Sve je fizika. Osim metafizike….

Moj je ujak uvijek tvrdio: „Sve je fizika“.

Jes’. Ima tu istine. Slazem se cak i da je hemija – fizika. Jer sta je hemija? Od dvije materije, napravis – trecu. Ove dvije prve materije su fizika, ali brate, da se ne lazemo, i treca je. Molekul u jednoj, molekul u drugoj, kad se spoje, neke ih sile (fizika!) povezu, daju treci molekul i opet smo na pocetku.

Fizika, znaci priroda, dugo su cekale na Njutna da ih objasne. Cast Aristotelu, ali prije Njutna, slabo je covjek ista tu razumio. A onda je dosao ovaj cuveni Britanac kojega su sahranili u Vestminster Ebiju i kroz tri zakona objasnio kako Univerzum funkcionise. Njutn se nije libio da sebi malo olaksa zivot, pa je fino, na volseban nacin proglasio trenje – zanemarljivim. Super! Sve se krece po jednom jedinom pravilu: znas mu masu i ubzanje i to je to. Za Njutna sve je – cestica. A nemojmo zaboraviti da je vec tada, u njegovo vrijeme bilo zagovornika talasa (Talijan Grimaldi i Holandjanin Hajgens)….

Razumijevanje fizike (prirode) se razvijalo ubzano i onda kad se pojavio Skot Maksvel, nastupilo je vrijeme talasa. Kako covjek voli da pojednostavljuje stvari, doslo je samo do zamjene: nije vise sve cestica – sad je sve  – talas.

I konacno se pojavio i Njemac, Ajnstajn i pomirio sukob: sve je i cestica i talas! Ajnstajn je cak dobio Nobelovu nagradu za fiziku, nakon sto je lezerno dobacio: „Svjetlost se sastoji od cestica“. Sa Ajnstajnom se fizika spustila na nivo atoma i njegovih djelova. I ono sto je zaista revolucionarno u svemu ovome jeste  sto su nas natjerali da promjenimo nacin misljenja. Nema vise razmisljanja o odnosu uzroka i efekta kao u vrijeme Njutna. Ne funkcionise svijet kao svajcarski casovnik. Ajnstajn i kopenhagenska skola (N. Bor) su zatvorili proces izucavanja fizike. Sve je receno. Fizika vise nema sta da kaze. Kraj.

Ili?

Otvorena su nova vrata, vrata kvantne fizike. Ali tu malo ima mjesta za fiziku! Pocinje vrijeme, ili bolje receno renesansa metafizike. Sta je metafizika? A sta fizika? Fizika je nauka koju mozete da predocite eksperimentom i zaokruzite finom matematickom formulom. A kad fizika vise ne moze da „vidi“ kada je eksperiment nemoguc, pocinje da vlada ljudska misao i dobijemo metafiziku. Evo da i ja dam neku matematicku formulu, koja ce se nakon sto ja umrem zvati po meni: MF = Mi+F (metafizika je fizika plus misao). O cemu se radi. Cijela kvantna izika bi se mogla opisati jednom rijecju: diskontinuitet. Do ovog prodora nauke, vazilo je da se energija krece kontinuirano. Od sada, diskontinuirano. Energija je pakovana u male „gomilice “ (znam, ali moram koristiti pleonazam) poznate pod imenom kvanta. Znaci energija se ne siri mirno i jednako, vec u pulsevima. Okej… I sta je problem? Pa problem je sto ovo niko nije vidio, a sva je prilika i da nece! Ova ideja je proizasla iz misli pametnijih ljudi sto kvantnu fiziku cini zapravo, metafizikom. A zasto su ljudi ubijedjeni da se kvantna fizika nikada nece moci objektizovati, predstaviti, uciniti vidljivom? To nam je objasnio Nils Bor. On kaze da zapravo nema razdvojenih fenomena kvantne mehanike i mjernih instrumenata – ne, ova dva domena su jedno. Zasto? Zato sto proces mjerenja provocira odgovor sa mjerenog objekta koji onda utice na mjerni instrument.   E sad razumijete da ovdje filozofija moze da dobije pravi zamah. Znaci ako vi probatre da mjerite fenomene kvantne fizike (subatomske fenomene), vi ne vidite nista objektivno, vec ono sto predmet mjerenja „zeli da vi vidite“.

U tom trenutku (1930) se na naucnu scenu pojavio Zidov (?) iz Njemacke Hajsenberg. Radio je sa Nilsom u Kopenhagenu, pa kad je dosao nazad kuci u Njemacku smislio je svoj indeterministicki princip za koji je ’32. dobio Nobelovu nagradu. Mislim nije ni cudo sto nije primjetio pogrome nad Jevrejima, zadubljen u Ovako slozene misli…. Ako je bio Jevrej, pojma nemam. Uglavnom, njegov „nedeterministicki“ princip ima iza sebe komplikovanu teoriju, matematiku i naravno, na kraju: formula. Duga prica moze da se skrati Ovako: kako je svjetlost i talas i cestica, a prema njegovom mentoru Boru, mjerni instrument pokazuje veliku gresku, to se pozicija cestice (elektrona, fotona…) i njegova trenutna energija ne mogu precizno odrediti, ali se zna da ova dva faktor stoje sa jedne strane znaka jednakosti, a Plankova konstanta sa druge, sto ce reci da sto kraca pozicija (rastojanje), to jaca energija i obrnuto (dva faktora su suprotno proporcionalni jedan drugom). I sad je prema dobrom Verneru u isto vrijeme i sve nejasno i sve – jasno! Na primjer kako on objasnjava zasto se u atomu elektron kao negativno naelektrisan ne stopi sa jezgrom koja ga privlaci kao pozitivno nabijena. On kaze, kad se elektron priblizi jezgri (znaci strasno mali razmak), onda prema njegovoj formuli ima jako veliku energiju koja mu pomaze da bude slobodan i da cak lako iskoci iz svoje putanje (struja). Slicna objasnjenja ima Verner i za raspad radioaktivnog isotopa (dva se protona nikako ne bi mogla lako odvojiti od svoje jezgre da nije Vernera!) kao i za „sadrzaj“ vakuuma (koji nikako nije prazan).

I da zakljucimo (teoriju). Do pojave kvantne fizike, vazio je determinizam (vidi moja ranija pisanja). Kvantna fizika koju niko ne moze ni vidjeti, ni oponasati eksperimentom, vec je moze pokazati samo matematikom i statistikom, okrenula je ovu ideologiju ka probalistickoj: sansa. A nama je data mogucnost da o ovome razmisljamo prema mojoj formuli MF=Mi+F. Drugo nam nista nije ni ostalo.