Slicice 3

Sto bi rekli kelneri, da vidimo, sta sto imali…?

Pomenuli smo vec Limuna i Narandze. Pomenuli smo i „onu igru gdje se dvije ekipe postave u paralelne linije i drze za ruke“. Pisem u mnozini, jer sam dobio ‘hint’ da se ta igra zvala Granicara.

Sta smo ono jos imali?

Odmah da kazem, kao djecak ne bih da pisem o Eberecke, ebertude ni o Lastisu, ali eto, ako neko pravi listu, neka ih – nek’ ima.

Skoro da bi moglo prema prvom slovu. Pa evo K. Klikera. Pazite, ne klikeri, nego bas – klikera. Najcesca upita rjecica u Bosni i Hercegovini, cega, daje i imenima igara vlastiti padez (2. ili genitiv). Za igru su se uvijek koristili klikeri prema posebnim kriterijima: donosi srecu, vec je malo otucen i – najmanji. Obje varijante, i ona sa rupom i ona sa trokutom su uzbudljive, ali je ona sa trokutom na granici hazarda, jer su se klikeri lako gubili….Ukratko, kod varijente sa rupom, trebalo je nakon bacanja klikera iz stojeceg stava prema rupi, ubaciti kliker u nju. Gadjanjem tudjeg koji stoji opasno blizu mogla se postici prednost – ako ga pogodite. U ovoj igri uvijek su se lako prepoznavali „seljaci“ i „gradjani“. Seljaci su drzali kliker pred ispaljivanje u krivini savijenog drugog prsta, a nokat palca je bio okidac. Boze, koji seljaci! Mi gradjani smo uvijek prvo postavljali kliker izmedju 2. i 3. prsta, gore pri vrhovima, pa onda uz jasno zatezanje i napetost misica savijali ta dva prsta tako da se kliker uglavi izmedju vrha 2. prsta i zgloba izmedju falangi palca (falange na prstima su ove male koscice). Palac bi modrio od napetosti, sputan u krivini treceg prsta i onda se samo cekala eksplozija. Najbolji pogodak je onaj koji ispali protivnicki kliker, dok tvoj ostane u mjestu gdje je bio protivnicki. Uh! Svi ostali pogoci sa radijacijom (odu u dva pravca), bili su manje uspjesni, ali efekat bi ipak bio postignut. Trokut, je kao „21“ u kartama. Pogodis, nosis, postavis, gadjas…. Brzo i efikasno.

Klis. Parce drveta 15-18 cm, debljine kranjske kobasice, zasiljeno sa oba kraja lezi na travi. Zapravo, lezi na ivici rupe na zemlji/travi. Drugim, duzim komadom drveta (idealno, rucka od metle), udari se klis po jednom kraju, tako da mu njegova geometrija omoguci odraz od podloge. Kad se tako podigne 20-40 cm, ostaje samo da ga se mlatne  prije nego padne, pa gdje zavrsi. Protivnik bi morao svojim drvetom da ga zvekne prije nego padne (klis, ne takmicar)…. Jednostavno.

Kolica na kuglagerima. E ovo se vec nije moglo igrati u bilo kom gradu. Grad je morao imati industriju, ali ne – tekstilnu. Mi smo imali Soko, roditelje i – kuglagere. Boze kakvi su to komadi savrsenstva bili! Svedski proizvod (e, ali zapamtite, oni su u to vrijeme pili samo mlijeko!), sjaji se, klizi, glatak, mirise na ulje. Motorno. Onda je trebalo nabaviti sperplocu dimenzija 50×80 cm, nekoga da ti to montira i najvaznije, nekoga da te gura.

Oko zmure i gonje, ne treba mnogo ni rijeci, ni opisa. Vazno je biti brz.

Tajna. Eee, to je bilo sjajno! Iskopas rupu i u nju ubacis izlomljenog raznobojnog stakla, a pokrijes dnom od tegle ili necim slicnim sto je jos uvijek u jednom komadu. Pa zatrpas. Pa kasnije malo otkrijes….

