R. Amadeus

Kako to obicno danas biva, sjedio sam, nisam se micao, a stigose me tri informacije i bacise u misli. Dobri, stari  aorist, a?

Prva je 30-ak sekundi dug monolog Ramba Amadeusa o uzroku rata i nacinu da se svi buduci sukobi izbjegnu. Rijec je zapravo o vrlo kratkom isjecku iz nekakvog intervjua sa R. Amadeusom, ali fascinira njegova moc da u 30 sekundi definise i objasni nas poslednji rat i da nam da gotovo rjesenje da nam se ratovi vise ne ponavljaju. Prije nego ga citiram, podsjeticu vas. Rambo Amadeus ili Antonije Pusic, muzicar, zabavljac, amater-filozof iz Kumbora (kod Herceg Novog), sin nastavnika srpskohrvatskoj jezika u gimnaziji. Sta je bio otac Iso, pojma nemam, ali vjerujem da je vazno sto je majka bila nastavnik u gimnaziji. Antonije se pojavio na estradnoj sceni bivse Jugoslavije na originalan nacin: koncertom za 28 usisivaca u prestiznoj sali Kolarcevog univerziteta. Poslije je ponovio isti koncept sa BBC-ijem u Albert Holu, mada je bio manji broj usisivaca. Ma nisam ja zapravo nikakav ljubitelj njegove muzike, mada volim “ Halo Pozega“, prvenstveno zbog ‘scenarija’ pjesme (mozda ste i vi culi pjesmu o Bebi, mladoj partizanki, zapravo tipicnoj mladoj djevojci iz dobre beogradske porodice koja je htjela da se malo pobuni protiv rutina i – otisla u partizane. Ali nenavikla na manjak komoditeta, ponijela je ruksak koji nije skidala sa ledja. I onda joj Rambo porucuje bezbroj puta u pjesmi: „Bebo, lezi“, ali ona nije mogla zbog ruksaka. I poginu Beba). Toliko za uvod. Sta je to mudro srocio danas Rambo? On se pobunio sto se svim punoljetnim ljudima dodijeljuje po automatizmu pravo glasa. Ova masovna pojava je dovela do toga da su nepismeni ljudi glasali za nacionaliste i rat, a rezultat je bilo nekoliko stotina hiljada zrtava i ogromna materijalna steta. I raspad zemlje, naravno. Rambo dalje ushiceno trazi da se glasacko pravo dodijeljuje samo funkcionalno pismenim ljudima, ljudima koji „znaju procitati novinu i uporediti dvije statisticke pogace“. Motivise time sto tvrdi da je glasacko pravo tekovina koja se mora zasluziti time sto ce buduci glasac prvo pokazati da je (funkcionalno) pismen. I dok vi sad malo razmisljate o ovome, da ja nastavim sa prilivom informacija.

Druga je o jednom bogatom svedskom kapitalisti (kazu da je dobar 1,5 milijardu EUR) za kojeg novinar postavlja retoricko pitanje: „Sta ce nam on? Sta mi dobijamo njime?“

Treca je jedan komentar mojeg poznanika na Amadeusovu politicku filozofiju. On kaze. „I ja cesto ovo pomislim, ali se bojim da tako mislim“.

I evo nas u jednom trouglu saznanja u cijem centru lezi jedna od starih, drustvenih kontroverzi, pitanje odnosa elite i tzv. sive mase. Iako sam siguran da vecina ima makar osnovnu pretpostavku ko je ko i koje su razlike izmedju ove dvije drustvene grupe, rizikovacu i pokusacu da povucem jednu grubu granicu, sto znaci dacu jedno vrlo pojednostavljeno objasnjenje. Granica ide negdje izmedju mozga i zeluca, pa bi elita bili misleci ljudi, ljudi koji znaju da imaju mozak, cuvaju ga, njeguju, hrane i – koriste. Ovi drugi zive po principu ‘use, nase i podase’, zivot im je jednostavan, ‘svaki dan je Bajram’, a kad nije, tu je alkohol. Bez da se vrijednosno odredjujemo o ovim skupinama, mozemo hladno konstatovati, cisto matematicki, da ovih drugih ima mnogo vise. I eliti to ne bi trebalo mnogo da smeta: oni koriste mozak, nalaze rjesenja, pomazu se medjusobno, skoluju se, imaju prestizne poslove, cuvaju zube i redovno treniraju. Ali problem nastane na – izborima. Elita bi trebala da na neki nacin, direktan, indirektan, lukav ili nedvosmislen, pomogne da se i kod ovih drugih formiraju prave vrijednosti i da se na izborima ne pogrijesi. Nazalost da bi elita uspjela u tome treba dugi period bez ratova i potresa, period u kojem ljudi nece biti dominantno zabrinuti za svoj zivot, a onda potpuno neprijemcivi za „finije teme“. I to je bio problem Jugoslavije. Ko je u Jugoslaviji imao neku sansu da pomjeri stvari u proevropskom pravcu? Krleza? Korculanska skola filozofije? Srpski liberali? Par mocnih novinarskih pera?I to je sve. Znate kako je Andric govorio o onih 50 Godina mira i fukari koja se podigne.

Misljenja sam da bi se moglo tvrditi da bi drustvo bilo srecnije kada bi njime upravljala elita. Ovo je konacno bio uzor i Platonu, ali dobro, ne moramo se stalno sakrivati iza modela starih 2400 Godina. Ipak, jasno je ovo i nema neke vece sumnje da je ova tvrdnja ispravna. Pa boze, zamislite da nas vode ljudi sa dva fakulteta, humanisti, ljudi odrasli u stabilnim uslovima, vaspitani i sa instinktom za ljudske vrijednosti! Zapravo pitanje koje bi trebalo postaviti jeste kako kontrolisati elitu da se ne otme? Cast obrazovanju, talentima, humanizmu, ali svi grijesimo. Vazno je da proces donosenja odluke bude transparentan, da se rezultat ispita, vrijednuje i da se odrede konsekvence. Ali ovo drustvo koje vodi elita (vodi ga i danas, ali govorimo o razlicitim definicijama i sadrzaju pojma) i koje ima mehanizme kontrole, ne moze da se nacrta niti napravi Preko noci. Radi se o rezultatu procesa, pa je pitanje kako uopste zapoceti taj proces? Sta je prvi korak?

Pa…. evo nam Rambo kaze! Ljudi koji razumiju novinu i dvije statisticke ilustracije jedino mogu da glasaju. Pa kad prodje nekoliko generacija ovakvog rezima, stvari ce se postaviti na svoje mjesto. E sad jos samo detalj: ko ce nam ovo uraditi? Narediti? Zapoceti?

Ramba za diktatora!

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s