa je ‘riknulo’, a kako je danas svaki organ (subspecijalizacija) otisla predaleko, ni jedan strucnjak za bubreg vise nece da kaze nista o krvi. I onda nas je drzava skupila da svaki sa svoje strane osvjetlimo problem i nadjemo rjesenje. Koja zabluda! U ovom tekstu nije MDK poenta!; MDK je samo pozornica na kojoj za mene postaje svaki put sve vise i vise jasno i ubjedljivo da su bolesnici u problemu. Jer ako doktori, clanovi Konferencija pricaju pred svima ostalima takve gluposti, mogu misliti kako je tek kad su na samo sa svojim klijentom! MDK se ipak ne organizuje svaki dan. To su situacije kada u bolnicu stigne komplikovan bolesnik i zaista treba vise eksperata da kazu svoj stav. Razlika izmedju mene i ostalih mojih kolega je sto ja imam vremena. Ja sam brz i na bazi znanja i iskustva mogu da navigiram izmedju vise slucajeva brzo, donoseci odluke. Moje kolege, ostanu paralizovani na jednom slucaju i sve ostale odbijaju floskulom: „Imam jako puno da radim, ne mogu sad’…“ Usput, ovo je sjajna taktika: vas cijena stalno raste u ocima svih…. Ja, koji stalno imam vremena za novo pitanje (rjesenje) izgledam vrlo jeftino i prozaicno. Ali nema veze. Ja imam vremena! I kad stigne novi MDK slucaj, ja se pripremim. Nadjem najnoviji ekspertski tekst o dijagnostikovanju, razlikovanju od slicnih stanja, lijecenju i prognozi. Pola sata je dovoljno. I kad dodjem na Konferenciju ja najcesce bez cekanja njihovih dramatskih predstava (nagledao sam ih se!), saspem u 7 recenica sta treba da se radi i pocnem nervozno da lupkam nekim dijelom tijela dajuci jasan signal da je vrijeme da se razilazimo. E, ali moji dragi doktori, najcesce dolaze kasno na sastanak (ne stizu!), dolaze nepripremljeni i komentarisu na bazi iskustva („Sjecam se prije godinu dana…“). Njihove tirade su duge, konfuzne, bez uputstva sta da se radi, bez strukture, maglovite i – tihe. Da, najvise vole da pricaju polako i tiho: drama umjesto sadrzaja! Ja to vise ne mogu da slusam. U pocetku moje karijere, svaki ovakav sastanak bi zavrsavao pismima zalbi mojem sefu, jer bi moj stav prisutne ponizio (sto i jeste cilj!) i ostavio frustriranim. Mozete misliti: i sef i oni sto se zale su domaci, a problem je neki doktor iz nekave druge kulture prezimena koje niko ne moze da izgovori…Ali, danas – bogu hvala – uloge su podjeljene, poznate i niko se vise ne zali. Ono sto meni salje jasan signal da sam na pravom putu (ovo se obicno „sazna“ tek u govorima koje vam posvete nad rakom (u toku shrane), jeste sto ljudi vise ne pozivaju na MDK covjeka koji je na semi zaduzen da se tamo pojavi, nego, telefonom, licno, tiho…. samo meni.

Ali da se vratimo vama, pacijentima. Ne znam sta da vam kazem. Da pitate jos dva doktora, cucete sve zajedo 5 raznih shvatanja i tek cete tada biti raspameceni. Da citate po internetu – ne! Da dodjete sa pitanjima (neki dolaze sa mikrofonom!)? Ne pomaze: opet ste vi i taj vas kojem vjerujete. Evo vam moja pomoc. Uloga doktora u vasem problemu je najcesce mala. Nasa moc da nesto pimijenimo je simbolicna. Ne uvijek, ali najcesce. I zato „uzivajte“ u tome sto vjerujete. Ne dozvolite da vas raznorazni tekstovi po internetu, ukljucujuci i ovaj, pokolebaju u vasem povjerenju prema mrzovoljnom doktoru koji govori malo i tiho. Voli te ga. Bice vam lakse.

*Pinsamt znaci „od ovoga se moras postiditi“