Kotur. Fenomenalna igra(cka)! Tada su djecija kolica imala tockove sa gumom. Ta guma je imala radijus od nekih 8-10cm. Poslije jaka, deblja zica duzine… zavisi malo i od „vozaca“, savijena pri jednom kraju tako da „hvata“ tocak, a na drugom kao rucka. I onda tjeras. Pa po trotoaru, ivicnjacima, uzkim daskama…

Puhaljka je bila sjajna! Komad od starih, tadasnjih TV antena. Ali prve verzije kada je cijev bila iz jednog komada, a ne savijena. I municija, plodovi zbunja kojih je bilo u izobilju, posebno oko dvorista FK Lokomotiva. Malo je gadno (sad mi se cini!) bilo sa tolikim zrnevljem u ustima, pa onim dlacicama na vrhu ploda (krunica) koje su se morale pljuckati, pa pljuvacka svuda – a curi i iz puhaljke. Sa oba kraja.

Sibice! Dvije ili indirektno, tri igre su bile sa sibicama. Najuzbudljivija je ona kada se vrh sibice umota u malo parce alufolije. Potpali, pa folija izleti kao raketa sve sa karakteristicnim sistanjem. Bacanje zapaljene sibice prema plafonu sa posljedicnim crnih flekama, nije nesto na sto bi danas trebali biti ponosni, ali posto je trazilo odredjenu vjestinu, neka ga, nek se nadje na listi.

I ta treca aktivnost gdje su sibice i alufolija zajednicki imenitelji, jeste – dimna bomba. Ping-pong loptica se isjecka i upakuje u foliju. Potpali. Varijacija je da to radis u haustoru ispred vrata stanara kojemu prvo pozvonis, pa pobjegnes. On otvori vara i zatekne impresivan dim koji tjera na plakanje.

Pracka je definitivno bila opasna. Pa opet, ne sjecam se neke vece nezgode…. Komad tvrde, ali ipak rastegljive gume (od bicikla), komad koze koje je magazin za kamen i konop koji to povezuje. Opet moram reci, sjajno! Mi sto smo zivjelu blizu „sumske uprave“, imali smo i malu sumu. Tamo se moglo naci pogodno drvo za luk. Ej, razumijete li stepen uzbudjenja: dobro odabrano drvo, nategnuto i sputano u luk konopom. I strijele. A Vinetu na vrhuncu popularnosti tih dana….

Bio je onda i onaj vjesto (vrlo vjesto!) slozeni komad papira koji se prstima obje ruke vrti tako da se stalno pojavljuju nekakve porukice. Ti kazes broj, onaj provrti toliko puta i ocita ti nesto. E ne znam bolje! Ovu igricu ne bi vala ni Hemigvej znao opisati. Kad smo vec kod papira, igre sa slicicama! Mijenjanje, albumi, podizanje tapkanjem sakom sa konkavnim dlanom, udaranjem coskom (moje slicice) u cosak (njegove) slicice, pa kako padnu. Medju prstima se moze drzati i plasticna („zica“???!!), pa onda ili sam uz pomoc usta ili uz tudju pomoc, napravis Ajfelov toranj. Ko zna, razumjece.

Serija igrica za koje je trebalo kupiti…

Klik-klak. Uh koji teror za svakoga. Pocetnik koji bi se stalno udarao po prstima i komsiluk koji nije mogao odmarati. Hula-hop. Ne znam zasto ali mi smo pod ovim podrazumjevali lopticu od plastike velicine narandze koja je vezana plastikom za nogu. Jednom nogom se cijeli kompleks rotira, a drugom – preskace. Ali i onaj veliki plasticni krug (metar u dijametru) sto su djevojcice okretale oko struka, se valjda isto zove hula-hop? Ne znam, malo sam zbunjen.

Vatre (opet, cega!). Lopta u sredini, neko proziva igrace, prozvani grabi loptu i gadja koga stigne. Ime igrice potice od specificnog osjecaja koji pogodjeni osjeti ako igra go do pasa.

Care, care… Glupa igra.

Fote? Eeee, to je doslo malo kasnije. Ne znam sta bi vam rekao, ili je igrica toliko uzbudljiva ili se igra(la) u jednom uzbudljivom periodu zivota, ne znam. Ovoj igri po bas tom specificnom uzbudjenju mogao je da konkurise samo – spomenar. Uh, kako dobiti prilog bas od te i te osobe….?