Zgrada je kao ukrasni detalj fasade imala ispust sirine 15 cm, zakosen prema temeljima, postavljen c. metar od zemlje, isao je kruzno po obimu cijele zgrade, uz prekide na mjestima ulaza. Posebno popularno parce je bio dio duz juzne fasade zgrade. Znaci one fasade sto je sa ranije pomenutim zidicem, gradila pravi ugao. Mora da nije bila neka posebna vjestina ici tim ispustom, pazljivo pomjerajuci stopala, priljubljen za fasadu – kad su to radila sva djeca. I manja i veca, i djecaci i djevojcice. Ako od te avanture napravite fotografiju, podsjetice vas na omiljenu zabavu turista u Dubrovniku, odmah na ulasku u Stradun, a preko puta Onofrijeve cesme. Gledali ste, a vjerovatno i sami pokusavali da se zaletite na kamen zida samostana Male brace, a da ostanete priljubljeni uz zid? E tako smo i mi visili prilijepljeni za fasadu zgrade pomjerajuci se lijevo ili desno. E, ali iduci udesno dodje se do jednih vrata koja su uvucena nekih 50-60 cm duboko, pa dok si na ispustu, ne mozes da vidis detalje vrata. Jer da sam vidio, razumio bih da vrata nemaju kvaku….
Prisao sam vratima i zamahnuo ka kvaki koje nije bilo. Pao sam unazad i kao svi (zato se prelom i zove Prelom Tipicnog Mjesta) slomio jednu od dvije kosti podlaktice, odmah uz zglob sake. Nije bilo mobilnih i potrajalo je dok su me transportovali do Stare hirurgije. Zgrada tacno Preko puta buregdzinice Velez, nekoliko stepenica do ulaznih vrata, pa u prizemlju lijevo u neku spartanski namjestenu i mracnu sobu. Kao da ce me ispitivati?
Nego samo jedna digresija. Svih tih Godina, mislim da sam popio galon jogurta iz buregdzinice Velez. A tek burek! Ali ono sto je zanimljivo za ovu malu digresiju je sledece: znate li kad je stigao jogurt u Svedsku? 1970. Rijeka jogurta je otisla do tada u Mostaru, Sarajevu, Beogradu…. A nama su dramaticno saopstavali da tamo negdje u nekoj udaljenoj zemlji sto se zove Svedska imaju cuveni svedski celik, kuglagere…. E, ali nemaju jogurt.
Legose me u tu sobu na Hirurgiji. Desna ruka (slomljena) nekim sirokim koznim, masnim, mrkim kaisem ispod pazuha fiksiran za zid, a osoblje me uhvati sa saku i – vuce. Nije valjda tada bilo anaestezije? Mislim da su me culi sve do ginekologije gdje sam se prvi put pojavio 14 Godina ranije, kao Oskar M. u Limenom dobosu. Kad je namjestanje bilo gotovo, dobio sam gipsanu longetu i maramu da odmaram ruku. Greska! Proslo je nekoliko dana dok sam sreo hirurga, pa je ruka odmarajuci se u marami stigla da u laktu razvije neku vrstu ukrucenosti i ogranicenja pokreta. Strucno, kazu kontraktura. Hirurg je bio bijesan: skinuo mi je maramu i „bacio“ podlakticu tako da sam opet poslao jasan zvucni signal ka akuserstvu nekoliko zgrada dalje. Naravno vec treceg dana, gips je na ivici koja se spaja sa sakom, poceo da mi se zasijeca u kozu. Nema vise spavanja. Moralo se makazama otvarati da mi koza prodise. Ali nije sve sa gipsom bilo bas tako crno! Uz onaj vec vise put pomenuti zidic sto stiti kante za smece od pogleda, organizovale su se razne igrice. Na samom zidicu Gluvi telefoni, od zida kao ishodisne tacke Limuna i Narandze, gonje ili zmure, ali i na trotoaru duz zidica jedna cudna igra koja trazi da ucestvuje najmanje 12-oro djece. Zaboravio sam kako se zove – ako je uopste imala neko ime? Dvije grupe koje stoje paralelno jedni naspram drugih, drzeci se za ruke. Predstavnik jednih se zatrcava probajuci da probije ljudski lanac onih drugih. Sta time dobijaju, ne znam, ali znam da su se predamnom svi otvarali u panci od mojeg gipsa koji sam ponosno drzao ispred kao srednjevjekovni ovan. I naravno, potpisi….
E ali kad se skine gips, dodje ti da zaplaces kad vidis taj jad od dijela tijela. Mrsavo, bez dlaka, blijedo. Onda je trebalo rehabilitovati se. Banja, na Musali. Sjecam se velikih metalnih buradi sa vrelim, rastopljenim voskom koje je terapeut vadio velikom kutlacom i sipao po prelomu. Prvi princip fizikalne terapije: uciniti krvotok zivahnim. I dok smo mi u Mostaru imali te kante sa voskom, Igalo ima cijele plaze. Sa katranom. Igalo ima i more. Mostar ima Banju i u Banji bazen. A opet Banja tamo, Banja, vamo….
Pomenuh najljepsu i najmastovitiju igru naseg djetinjstva: Limuna i Narandze (ili Narandje, kako kazu u Mostaru). Dva tima, dva predstavnika. Jedan tim se sakrije negdje u ili oko zgrade. Podrumi, dok nisu postali leglo svega i svacega, bili su cisti i vrlo atraktivni za sakrivanje. Predstavnik sakrivenog tima se vrati do protivnika i na betonu, zemlji, asfaltu ili nekoj slicnoj podlozi (ne papir!) crta put kojim se moze doci do njegovih sakrivenih suigraca. Ljepota igre lezi u obavezi da predstavnik razumije osnove proporcija. Moze se put crtati koliko god hoces komplikovano, sve u krugovima, ali proporcije se moraju postovati. Ovi sto ce poslije traziti moraju znati da ako idu prvo 50 m, kad skrenu trebaju ici opet 50 m jer su obje linije jednako duge. Naziv igre potice od rijeci koje predstavnik vice i time upozorava svoju grupu o polozaju protivnicke ekipe. Cudo od igre!
Jugonostalgija 
Igra bez imena je Graničari, hehehe
Sviđa mi seSviđa mi se
Ostarilo se….
P
Sviđa mi seSviđa mi se