Odmah na pocetku, mogu da kazem da je ovo nerjesivo u Svedskoj. Ako naslov zamislimo kao jednacinu Biber + bolest+ Svedska = X, x nema rjesenja. Nesto kao kad imate nulu u imenitelju….
Znate Bibera? Onaj fini decko sto bi svaka majka pozeljela za zeta, ali ‘majka’ koja se ne vadi iz prostorija sklepanih za snimanje Velikog Brata. Kratko receno, onaj idiot sto jezdi na visokom, mocnom talasu kojega je podiglo sve ono najgore sto karakterise nase postmoderno drustvo. Svi oni najljigaviji i najsmrdljiviji dijelovi materijalne kulture, sklopili su se u jednu zajednicku, mocnu polugu koja je lansirala Dzastina u nase zivote, zatrovala nam vazduh koji disemo i informacije kojima nas se zaspia. Ranih sedamdesetih godina, ziveci u Mostaru i pohadjajuci Gimnaziju, jedva da sam znao ko je Jaser Arafat, na primjer, a danas od svih informacija koje dnevno konzumiram, 70% je zatrovano raznim biberima i njihovim teretima.
I tako, lako je zamisliti da nas dobri Biber legne u neku americku privatnu kliniku da ga se oslobodi od nekog od tih tereta. Jednako je lako zamisliti kakav je on kao pacijent i kakve sve on zahtjeve moze da smisli i uputi osoblju. Osoblje naravno polazi od naucene floskule da je „pacijent uvijek u pravu“ i da – kao sto pise na prvoj strani Biblije za buduce interniste (Harisonovi Principi Interne Medicine) – sve sto dolazi od ljudi, je – ljudski. Ja, polazi osoblje od tih krilatica, ali sa njima se ne moze hodati kroz cijelu karijeru, ako su vam pacijenti Biber i clanovi klana Kardasijan. Nesto ekstra mora tom osoblju da se ponudi….
I Amerika je nasla rjesenje doduse njemacko, ali radi. I te kako radi! Porse. Odradis ti fino svoju smjenu sve se osmjehujuci Dzastinu i ispunjavajuci mu prohtjeve, a onda umoran, sidjes do garaze i na mjestu koje je obiljezeno tvojim imenom na maloj mesinganoj ploci, sjednes u Panameru, 911 ili Kajman… S? Ma nema problema: 4S!
Eeee, ali sta cemo kad se Dzastin razboli u Svedskoj? Pa jos hronicno….
Haj’ akutno, to bi jos nekako i islo! Sta vise, personal ponosan, mozda se pojave i u novinama? Ali hronicno. Dozivotno. Jedan boravak mjesecno… A nista od celebriti-statusa. Samo…. recimo …. doktor. Poznat lokalno, nepoznat, sire. Inteligentan, observantan (gleda i primjecuje), kritican, (od bolesti) izmijenjen. Zahtjevan. Jednom rijecju – tezak. Tezak k’o cumur.
Godine prolaze. Osoblje izlozeno raznim problemima, tipicnim za sisteme zdravstvene zastite naslonjene i finansirane porezom i budzetom. Hronicni i stalni zahtjevi za stednjom, broj personala daleko od optimalnog, hronicno nezadovoljstvo statusom (citaj: kupovnom moci!) I sad jos i jedan biber!!? Tezak za saradnju, cinican, a sve vidi i razumije. A mucena Svedska opterecena jos jednom „nesrecom“: osoblje decenijama, mozda i vijekovima, odgajano u duhu da svi pripadaju timu. A sta je to tim? To vam je prevara slicna onoj sa okruglim stolom. Fini stari, pravougaoni stolovi! Pa se zna gdje je celo, a gdje dno. Ne – sad je okrugao i sad su svi ravnopravni. I to je nametnuta, vjesto podmetnuta ideja tima: svi smo isti. Na istom zadatku, ka istom cilju. Svi mozemo da kritikujemo, da izadjemo sa (naravno, naravno, konstruktivnom) kritikom i svi mozemo da budemo…. nezadovoljni. Ali iako si u timu, iako sjedis za okruglim stolom, vidis ti jasno da su neki manje, a neki vise jednaki, da doktori, mozda ne voze Porse, ali voze BMW, a mi, ostali – biciklom. A „biber“ trazi li trazi. Ovo hoce, ono nece. Hladna mu hrana, nema leda u soku, nece sam da namjesti krevet, zove iz toaleta da ga se obrise, zvoni na dugme svakih 5 minuta za nesto protiv bolova.
I sad je to jedna mala, fina, lokalna psiholoska igra. Dinamika. U centru te igre stoji muceni sef. Pritisak na njega je sa svih strana: odozgo vicu stedi, reorganizuj, nadji nove, jeftinije radne modele, odozdo osoblje cvili da je nezadovoljno i da “ vise ne mogu“. Sa bokova od vlastitih kolega, podsefova. Moguce i od vlastite familije iz nekog novog za nas nevidljivog ugla? Udje li Biber na Kliniku, neko mora napolje. Sef mora da balansira kako bi „mi vise ne moze ovako“ horski poklic dosao sto kasnije. Uvijek na odjelu ima granicnih slucajeva. I pacijenti su dio zivota. Sa nekima se moze ici dalje, neke se moze zaustaviti. Za ove sa kojima se moze ici dalje, moras naci dodatnu energiju da se napnes, angazujes. Nije rijec o medicinskoj informaciji – to je najlakse. Rijec je o energiji koju treba uloziti da se ekonomi ubijede u opravdanost troska, da se pacijent ubijedi u sansu za boljitak, da se objasni neugodna nuzpojava…. Ako tu energiju oduzmes i podijelis je sa osoboljem oko Bibera, pobuna ce biti odlozena, ali neki „anonimus“ ce ranije zavrsiti svoju borbu. Palijativna.
Dakle, sta da radi mucena Svedska kad im se uvali bolesni Biber?
Nece da odustane od svoje protestanstke ideologije da uz etiku i solidarnost, moze svima biti dobro. Nema ni Porse ni mesingana plocica, ali ima zajednicki izlazak „poslije posla“: svi zajedno. Okrugli sto. Svedski sto? Kant? Tacno! Kant pomaze. Zajednicka teleologija: balansirano odricanje i balansirana solidarnost ka zajednickom uzvisernom cilju. Ali Kantova ideologija je kao kad trenirate intervale: nategnes se, izdrzic 25 sekundi, dva minuta i onda odmor. Konkretno na Kanarska ostrva ili Tajland. Pa jos i zenu privedes o’tamo. Ali rad sa Biberom je rad na dugu stazu. Ne vidi se kraj. Nesto kao kineska smrtna kazna: izrecena, ali se ne zna kad ce biti izvrsena. Nema rjesenja. Svedska je u nazivniku.
Jugonostalgija 