Turista

Mrzim turiste! Jeste, znam donijeli su nekome tu i tamo nesto materijalne koristi. Ima sigurno i na nasoj (pardon, hrvatskoj) obali apartmanskih kuca koje su generirale profit, pa je gazda mogao kupiti djeci stanove u Zagrebu. I?

Ako se malo napregnete i pogledate na taj uzasni fenomen – turiste – vidjecete da tu nicega pozitivnoga nema. Prvo sa aspekta njega, turiste.

Ma ne valja ga ni vidjeti! Eto dokle to seze. Do najpovrsnijih estetskih kriterija. Uvijek obuceni tako da prema domacinima izgledaju kao da su pali s Marsa. Skoro pa po definiciji su domacini obuceni harmonicno sa svojom sredinom. I logicno je: iskustvo, prilagodjenost, estetski kriteriji zbog uzajamnih veza. Turista je uvijek polugo ili kao na skijaskim pistama, istice se sa najnovijom opremom; bilo kako bilo,  uvijek se vidi iz aviona. Svi smo ih gledali po nasim ili ulicama svjetskih turistickih destinacija kako idu kao izgubljeni za vodicem, zijevaju okolo, piju iz plasticnih flasica, slikavaju toliko da direktnog kontakta izmedju njih i objekta interesovanja – i nema. A sta je taj objekt njihovog interesovanja? Pojma nemaju. Neki napredniji imaju u usima slusalice i prate predavanja svog vodica misleci da ce nesto nauciti?! Bas kao i nasi postmodernisticki akademici koji idu po kursevima ubíjedjeni da se vracaju kuci sa znanjem. Uzas. Prevara najgore vrste: prvo zato sto su kursevi organizovana masinerija koja donosi nekima novac, a drugo, sto kursisti ubijedjeni da su kupili sebi znanje, ne ulazu vise ni minuta vremena da nesto i sami procitaju. Isto je i sa turistima: stojeci ispred Sinjorije u Firenci cuce da su odatle vladari bacali svoje politicke protivnike. I to je sve sto ce ponijeti iz Firence. A tek kad udju u vjerski objekt – ja bih ih istog trenutka izbacio.

A domaci.

Imate dvije vrste domacina: oni iz uredjenih zemalja i oni iz divljih, balkanskih zemalja. Uredjenoj (dakle bogatoj) zemlji turizam nista ne treba: bogata bi bila i bez njih. Pare koje se slivaju od turista, idu transparentnim putem i kanalima, rasporedjujuci se nekim od demokratskih principa. I kupice Linc nove tramvaje. Bice jos besumniji. I? A u divljim zemljama? Pare ce se sliti u par dzepova i nece biti ni tramvaja, ni trotoara. Znaci obicni covjek nema neke vajde od turizma ni u sredjenim zemljama, a o nesredjenim…. da i ne govorimo.

A globalno?

Turisti putuju kao manijaci lijevo-desno, gore-dolje. Bez obzira da li se radi o automobilima koji zagadjuju bavarske sume ili avionima koji zagadjuju cijelu planetu, efekat je los. O kruzerima koji uplovljavaju u male zalive, a onda svojim propelerima dok se okrecu, podignu cijelo dno i uniste ga – da i ne govorimo. Cak i taj profit (Austrija, 6 milijardi dolara godisnje) vodi samo u jednom pravcu: Planeta se zagrijava i upravo ovih dana uragan  Kira  siba po Centralnoj Evropi, pokusavajuci da pokaze i Austriji da od tog profita, nema neke dalekosezne vajde. A da o izlozenosti njihovih glacijara i ne govorimo! Ubijedjen sam da bi Lincani (stanovnici grada Linca) dali sve svoje tihe i besumne tramvaje za samo 2 kubika novog glacijara. Mi stariji se sjecamo kako je to nekada bilo….

Malo selo u Crnoj Gori, na obali mora. Ljeto, avgust. Sunce pece, a more ljeska u malim valovima maestrala. Mirise, cisto i providno, moglo bi se piti. Kako je 3 sata popodne, na plazama nema nikoga. Bukvalno – nikoga. U kucama, sjedeci u hladovini iza debelih kamenih zidova, mozete cuti kako se talasi mora zalijecu na prvih 70 cm plaze, a posebno kad se vracaju nazad: nema nikakvih drugih zvukova. Zapravo ima – zrikavci se hlade mlateci svojim krilcima i proizvode zvuk ljeta Dalmacije ili zapravo cijele mediteranske obale. Ali oni ne smetaju zvuku talasa, vec se zapravo harmonicno dopunjuju. A sredina? Kuce su sve iste kao da je gradnju kontrolisala najstroza ruka lokalnog urbaniste: isti materijali, zavrsene, isti crijep na krovovima. Nema auta. Nema mobilnih, nema kompjutera, nema – informacija! Ja, ovo je zanimljivo! Nema nikakvih informacija. Jedino sto „saznas“ u toku pola dana jeste da je rucak spreman, da je supa jos vruca i da ce veceras doci neki rodjak u posjetu. Novi slucaj Korona virusa????? Pao avion na Aljasci???? Niti znas o tome, niti te to interesuje.

Probajte sada uci u to isto selo. Kuce „zavrsene“ samo do maltera usle su u more, plaze su isparcelisane i pokrivene stolicama i lezaljkama. Od naroda se ne moze proci. Na sve strane tresti odvratna muzika i vazduh je zasicen mirisima cevapa i pica. U moru je jos vise ljudi nego napolju. Plaze su ogradjene plovcima da vas skuteri ne bi ubili. Prolazi kruzer, svi vade mobilne i slikavaju….

Ali sve cesce vidimo znakove ozdravljenja!

Venecijanci se bacaju u vodu da golim tijelima preprijece ulazak kruzera. Barselona hoce da smanji broj ulazaka u grad. Neka austrijska sela nece vise turiste uopste. Miljoaktivisti su sve glasniji i glasniji, a mediji – ko kad ih je bog dao zaludnima – otvaraju im sve veci i veci prostor. I konacno: nove zaraze! Panika od ulasaka u avion. Konacno!  Konacno ce dobrostojeci penzioner shvatiti da on zapravo nema sta da radi u Vijetnamu. Cuj, Vijetnam???! Sta ce tamo, majke ti??? Da vidi nove boje i kombinacije boja???? A pojma nema ni sta je Vijetnam, ni ko su Vjetnamci, ni sta ih cini bas takvim. Da mu je bolje ostati u svom gradu, sa unucima ili cekajuci ih da dodju. Pogasiti sve izvore informacija (ostaviti kompjuter da platis racune), uzeti knjigu i CD sa nekim od Mocartovih klavirskih koncerata. Mozda casu piva ili vina. I uroniti u svoje misli. Bez setnje nepoznatim gradom prateci tudji kisobran: jer taj ce grad bez knjige i tako i onako  ostati nepoznat.