Mi iz komunistickih zemalja, ukljucujuci tu i Svedsku, malkice smo zavidili „amerikancima“ jer mogu da planiraju svoja primanja i uticu na porez. Mi ne mozemo: mala kriza i svi dizu (opstina, regija, drzava). A „amerikanac“ fino, sebi zacrta strategiju zdravog zivota, pa pazi sta jede, sta pije, sta udise, trenira… I kad vidi da to dobro ide (znaci nije ni genetika losa!), moze malo da prigusi uplate u privatno, zdravtstveno osiguranje: ocito nece se mnogo tu trositi. A ja ne mogu! Moj procenat je uvijek isti…

E sad kad idem u penziju, imam sansu da sve ovo vratim na pravo mjesto.

Kako?

Pa fino. U Hrvatskoj se moze zivjeti kao Hrvat u penziji sa penzijom iz inozemstva. Ili kao stranac sa kucom za ljetovanje u Hrvatskoj. Gdje je kvaka?

Pa u zdravlju. Tamo gdje zivis, tamo placas porez. Kao Hrvat sa inozemnom penzijom, zivim sjajno u Hrvatskoj, ali – kad zatreba lijecim se u Hrvatskoj. U Svedskoj samo da prezivim, dok me ne spakuju nazad. Kao gost u Hrvatskoj, a Svedjanin, mogu teoretski ocekivati i da me Svedska preveze avionom nazad u Svedsku na lijecenje: besplatno. Znaci dilema je da li se lijeciti u Hrvatskoj ili u Svedskoj? Zamislite Njemca u Svedskoj. Ili Francuza, Spanca… Svi oni imaju luksuz da zapravo nemaju ovu dilemu, pa biraju prebivaliste (zemlja kojoj placas porez) prema cistoj ekonomskoj racunici.

A, ali meni je ostalo da kao „amerikanac“ rezonujem: ako izgleda da meni ne treba nesto veli zdravstvene zastite, sto bi ja placao Svedjanima porez? Sitne stvari mogu valjda i u Hrvatskoj da se rijese? Zubi su ionako jednako skupi (jer ne pomaze placanje poreza?!).

A kako je „ono drugo“ sto ide uz, paralalno sa zdravstvenom uslugom?

E, tu sam ja hendikepiran!

Jeste u Hrvatskoj, sjedimo svi zajedno, nas 10-15 u cekaonici, gledamo se sa mrznjom, a doktori prolaze u klompama, zabrinuti, zamisljeni, ljuti. Ne vide nas. Cekamo. Vrata se otvore, ali nista. Pa opet cekamo. Namjestaj u cekaonici jugoslavenski, bas kao i plakati po zidovima: „Nisam pitao, nisam, cuo, najcesci uzrok nesrece“. A kad te natmurena sestra prozove, najradije bi – otisao kuci.

U Svedskoj se u cekaonici upises u postavljeni automat da oni unutra znaju da si tu. Platis tu odmah na terminalu ili trazis da ti posalju racun (simbolicna suma, koja je manje od 5% prosjecne usluge, kako je ovdasnji ekonomi cijene. Tih 18 EUR platis i kad ces na magnetnu kameru i na operaciju ugradnje proteze kuka i na lijecenje citostaticima). Oni te prozovu, u tacno zakazano vrijeme … e tu pocinju moji problemi! Bio sam vise od 20 godina na toj strani. Znam kako disu, sta govore, kako glume, kako se kriju (kad ne znaju), znam da te mnogo ne cuju (usput, u ovdasnjoj lokalnoj novini, ima jedna stalna rubrika, gdje citaoci mogu poslati pohvalu kratkim komentarom bilo kome u gradu: za doktore, najcesci kompliment je: „Hvala sto si me slusao“???!!). Tako da kad se ova pojavi u cekaonici, pa se kezi, pa je pateticno ljubazna… znamo se. Pa u ordinaciji, doktor se predstavlja, predstavlja sve prisutne, samo sto mi diplomu ne pokazuje, a onda ide serija nepotrebnih pitanja, koja ide u nedogled, bez obzira koje ja odgovore dam…. slusa?

I tako, ocito za mene nema rjesenja. Zapravo, najbolje bi bilo, postati Hrvat (znaci zivjeti u Hrvatskoj od svedske penzije, krpiti male stvari po tijelu, a kad dodju ozbiljne, povuci se jos dublje u svoju kucu i provesti lijepo te poslednje dane. Jer znate sta tvrde doktori palijativne medicine?

