Tacno se tako osjecam (osjetim?) kad procitam tekst u kojem „analiticar“ pise da u Mostaru leze gomile i hrpe smeca, da politicari nista ne rade oko toga, a narod cuti i trpi. I onda ide dugacak tekst u kojem se nabrajaju detalji bahatog ponasanja politicara i… kraj. Kraj??! A glavno pitanje nije ni pomenuto???!
Zasto cute???
Kao da je tesko prikazati bahatog politicara?! To moze svako! Citiras Covica, Vucica, Malog, Radoncica, Nazifa Gljivu…. Ali objasniti zasto ljudi cute?? Ili hajmo se upitati, od kada ljudi u Osjeku, Bihacu, (na) Cetinju, Djevdjeliji – cute? Ako se izgovori jedini tacan i posten odgovor, onda mozemo istog trenutka i zakljuciti cijelu diskusiju. A odgovor je: nisu nikada ni govorili! Da nisu mozda govorili u vrijeme Matije Gupca? Ili Franje Josipa? Ili Goce Delceva? Nego da ne sirimo: oni cute od 1945. godine, samo sto to niko nije primjetio, jer su prvih 20 Godina bilo spontano, bilo silom – pjevali. Svi smo pjevali recimo Konjuh planinom, pa nismo stigli da govorimo. A onda je pocetkom 80-ih nastupio totalni tajac. Kako tada, tako i sada, a bogami ce i narednih 50-60 Godina.
Ja, zasto ljudi cute? Mrzi ih? Tesko! Cute jer se boje? Nije ni to: bilo je izlazaka na ulice, mnogi su dobijali batine. Cute jer ne vjeruju u pobjedu? Njaaa, to je malo blize istini, ali nije ni to potpuno tacno. Cute zato sto nemju ideju (engl. „notion“) o sebi kao politickom ciniocu. I to je to sto je tuzno, uzasno, nakazno, kriminalno, zlocinacko. A nemaju je jer su odmah u maju 1945. pristali na zlocinacku trampu na koju ih je natjerao rezim. Za saku fenomena ili elemenata blagostanja, oduzeto im je pravo da se bave politikom. Odnosno, nije im data mogucnost da se prvi put od dolaska na Balkan, upoznaju sa mogucnosti ucesca u politici. Malo radi, malo kradi i dobro se vladaj. Ovim je sve jako dobro receno i pravo je cudo da i danas ima analiticara koji nam nostalgicno nude Tita (cak i mrtvog – sic!, Nikolaidis) da nas spasi?! Tesko te moze spasiti onaj koji te je u zlo uveo i blokirao ti sve instrumente spasavanja.
I (pre)cesto se poteze bas ta saka fenomena blagostanja koja nam je bila dostupna 60-ih i 70-ih Godina. Kao da smo bili jedina zemlja na Planeti koja je imala pasos sa kojim se moglo putovati? Ulazak u skolsku zgradu bez placanja. Ulazak u bolnicu bez placanja. A koliko je to trajalo? Kad su se pocele kupovati knjige, potplacivati ucitelji, ginekolozi i na kraju – kupovati lijekovi? I za koje pare smo dobili to blagostanje? MMF-ove. Jes’ sigurno, uslo je nesto para i od prodaje oruzja Libiji ili Iraku, neki generator je iz Energoinvesta prodat u Libiji. Ali zaduzivanje zemlje je raslo eksponencijalno kako bi se ljudi drzali sto dalje od politicke igre.
I onda veliko finale: ekonomija razsturena, svjesniji dio (Slovenija) trazi separaciju, nema medija da nam osvijetle afere (upad u Jugobanku), nema pravosudja da sankcionise kriminal u politici i najgore o svega: ljudi kao suznji pokunjene glave cekaju da ih se pobije. U prenesenom ili bukvalnom smislu. Vide da se nesto grozno valja, a ne umiju. Dvoje-troje mladih koji su iskoristili cuveni pasos i vidjeli i nesto rugo, a ne samo Trst, sklapaju pjesmu Rim-Tu-Ti-Tu-Ki, ali to nije dovoljno. Ta pjesma nije mogla spasiti ljude u Srebrenici. Ali Srebrenicu je moglo spasiti da smo 1987. imali medije i pravosudje kao u V. Britaniji. Tada bi Milosevic zavrsio u zatvoru a ne kao vodja. Ko ovo ne razumije, ja mu ne mogu mnogo pomoci. Ali treba citati…. Dalje…
Jugonostalgija 