Slicice

Cisto da (ih) ne zaboravim.

Strelcevina, krajem 60-ih Godina.

Ulica Mahe Djikica. Zgrada tacno naspram starog Velezovog stadiona. Moja zgrada sa jedne strane ulice, dugacki, crni zid sa druge strane ulice. Izmedju trotoar i tek posadjene lipe. Zasto je taj zid bio crn, ne znam. Jedini detalji koji su kvarili njegovu monolitnu crnu boju su bile rupe iskopane od nas djece. Rupe su bile dovoljne da se u njih uvuce polovina stopala i da se tako brzo i lako popnemo na vrh zida. Postupak penjanja je bio vrlo uvjezban i bezbroj puta ponavljan, tako da smo mogli zalijetati se od ulaznih vrata haustora i u roku od 5-6 sekundi bi bili na vrhu, sjedeci okrenuti prema terenu. Doduse, jednom sam izveo nesto pogresno i vratio se kuci placuci, rasjecene brade. Ali nisam bas ni ja toliko star da bi pamtio utakmice. Nazalost. U moje vrijeme, kada sam ja sa rajom sjedio na zidu, tribine od grubog cimenta su vec bile zarasle u korov i travu, predstavljajuci raj za gustere. Recimo ne znam ni da li su postojala neka sjedista ili je stalno od pocetka bio samo grubi beton? Ipak, sjecam se da je nasa zgrada bila vrlo popularna: balkoni okrenuti prema terenu, lipe koje su bile na trotoaru, nedovoljno izrasle, pogled je pucao sve do Bijelog brijega. Uz neki ukradeni, rashodovani ili duzeni dvogled, utakmica se mogla pratiti uz sve detalje. Ljudi su ljepsih dana lezali i gore na krovu, na onim prljavo bijelim valovitim krovnim pokrovima od salonita.

Ali kako vise nije bilo utakmica, zadovoljavali smo se – gusterima. Naoruzani pecaljkom isli bi kao sad nedavno, oni sto sklanjaju mine, polako, pazljivo gazeci. I onda bi slali sitne komade zice savijene u slovo „u“ u glavu ili tijelo mucenih zivotinja. Pecaljke su bile sjajan izum: lako su se pravila i bile su vrlo precize, bez obzira u cijim rukama bile. Komad deblje zice u izolaciji formira se lako tako da ima rucku i dva krak. Sa krakova se skine 10 mm dugo parce izolacije, provuce se lastika i onda se ponovo nabije na ogoljenu zicu. Savrsen izum! Lastika se dobijala sa bombona koji su se tako prodavali. U sezoni masovne upotrebe pecaljki, sva su djeca imala u rukama zicu i potezima koji podsjecaju na pletenje, lomili parcice za municiju.

Ne sjecam se da je iko ikada bio ozbiljnije povrijedjen ovim mocnim oruzjem, ali da smo svi dobijali po golim nogama, to jeste. I ne sjecam se ni da su se neki roditelji bunili sto se bavimo ovakvim „opasnim“ poslom. Djeca su u Jugoslaviji bila priznata kao autonomni subjekti. Slobodni i samostalni. Slobodniji od roditelja….

A sto se tice krvarenja, dosao sam kuci jedno vece uplakan i raskrvavljen od rane iznad lijevog oka: tacno u obrvi. A poznato je to mjesto zna dobro krvariti.

Zgrada je obuhvatala tri haustora: 14, 12 i 10 od sjevera prema jugu. Od kraja zgrade uz broj 10, paralelno sa trotoarom, bio je jedan prelijepi zidic, dug 15-ak metara. Zakosen sa padom prema trotoaru, idealan za sjedanje i igranje npr. gluhih telefona. Iza zida, sto je zapravo bila njegova namjena, bile su sakrivene kante za smece. Ni to se ne sjecam da su bile nesto posebno prljave ili da se iz njih sirio smrad, cak ni ljeti kada se u Mostaru na suncu moze izmjeriti i 50 stepeni. Ali, u redu: ni zgrada ni zidic, a ni kante, nisu bile stariji od 15 Godina, a tada se nije mnogo bacalo i to je valjda objasnjenje? Uglavnom, nisam ja prokrvario od Gluhih telefon! Ne, zidic je bio idealna zastita za nas ucesnike tradicionalnog rata sa djecom iz susjednih zgrada. Tzv. puskaranje. Zasto smo mi to radili, boga pitaj, valjda u nedostatku mobilnog…? Kamenje je letjelo od zidica, prema zgradama dalje tamo prema Potoku. Jedan kamen je doletio prema nama i nasao svoju metu: moju lijevu obrvu. Poslije, kada smo krenuli u osnovnu skolu, agresija je malo napredovala (pa nece rat?!) i momci koji nisu voljeli da citaju, skupljali bi se nocu po ulicama Strelcevine ili Avenije sa lancima od bicikla pokusavjuci da sto vise povrijede jedni druge….Jedan od njih ce par Godina kasnije postati poznati fudbaler FK Velez.  Jedno je sigurno: „armije“ u ovim ratovima bile su visenacionalne, ali nepovjerenje i agresija prema „onim drugim“ je bila konstanta bez obzira kako se definisao vlastiti teritorij: zgrada, ulica, kvart, pokrajina, republika….

Ali gdje su bila auta? Niti su nama smetala da se zalijecemo na zid, niti bi ih pogodio kamen bacen od raje oko Dzehvine prodavnice. Mozda nisu htjeli po makadamu?