Kako umrijeti?

Eeee, kad bi covjek mogao birati….?

Ali, evo, kad bi…

Mnogo ljudi masta o smrti u snu, znate ono, zaspes u 10 uvece, prokrvavis zesce u mozgu (kazu, ‘izliv krvi umozak’) oko jedan ujutro i – nikad se vise ne probudis. Jeste, fino. Elegantno. Ma, ne patis se, ne mucis se. Dobro, bice malo ovi oko tebe (tzv. rodbina)  iznenadjeni, mozda i zateceni (sto se vec granici sa frustracijom, agresijom, ako ti je vise nego 90, a oni cekali….), ali ovdje je rijec o TEBI, kako tebi da bude najbolje.

Eee, sto bi rekao Vucic, opet moramo da se dijelimo. Na intelektualne i ‘one druge’.  Jer nije umjetnost umiranja i zadovoljstvo u tom cinu ista kod ovih dviju svjetlosnim godinama razdvojenim grupama ljudi. Ali, molim vas, evo moram odmah da naglasim da me ne bi poslije hvatali za … rijec, kontekst, otrgnutu misao. Odmah hocu da naglasim: u ovoj podjeli ljudi na intelektualne i one druge, nema nikakvih vrijednosnih natruha! Uopste, ali zaista – ovo vam tvrdim iskreno – nema nikakve vrijednosne prednosti bilo u jednoj ili drugoj grupi. Evo, ja, koji sebe smatram dijelom ovih prvih, dakle, intelektualnih, ne znam ni sam koliko puta sam u zivotu iskreno zavidio ovim drugim! I ovo nije nista cudno! Ko ne bi zavidio kravi???? Preko zime joj daju da jede, u proljece je izvedu da se izjarca, na ljeto je – zakolju. A ona – pojma nema u zimu sta ce biti na ljeto. I to je sustina: znati sto manje, znaci lak, jednostavan zivot, zivot bez brige i nervoze. Ma ne da sam im zavidio „mnogo puta“ – zavidim im stalno: evo i sada. Svi smo gledali te slike, ako nista ono u filmovima crnog talasa…. Radnik, obucen u plavo od glave do pete. Na pauzi, sjedne u prasinu, nasloni se na zid fabrike ispija pivo. Tzv. zidarsko. Ah, da oni su imali jedan „mali problem“ koji mi iz one druge grupe, nikad nismo razumjeli: pivo ne smije biti u zelnoj flasi??! Ok, to se lako postigne, das im braon flasu i – oni zadovoljni. I u tome i jeste stvar!!! Biti zadovoljan malim stvarima. To mi ‘intelektuela’ * nikad nismo znali postici.

Cesto imam problem da uhvatim sam sebe: sta sam ono htio reci? Ja! Znaci ovi jednostavniji ljudi, smatraju smrt u snu, vrhuncem srecne zvijezde. Mada je malo cudna kombinacija kad kazes jednostavan covjek smatra…

Dobro sta bi mi, iz one prve grupe? Ili jos postenije, sta bih ja?

Prvo i osnovno: umrijeti okruzen ljudima koji znaju moj (maternji) jezik. Ovo vec znaci da cu morati pazljivo da odmjerim svaki put kad krenem prema inozemstvu u posjetu djeci, da se stignem vratiti… A maternji moze biti, sta vise, najbolje bi bilo da bude hrvatski. Ne zbog jezika! Daleko bilo! Ne, nego zbog hrvatske obale. A hrvatski jezik postaje sve noviji i noviji. Ne bih ja da zurim, dok jos ima po koja rijec koja nam je zajednicka, ali sigurno bi mi u 100-oj godini bilo svejedno, umrijeti tamo ili ovamo: jednako je novih nezgrapnih rijeci. Uzmite samo najnoviji produkt, ugroza ! Rijec nastala prosle sedmice. Da mi je samo vidjeti te ljude koji sjede negdje duboko pod zemljom i angazovano rade na izmisljanju novih rijeci. Znaci, jezik je problem, ili sto bi se reklo na bosanskom mahana, ali obala…. Zapravo je prvi uslov, Hrvatska obala. Ostrva, na primjer. Lastovo. Kuca sa velikim staklenim povrsinama (hrvatski, stijenama – mislim?!). Od te staklene fasade  do mora 20 m vazdusne linije, a izmedju rijetki borovi sa stablima nagnutim tako da i sa staklenim stijenama i sa morskom povrsinom zatvaraju ugao od 45 stepeni. Najbolje bi bilo da je – novembar. Jugo u moru (a ne februar, sa onom hladnom burom od koje se ledi krv u zilama!) tako da slika talasa u moru oukvirena stablima borova djeluje i dramaticno i smirujuce. A pogotovo sto smo iza staklene stijene od nekih 15 mm debljine. U kuci toplo, prijatnih 20-21 stepen. Fotelja sa produzetkom za noge, u ruci knjiga, a iz zvucnika sa zvukom koji kruzi po cijeloj kuci, muzika Johana Sebastijana Baha. Ovako opisano, grehota bi bilo umrijeti! Zato se izboru knjige mora posvetiti duzna paznja, kako se nesreca umiranja u ovakvim uslovima ne bi pretvorila u tragediju. Mislim da je dobar balans ovoj ljepoti A. Kami sa svojim strancem. Ne zato sto je knjiga dosadna, naprotiv – zato sto knjiga pomaze da se ovaj svijet napusti bez roptanja.

Na stolicu pored fotelje je loza marke Kruna, znaci iz podgoricke Plantaze, jer njoj nista ne mogu ni lokalni proizvodjaci sa svijim proizvodima. A i nekako je zgodno u gutljaju dobiti i vodu i vazduh i sunce i zemlju Crne Gore, zemlje sa kojom me vezuje porijeklo.

Staklena stijena ima jos jednu prednost. Uz pravi ugao, u odrazu se vide i svi koji u isto vrijeme sjede u sobi. I prava je stvar vidjeti svoju porodicu, zenu i djecu u odrazu, jer ce to kasnije i biti jedini nacin od momenta smrti, pa sve do vjecnosti…..

*u svedskom jeziku mozes napraviti imenicu od pridjeva. Mozda moze i kod nas u nekom od nasih najnovijih jezika, ali nesto ne ide ako hoces reci, mi koji se smatramo intelektualnom elitom.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s