Da, zasto???

Jugoslavija se raspala zbog podanickog mentaliteta (suznji) ljudi (ne mogu da napisem „gradjani“), zbog totalnog odsustva demokratije i zbog ekonomskih eksperimenata koji su vodili u privrednu katastrofu.

Znaci, nigdje nema ni Njemaca, ni Vatikana, ni Amerike!

Podanicki mentalitet nije naravno poceo u maju 1945! Jugoslaveni su usli u Socijalisticku Federativnu Republiku kao vec formirani suznji. Slovenci? Hrvati? Srbi? Crnogorci, Bosanci, Makedonci, kosovski Albanci – svi su bili pod svojim okupatorom. I to ne 10 ili 20 Godina; vijekovima. Razni okupatori, razlicite sudbine, ali isti rezultat: suzanj koji nikada nije bio slobodan. Nesto malo svjetla je uslo u Region izmedju dva velika, svjetska rata, ali su i to uspjeli pokvariti predstavnici srpske kraljevske porodice (neki malo vise, neki malo manje!), krunisuci muke Januarskom diktaturom. U svakom dijelu zemlje mir, ponizenje i – po neki odmetnik. Uskoci, hajduci, Zelene beretke bili su jedini koji su stvarali malo nereda i unosili dinamiku u region. Pomenute Zelene beretke ne treba mijesati sa nekim „modernijim“ vojnim jedinicama sa naseg poslednjeg ratista. Zelene beretke su hrvatski dobrovoljci koji su se borili na strani Njemacke u Prvom svjetskom ratu i dozivjeli u Rusiji veliki poraz. Tek su se vratili kuci („doma“) poceli su praviti zulum: frustrirani, naoruzani, bez posla i sa srpskim kraljem kao diktatorom!? Mislim, ko se ne bi odmetnuo! I tu se onda dogodio jedan animljiv istorijski dogadjaj koji ce nekih 70 godina kasnije dobiti grotesknu reprizu. Naime hrvatski politicari ugrozeni „nestasnim“ Beretkama, pozivaju u pomoc srpsku vojsku koja je tada uzivala veliki ugled kako lokalno, tako i na cijelom kontinentu – u pomoc. I zamislite: Srpska vojska prolazi kroz Vukovar (sic!) na putu ka hrvatskim sumama da umiri Beretke, docekivana cijelim putem pozitivnim i ohrabrujucim pozdravima lokalnog stanovnistva. Ja, takva su tada vremena bila!

I onda Drugi svjetski rat!

