Vjerujem

Hajmo konacno „malo“ i o ovoj sjajnoj temi: zasto nesto vjerujemo?

Najprije treba objasniti da ce se mozda u ovoj temi, nas jezik (ili sva 4?!) pokazati kao deficitaran, pa ce biti povuci-potegni da se neki pojmovi iz mnogo bogatijeg, engleskog jezika, objasne i priblize citaocu. Ali sta da se radi – komunicirati se mora.

O cemu se ovdje radi? O „onome“ sto se pojavi  prije interpretacije i sto utice na to kako mislimo i ponasamo se. Ambiciozno, zar ne? A interpretacija? To je momenat kada smo „shvatili“….

Sve pocinje od nekog signala, podsticaja upucenog nasoj kognitivnoj sposobnosti, nasoj kognitivnoj masineriji. Taj „signal“ moze biti eksterni,  percepcija (putem cula), ali i interni, misao koja se pojavila u okviru vlastitog razmisljanja. Radi boljeg razumijevanja i/ili pojednostavljenja, nazovimo sve bilo eksterne, bilo interne ‘signale’ percepcijom, kako bi definisali „nultu tacku“ od kojeg proces (ne)vjerovanja pocinje. Proces se zavrsava interpretacijom i eventualno, akcijom. Sa akcijom ili ne, sa interpretacijom se zavrsava tema ovog teksta. Tada je vec „kasno“.

Ono sto je ovdje uzbudljivo jeste da ovaj kratki zaspravo munjevito kratki period izmedju percepcije i interpretacije, sadrzi jako puno mentalnih radnji. Naucnici ga zovu Kognitivno nesvjesno stanje sto znaci da nasa kognitivna masinerija pocinje da radi odmah poslije percepcije, mada mi nismo svjesni te prve faze. Naucnici tu nalaze cak tri oblika u zavisnosti od prirode percipiranog podsticaja. Nasa reakcija moze biti automatski odgovor, sto je zapravo nesvjesna reakcija na bazi iz ranijeg iskustva stecene prakse. Drugi oblik je subliminalna (ispod praga svijesti) percepcija, koja traje izmedju 1 i 5 milisekundi (sic!) slabasnog je intenziteta da pokrene svjesni domen, ali utice na utisak, procjenu i akciju. Prije nego pomenem trecu, zadnju formu, htio bih da pojasnim pojam procjena. U engleskom jeziku „judgement“. Najbolje je prisjetiti se bilo kojeg americkog filma, jer u jednoj polovini svih filmova ima makar jedna scena gdje lik kaze:“Ti nemas prava da mi sudis“ („…to judge me“), a u drugoj polovini svih snimljenih filmova neki drugi lik kaze:“Ja nemam pravo da tebi sudim“. Za nas ovdje je vazno da ovu (ocito moralnu) procjenu i aktivnost odvojimo od cisto pravne, sudske.  Znaci sudimo si prema vlastitim moralnim nadzorima, a ne kao u pravosudju prema knjizi zakonika.

I treci oblik je implicitna memorija (implicitno, koje se obuhvaca, podrazumjeva). Ovdje nalazimo dogadjaje (percepcija) koji ne ostaju svjesno zapamceni, ali imaju opipljiv efekat na nase iskustvo, misli, akcije….

Hocu reci, a volio bih da i vi shvatite, od momenta – kako smo mi to zvali u skoli, nadrazaja, pa do naseg shvacanja (razumio sam!) i/ili reagovanja, postoji kratko, ali definitivno objektivno vrijeme u kojem se desavaju brojne stvari. Cudne stvari, pravi proces na proizvodnoj traci. Nije svjestan, pa ga ne „pratimo“? Ja, ali ne znaci da je zbog toga siromasniji ili manje znacajan. Radnje koje su insinktivne, nalaze se ispod i prije interpretacije i (obaveznog) konflikta misljenja, jedan set zapamcenih asocijacija i predvidjanja, set koji je upleten i cini „krevet“ (u Dalmaciji, odrina) na kojem pociva nas nacin pravljenja shvatanja. Te asocijacije nisu ni urodjene, ni genetske, one su naucene i stecene. To su te dispozicije i opredjeljenja (engl. biases) koje zovemo vjerovanje. Vjerovanje je dispozicija prema (kretanje!) sudu („judgement“): cujem, shvatim i sad cu da sudim. Ali kako shvatam, e o tome je rijec. Jednako je vazno reci da ovo nije linearni proces koji tece samo u jednom pravcu. Vjerovanje informise percepciju, interpretaciju i akciju prije racionalizacije. Svaki ovaj dio procesa salje nazad povratnom spregom svoj uticaj na sve ostale elemente procesa, tako da sledeci put kada dozivimo identicnu percepciju, mi vise nismo onaj isti (Heraklit!) i nas dozivljaj je novi.

Hajmo sad definisati (ili zapravo samo prevesti) da je kognitivni proces (engl. cognition) proces koji daje spoznaju. Znaci na pocetku teksta smo rekli da postoji nesvjesni dio spoznavanja i sad taj dio pokusavamo ispuniti sadrzajem. Vjerovanje nije (sto bi rekao pjesnik) pusto saznavanje. Saznavanje je proces koji koristi racio, razum kao glavni instrument, ali njegove elemente, percepciju, sud, evaluaciju, vjerovanje precipitira, pa zato vjerovanje nije saznavanje, vec dublji, raniji i primitivniji sloj nego sto je to razumijevanje.

Naucnici su odavno pokazali da postoji veza izmedju emocija i vjerovanja. Opasno! Blagostanje, osjecaj nesrece, ljubomora, stanja su u kojima se povremeno nalazimo i koja jasno odredjuju raspolozenje, akciju, stanje razuma, ali vjerovanje i emocije nisu isto. Naprotiv, moze se reci da i emocije i vjerovanje imaju slican nacin i domet kojim uticu na nase akcije, ali nisu identicni.

Vjerovanje je nas   g a r d.  Odbrambeni refleks u prvom susretu sa novom informacijom. Mi spontano zauzmemo gard i odmah, nesvjesno, bez da smo zavrsili proces analize informacije, mi smo se opredjelili. Skoro da se moze reci da vecinu informacija analiziramo – uzalud. Nas stav je unaprijed definisan. I onda se nas sagovornik cudi: ma nemas se boga mi sto cuditi….

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s