Zapravo, prenio mi je – kao sto se to danas najcesce radi – malu crticu, skinutu negdje sa interneta. U njoj pita sin oca kako je to bilo u onoj Jugoslaviji? I kaze mu otac…
Odes u Srbiju, odes u Bosnu, odes u Hrvatsku, svejedno, stane ti fico, pokvaren. Nije tada bilo mobilnih, ni telefona, u sred noci, ides pokucas na vrata prve kuce. Oni te prime, odu da traze majstora u selu, tebi daju da jedes, pijes. Tu i prespavas.
Parafraziram, ali prenio sam sustinu. Ako i vi naletite na internetu, uvjericete se. Ja se bas ne sjecam da je bilo ovakvih romantiziranih epizoda, ali razumijem poruku i slazem se sa njom: jesu ljudi bili prijateljski, opusteni, spremni da pomognu. Jesu. Ja mislim da bi se ova pricica mogla lokalizovati u vremenu, negdje u ’69. ili ’70., ali ne kasnije od ’72! Sedamdeset i druge su vec upadali „teroristi“ u Bugojno, a ispred Alijine samoposluge na Strelcevini su strazarili milicioneri sa dugim cijevima. A da o ’76. i Ustavu i ne govorim….
Ali nije to bitno! Bitno je da li ima para ili nema. Taj otac je tih dana kada se prica dogadjala, imao i pare i – sa njima – buducnost. Znao je kad ce mu se sin skolovati, zaposliti, kad ce dobiti stan, kad ce na godisnji odmor i gdje (Gradac!). I kad ti (jos uvijek!) ne moras dan isplate plate zvati Spasovdan, vec je to sasvim obican radni dan, to je drugi nivo optimizma. Ali, uskoro je dan isplate postao „spasovdan“, a koju godinu kasnije i – dan koji se pojavljuje u kalendaru kao Halejeva kometa: tu i tamo. Odjednom od 12 plata, nasi roditelji dobijaju 11 ili 10… . E, a onda je tesko primiti nekoga u kucu u sred noci, dati mu hranu i rakiju i krevet. A ti otici da trazis pomoc. Ne ide.
Znaci pare 60-ih godina.
A te mucene pare sam vec bebroj puta objasnjavao na ovim stranicama. Borba protiv Njemaca, pobjeda i osjecaj naglasenog entuzijazma zbog osvojene slobode. Sve je to dalo mnogo rada na o-ruk uz muziku harmonike. Tada se niko nije pitao o prekovremenom radu… Zamislite da je Tito vec 1950. morao da svima isplati prekovremene sate! Ova crtica iz prepricane price, nikad se ne bi dogodila. Jugoslavenska ekonomija bi vec krajem 50-ih zaglavila u blatu eksperimenta i ludjackih rjesenja. Nego je dosao sukob sa Istokom, pa nam je Zapad pruzio nesto para i agonija jugoslavenskih ekonomskih bravura je odlozena do 80-ih godina. Eksperimenti? Ja. Staljin je – jedan primjer – eliminisao (bukvalno) svog geneticara koji je imao naucno rjesenje za bolji prinos zitarica, a odabrao je nekog sarlatana koji je tvrdio da se sjeme zitarica moze ubijediti i da se na njega moze djelovati ideoloski ??!! Eto to su rjesenja koja je nas Tito obozavao i rado kopirao, iako se na nivou zvanicne politike odvijao pravi hladni rat. Naravno, personalni izmedju dva lidera, pa sta kosta da kosta.
Mnogo je bolje bilo da je nesrecnik sa pokvarenim ficom, imao gdje da stane, da potrazi dezurnu servisnu sluzbu, da odsjedne u motelu i naravno, da ima pare da sve to plati. I tada bi i majstor i hotelijer i vozac bili zadovoljni, a sin ne bi pitao oca o Jugoslaviji vajberom iz Njemacke. Vec, iz susjednog grada u Jugoslaviji.
Jugonostalgija 