Iako je tesko razumjeti, ima i dalje nebrojeno mnogo ljudi kojima bi ova konstatacija iz naslova podigla pritisak, spustila mrak na oci ili jednostavno – izazvala agresiju.
Koji su najvazniji argumenti, one druge strane? Prvo da je Tito umro prije skoro 40 Godina i da se uzroci naseg politickopsiholoskog profila moraju traziti od ranije, prije Tita. Kada moji oponenti ovako formulisu svoj stav, odnosno kada u prvi plan stave nas politicki i psiholoski profil, dobijem zelju da nastavim da polemisem a njima. Zato ce ovdje biti rijec samo o ovoj polaznoj platformi. Svi drugi koji pominju Titovu nacionalnost ili neke druge nebitne razloge, mozemo odmah zanemariti. Znaci najvaznije je razumjeti da je nas covjek politicki neemancipovan. Ranije u ovoj seriji tekstova, na vise mjesta sam ovu situaciju poredio sa suznjem (psihologija suznja) pa i dalje mislim da je to najbolji nacin da se okarakterise politicka (ne)moc naseg covjeka. To je dakle nasa polazna platforma: nas covjek je politicki mrtav, paralisan, nemocan.
I jeste tacno da je kao takav usao u SFRJ, jer niti su Mlecani, ni Venecija, ni Italija, ni Rimljani, Madjari, Austrija, Njemacka, Turska,… niko od ovih nasih okupatora nije ni pokusao da od nas formira politicki kompetentne subjekte, sto bi se reklo. Naprotiv, svi odreda su bili okupatori (mada danas u Bosni pominju sa nostalgijom i Austrougarsku i Tursku?! No to je objasnjeno u prethodnom tekstu), a posao okupatora je da svoje „subjekte“ drzi daleko od politicke moci.
Pojednostavljeno receno, moja je teza da je Tito imao sansu i trebao je da makar zapocne proces politickog prevaspitavanja Jugoslavena. Imao je sansu, jer smo iz Kraljevine Jugoslavije usli u SFRJ na krilima slave, pozitivne energije, optimizma i nade. Tito je imao moc nad svakim pojedinacnim covjekom u zemlji, osim mozda sakom emigranata koji su ili napustili zemlju ili pokusali da to urade, i mogao je da pokaze rukom u bilo kom pravcu – ljudi bi ga pratili i usput sami korigovali protivnike i one koji bi smetali.
I mogao je…. Proglasiti ulazak u demokratiju, ako ne zapadnog tipa, da ne bode oci Istoku, ono makar – antickog tipa. Ali pravo glasa, slobodno i bez straha. Znaci izbore sa ciljem da vidi kakav ce biti rezultat, a ne izbore da dobije planirani rezultat! Ti su prvi izbori mogli mozda potvrditi njegov strah da bi se politicke partije homogenizovale oko naciona, a ne oko ideologije (partije) ili bi mozda pokazali da bi ljudi pratili Seljacku partiju vjerujuci u ideju poljoprivrede, a Liberalnu partiju vjerujuci u ideju slobodnog trzista. Drugi scenario je naravno samo da se pozeli, a i za prvi, Tito je imao i moc i vrijeme i instrumente da zaustavi, koriguje ili cak – zabrani. Ovo poslednje je nazalost uradio a priori, bez izbora. Citav niz poteza koje je vukao u ranom posljeranom periodu, a koji su imali kao zajednicki nazivnik strah od sukoba Hrvata i Srba, radio je – naopako. Naopako, jer je mozda bilo nepotrebno. Jedan od tih poteza je bilo prikrivanje istine o nasoj novijoj istoriji. Drugi je bio ucutkivanje intelektualaca koji su htjeli da istina izadje na vidjelo. Treci je nakaradna kadrovska politika gdje su prednost imali primitivniji, poslusniji, a odbacivani oni sa vlastitim stavom i intelektualnim zaledjem. Sledeci je jacanje represivnog aparata koji bi cijelu scenu drzao u saci, strahu i pod kontrolom. Znaci citav paket mjera sa ciljem da se sve sto je bilo do maja 1945., pokrije mrakom, zabrani, skloni, da se za to nadju pravi ljudi i da se napravi rigorozna kontrola. Vec sama cinjenica da jedan covjek dizajnira citav jedan politicki zivot komplikovane i slozene drzavne zajednice (u nekim dijelovima zemlje kazu, isisava iz prsta), nagovjestava ozbiljne probleme, a da ne govorim o sekundarnim problmemima koji ce tek doci…
Jer nas dobri Trostruki narodni heroj nije bio neki iskusni politicar od zanata koji bi znao dizajnirati nesto dobro. Ne, on je metalostrugar koji je politicke nauke ucio u Moskvi, glavnom gradu zemlje koja je vec tada pobila milione svojih ljudi zbog ocuvanja neuspjesnog politickog projekta. Haj’ sto je metalostrugar (i sadasnji svedski premijer je varioc), ali da je makar ostao u Becu da uci politiku, a ne u Moskvi! A bio je u Becu. Gotovo citav januar 1913. godine setao je po snijegu u parku dvorca Sermbrur i divio se automobilima koji su prolazili. Znate li ko je istog mjeseca, iste godine setao u istom parku iako nisu tada znali jedan za drugog? Hitler i Staljin!!? Ne bi me cudilo da jednog dana istorija potvrdi da je tih veceri tuda negdje bio i tata Idi Amina….
Eh da je tu ostao i ucio politiku u Biblioteci grada Beca. No, nije.
A sekundarna steta ovi prvih poslijeratnih poteza („revolucionarnih“) je bila jos veca i tek ce se pojaviti. Biranje poslusnih ljudi je postala pobjednicka formula svih nasih buducih politicara na svakom nivou. Rezultat znamo: odnekle je pred rat izbio Branko Mikulic, Bosko Krunic, Slobodan Milosevic, Zarkovic, Bozovic, ….citava plejada mediokriteta koji u normalnog, zdravoj politickoj konkurenciji ne bi bili ni zapisnicari svojih (pardon, svoje) partija.
Donosenje svih vaznijih odluka u ogranicenom krugu ljudi. Ovo samo po sebi znaci katastrofu i nije potrebno detaljnije objasnjavati. Problem je sto se sve naredne generacije politicara (Vucic, Dodik…) lako naviknu na ovaj udobni politicki scenario.
Jacanje represije.
Sklanjanje medija iz soba u kojima se donose odluke. Prihvatanje samo poslusnih novinara. Vjerujte vec samo ovo je dovoljno da eliminise svaki argument oponenata tipa „umro je prije 40 Godina“. Zaista je lako razumjeti da Tito ne mora biti ziv i aktivan 1991. godine; dovoljno je da je smo te godine na kraju lanca (liste) poslusnih novinara dobili Komrakova, Mitevica, Sagolja… Oni ce sve uciniti da se – bukvalno – lik i djelo, a dodao bi i duh – klasicnog diktatora produzi i nastavi.
Paralisanje cijelog pravosudnog aparata i pretvaranje istog u poslusni paravan.
I zato, ko je najvise kriv za raspad Jugoslavije i rat? Onaj koji je imao najbolju poziciju i najvecu sansu da na vrijeme (45 Godina prije rata) usmjeri nas lijepi brod u boljem i sigurnijem pravcu.
Jugonostalgija 