E, vrijeme je da se zagrize u vruc krompir.
Bosna! Ja, i Hercegovina. Ali razlika izmadju Bosne i Hercegovine je veca nego razlika izmedju Skandinavije i Italije, ili da vam bude blize, nego izmedju Dalmacije i Slavonije. Uvijek sam tvrdio da bi jedan manji rat izmedju Bosanaca i Hercegovaca bio potpuno razumljiv i opravdan – ali izmedju naroda, a na teritoriji cijele BiH… to je zaista tragicno!
Zasto je tema „vruca“? Ma da se ne lazemo, zato sto nam je Turska donijela nered, aljkavost, cudan odnos prema obavezi, zakonima, uopste vrijednostima koje… kako da kazem… necu reci da mi prioritiramo, nego samo … da nam dolaze sa zapada. Pa kako citav sistem vrijednosti (ravnopravnost, demokratija, djeca i njihova prava, zene i njihova prava…) koji dolazi sa zapada kolidira sa sistemom koji su nam ostavili Turci, u najmanju ruku smo – zbunjeni, da ne kazem sta teze. I opet, da se ne lazemo: svijet koji su ovdje donijeli Turci i svijet koji mi vidimo, dalje na zapadu – dva su razlicita svijeta. Ali! Najvaznije je izbjeci vrijednovanje ovih svijetova! Jer prvo, to niko niti moze, niti ima jedinstvenu metodologiju, pa je zato – nepotrebno. Nepotrebno i opasno, jer kad krene diskusija koji sistem je bolji, nije daleko ni rat. Sto smo vrlo grubo osjetili na svojoj kozi prije par decenija. Evo samo par primjera zasto je glupo porediti ova dva svijeta. Mi odrasli „pod Turskom“ odemo kuci s posla kad nam se prohtije. Zavrsis posao (sustina zadovoljena!), i ides kuci. Cekati formalno kraj radnog vremena, ne ulazi u fond nasih vrijednosti. Divota, zar ne? Dodjes kuci, kuca uredna, rucak napravljen, djeca se ne cuju dok muskarci pricaju. Sve ovo ne postoji … zapadnije. Koliko zapadno treba ici, dobro je pitanje, jer tesko da se sistem vrijednosti mijenja u Karlovcu. Ta nije kompozicija vagona?! Hocu reci, ima „pusto tursko“ svojih prednosti. Ali ako ste zavisni od reda, strukture, pravila, promemorije, forme, tesko da cete uzivati u Rogatici. Ili na Cetinju. I pustimo „sta je bolje?“! Zadovoljimo se sa „dva svijeta“. Jer to jesu dva razlicita svijeta.
I nije ni u ovome problem! Problem Bosanaca (vise Bosanaca, nego Hercegovaca, zahvaljujuci etnickim ciscenjima!) je u tome sto oni sada aktivno biraju da ostanu u „turskoj sferi“ iako je to neprirodno. Odluka stvara kod njih anksioznost i zbunjenost, ali je pritisak pevelik i tesko mu se oduprijeti. A zasto oni biraju akivno da ostanu „na istoku“? Znam vecina ce reci: to je njihovo opredjeljenje prema vecinskoj vjerskoj orjentaciji (jer nisu svi Bosanci vjernici) i to je sada postao dio njihovog identiteta (500 Godina pod turskom okupacijom moze da promijeni identitet). Da, tacno je. Ali nazalost, u poslednjih 40 Godina Bosanci su dozivljavali uglavnom neprijatnosti od lokalnih hriscana, cak i pokusaj genocida, tako da je njihova odluka da se aktivno odupiru zapadnjackim vrijednostima i da jednako aktivno i snazno prigrle istocnjacke, vise reakcije, a manje spontana zelja. Nazalost! Jer se ovo vidi. Vidi se „iz aviona“. Bosanac, Muslima 1972 je bio (skoro pa) gradjanin. Stepen vjerovanja u islam, opadao je proporcionalno kako se islo od Sokoca ka Sarajevu i kako se islo od djeda ka unuku. Falila je jos koja decenija mirnog i stabilnog ekonomskog razvoja i nestalo bi … ja, ne znam. Ne usudjujem se reci, ali definitivno ne bi porastao intenzitet pokazivanja simbola vjere kao sto je to sada i u Sokocu i u Sarajevo i kod djeda i kod unuka (unuke). To je nesreca danasnjeg Bosanca. Natjeran je uzasnim okolnostima da se opredjeli na suprotnu stranu skoro pa ma koja to bila. Skoro. Ipak nisu postali budisti, sto jes’, jes’. Evo zasto sam najavio temu kao „vrucu“, jer znam iz iskustva da ovakvi stavovi izazivaju „spontanu“ reakciju i negativnu kritiku, ali – ovo je moj blog, a ko se ne slaze neka napise ili u komentaru ili u vlastitom blogu :-). No, salu na stranu! Ja sam 1972. imao djevojku cije ime je starije od Kurana i lijepo nam je bilo dok je trajalo, ali njezin otac (Dzemal) nije bas bio srecan zbog toga. Danas ne vjerujem da bi mogao imati djevojku istog imena u Sarajevu…. Cijeli svijet uci iz istorije da je Osmanlijsko carstvo drzalo Bosnu pokorenom – okupacija – do Balkanskih ratova, ali Bosanci danas prizivaju svoje okupatore nazad i smatraju ih prijateljima uz jasno izrazavanje nostalgije za tim vremenom.
Traziti odgovore na ova pitanja u istoriji Bosne i Hercegovine? Boze sacuvaj. Koja istorija? Koji autor? Ja imam svoje autore i knjige u koje vjerujem i ja imam znanje koje pokriva period od 300-400 Godina prije Hrista do danas, ali znam takodje da mnogi imaju drugacije podatke?! To opet mozemo zahvaliti nasem Trostrukom narodnom heroju koji je munjevito unistio svaki pokusaj da se saopsti istina o zajednickoj nam istoriji, bojeci se da ce nam to puknuti pred ocima jos za njegova zivota; poslije njega, nema veze, neka puca. I – puklo je. Jer istini za volju nije to ni lak posao. Kelti, Goti, Rimljani, sve je to bilo bez znacajnijih pisanih dokumenata. Iliri, Tracani… Tek dolaskom franjevackog reda na Celikov stadion (Cuveni skup na Bilinom Polju) pocetkom 13. vijeka, pocelo se produkovati nesto pisanih dokumenata. Pa kad je Vatikan znao falsifikovati takve krupne dokumente kao sto je Konstantinova donacija, zar treba puno maste da se posumnja u silne papire koji su krstarili izmedju Vatikana, madjarskih kraljeva, bosanskih vladara…?? Zato i ne treba gledati svako pojedinacno drvo, vaznije je vidjeti – sumu. A „suma“ nam kaze da sada u Regionu najvaznije naci (izmisliti) sto vise simbola koji ce nas zbliziti u jednu grupu i jasno odvojiti od druge (nazalost, susjedne) grupe. I kad imate ovakvo forsirano profilisanje „kulture“, rezultat mora biti zbunjenost ili sto bi se reklo „naucno“ gubljenje identiteta. Eto to je muka nas Bosanaca danas. A na toj muci se odrzavaju politicari i krug je zatvoren. Krug, cirkus, svejedno je.
Jugonostalgija 