Jesam li pisao o TP53? Ne sjecam se. Ali, djeluje nepoznato… Mislim, ne mogu da se sjetim da sam pisao o „ovome“.
Eh, taj prokleti TP53….!
Zivot visi o koncu.
Mi, doktori imamo mocne makaze da presjecemo konac. Prokleta sudbina: dala nam je makaze da sjecemo, ali nikakvo ljepilo- pa da spajamo – nismo dobili?! Ili jesmo?
Razumijem: ne razumijete nista. Pocnimo od pocetka…..
Nauka nas je uputila („introduce in“) u tajnu TP53. Boga mi, bili smo srecniji bez toga! Imate tp53 i TP53. Ma, pustite ih…! Kinezi u laboratorijama Kalifornije…. Zaludni, pa izmisljaju. TP malih slova je gen, a velikih, protein, proizvod gena. Ima sigurno negdje na ovim stranicama, da mi u svakoj celiji nasega tijela, imamo jezgru (nukleus) i u njemu u klupko namotanu nasljednu masu u formi 2 m duge DNA. Znaci u svakoj celiji, u svakom nukleusu ima sklupcano 2 m (m od metar!) DNA. Tu su nam svi geni. Sta nam je, tu nam je. I onda rijese „Kinezi“ da malim slovima oznace gen, a velikim, njegov proizvod – protein. To smo dobili od roditelja, ali kroz zivot ta se masa modifikuje jer je bombarduju razni Cernobili, mobilni telefoni, sunce, virusi, lijekovi…. Pa sta ispadne u 50-oj, 60-oj, 70-oj godini. Te uticaje, odnosno njihove efekte, sa strane zovemo mutacije i oni najcesce nemaju nikavog uticaja na nas zivot, dok – odjednom, strahovito veliki uticaj. Sve, zavisno gdje „uticaj“ udari…. Znaci komadic od tih 2 m DNA koji zovemo gen, moze da pretrpi promjenu (mutacija) i da onda ispadne problem sa proizvodom.
Gen tp 53 proizvodi protein TP53 koji se aktivira svaki put kad su nase celije izlozene stresu. Sjajan mehanizam! Celija nesto trpi, boli je, hoce da se promijeni, poludi (kancer!), e, ali onda se aktivira tp53, proizvede TP53 i ovaj sredi celiju: popravi (je) ili (je) ubije. Nije bitno, tijelo nema vise problem. I ovako mi zivimo svaki dan!! Svaki dan neka nasa celija krene ka onome sto zovemo tumor, kancer, ali TP53 to zaustavi i mi zivimo dalje.
E, ali neko pretjera sa mobilnim uz glavu, sa posjetom Cernobilu, sa virusnim infekcijama, sa…. ja, recite vi sta nam sve prjeti iz sredine (miljo)? Plastika u moru, konzervansi u hrani, farbe, cestice od izduvnih gasova u vazduhu… I? Nas tp 53 mutira. Pretrpi promjenu i ne moze vise da proizvodi protein TP53 koji zalijeci „rane“. I vasa nekad dobra, fina celija, celija koju ste voljeli, recimo sve celije koje repariraju vasu jetru kad pijete, kozu kad se suncate u julu, pluca kad pusite…. sve je to sad stalo. Ta celija pocinje da divlja i vi imate dg raka. Ne, ne, ne u svm pomenutim organima: u jednom, samo. Dovoljno.
OK (mislim nije ok, ali, j“b ga sta da se radi: neko uvijek zaglavi): imate rak. Lijecite se. Do prije 5 godina, kada nismo imali pojma o tp 53, tjerali smo nase protokole, jedan za drugim, dok bolesnici stoje na nogama i trpe i onda bi shvatili da nista ne pomaze. E, to su ti kojima je tp 53 mutirao! Danas? Danas sa dijagnozom dobijemo status (stanje) tp 53-a: dobar ili nije dobar? Ako nije dobar (mutiran, nema TP53 proteina), skoro- vjerujte mi na rijec: skoro da i ne treba lijeciti. Samo se mucite. Nista ne radi.
I sad vi kao doktor, imate pacijenta rodjenog 60-ih godina koji ima mutirani tp53. Iz terapije u terapiju idete i shvatate da nista ne pomaze… A onda dodje – informacija! Nasle fabrike (Kinezi? Kalifornijski, ne pekingski!) lijek. Vidite. Svaki protein u celiji mora da se eliminise. TP53 kad obavi posao (kod nas srecnika), treba ga eliminisati iz celije. Ima metla (enzim). I nasli Kinezi lijek koji drzi „nogu za vratom“ enzimu! Znaci, ako imate mutirani tp53 i time redukovanu proizvodnju mocnog TP53 proteina, vi sprijecite „metlu“ da pocisti i to malo sto napravite. A, sjajna ideja? Da, da, ima lijek: idasanutlin.
I vi kao napredan, progresivan doktor, citate o tome. Vi citate, a tu pored vas pacijent rodjen 60-ih hoce da umre, jer nema TP53. Vi znate, a on / ona umire. Pita, ima li neki lijek? Sta reci? Kontaktirate firmu koja pravi lijek. ‘Oces! Prvi rezultati ce se pojaviti tek ’22. Mora prvo misevi, pa zatvorenici i beskucnici (tzv. faza jedan studije), pa faza dva, pa… Ima ono sa onim magaretom i zelenom travom…
I tako, posto smo moj bolesnik i ja jos uvijek na spaljenoj, suvoj travi i gledamo preko ograde, gdje je trava uvijek zelenija (Kalifornija), mozemo samo da se kopistimo, nerviramo, deprimiramo.
Nekad je bolje, ne znati.
Jugonostalgija 