Obezglavljeno

Pod snaznim utiskom jednog ukazanja, rijesih da sjednem i napisem ovaj tekst iako je povezan sa aktuelnim, konkretnim dogadjajem.

Rijec je o nesrecnom francuskom profesoru gimnazije, koji je kao sto sad vec svi znaju, ostao bez glave. Ja jesam malo osjetljiviji kad neko „udari“ na gimnaziju, ali nije sad to tema. Nije takodje ni moj cilj da dam komentar o tom dogadjaju, jer je to jednostavno – nemoguce. Ko god ima malo samokriticnosti i neke unutrasnje kontrole i barijere prije nego sto produkuje neki tzv. intelektuelni produkt, mora priznati da je nemoguce dati ozbiljan komentar na dogadjaj.

Ali ukazanje se dogodilo, a ona su uvijek vazna, ako nista jer su rijetka.

Sta je, najprije – ukazanje? To je ono kad vam „pukne“ pred ocima, kada odjednom kao probudjeni, ili pred gromom koji je upravo pukao, vidite stvar jasno kao sto je bio prvi dan iz Knjige postanja.

E sad kad smo to fino definisali, vratimo se na konkretan dogadjaj. Zamislite fakultet politickih nauka (ili kako god se to zvalo ovamo na Zapadu, gdje se znanje stice /sic!/ kroz kurseve, pa i programi nose cudna, egzoticna imena. Ali, ok, studenti hoce da se prodube u politici. I sad njih muce sa raznim temama, ekonomskim, drustvenim, statistikom, cak?! Sjede u grupama i rade zadatke pokusavajuci da shvate odnos potraznje i proizvodnje. Pritom im niko nece reci da je Amerika zemlja sa najvise dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, ali – dzaba. Glavna pitanja i kontroverze ekonomije ostaju i rjesavaju se u hodu, kao i da ni jedna Nagrada nije dodijeljena. A dogadjaju u Parizu ce posvetiti dva-tri sata gdje ce dva-tri ambicioznija studenta reci nesto sto malo lici na pametno i svi ce poslije toga sve zaboraviti i okrenuti se sad, statistici i zavisnim varijablma?!

Umjesto da uzmu samo ovaj nesrecni dogadjaj iz Pariza i djelju ga tri godine. Ili duze, ako treba.

Evo kako bi ja organizovao nastavu!

Dogadjaj ima brojne slojeve, jasno je svima. Tu je istorija, kultura, psihologija, filozofija, religija, sociologija. Svaki taj aspekt ovog nevjerovatnog dogadjaja, bi ja pretvorio u – semestar. Pa polako, svakih pola godine nesto novo, ali cijelo vrijeme povezivati sa pariskom tragedijom. Pa kad prodju sve slojeve, onda ima da nadju rjesenje. Nema izlaska sa studija, ni diplome dok se ne nadje rjesenje. Jer ko ce ga naci? Politicari? Akademici, intelektualci? Oni ce, ako ih pokrene inspiracija ili nesto drugo, sjesti i jedno popodne napisati polemicki clanak u mediju i – gotovo. Nema nista od toga. Niko danas nema vemena da se angazuje i siroko i duboko u sve aspekte koji se ukrstavaju u pariskoj gimnaziji na casu o slobodi govora. I zato tu ne moze biti rjesenje: neko ce krenuti od istorije, ali ce ga kriticar lako pobijediti ako kene iz religije, sociolog nema sanse ako mu se potpeti psiholog i tako u krug. A ovdje imamo 100 ili 150 mladih probranih pametnih glava, zeljnih znanja i mijenjanja svijeta, neistrosenih, neuprljanih karijerom i muckama i kompromisima Da im se dovoljno dugo vrijeme (cijele studije) da prodju istoriju, sve tri Abrahmove religije, ljusku psihologiju, odnose u drustvu, razvoj ljuske misli i ideje i tako naoruzani oni bi mozda nasli rjesenje. Mozda. I naravno, ne radi se vise o Parizu niti pariskoj gimnaziji – za njih je kasno. Radi se o pronalazenju univerzalnog rjesenja koje bi sprijecilo nove konflikte.

Mislite li da bi jedan takav buduci politikolog bio manje vrijedan od ovih klasicnih, ako bi se kroz cijele studije bavio samo jednim dogadjajem?

Boze sacuvaj. Naprotiv!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s