Zamislite dvije parkirne kuce, jedna u (pardon, na) Cetinju i jedna negdje u Skandinaviji.
Cetiri sprata, puna automobila nabijenih kao sipak. Dogadjaj u okolini garaze je stavio garazu na probu: svi bi u istom trenutku u nju i poslije, svi bi u istom trenutku napolje. To moze biti sportski, umjetnicki dogadjaj, bilo sta sto momentalno napuni garazu… .
E sad treba izaci, isparkirati i u Cetinju i u skandinavskom gradu jednake velicine.
Sigurno vidite sliku: u Skandinaviji, automobili uredno postrojeni jedan za drugim mile rampama ka izlazu. U automobilima sjede ljudi ozbiljni, mirni ili nasmijani ukljuceni u neku drustvenu, familijarnu igricu. Na Cetinju? Ablendovanje, zaglusujuci zvuk sirena (truba) i naravno, najmanje jedno auto u preticanju i onda cijeli „projekat“ zaustavljen na neodredjeno vrijeme. Takozvani, cep. Sad je samo nebo granica. Zavisno od prirode dogadjaja koji je napunio garazu, mozemo ocekivati svasta: od gestikuliranja, mahanja, tuce, sve do oruzanog sukoba manjeg razmjera: unutar garaze.
Teleologija? Teologija? Ne teologija, nego teleologija! Teologija ne pomaze iako je u pitanju Cetinje, drzavna i vjerska prestolnica (Stare) Crne Gore. Teologija pomogne samo ako dodje do teskog ranjavanja ili cak, smrtnog ishoda: tada lokalni svestenik moze da nesto dobro pojede i zaradi u okviru svog (teoloskog) rituala. Ali, teleologija…? Teleologija dolazi od grcke rijeci telos sto znaci kraj, zavrsetak. Culi ste mozda za telomere? Telomere su zavrsni djelovi hromozoma i bogami, najnovija nauka nas uci da oni sa kratkim telomerama, nece zivjeti bas predugo (nesto kao i oni sa kratkim fitiljem). Ali, zaboravimo telomere – one su samo primjer koji objasnjava da grcka rijec telos najavljuje neki kraj. Teleologija je postala dio filozofije jos od Aristotela koji je smatrao da su stvari oko nas (za)posjednute formom, a da teze da se izraze kroz smisao. Znaci sve oko nas, ukljucujuci i nas, tezi da na kraju dobije onaj pravi, uzviseni smisao (dijete, postaje covjek). Aristotel je smatrao da sustina stvari nije u njihovom uzroku, vec u kraju i zato je kontenplacija kao instrument shvatanja sustine svega, najvaznija ljudska aktivnost, odnosno nesto sto je sasvim dovoljno za srecu.
U tekstu Mi i oni, pisao sam o Kantovom pokusaju da nadje alternativno rjesenje za covjeka koji ce sad (nakon pojave Prosvijetitelja) morati da se nekako snadje bez Boga (Sartr: „Covjek je osudjen da zivi u slobodi“). Rjesenje je bilo u teleoloskom pristupu koji podrazumjeva da se definise zajednicki cilj (grcki telos, kraj, ali i svrha), koji ce ljudi razumjeti, prihvatiti i slijediti. Razumijete da i ovo mora biti neka vrsta vjere, vjerovanje, jer svi mi na svom putu punom nesreca i neprijatnoti, moramo „nekako“ ostati ubijedjeni da zrtva nije nikada jaca od cilja. A da bi savladali ovo „nekako“, moramo vjerovati.
I eto nas sad opet u garazi! Cetinjanin lako stice dojam da je njegova potreba veca nego svih ostalih u redu. I – pretice. Nije citao Kanta, ni on, ni djed mu, pa nije ni imao sansu da stekne ideju („notion“) o zajednickom, visem cilju. Rezonuje bas kao i njegov pra, pra (x 2000) predak na putu od sume do pecine. Covjek iz Skandinavije je em citao Kanta, em dobio njegovu ideju i duh filozofske misli, kroz roditelje, familiju, komsije, skolu, crkvu, prijatelje, neprijatelje. Nije se mogao odbraniti da ne sazna…. Htio ili ne. Pa sjedi mirno u automobilu i trpi.
(Ali ce garazu napustiti za 20 minuta, bas kad na Cetinju dodje policija)
Jugonostalgija 