Kako izbjeci pravila?
(Sto bi rekli u Mostaru), o’kle pravila (a posto je u pitanju Mostar, ovo poslednje ‘a’ je dugo koliko vam kapacitet pluca dozvoli)? Eh, o’kle!? Odozgo! Sa vrha. Jos od onog poluoblacnog, polumracnog dana, prije vise hiljada godina, kada je covjek razumio da ce do svojega kraja, odnosno kraja civilizacije, morati da zivi u vecim zajednicama, pocelo je izmisljanje pravila. Jer veca zajednica znaci – guzvu. Vise ljudi na ogranicenom prostoru. A gdje je vise ljudi, to je vise neuskladjenih ideja, rjesenja, potreba, zahtjeva. Neko mora uvesti red, inace bi se mlatili svaki dan. Kao da se ionako ne bijemo svakodnevno??! Ali, okej, bez pravila bi – vise.
I to su prvo shvatili najpametniji, ali uz to i najagresivniji medju nama i sami sebi formirali nekakvu poziciju vlasti nad ostalima i krenuli sa pisanjem….
Tako imamo biblijski moral, pa Talmud, pa sve ostale religijske morale proizasle iz kopiranja, pracenja, citiranja Biblije. Indija, Kina, anticki svijet, Perzija… i oni su organizovali svoja drustva po principu da se zna ko vodu pije, a ko vodu nosi. Kad se pije, koliko, kojom brzinom se nosi….
Ali sta danas da rade ljudi koji imaju dovoljno inteligencije da razumiju smisao pravila, ali nemaju dovoljno mudrosti da ne prkose detaljima istog? Jer upravo se radi o detaljima pravila. Detaljima koji imaju za svrhu da kao enormni suncobran pokriju sto je vise moguce ljudi, matematicki receno, da pokriju citav trbuh Gausove krivulje. Pa ne znam. Da znam, smatrao bi sebe mudrim. Improvizirati od slucaja do slucaja?
Vjerovatno nikome nije promaklo da smo u sred globalne epidemije virusom Korone. Nikada ne moze biti samo crno ili bijelo, tako nije ni sa ovim virusom bas samo pozitivno. Ima i nedostataka. Drustva su napravila na brzinu, na vrat, na nos, debelu knjigu pravila kako globalno, tako i lokalno, skoro pa na nivou haustora. Napravile su to i bolnice, klinike, zasebna odelenja. Takodje ne vjerujem da je ikome promaklo da Svedska ima „nesto drugaciji“ pristup u prevenciji zaraze virusom, ali su joj odredjene rizicne grupe „malo“ zapostavljene, pa su poumirali…. . Svedjanin je rekao (pravilo) idemo na posao dok ne dobijemo temperaturu. Van posla, pokusajmo se drzati razmaka od 2 m. Na ovaj nacin cemo se svi brzo zaraziti, posto je bolest jako zarazna, ali necemo stradati, posto nije bas smrtonosna. I tako ja odem prvo u samoposlugu, stojeci u redu za kasu, bijesno gledam onog iza mene, ali ne pomaze – krace je od jednog metra. Kao da on hoce da plati za mene??! Poslije odem na posao i srecem bolesnike, ugrozene svojom bolescu. Ali, nemam temperaturu. Bolesnici ne smiju van svojih soba, a posjete su zabranjene, bez izuzetka.
E ali ne prezive svi!
I nisu svi stari. I nekima se moze naslutiti brza smrt. I sta cemo sad?
Momak koji ima 3 brace i roditelje. Izgubio je borbu protiv karcinoma. Borba je trajala od novembra prosle godine, varirala u intenzitetu, bio je u periodima i kuci i u lokalnoj bolnici, ali sada, krece ka svom vjecnom odredistu. Iskustvo kaze, jedna sedmica, bez lijekova, dva dana, ali opet – mlad, jako srce, moze da iznenadi. Roditelji sjede kod kuce, 130 km daleko od njega. Cekaju, strijepe. Braca takodje. A ja vidim danas da njega nece biti za sedmicu dana. Ili brze…? Vikend. Nigdje nikoga na poslu za konsultovati se. Pokriti se, zastiti se. Imamo mi tu nasu finu formulaciju „u ljekarskom kolegiju, zajedno“ smo odlucili da – pazite sada predlozimo bolesniku i rodbini ovo ili ono. Znaci, za moj ukus, dvostruko – izvinite, ali ovdje najbolje stoji beogradski atribut – pedersko ponasanje: em sakriveni u grupi, em sakriveni prebacivanjem odgovornosti (grupne) na bolesnika?! Uvijek sam mrzio ovu vrstu „pederluka“. I onda mi skoro dobro dodje sto je vikend…. Sakom u sto.
Svi zainteresovani da se prvo testiraju, pa pravac bolnica da sjednu u sobi pored svog mucenog bolesnika, sina i brata, pa koliko potraje. Gdje ce jesti? Gdje ce spavati? Rijesice se. Usput. Glavni smisao i ideja akcije – da se bude pored svog najmilijeg koji je na samrti, mora da ima prioritet. Pravila cemo zadovoljiti u hodu, improvizovanjem. I budu oni negativni (na virus). I dodju. Oni sa maskama, a ja iz samoposluge, bez maske. Ako zapatimo virus na klinici u narednih 10-ak dana, mogu slobodno sam da krenem ka Golgoti, noseci krst na ledjima, pa polako. Svejedno, moras organizovati ovu akciju, smirujuci osoblje, motivisuci i pozivajuci se na logiku, razum, ljudskost, a ne daj boze da pomislis na sebe u nekoj od uloga… Umiruci, ok, to je skoro pa i najlakse! Ne osjeca mnogo. Rodbina u sobi pored nekoga koga volis, vec osjecas duboku prazninu nedostatka, a cujes ga cijelu noc kako se bori za svaki udah? Osoblje? Ostali bolesnici ciji je imunitet kao kad bi sa otvorenom ranom legao u kanalizaciju Kalkute. Sta ako potraje? Dani prolaze, a on ne umire. Svi postanu nervozni….
Ovaj momak je umro 14 sati nakon mog prvog telefonskog poziva roditeljima. Samo jedna noc. Hvala ti Boze….
Jugonostalgija 