Odoh po nevolji u Mostar. Poslije… boga pitaj koliko godina. Ne smijem ni da mislim. Evo da ja ne bih racunao, opisacu vam kratku, simpaticnu scenu iz te mjesovite avanture – posjete Mostaru. Djeca su se navikla na hranu sa Zapada, ali bez bureka – ne mogu. Naravno, naravno, pravilno su odgajana i podizana: burek je samo i jedino pita sa mesom. Ostalo su kao sto je dobro poznato svima u Hercegovini, sirnica, zeljanica i krompirusa. I zato kad se kroci na teren (politicari bi rekli neotudjivi i suvereni teritorij)Bosne i Hercegovine, jedna od prvih ideja je uvijek – burek. I tako je i u Mostaru. A kad se pomene burek u Mostaru, to je kao da ste pomenuli buregdzinicu Velez. Krenemo ulicom Dr Safeta Mujica (Kneza Domagoja), prodjemo Hotel Mostar (tu navale uspomene na ljetnu terasu isred hotela gdje je pjevao Zeljko Samardzic) i tu odmah gore, preko puta hirurgije, buregdzinica Velez (mislio sam da ce se zvati Zrinjski?). Zauzmemo mjesta na vrlo spartanskom namjestaju i krenemo da porucujemo. Pojavi se … sta je on? Gazda, kelner, burgdzija? Ja ostanem zapanjen: covjek je potpuno isti kao kad sam ja tu kupovao burek tamo neke 1972. godine??! I ja mu to naravno kazem, ne skrivajuci iznenadjenje. „Vi sigurno mislite na mog oca?“, kaze buregdzija…..
Eto toliko je vremena proslo.
Ne znam da li fenomen ima neko svoje ime, ali ja bih ga najradije nazvao Guliverov fenomen. Sigurno ste svi dozivjeli isto: vratite se u grad svog djetinjstva i odjednom sve izgleda kao minijatura onoga sto se ponijeli kao uspomenu i sjecanje. Odjednom su sve zgrade i objekti nekako stisnutiji, nema prostora izmedju njih, vi sad vidite ne samo fasade vec i krovove, nebo iznad zgrada. Ono sto jes’, jes’ – izraslo se. A objekti su ostali isti, mada kao da su se skvrcili i usli u sebe. E sad sa Mostarom je jos gore: fasade su stare, oronule, isarane, cak izresetane?! Prolazak Korzom od Rondoa do Stare Gimnazije jos vise pojacava utisak. Platani su se razgranali i potpuno zatvorili pogled. Doduse i ne mozete mnogo gledati jer ste obuzeti borbom za odrzanjem u ravnotezi. Trotoara naime vise nema na Korzou: korjenovi platana su se jednako puno razgranali (razkorjenali?) kao i krosnje im, tako da setnja Korzom, podsjeca na setnju – sumom. I opet naviru sjecanja na beskonacne krugove setnje sve od Rondoa do Revije, prvo jednom stranom, pa nazad, drugom. Danas vise niko ne moze tuda da seta i da radi bilo sta drugo (na primjer, gleda), jer je obuzet odrzavanjem vlastitog balansa. Ja, gleda, trazi simpatiju ili…. Znate onu frazu iz americkih B- filmova („radio sam mnoge stvari u zivotu na koje danas nisam ponosan“)? Da, tako je bila i kod nas djece jedna kratka faza u zivotu i seksualnom odrastanju, kad smo isli Korzom (iz razumljivih razloga, samo kratki dio putanje, mozda nekih 25 m?) sa okruglim ogledalom na vrhu cipele. Danas ni to nije moguce zbog silnog korijenja, ali eto, makar neka korist od ovog bioloskopolitickog fenomena.
Putanje su se mijenjale, ne samo zbog dinamike popularnosti novih mjesta, vec i zbog promjenljivosti godisnjih doba. Ali jedna tipicna putanja, jednog tipicnog gimnazijalca (Stare gimnazije), jedne tipicne junske veceri, davne 1974. godine je bila ovakva:
Prvo se prodju dva kruga Korzoom. Poslije se malo naslonis na Reviju ‘uzazid’ sa jednom nogom savijenom u koljenu. Kad se kolona setaca preorijedi, odemo u slasticarnu koja je bila na donjoj i desnoj strani Titovog (Musala) mosta. Suprotna strana od hotela Bristol. Tu se pojedu dvije (h)urmasice, iako ih mozda ima i kuci u rerni? Odatle se ide u Labirint („Sta ce ti p…?“) na cevape i pivo (16, 17 godina, moze se pojes’… I popit’). Kraj putanje je kod Dode, ispod Razvitka (nekoliko godina kasnije Tin u Starom gradu). Vinjak. A ako zakasnite da se evakuisete sa ulica grada, moze vam se „posreciti“ da sretnete nekog od vidjenijih mostarskih karatista koji ce vas pozdraviti:“Ako te udarim, mislices da te udario brzi voz“. Toliko su ovo bila romanticna vremena, da bih danas, cini mi se, pristao i da me udari brzi voz, samo da mi se vratiti na par sati tamo…. Tada…. Znate ono (opet iz americkih filmova): portal, bljesak i eto vas u sred guzve u Dode, negdje izmedju vrata i sanka. Stojite sa casicom u ruci, kao nesto pricate jer se od jake muzike nista drugo ne cuje i uzivate?! Vidjeti i biti vidjen. Instagram, ali u zivo. Cudo jedno, nikome nije smetao miris dima u kosi i odjeci? Valjda zato sto je cijeli grad, svuda po stanovima, ulicama ali i cekaonicama ambulanti, bio konstantno pokriven slojem dima?
Jugonostalgija 