Plivanje

Znam, bila je ova tema i ranije. Prije… 10, 12 ili 14 godina? Na jednoj drugoj internet-platformi, ali sa istim nostalgicnim tonom prema Mostaru i Jugoslaviji. Tada me je clan „platforme“ sa alijasom Zvizdan, hrabrio da nastavim pisati o jednoj ovakvoj suhoj (sic!) temi, uprkos tome da citaoci „ne znaju o cemu ja to pisem“ (Zvizdan je to rekao „nemaju oni pojma o tome o cemu ti pises“). Pa sta to ima tako iritirajuci u ovoj sasvim jednostavnoj, gotovo vulgarnoj temi?

Kao sto to obicno biva, nije iritirajuce za svakoga, ali je problem sto je iritirajuce za 90%. Za koga nije iritirajuca tema? Ili je mozda bolje, poceti sa ovih 90%…? Pa ovaj veliki dio populacije ne voli da se krece, ne voli da trenira ni da se muci. Najlakse je sjediti u fotelji ili lezati u kaucu. I onda svaka pomisao ili pominanje aktivnosti, napora, kod tih kaucu-sklonih, izaziva prirodni otpor. Ima tu i jedna mala kvantitativna skala. Kad kazes trening, oni (90%) reaguju sa otporom, ali jos uvijek, dobronamjernim, jer se(be) dozivljavaju jednako vrijednim: ok, ti treniras, mi lezimo. Nista posebno. Nema ljutnje, ni grke. E ali kad ti napises da treniras cijeli sat bez pauze, onda pocinje mjerenje, poredjenje i naravno, tih 90% mucenika, na najboljem putu da izgube, postaju agresivni i krenu napadi. “ ‘Ta ce on!“, zajednicki je nazivnik svih reakcija. Primjetite- kazem reakcija, a ne komentara. Jer komentarisati znaci pokazati sposobnost da mislis, da mozes nesto srociti, zaokruziti…. Kad se kaze reakcija, misli se na cisti, primitivni refleks. I to i jeste najcesca…. reakcija. No, bilo kako bilo, rezultat je isti: dvije grupe ljudi (90:10) odose u dva dijametralno suprotna pravca: gotovo kao smjer, 180 stepeni, jedni tamo, drugi, amo.

Nego ako ostavimo vecinski dio populacije da uziva u svojim foteljama i kaucima, vratimo se temi: plivanje.

Zasto vjerujemo (u) nesto u sto vjerujemo? Ovom pitanju je bilo posveceno dovoljno prostora. Ipak, ovdje mozemo da koristimo primjer kao dokaz za ovo ili ono… Takodje na ovom mjestu, sta vise u poslednjoj temi (!), pomenuta je knjiga Harisonovi principi interne medicine. U toj knjizi je negdje (valjda u poglavlju o srcu?) pomenuto plivanje kao jedna od najboljih aktiviteta, jer podrazumjeva pokrete uz dozirani otpor, a bez uticaja gravitacije (uporedi sa dizanjem tegova ili trcanjem): mrdas se, zglobovi rade uz minimum opterecenja. I tako uletite u „vjerujem“. Neko kaze i inspiracija. Uklizate, a da i ne primjetite, a komotno, toplo, ne bode, ne zulja. Bilo gdje drugo, neprijatno- tu gdje vjerujete, udobno….. Cudo je vjervanje, ubijedjenost. Skoro, pa ideologija. A za ideologiju (ideju), poznato je, bi ljudi i da ubiju.

Bilo kako bilo tog proljeca 1991. krenem ja prvo na Banjici, 1500 m, pa 2000m, da bi danas dosao do 3000 m po odlasku. U medjuvremenu, poslije Banjice bili su bazeni u Norveskoj (4), Njemackoj (3), Americi (4), Spaniji (2), Italiji (3), Svedskoj (3), Crnoj Gori (2), Madjarskoj (2), Austriji (1), Srbiji (2). Godisnje u prosjeku 180 puta, svaki drugi dan, sto je 540 km, ili 10 km sedmicno…. .

Nisam ja 1991. skocio pvi put u vodu. Plivao sam ja u moru godinama prije toga, ali samo ljeti i bez strukture, dokumentacije. Od 1991., redovno uz prisilu tj. kroz ovisnost.

Vrijeme? Prvo, nema zaustavljanja! Mali bazen (25 m), 60 krugova, veliki bazen (50m), 30 krugova. Prosjek, 56 min. Rekord, 48,5 min (bilo je jednom i 50 minuta). Sta ovo znaci u odnosu na druge? Profesionalci? Duplo sporije. Amateri? Duplo brze.

Tehnika? Svaki put dok plivam imam potpuno jasnu sliku sta i kako da opisem samu tehniku. Tek se osusim i sjednem na kompjuter, sve nestane, sjecanje izblijede (prosto nevjerovatno: plivao sam prije 6 sati?!). Trebao bih imati neku vrstu magnetofona u vodi ili sad, dok pisem, morao bi se dovesti u to stanje fizicke izmorenosti, kako bi osjetio atmosferu. Ipak neki detalji se javljaju… Disanje je jako vazno. Ja se okrecem „profesionalno“, sto znaci da mi je glava stalno pod vodom, ali ako bi probao da poslije okreta ronim narednih 10-12 m, udavio bi se. Prvi udah odmah poslije okreta je kao u filmovima kad glavni glumac izroni nakon ronjenja u trajanju od 20-25 minuta. Trbusni misici. Neka mi bude dozvoljeno da kazem, iako odmah znam da je nedozvoljeno pojednostavljivanje, ali mislim da su najvaznija grupa misica u tijelu. Uzmite plivanje sa disaljkom i bez disaljke. Sa disaljkom ne morate da okrecete glavu, a time ni da ukrstate noge. Ove mogu da budu stalno paralelne i da maksimalno efikasno „veslaju“. Kod okretanja glave, trbuh kontrolise koliko ce vam se noge rotirati. Sto manje, to bolje. E, ali to trazi jake misice trbuha. Kad okrenete glavu, noga sa kontra strane ide duboko u vodu i postane neefikasna. Angazovanjem misica trbuha mozete da je vratite nazad, ali ako to probate raditi konsekventno, osjeticete bolove u misicima prednjeg zida trbuha, pa vise necete moci nista raditi. Da, ali i trbuhu i nogama se moze pomoci, ako kod uzimanja vazduha  snaznije zamahnete rukama i osigurate jacu propulziju. Gornji dio tijela glisira i povuce noge.

Jednom rijecju, ako hocete da plivate, idite prvo u teretanu….