Tito. Znamo dovoljno o tom nasem pretposlednjem ratu. Tito i partizani nasli su se na strani pobjednika. Cetnici i ustase, samo su pojacali zasluzenu slavu kojom je cijeli svijet ovjencao Tita i njegovu ekipu. I jednako vazan momenat, Jugoslaveni izlaze iz Rata puni optimizma, entuzijazma i pozitivne energije. Spremni na sve samo da konacno dohvate dugo obecavanu slobodu i blagostanje. E ali odmah pocinju problemi. Tito je trebao da kao general De Gol, organizuje demokratske izbore i poslije toga se povuce na Brijune. Ostao bi zapamcen kao jedna o najsvjetlijih figura nase istorije. Nazalost, on je imao druge planove! Obici svijet, lijepo se obuci, dobro pojesti, okruziti se finim svijetom i lijepim zenama i pokusati malo izravnati neravnine na nasem grbavom Balkanu. Ovdje dolazi jedan veliki kamen spoticanja u nasim „poslijeratnim analizama“: bi li visepartijski izbori doveli do haosa, posto bi prema nekima partije bile direktno povezane sa narodima? Naravno da necemo nikada saznati odgovor na ovo kljucno pitanje. Ipak, ja sam ubijedjen da je politicka klima u zemlji bila takva da bi prvi izbori prosli bez ikakvih nacionalnih konflikata, jednostavno zato sto je ideja Jugoslavije bila vrlo duboka medju svim narodima i bas kao i vjera u uspjeh „projekta“ (juznih Slavena). Naravno da narod nije znao da ovu ideju artikulise i prevede u teoretsku diskusiju, ali mislim da bi spontana reakcija vecine Jugoslavena isla u pravcu provedivosti izbora. No kako je poznato, preovladalo je misljenje da su za nas demokratija i visepartijski sistem opasni i da se iz jednog centra mora kontrolisati (i sankcionisati) svaka „neravnina“. Istina je da ni medjunarodna situacija nije bila najpovoljnija, jer su se tzv. saveznici vec od sredine rata poceli svadjati i boriti za razne interesne sfere. Tito je pokusao ostati negdje izmedju i to dobro naplatiti a obje strane. Ova se pozicija moze razumjeti, ali njen rezultat nije samo pozitivan. Bez obzira na to sto smo mi bili manje „istocno“ od Rumunije, ipak smo bili i jako malo „zapadno“ od Zapada. Jer bez obzira gdje nas se svrstavalo na mapi i u politickim razgovorima, nase cijelo drustvo je bilo prozeto idejom i duhom boljsevika. Bez obzira sto Rusi nisu mogli uci u nasu zemlju sa tenkovima, nas je politicki zivot vodjen prema klasicnom maniru diktature. Sve odluke su donosene u jednoj kancelariji, sa saglasnoscu samo jednog covjeka. I sad dalje, mogu „analiticari“ svaki za sebe da vade jedan po jedan primjer koji bi ilustrovao jednu ili drugu orjentaciju, vjerujte mi da to vise nije vazno. Nije vazno ko je ubijen, ko je poginuo, ko je smijenjen bez procedure, ko je postavio fabriku na nekoj livadi bez pristupnih puteva…. Sve su to samo detalji, manje ili vise zanimljivi, ali opet samo detalji koji su morali, nuzno slijediti. Ono sto je najvaznije jeste da vec nakon par Godina diktature, najprije neposredni saradnici diktatora, a malo kasnije i citava piramida vlasti, svi shvate da istina, metod, proces, (pred)racun, kontrola, evaluacija, odgovornost…, sve to treba zaboraviti i samo se treba koncentrisati na hvatanje Diktatorove ideje kako se ne bi nasli u brisanom prostoru.  Staromodnim jezikom se to zvalo poltronstvo, ali vjerujem da svaki od nas ima makar dva naziva za ovu odvratnu pojavu. Probajte sami da (si) predstavite kako ovo mora dalje da se razvija. Diktator i njegov represivni aparat, moze u prvo vrijeme da drzi „svakog pojedinca“ na oku i pod kontrolom, ali vremenom, ovaj nadzor mora da popusti. Paralelno, nicu sirom zemlje stotine i stotine novih, manjih ili vecih diktatora svaki a svojom piramidom poltrona. Za 30 Godina cijela zemlja jedna konstrukcija otudjene vlasti koja vise nema nikakvog kontakta sa ljudima, koja ne zeli kontakt i koja se ne osjeca obaveznim da prima bilo kakve povratne informacije od onih kojima ko biva sluzi. Vrlo slikovito se moze reci da raste broj crnih limuzina i cijela vlast se seli u njih, dok narod jos uvijek opijen rezultatima „obnove“ niti vidi, niti razumije da su kola pocela da idu nizbrdo i da niko nece kociti. Ne zaboravimo i to da smo u SFRJ usli kao suznji, ali da su UDBA, policija i ostali sve ucinili da mi i ostanemo sunji. Lako je razmjeti da je stepen letargije morao da raste kod naseg covjeka, jer nema vece nesrece nego kad direktno nakon pomamljene nade i optimizma, naidje serija novih udaraca po samopouzdanju, sok, strah, poraz. Samo jedan primjer. Sjecam se pocetka 70-ih Godina. Kazu najbolji period u zemlji. Vjerujem da jeste! Ali jednog dan na svim vaznijim mjestima u gradu naoruzana policija. Kazu upala u Bugojno teroristicka grupa?! I? Ko je tada ili danas, znao o cemu se radilo? I opet ponavljam, nije ni bitno, a pogotovo ne danas, ko je upao i zasto. Ono sto je bitno jeste stvaranje i odrzavanje klime straha, neznanja, mraka. Narod se sve vise povlacio u sebe, ko je bio vjestiji taj napravio oko sebe mrezu u kojoj je bivstvovao (imas jednog doktora, zubara, mesara, vodoinstalatera, automehanicara, a ti drugima „prodajes“ uslugu kao nastavnik, na primjer). Kad se nesto dogodi, svi se odmah zapitaju: „Koga znamo tu?“. Vlasti se nikada nisu ni pokusale potruditi da nam proze servis u kojem cemo naci pomoc kad se nesto dogodi! Boze sacuvaj. Ljudi su ostavljeni sebi i svom krugu poznanika. Pocela je siva ekonomija, korupcija, a ginekolozi su gradili apartmanske kuce na moru. Za koju godinu su stigli i zubari, pa automehanicari….

 

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s