Entré

Kako se ulazi u svijet klasicne muzike. Ili, makar, kako sam ja usao tamo.

Sve je pocelo sa Petim elementom, filmom kojeg je rezirao Luc Beson. Film je snimljen 1997., pa iako ne mogu reci da sam prije filma bio totalno naivan u odnosima sa klasicnom muzikom, intenzivno druzenje, kupovina muzike, proucavanje biografija kompozitora,… pocelo je tim filmom. A u tom filmu, pored Mile Jovovic, Brus Vilisa i Garija Oldmana, pojavljuje se Inva Mula, albanska operska pjevacica koja dublira glumicu (koja nije bitna) i pjeva dio iz Gaetano Donicetijeve opere Lucija di Lamermur, dio iz 3. akta u kojem glavni lik opere dozivljava akutnu psihozu (ludilo) i umire. Sad nakon par decenija druzenja sa klasicnom muzikom i posebno operama, mogu vam otkriti da ovo nije nista novo! Naprotiv. Operske price (do pojave Vagnera) uglavnom su stavljale zene u nemoguce situacije (ona voli ovoga, a roditelji im u ratu, pa joj ne daju), pa bi ludilo ili smrt bilo najcesce jedino rjesenje. Ali Gaetano je uspio da ovoj sceni i muzici da jedan novi nivo koji je mene jednostavno paralizovao i vezao za klasicnu muziku.

Razumijete vec, kad idete ka necemu, a rezultat bude da se tamo „zaglavili“ i ostali, put mora podsjecati na probijanje kroz cicke. Jer kad se probijate kroz prasinu ili travu, pokoseno sijeno, snijeg, sta god – sve se to moze lako otresti i vi necete ostati za vjecno na destinaciji, ali kad idete kroz cicke oni vam se zakace i mozete ih skinuti samo aktivnim ceprkanjem.

I tako me je muzika iz Petog elementa uhvatila pod svoje i usmjerila u sledecem koraku. Do novog cicka.

Citajuci o Luciji, naisao sam na novi fascinantni podatak i taj me je bas kao i prethodni (film) jos cvrsce vezao za klasicnu muziku. U originalu, kada je Gaetano stvarao operu, on je za ovu scenu koristio tzv. glas harminica, odnosno instrument napravljen od vise staklenih posuda ispunjenih vodom koji (instrumenti) odaju vrlo visoki, skoro parajuci zvuk kada ih se dotice. Nazalost nakon nekoliko izvedbi primjeceno je da ovaj instrument kod nervno labilnih ljudi moze izazvati napade histerije, a bili su zabiljezeni i smrtni slucajevi. Originalna verzija „ludila“ sa glas harmonica, moze da se nadje u izdanju Naxsosa (Muzika za Glas Harmonica, u izvodjenju S. Monserat). Instrument je zamijenjen, manje „ostrim“, a ja ostah kao zacaran pricom i cijelim ovim sto bi se reklo, kontekstom. I onda kako to obicno biva kad uletite u nesto, pozelite imati sve. Konkretno, sve Donicetijeve opere. E, ali ‘oces! Gaetano je sjedeci u Bergamu napisao 70 opera. Neka neko proba da napravi 70… necega sto inace voli i zna da pravi. Uz to kroz jedan zivot opterecen bezbrojnim tragedijama i nesrecama. Gaetanu su djeca umirala, zena mu je umrla, a on je veci dio zivota proveo u borbi sa nekom vrstom hronicne upala crijeva. Ali vecina ce vam strucnjaka reci da su mu te opere sve iste?! I moguce je da kada ga se uporedi sa Mocartom, Verdijem, Pucinijem ili Vagnerom, on ispadne mediokritet. E, ali oprosticete: od tih 70 opera, napisao je i dvije, vec pomenutu Luciju i Ljubavni napitak, a u tim operama se nalaze dva momenta koja zasjenjuju sve ostalo sto je napisano u svijetu opere: pomenuta scena ludila Lucije i arija Una Furtiva Lagrima (jedna skrivena suza) iz Ljubavnog napitka, za koju je cuveni Karuzo rekao da „ako je samo ovo napisano umjesto svega iz opernog svijeta, dovoljno je“. Poslusajte u izvedbi Pavarotija ili Bjorlinga.

Sledeci korak je nabaviti najbolju izvedbu i tu onda pocinje naporan, ali sladak istrazivacki rad kroz literaturu. Ne internet, internet dodje kasnije, da se pronadjeni objekt naruci, ali trazenje mora ici kroz knjige. Za ovu svrhu posluzile su dvije knjige: „Grubi (rough) – znaci ne tako detaljni – opera vodic i posebno Kobeova (Kobbe) knjiga opere. Ove dvije knjige su savrsen par: druga daje detaljne opise svih opera koje vas interesuju i mogu vam pasti na pamet, a prva vas vodi kroz svijet izvodbi tako da mozete krenuti (internetom) u lov na bas tu i tu predstavu, odnosno CD. Ovdje se sad mora pokazati spremnost za kompromisima, jer ako ispadne da je najbolja Lucija ona iz 63. snimljena u Parizu sa Marijom Kalas, kad je dobijete u ruke, shvatice te da nije bas „laka“ za slusanje. Ona je radjena u tzv. AAD formatu, umjesto u DDD sto opet znaci da je audio format prenesen nekom tehnikom u digitalni, ali to sa glasom Marije Kalas, ne ide bas lako. I ne samo to, cujete kako kaslju u publici, pomjeraju se u stolicama… Onda kupite i noviju sa Saterland ili jos noviju sa Rene Fleming, sve radjene u digitalnom formatu i razlika je ubjedljiva. Vama ostaje da makar intimno, u sebi, priznate da niste bas onaj pravi, rodjeni, strucni ljubitelj opere koji moze da „istrpi“ rezove Marijinog glasa, nego se kao pocetnik opredjeljujete za meksu varijantu. Konacno, i onako je sav posao odradio Gaetano Doniceti, a nas su muzicki kriticari ubijedili da se odusevljavamo ovim ili onim, posto – mucenoga Gaetana vise nema.

A ako vam iza Gaetana sledeci korak bude V. Belini i njegove opere, gotovi ste! Mjesecarka, Norma… Ovdje je vec lakse nabaviti sve, jer je sve savrseno. Samo 10….

I to bi bilo to. Postujuci naslov, moram da se drzim samo pocetka; kako izgleda unutra, kad udjete, to ce svako sam sa sobom da analizira i procijeni. I na kraju, voljeli vi ili ne, klasicnu muziku, moracete se sloziti da makar samo psiholoski sadrzaj fenomena odusevljenja, znaci jako puno, odnosno dovoljno da ga se okusa.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s