Novak

Jedan je Novak, zar ne? Prezime ne treba ni pisati.

Obozavam Novaka. Ne kao cjelinu (objasnicu valjda nekako, do kraja), ali njegovi mecevi su u nasoj kuci poseban ritual. Sve se prekida, zivot staje, a nakon pobjede, zivot dobija snazan zamah i moze da dogura duze. Nakon poraza, sve se usporava…. I postaje tamnije… Nece (zivot) stati, ali…

Srpski mediji ne mogu da napuste jednu temu: zasto svijet ne voli Novaka, kao sto vole ostale? Sad im je kao narucen dosao i jedan kratak komentar nekog nepoznatog… novinara, tenisera, sta li je… On kaze: „Publika ce uvijek navijati za Federera, Nadala i bilo koga treceg ko igra protiv Novaka“.

Da, zasto je to tako? A da je tako, to se jasno vidi, u to nikoga ne treba ubjedjivati. Srbima je naravno najlakse pratiti „misli“ Novakovog oca Srdjana koji sve objasnjava odnosom (svijeta) prema (jadnom) Srbinu. Ovu tezu treba odmah napustiti bas kao sto je u odredjenim dijelovima svoje karijere i sam Novak trazio od Srdjana da drzi malo nizi profil u kontaktima sa medijima.

Sta su Nadal, Federer i Novak? Elektromehanicari? Voze lokomotivu? Ne, oni su sportisti. I vec ova jednostavna cinjenica daje dovoljno jasan odgovor. Nadal je izgradio imidz zivotinje (bik). On se u svakom mecu angazuje 120%. On gine, trci, poskakuje, nemiran je u pauzama, drzi ritam tokom cijelog meca, a cak mu je i jedan tjelesni poremecaj pomogao u izgradnji imidza: on se neprekidno i zestoko znoji.

Federer je uspio izgraditi imidz dzentlmena. On je miran, stalozen, svi pokreti su kontrolisani, maska na licu od pocetka do kraja i ponovo – jednak nivo angazovanja u toku cijelog meca, bez obzira na rezultat  koji se mozda naslucuje.

Ovdje nije rijec o njihovom ponasanju van terena, niti je rijec o peskirima koje Federer pazljivo skuplja i sve nosi kuci (umjesto da baca publici) – ne, rijec je o odnosu prema mecu.

A nas Novak?

Ko malo bolje poznaje nas mentalitet, posebno beogradski, vidi odmah da je on zapravo jedan slifovani dziber. Za citaoce iz drugih drzava, dziber je nesto imedju lopuze, prosjaka, beskucnika, dzukele. Ja, jedna mjesavina negativnih osobina koje sve poticu iz urbanog miljoa i koje ni decenije pazljivog slifovanja i glancanja, ne mogu unistiti. Na terenu se to vidi u njegovim reakcijama prema najslabijim ucesnicima meca: djeci koja dodaju lopte i peskire, publici. Oni su svi objek njegovih izliva bijesa kada nesto ne ide kako treba. A njegova transformacija u toku meca kada krene lose, jos je upaljivija (i za publiku, odbojnija). Pocinje sa cinizmom: sarkasticni osmjesi, cinicni aplauzi. Onda slijedi govor tijela u kojem je vidljivo kasnjenje jedne polovine tijela za drugom. Mi kazemo vuce se, kljusa… . Sledeca faza je melanholija: lopte koje bi mogao stici pusta, pogled mu luta okolo, servira bez pripeme, jednom rijecju jedan nezadovoljni bik Ferdinand. I kraj, totalni pad energije, zelje, sportskog duha.

I to je to: to se vidi. Publika koja placa svinjski skupe karte, hoce mec, MEC, hoce padanje, skakanje (Monfils, Kirgios…), hoce krv, znoj, hoce skandal (Kirgios) – samo jedno nece: apatiju. Jer zaista: kako prihvatiti apatiju, ako samo ucesce na GS turniru donosi zagarantovanih 50 hiljada dolara?? Publika dakle nesto voli, nesto ne voli, a ako se pitamo sta mrzi, onda je to pokusaj dzibera da se uvuce poblici u … ukus. To je tek prozirno i jadno. Novakov ceremonijal na kraju meca sa slanjem srca publici, definitivan je dokaz da je on potpuno izgubljen i razludjen od potrebe „da ga se voli (Kirgios)“ i pokusaja da to ostvari, a koje mu kreiraju ljudi iz njegovog PR tima.

No, no, nema problema! Mlad je, naucice. Ima da igra jos 4-5 Godina, osvojice dovoljno GS-ova da i matematicki ugrozi i pobijedi Federera, a treba samo malo da promijeni ponasanje i sve ce leci. Publika kao publika ima istancan osjecaj, ali pamcenje im je kao i – nase: nula. I da ponovim, da bi se razumjeli: ja obozavam Novaka. On mi je potreban da bi prezivio okruzen Njemcima (Betoven, Gete, Nice, Kant, Rentgen, BMW….) i ostalima (da sad ne nabrajam njihove velikane koje njih cine ponosnima). Sta smo mi imali donedavno? Samo ubitacni sut Sinise Mihajlovica. Vaterpolo ionako niko ne prati, a onda se lako i brzo dodje do Milosevica (ne Sava!). Sad i mi imamo njega zbog kojeg se svi prvo moraju ustati, prije nego ga pomenu. Da Bog da da izdrzi Ovako jos deceniju (sad me zamisljate kako podizem desnu ruku sa prva tri prsta skupljena u jednu smijesnu i rogobatnu kombinaciju i figuru).