Svaki bolesnik od raka, morao bi biti pusten na miru poslednja tri mjeseca zivota. E sad sam ja u prednosti! Kad dobijem dijagnozu, nadjem fino pouzdan izvor informacije sa prognozom, pa ako je manje od 3 mjeseca, zakljucam vrata, pustim Belinija i citam ponovo najljepse knjige koje sam kroz zivot citao.

Mediji se pitaju (dosadno im) ko je izasao kao pobjednik, Putin ili onaj prodavac hrenovki?Zapravo bi jedino ispravno pitanje trebalo biti, ko je veci psihopata? Ali, koga mediji pitaju? Nas, glasace? Da. Nazalost. Znaci mediji (s pravom) racunaju da je vecina u glasackom tijelu za ovu dvojicu kriminalaca, samo eto, ne znaju za koga malo vise.

Uvijek me je mucio ovaj socioloski fenomen: skladna igra vlasti i naroda u kojoj vlast bezobzirno jase narod. I kad se kaze ‘bezobzirno’, onda zaista mislim bukvalno: i ne skida se, i ne hrani, i ne napaja, i udara u bokove i siba i laze i ponizava…. Zamislite jednu staru, mrsavu (rebra) ragu kojoj podrhtavaju noge, a na njoj debeli kicerski obuceni jahac. Pusi tompus. Fenomen ne bi bio to sto jeste da nema najvazniju dimenziju: beskrajno. Ej, beskrajno iako je svaki minut tezak, iako narod zna (zna???) da ce sutra biti opet isto?! Da, zna, sjeca se od juce, ali ne ‘zna’, u smislu razumije. Jer da razumije, malo bi se nakrivili, ovaj bi pao i onda … zna se.

Pogledajte mapu Evrope. Ako fenomen prikazemo crnom bojom, lako je razumjeti da se intenzitet crne boje pojacava kako se ide na istok. E sad uzmite kao arheolozi, pa metlicom sklonite crnu boju i sta cete naci? Istu semu, ali sada sa crvenom bojom: ovo jahanje naroda prati mustru istorije komunizma u Evropi. Od bivse Istocne Njemacke, preko Poljske i Balkana do Sovjetskog saveza. I ovdje nema sta bog zna da se razumije. Komunizam, jedna perfidna vulgarna prevara ljudi u kojoj se elita odrzava na vlasti drasticnim ogranicenjem pristupu informacija i strahom. Uz menje ili vise kulta licnosti. Za nas, Ruse, Ukrajince,… – dovoljno. Ubijeni u pojam, paralisani strahom, odavno smo odbacili ideju da sami nesto mozemo da promjenimo: cekamo sudbinu i mozda malo srece (A. Markovic, Djindjic).

Ali, Italija, Amerika? Kako objasniti Berluskonija i Trampa?

Kazu, populizam. Jeste, tacno je: populizam jeste instrument, ali ostaje pitanje, zasto radi? Zasto uspijeva? Zasto ne radi u Danskoj ili Svedskoj? Radio bi! A vidimo da malkice i radi, boga mi.

Drustvo u stresu. Drustvo moze da bude sastavljeno (Danska) od vrlo emancipovanih glasaca. Da se razumijemo, nema drustva gdje su sve samo „pametni“ – od kada je to Gaus shvatio! Ali ima drustava gdje je trbuh uzak i pomaknut u lijevo (haj’ nek’ je nesto pozitivno kad se ide na lijevo!). Svedska recimo i dan danas zabranjuje svojim ljudima da kupe flasu viskija nedeljom. Ja, ne smatra ih jos uvijek dovoljno „pametnim“. Cuva ih (narano i puni svoju kasu, ali ipak…). Ali kada jedno drustvo gurnete u stres (citaj: poremete se finansije i ljudi osjete manjak para), onda se kod ljudi izgube slozenije funkcije (citanje, razmisljanje, poredjenje, logika), a isplivaju samo primitivne (borba za zivot). Kada ste obuzeti strahom trazite vodju, prija vam kada cujete da ce vas on izvesti iz krize i – pratite ga. Slijepo. On se penje na vas i fenomen jahanja, pocinje. Dokle? E, to zavisi od ekonomske snage drustva u trenutku kada je nastupila kriza: jadi? E onda nema silaska sa vas. Snazna drzava? Pa, i ja bi da sam vodja uspio jer masinerija sama nadje put izlaska iz krize. Zato bi ja tada morao da sjasim.

Pratim svedske medije. Dvije teme su me posebno zaintrigirale i rekoh, hajde da ih prevedem na srpskohrvatski…

Norme ili etika? Zanimljivija mi je tema Norme, pa cu nju ostaviti za poslije.

