Slazem se sa Davidom!

Kojim Davidom???

Cuj, kojim?!

Pa Hjumom, kojim bi???

David je tvrdio da je skepsa kao bolest: ima sredstava da se ublazi simptom, ali nema lijeka. Poredio ju je sa ludilom, delirijem ili makar, depresijom i melanholijom (ovo sa melanholijom nije nista neobicno: u to vrijeme melanholija je bila vrlo popularna bolest medju mislecim ljudima, jer je vazilo misljenje da se radi o nakupljanju neke kao katran crne mase u sredogrudju, mase koja pritiskuje i koja otpusta nesto kao maglu koja zamucuje svijest). I tako je David, bas kao i ja iz dana u dan zapadao u stanje melanholije, razocaran vlastitom nemoci da razazna sta je sta. Sta je istina i u sta vjerovati? I sta je radio David, a sta radim ja, da se spasim? On je igrao neku vrstu saha („backgammon“), pio sherije sa prijateljima u klubu, a ja – idem na posao, radim i pokusavam da ne mislim…

Znaci ovo „stanje“ duha zovemo skepticizam, a nas kojima je ovo stanje blisko, skepticima. Koliko je naucnicima poznato, prvu „skepsu“ u pisanoj formi je izrazio Homer (makar ko stajao iza tog imena!). Ali, prvi pravi skeptiker, koji je – bas kao sto ce se kasnije dogadjati i vecini njegovih sljedbenika, bio protjeran u izgnanstvo – bio je Ksenofan. On je utemeljio i filozofski skepticizam i literarni skepticiam. Oba su zapravo u domenu folozofije, mada se literarni izrazava kroz – literaturu, pa se tako i zove. Ksenofan nije imao mnogo sto sta da napadne, jer je ljudsko znanje u to vrijeme bilo vrlo oskudno i ograniceno. Ljudi su znali ono sto su u toku svog zivota dozivjeli i zapamtili, proslost nisu poznavali, jer nije bilo nista zapisivano (vazno: Mikenska kultura koja je bila nekoliko stotina godina ranije, imala je tekstove, ali to nije bilo dostupno u vrijeme Ksenofana), a kako je svijet ustrojen i sta ce biti u buducnosti, ljudi su saznavali samo kroz bozanstva. E dobri Ksenofan je „ukinuo“ boga i bogove. Ili receno rijecnikom skeptikera, nije u njih vjerovao.

Sad mozemo da napravimo veliki iskorak kroz vrijeme jer prvi koji je skepticizam analizirao i od njega patio, bio je nas vec pomenuti, dobri David.

Kaze David, skepticna sumnja, prirodno nastaje nakon dubokog razmisljanja o onome sto vidimo ili dozivimo razumom. Zato je on zapravo bio najvise ljut na filozofiju: jer filozofija sistem preispitivanja, intelektualni izazov koji uvijek pocinje pitanjem, ali – bez odgovora?! I kad probamo da razumijemo, najprije se moramo prisjetiti koliko smo (u procjenama) grijesili u proslosti. Sta je to onda sto nas cini sigurnima da sada (opet) ne grijesimo? Nista, tvrdi David. O svijetu oko sebe po nesto i saznamo dok se oslanjamo na cula; e, pocnemo o tome da razmisljamo – odosmo u gresku. Na nasu zalost i pomisao da bi nase najnovije saznanje mogla biti greska (iskustvo iz proslosti), takodje je – razmisljanje, dakle, samo po sebi opet platforma za novu gresku. I tako sa nivoa na nivo uz stalno promisljanje i potencijalno gijesenje, dolazimo do stanja totalne skepse. Bilo je trenutaka kada je zaista htio da poludi: “ Intenzitet ovih ponavljanih kontradikcija i nesavrsenosti ljudskog rezonovanja, obrusio se tako zestoko na mene, zapalivsi moj mozak, tako da sam spreman da odbacim svo vjerovanje i rezonovanje, te ne mogu cijeniti nikakvo misljenje bez obzira koliko ono bilo moguce ili vjerovatnije od drugog“.

Komplikovana je ovo filozofija, priznajem. Opet, zamislimo se: sta je istina? Stolica ispred nas i stolica u nasim mislima. Ova prva je valjda realna? Da li je razum („mind“) samo jedna kompilacija culnih iskustava, a nas svaki pokusaj da ih obradimo (tzv. razmisljanje) samo klizava platforma puna padova i gresaka? Hjum je vjerovao da stvari stoje bas tako! Njegov filozofski kredo je empirija, iskustvo, cula. Razmisljanje donosi samo greske. Bio je ljut na filozofiju: svi smo neizlijecivo prosti cak i u trenucima kada filozofiramo.

A cula, u svjetlu kvantne mehanike? Vidim nesto ispred sebe i dobijem ideju da je to stolica. A zapravo, boga pitaj sta sam vidio….

Vrijeme za novu partiju „saha“…