Roni, meni makar, ne moze biti inspiracija. Nazalost. Moze biti predmet divljenja, sportista kojeg volim, cak obozavam da gledam, ali ne inspiracija….
Koji Roni? Roni O’Saliven, engleski visestruki sampion u bilijaru. Znam da ce sad puritanci sportskog zargona, agresivno skociti tvrdeci da se ne radi o bilijaru, vec o snukeru. Ama, jeste, razumijem. Ali i ono sto smo mi muskarci drzali u rukama svako jutro za vrijeme jutarnje higijenske procedure, treba zvati brijac, britvica, ali za mene je to uvijek bio – zilet. Bas kao i ono sto se stavljalo na cetkicu za zube i zvalo kaladont, mada je kaladont samo jedna od brojnih vrsta kreme za zube. Treba se izrazavati pravilno, ali treba i imati respekta za neke rijeci koje su stare, koje su dosle prve i koje su postale dio svjetskog vokabulara. Snuker nije sigurno, ali bilijar – jeste. Ta necemo valjda sad govoriti i o specijalistima za karambol?
E Roni je cudo. Simpatican, pozitivan, brz. Da, nadasve brz. Veceras dok sam ga gledao protiv nekog mucenika, podsjetio me je na Denzela Vosingtona iz filma Ekvilajzer (i jedan i dva). Igra se sedam partija, a protivnik poveo 2:0?! Zavrsilo je 2:4 i u te cetiri partije (evo, frejma), protivnik nije uzeo ni jedan poen. A Roni, dakle kao Denzel, kad krene prvo pritisne stopericu na satu i pocne svoj ples oko stola. Kad pomete cijeli sto, praveci brejk ili ne, zaustavi stopericu i uz nesto negodovanja konstatuje probijanje vremena od nekih minut ili dva. U svijetu bilijara ga zovu Raketa zbog svog brzog nacina igranja, gotovo hazarderskog, jer nije bas potrebno, nije sah i moze da se pogrijesi . Kad je rijec o brejku, Roni je nosilac najveceg broja, kao i najbrzeg ikad (147 poena za 6 minuta). I svako ko poznaje samo osnovna pravila igre, mora da prati Ronijevu igru poluotvorenih usta, gledajuci to umijece da jedan potez najcesce otvori poziciju za najmanje jos jedan ili dva naredna: bijela loptica otjera ofarbanu u rupu i postavi se zgodno pred sledecu i to ne bilo koju vec iskljucivo u skladu sa pravilima igre ofarbana, pa crvena…
Roni je i glumac. Rano je shvatio da u TV prenosima kamera skoro podjednako prati kretanje loptica kao i izraze lica igraca. I to on obilato koristi. Bez ikakvih ogranicenja, kao da je sam u svom kupatilu pred ogledalom (sa ziletom u ruci) pravi razne gestikulacije licem, gradeci ubrzano svoj jedinstveni imidz. Zna Roni da se u bilijaru odlicno zaradjuje, a jos bolje od reklama i sponzora i zato treba profilisati svoj imidz i prodavati ga. Nije mu mrzak novac. Znao je praviti razne „incidente“ na takmicenjima ako mu visina honorara nije bila po volji. Jednom je cak odbio da zaokruzi jedan novi brejk, protestujuci sto je nagrada za to dostignuce bila premala. Po njemu.
Na pocetku sam se pozalio da mi on ne moze biti inspiracija; samo predmet divljenja. Naravno, tesko je zamisliti da bi se ja sad u ovim godinama uhvatio bilijara kao profesije. I ovo malo sto sam igrao, preboljevao bi danima poslije od ukocenosti i bolova u ledjima. Zato on mene ne moze da inspirise, kao sto moze nekog talentovanog pocetnika koji bi da se bavi ovim sportom. S druge strane, ne poznajem bas nesto posebno njegov privatni zivot kao na primjer Djokovicev. To je onda druga stvar. Od ovakvih velikana, covjek moze da nadje neku „sitnicu“ iz njihovog zivota i ona moze da bude inspiracija. Recimo probao sam da pratim Djokovica u izgladnjivanju (dijeta koja trazi da se izmedju obroka nista ne jede 16 sati) i to bi moglo da ide uz snagu inspiracije. Ali sta radi Roni, kako on jede, koja kola vozi, to ne znam. Ostaje samo da se gleda njegov ples oko stola, brzi potezi koji slijede cesce cak i od smjena grimasa. Desi se da odigra tri poteza sa istim izrazom lica, sto je za njega i tipicno i netipicno u isto vrijeme: igrati brzo – da, ali zadrzati isti izraz lica? To, ne. Voli brate da se kezi.
Volim i Novaka. Patim i radujem se sa njim. Ne idem sa njim zimi na Sejsele, a ljeti na Hvar, ali patim s njim. I sve cu vise. Vrijeme kada je on igrao oko svog protivnika nadmocno i uz magiju, sada je iza nas. Pred nama su samo bol, patnja i nesto bljeskova radosti. Skoro, kao zivot….
Jugonostalgija 