Job

Izgleda da svako ko makar malo drzi do sebe, mora reci nesto o  mucenom, zapravo – pravdenom Jobu. Ni ja nisam nikakav izuzetak.

Podsjeticu vas na pricu.

Job je zivio fino, imao porodicu, stoku, kamile, kucu. Bio je vrlo pobozan, vjeran svojim idealima i nikada nije dovodio u sumnju ni postojanje Boga, ni svoj odnos prema njemu. Jednom rijecju, pravi pravednik.

Jednog dana dodju kod njega tri prijatelja vrlo cudnih imena, pa ih ne moramo sad traziti po Guglu.U isto vrijeme Bog je sa Sotonom napravio jednu malo igru, gdje je Job bio u centru. Sotonina teza je bila da ako Bog bude dosljedan u mucenju Joba, prije ili kasnije ce Job odustati od vjere (i od Boga). Bog je naravno bio sasvim suprotnog uvjerenja. A mucenje, u najsirem smislu rijeci, islo je u porcijama. Cak 7 krugova! Prvo je nestala stoka, pa kuca, pa porodica, pa su njega snasle najrazlicitije bolesti i tegobe, pa… Ali nedade se Job! Cvrste vjere do kraja, bas kao i na pocetku. Mada, cijelo vrijeme je trazio objasnjenje, sto bi mi onako narodski rekli, stalno se nesto zalio…. . A prijatelji? Oni su kao svjedoci i tjesitelji, tvrdili bas ono sto pogodjena osoba najmanje zeli da cuje: „Sam si (sigurno) kriv“. Kad je mucenje dostiglo pozamasan nivo, jedan je cak uzviknuo:“ Tvojim gadostima nema granica“. I kad je Bog iscrpio sva svoja sredstva, a Sotona priznao poraz, dobi Job sve na kraju nazad, pa jos duplo: i zdravlje, i porodicu i kucu i stoku….

Ali prica (Knjiga o…) ne zavrsava ovdje. Job je nakon susreta sa Bogom (vrlo rijetka, gotovo elitisticka privilegija u Tori), pao na zemlju i zamolio za oprostaj. Ovdje se kraj price malo gubi, a ako pitate proroka Ezekiela i Job ce postati profet.

Znaci sta imamo ovdje kao „topik“?

Bog koji testira i muci neduznu osobu, skoro pa iz zabave. Hoce li Biblija kao temelj triju najvecih religija, odmah, sad pasti i – nestati kao amoralna bezvrijedna kolekcija cudnih prica? Bog-mucitelj???! A onda i sve tri biblijske religije otici u prasinu istorije? Sta ce nam ta knjiga koja promovise nekakvog mocnog boga, koji se igra sa nama i muci nas???

Velika muka je (s)nasla teoloske pisce: kako ovo objasniti, a da Bog ostane cis’?? Jevrejski teoloski ideolozi (mudraci, rabini) imali su kroz istoriju poseban dodatak na „muku“: kroz istoriju su Jevreji kao sto je dobro poznato, stalno bili nevino muceni (tako, makar oni tvrde), sto je kulminiralo sa Holokastom, i kako sad to objasniti?? Hriscanski ideolozi, tzv. Ocevi hriscanstva, nasli su vrlo prihvatljivu formulu (cuj, formulu????!, cijeli /novi/ testament!): Isus. Bog je poslao svog sina (razumijete, ne bilo koga, emisara, ambasadora…., ne: sina!), na Zemlju medju svoje „kreature“ (ljudi) da pati zajedno sa njima. I ne samo da pati. Bog je pokazao i kako da se iskupi(s), a sto je najvaznije, kroz cijelu ovu epizodu sa sinom od krvi i mesa, Bog se i sam prikazao svojim kreacijama.

Jevreji nisu mogli – sto bi se reklo – bastitniti ovu ideologiju. I jos gore, isceprkali su jedan „detalj“ koji cijelu stvar jos vise komplikuje: Job je cijelo vrijeme insistirao na svojoj nevinosti! A sta to znaci? Pa jasno je: to znaci da nam je Job cijelo vrijeme govorio: „On se igra sa nama, on nas namjerno muci iz zabave“. Jer uporedite sa skolom (onom starom, tamo negdje kad je Stara gimnazija ovorena). Djaci gotovo svakodnevno imaju snazan osjecaj da ih se kaznjava bez njihove krivice. Sjecate se i sami, da ste imali ovaj osjecaj. Vise puta. E, ali skola je (tada!) bila jak autoritet, pa kad dobijes kaznu, prihvatis i krivicu, iako ni sam ne znas u cemu je ova sastojala. Ima jos puno primjera iz tih starih vremena.  U komunistickim zemljama, osudjeni komunisti su bez pogovora prihvatali krivicu i kaznu, jer Partija nije mogla grijesiti. Muz (roditelj) je imao pravo da kaznjava zenu (djecu) bez obrazlozenja :“ Znaju oni najbolje zasto“.

E ali ne i Job! On se cijelo vrijeme (nesto) zalio. Nezgodan igrac: u isto vrijeme priznaje Boga kao vrhunskog autoriteta, ali i kreatora njegovih neopravdanih muka. Jos gore! On tvrdi da je on  samo igracka u rukama nestasnih Boga i Sotone koji bi da se malo poigraju…. .

Znaci sta je Velika tema Knjige o Jobu? Gdje je Bog kad mi patimo (a da ne govorimo i o mogucnosti da on zapravo stoji iza nase patnje kao Primum movens)? Kant je bio medju prvim velikim misliocima koji se gadio teodizije („theodocity“, zbir pokusaja da se Bog opravda od optuzbi da stvara nezasluzenu patnju). Smatrao je da bi svi oni sa makar malo osjecaja za moral, morali  odbaciti svaki ovakav pokusaj (teodizije). Ideolozi biblijskih religija su trazili opravdanje u tri pravca. Patnja nas vodi blize Bogu, niko nije apsolutno nevin i Bog je misterija koju mi i ne treba da pokusamo da razumijemo. Da, ali gdje je moralna osuda patnje nevinoga? Sjecate se iz srednje skole kako je to Dostojevski fino podcrtao: nema nikakvog razloga koji bi objasnio potrebu djecije suze. Zapravo je citavo poglavlje njegove Brace Karamazova, Veliki Inkvizitor, posveceno ovoj dilemi i zapravo, osudi.

Ali, ne zaboravimo da se Job bacio na zemlju i molio Boga za oprostaj. Mi ovdje imamo dva domena, moral i razum(ijevanje). Job nam porucuje: Bog je vrhovni moralni kriterij i ne podlijeze kritici. Njegove namjere ne mozemo razumjeti (kao sto ne mozemo razumjeti autora knjige na osnovu njegove knjige) i ne treba ni da pokusavamo. I kada je Job na kraju ove epizode njegovog pravednickog zivota, molio za oprostaj, on nije molio za oprostaj za svoj moralni prekrsaj, jer ga nije bilo; on je molio da mu se oprosti sto se usudio dovesti u pitanje nesto (nekoga) koga ne moze razumjeti.

A ako vam ovo sve zvuci nekako staromodno i nebitno, vi se fino sjetite Vernera Hajsenberga koji je tvrdio da ono sto posmatramo, zapravo ne vidimo, jer se mijenja dok ga gledamo. Ne vjerujete? Odnosno, da se ne lazemo, nas cijeli zivot je ono sto vjerujemo. A kako i zasto vjerujemo, duga je i vec ispricana prica.