Ima dana…

…kad je covjek, ljut k’o pas, otrovan, bijesan.

Sjecam se jedne divne slike, epizode iz mostarske Gimnazije. Profesor muzickog, mislim da se prezivao Vasilj, ali imena se nazalost – ne sjecam (mozda je i prezime pogresno, sjecanja popustaju, a internet ovdje ne pomaze….), usao je u ucionicu i ocito imao jedan ovakav dan. Dogodilo se da je prozor u razredu bio otvoren. Dogodilo se da je bas tada pored zgrade, Bulevarom prosao neki autobus. Znate i sami kakvi su u to vrijeme (rane sedamdesete, proslog vijeka) znali biti autobusi kod nas: bez auspuha, sa raspadnutim auspuhom… ili je mozda i sofer bio u svom, ali jednom ovakvom danu? Pa je promijenio brzinu uz neadekvatno visok gas zbog cega je krajnje neprijatan zvuk zaparao vazduh razreda. Profesor je sa obje ruke podigao dnevnik (za mladje, knjiga dimenzija 60x30x5cm u kojoj su nastavnici zavodili i zapisivali sve sto se dogadjalo u razredu i naravno, najvaznije – ocjene), visoko iznad glave  i onda vrlo, ali – vrlo vjesto tresnuo sa njime u radnu povrsinu katedre. Vrlo vjesto znaci da je uspio da postigne da u istom trenutku cijela povrsina dnevnika pogodi povrsinu stola, znaci bez nagiba, ugla,  cime se postigao maksimalni zvucni efekat.  Svoju reakciju je popratio rijecima: „Djavo nek’ te nosi!“, ali to je bilo iskreno, iz dubine duse, ne kao kad kazes prijatelju koji te je upravo predriblao u malom fudbalu – ne, kao kad udjes u spavacu sobu i nadjes ljubavnika u krevetu sa zenom.

E ima takvih dana u mojem zivotu kada se u svakom trenutku dogadja nesto, a dogadjaji slijede  jedan za drugim, neprekidno, dok je  rezultat  samo jedan: iritacija. Neprekidni niz autobusa bez auspuha u trenucima kada jedino sto zelim jeste – tisina.

Zasto je to tako? Je li to opasno? Po mene, okolinu?

Ma opasno nije. Ako nije precesto. To je kao – prehlada. Alergija na polen. Bezopasno, ali iritira. I prodje, bez posljedica. Uporedite prehladu sa Juingovim sarkomom potkoljenice: prehlada prodje, a ovamo ostanete bez noge. Nije isto. Tako je i sa ovim stanjem raspolozenja: oporavak je potpun, kompletan i rekao bih brz. Ali okolina? Mislim da je teze okolini. Ma nije! Teze je meni, ali mene (meni)  brze prodje,  nego okolini. To je malo nezgodno, iako objasnjivo: po definiciji okolina je ovisna od opservacije i dok oni zamijete promjenu, ti vec – k’o nov.

A zasto je ovo ovako?

Penziju ovamo u Svedskoj cesto prikazuju kao piramidu koja se sastoji iz tri sprata. U bazi je dio koji vam isplacuje drzava (garantovano), u sredini je dio koji vam stize od poslodavca i na vrhu je dio koji vi sami, privatno stedite za mirovinu. Naravno da kod nekih piramida moze da stoji „naglavacke“, odnosno da je dio pri podlozi najmanji, a da ova dva druga rastu enormno, ali – najcesce stoji kao i svaka druga piramida.

E sad sa ovim dijelom, „zasto je ovo ovako“ je malo teze. Ima u Mostaru naziv, tabijazus, a ponegdje se kaze  i ters. I ok, moglo se mene staviti u okvir tabijazusa ili ne, nije vazno – vazno je primjetiti da psiholoska struktura pojedinca (baza piramide) definise ovu pojavu. Ko je tabijazus? Tabijazus je osoba sklona lakom iritiranju, frustraciji, nerviranju, ali – vazno! – dobrodusna osoba koja nije zlopamtilo. Znaci nervira se na svaku stvar, ali vam to ne uzima za zlo.

Na drugom spratu piramide se nalazi zapravo glavni problem. To je jedan ili vise dogadjaja koji su vam se sakrili u nesvjesnom dijelu svijesti i otamo djeluju. Ako raspolozenje ima nekoliko dostupnih kanala, ovi ce vas dogadjaji usmjeriti u jednom od njih. I vi tu nista ne mozete da uradite. Da, mozete pazljivom samoanalizom (ili kroz razgovor sa drugim, ali kad vas prodje – jer vas u tom danu i poziv na razgovor nervira) mozete doci do ovih dogadjaja, sjecanja. Obicno nije bas tako zakopano, nego je skoro zaceprljano (izraz koji se koristi u nekim krajevima za poteze nogom kokoske), tu odmah ispod prasine.

Evo sad mi padose na pamet dvije „stvari“, pa da ne bih sad kretao sa novim tekstovima, dozvolicete mi pauzu, digresiju.

Kad sam kao student citao psihologiju, bilo je tamo rijeci i o mnogo dubljim uspomenama ili dogadjajima. Dubljim u smislu topografije u nasem sistemu svijesti: vrlo duboku u podsvjesti. Naravno profesionalni psiholozi cvrsto vjeruju da samo oni imaju pravi instrumentarij da se probiju kroz sve to i iskopaju kako oni kazu „jezgro neuroze“. To su vam one situacije kada vjesti psihoterapeut dotakne jrzegro, pa se ispitanik sa kauca, isplace kao kisa od olaksanja. U knjizi je bio pomenut primjer djevojke koja je bila oduzeta u desnu ruku, a detaljno neurolosko ispitivanje nije naslo nikakav razlog za to. Vjesti psihoanaliticar je nasao da je djevojku, kad je bila djevojcica, otac tjerao na protuprirodnu blud. Desnom rukom….

A drugo sto mi pade na pamet… nasa dobra stara Jugoslavija i njen raspad i – sahrana. Bukvalno. I da bi se zemlja sto bolje sahranila (a ne samo zaceprljala!), vjesti lingvisti su bili prinudjeni da preko noci izmjene sto vise zajednickih rijeci u najmanje tri pravca kako bi se nove zemljice sto brze podigle na nozice kompletnog identiteta. I onda mozete cuti da se isti covjek u jednom dijelu zemlje zakopa, negdje drugo se ukopa, a negdje – zatrpa. E kad samo ovo trece cuo na nekom evropskom aerodromu, doslo mi je bilo da se od muke – pokrijem zemljom.

Ja! Na drugom spratu piramide tabijazusa i nas ostalih, nalazi se, obicno plitko zatrpano (zakopano) nesto sto vuce obicno pozitivnog, nasmijanog, raspolozenog covjeka, prema tamnoj strani njegove licnosti. Gubitak vrijednosti na akcijama, pojava (manje!!!) bolesti u porodici, oguljen lak na ljubimcu, najcesci su primjeri, mada je i izbor primjera, vrlo individualan, pa bi tesko bilo sad pobrojati sve sto nas moze  gurnuti na onu stranu. I kad nas to tako fino namjesti i nastimuje, onda je samo pitanje maste („nebo je granica“!) koje sitnice mogu da nas iritiraju. Odnosno, najcesce sve moze da iritira. Sve je dovoljno krupno i sitnica zapravo nema.