Ja sam inkompatibilista

Kome je dojadila prica o skepsi prema postojanju slobodne volje, neka preskoci. Ili ceka nesto drugo…

Svi ostali, bi trebali najprije da se upoznaju sa nekoliko termina, jer ako se covjek zainteresuje, kako se produbiti u ovome?

Dakle kompatibilizam i inkompatibilizam. Obje struje vjeruju u determinizam, odnosno vjeruju da iza svih pojava u nama i oko nas, djeluju iskljucivo priodni zakoni. Mislim, ko ne bi vjerovao??? Ko je god prosao nesto skole, morao je razumjeti da ako jabuka padne, pada zbog gravitacije, a ako neko nekoga ubije, ubio ga je jer ga je jednostavno „nesto“ u njemu – pokrenulo. E sad determinizam ostavlja pitanje slobodne volje, a time i moralne odgovornosti – otvorenim. Kompatibilisti smatraju da je i pored determinizma, postojanje slobodne volje definitivno i moguce, a onda i odgovornost za izvrsenim djelima (nekad i rijecima). Kompatibilno je. Razumijete odmah da mi inkompatibilisti u ovo ne vjerujemo.

Ima i treca kategorija: libertantisti (engl. libertarians). Oni ne vjeruju da iza svega stoji uzrok (sic!), nego neke pojave dolaze… onako…, a onda je pitanje slobodne volje (za njih) jasno i ne postoji!

Ono sto je problematicno sa ovom podjelom je sto ona nije toliko usadjena u svijest ljudi kao na primjer politicka ideologija desnice ili ljevice: ovdje se svi brzo i lako pronadju. Ali, ako hocete da u razgovoru pitate obicnog covjeka je li kompatibilista ili inkompatibilista, morate mu prvo objasniti primjerima. Bas kao sto djeca objasnjavaju: „To je kad…“. I tu sad odmah nastaje problem: odabir primjera najvecim dijelom opredjeljuje ljude unutar ovih grupa. Ista osoba koja recimo prihvata determinizam (odlucujuca i neporiciva uloga zakona prirode), opredjeli se za inkompatibilizam ako joj date primjer koji nju ne opterecuje emotivno. Ali opredjeljuje se za kompatibilizam, ako je primjer iz njene okoline, jasno obojen emotivnim stavom. Drugim rijecima, ako osoba koja prihvata determinizam analizira primjer iz istorije, prihvatice ideologiju inkompatibilizma, tj. da subjekat iz primjera nije bio moralno odgovoran. Ali ako se pomene primjer koji dotice ispitanika, on odmah zahtjeva moralnu odgovornost i postavlja s kao kompatibilista (sto ce reci, da ponovim, ideja da su i slobodna volja i determinizam zajedno moguci).

A ni psiholozi vise nisu naivni! I oni su dizajnirali razne eksperimente kako bi u svoju nauku uveli metod, rezultat, statistiku, dakle sve ono sto na objektivan nacin potvrdjuje ranije samo – intuiciju. I onda imate ovakav eksperiment. Ispitanici analiziraju grupu vojnika od kojih jedni sudjeluju u borbama, a drugi dezertiraju. Dalje ispitanici daju zasebne odgovore u zavisnosti da li je vojnik njima poznat ili nije. I onda rezultat: ako je za njih nepoznati vojnik dezertirao, nema moralne odgovornosti. A ko im je poznat, naravno – ima. Znaci zakljucak je da svaki covjek svoj stav prema moralnoj odgovornosti bazira na velicini emotivnog angazovanja. Koristimo jedan set kriterija u apstraktnim situacijama, a drugi u konkretnim. Zasto je ovo ovako?

Krivi su reptili! I pacovi.

Sa filozofskog aspekta, potpuno je jasno da je nase vjerovanje u moralnu odgovornost, mnogo jace nego sto je argumentacija. Moze se reci da je i u ovom slucaju stomak nadjacao mozak! Nije prvi put u covjekovoj istoriji.  Jednostavno receno, ubijedjeni smo da moralna odgovornost mora (valjda!) postojati. Odakle nam to uvjerenje. Pa bukvalno iz stomaka. Kada smo suoceni sa primjerom moralnog prekrsaja, nasu moc intelektualne obrade mnogo brze nadvlada emotivna i javi se visceralni (= od organa) refleks da se uzvrati nazad. Mi jednostavno moramo uzvratiti. Sta vise, u bilo sta ako nam direktni uzrok nije pri ruci. A ova osobina je naslijedjena i svaka zivotinjska vrsta od pacova i reptila do simpanzi pokazuje isto ponasanje. Dva pacova u kavezu i mali strujni udar od poda kaveza, rezultira direktnim napadom jednog pacova na drugog.

Osim ovoga ‘zeludacnog’ refleksa, psiholozi su pronasli jos jedan snazan motiv koji stoji iza naseg vjerovanja u moralnu odgovornost. Radi se o jednako snaznom vjerovanju u pravicnost svijeta: krivci ce kad tad biti kaznjeni, pravdeni ce biti nagradjeni, a pravda ce pobijediti. Kad, tad. I opet intelektualna obrada kasni za emotivnom!? Ne samo filozofi vec i obican narod ako se malo zamisli, nacice  bezbroj primjera upravo suprotnih ideji pravicnosti svijeta, ali uvjerenje je toliko duboko usadjeno, da podsvjesno upravlja nasim stavom kada se susretnemo sa dilemom. Recimo primjer sa rasizmom: svjesno obradjen stav je u vecini slucajeva negativan i protiv rasizma, ali jednako je cesto da u podsvijesti postoje rasisticke predrasude koje nadju put ka artikulaciji. Ljudi cvrsto vjeruju da ce dobri ljudi dobiti dobro,  a losi – lose. Svi prema zasluzi. Ljudi moraju (ok, imaju jaku potrebu) da vjeruju da zive u pravednom svijetu, jer im to olaksava konflikte sa okolinom (i sobom) u toku zivota: tesko bi bilo sresti i reagovati na problem, kada ne bi postajala ideja o pravicnosti. Iz ove potrebe proizilazi i potreba da se zrtvi pomogne. I to je sve fino, ali pomoc zrtvi trazi odredjene, specificne ulove: zrtva mora biti nevina, pomoc mora biti efikasna i brza. I sad nastaje zanimljiv problem! Ako se pomoc ne moze pruziti, recimo osjecamo da nema dovoljno efikasne pomoci kad se srusi avion sa 130 putnik, posmatraci pocinju da se osjecaju nekomotno. Njihova vjera u pravicnost svijeta je ugrozena i da bi rijesili ovaj unutrasnji intimni konflikt (sa svojim ubjedjenjem), pocinju da sumnjaju u zrtvu. Ovakvih primjera ima bezbroj! U ocima mnogih muskaraca silovana zena je (djelimicno?) to i zasluzila. Srusena zgrada u zemljotresu u siromasnoj zemlji, bila je sigurno slaba od pocetka zbog prosirene korupcije. Sto je jaca vjera u pravicnost svijeta, to je jaca tendencija da se zrtvi pripise krivica za nesrecnu sudbinu.

Znaci ova dva fenomena, potreba da se uzvrati, refleks naslijedjen od reptila i snazna vjera u pravicnost svijeta, djeluju iz nase podsvijesti u trenucima kada nam se da konkretan primjer da se odedimo oko moralne odgovornosti. Talas emocija i ove podzemne tektonske sile, ne dozvoljavaju razumnu, stalozenu analizu dogadjaja i racionalan stav. Jok: postajemo kompatibilisti. Srecom, ne svi…