Etika? Novinarska etika. Nekakva na brzinu sklepana podmorica (skoro pa rucni rad, amaterska, iz garaze…) sa 5 bogatih ljudi (platili 250 000 EUR samo da udju?!) hoce da kolabira. Bukvalno. Dolje na toj dubini je pritisak na kvadratnom .. bilo cemu, oko 300 puta veci nego na povrsini. Naravno, sto je povrsina na koju pritisak djeluje manja, to je efekat veci (nije isto ako na vasem novom parketu stoji slon, ili zena u stiklama). To se zove implozija (za razliku od eksplozije, kada se parcad udaljevaju). Ali nije rijec o fizickim detaljima (ovaj dio je pisan kad su oni imali kiseonika za jos 24 sata); rijec je o poredjenju sudbine umiranja 5 bogatih ljudi i c. 600 emigranata negdje na Mediteranu. E ovo muci normalne, stabilne novinare: zasto pisati toliko (iz minute u minut) o petorici, a ne o 600? Ima li ovdje uopste dileme? A posebno, morale dileme? Ona petorica su poznati (nekome, meni nisu) i bogati. Pa su plaili nesto o cemu mi mozemo samo da sanjamo – samo da bi usli unutra. Pa tu su jos i otac i sin…. Iz Libije? Pakistan? Krece 800 ljudi, cija nam imena definitivno nista ne znace. Platili su neku sumu, koja nije bas nemoguca: ne kazem, nije ni mala, ali u poredjenju sa cetvrt miliona EUR… I mozda najvaznije: inflacija! Isto se dogadja svakog mjeseca! Ne moze biti vijest nesto sto se ponavlja, bez obzira koliko tragicno bilo; vijest je ono sto se dogadja jednom za zivota. A sad porediti zivot nekog momka iz Somalije i zivot sina pakistanskog milionera, nema smisla: oboje imaju svoj zivot koji bi trebao biti „svetinja“, nesto sto se cuva. Ali i njegov i njegov.

Sta hocu da kazem? Mogu ljudi da , s pravom kritikuju ovu neravnotezu u novinarskom izvjestavanju, koliko vole, ali – dzaba! Mi, ja, svi- uvijek cemo se radije pridruziti izvjestaju koji unosi malo vise privatnosti nego sto samo broj znaci. Kvalitet protiv kvantiteta. Zvuci kao dijalekticki materijalizam? Pu, pu, pu, daleko mu lijepa kuca bila!

Normer.

Direktni povod. Neka zena, debela, ruznjikava, teotvirana, izbodena pirsninogom…, kaze da se bolje osjeca na internetu nego u realnom zivotu. Na internetu, ona moze da emituje proizvode svog mozga neopterecena komentarima konzumenata o njenom izgledu. Kad izadje na ulicu i kaze nesto jednako pametno kao iz svoje sobe na internetu, niko je nece shvatiti pretjerano ozbiljno, jer ce je svi prvo – pogledati. I to je za nas dilema (za nju nema dileme: ode u mrak svoje sobe, sjedne za kompjuter i – krene): da li cemo gledati, ali zanemariti, zatvoriti oci da ne vidimo ili- sta? S. Houkins. Fizicar koji je sjedio u kolicima i komunicirao preko zvucnika- tesko da bi se neko zaljubio u njega, ali-svi su ga slusali, otvorenih usta. Da, da, jedan je Stefen, a ovih kao nasa „debela, ruznjikava…“, ima bezbroj. Ali, zar ne bi trebao biti isti ulazni kriterij: da cujemo sta kaze? Bi, ali nije! I opet ta iritirajuca kolizija izmedju onoga sto bi trebalo i onoga sto se desava. Demokratija? Vecina? Je li vecina uvijek bolje rjesenje? Vecina se ponasa odvratno prema „debeloj, ruznoj…“, a manjina bi da je prvo poslusa. Ali zar nije vecina- jos od anticke Grcke, zakon? Nemam odgovor (za vas – svoj, znam).

U svom poslednjem tekstu B. Dezulovic na samom kraju pise: „Hrvatska tako još uvijek lovi korak s ostalim članicama Europske unije i državama srednjoistočne Europe, ali – da ne budemo sasvim nepravedni prema HDZ-u i Andreju Plenkoviću – one nisu živjele pod komunističkim režimom Josipa Broza, niti su izgubile cijelu drugu polovicu dvadesetog stoljeća“. Procitacete sigurno, jer ko ovo cita, cita i Dezulovica.

Ali ovom recenicom je Dezulovic otisao predaleko. Mislim, ako je cilj bio da nastavi sa ironijom kojom inace odise cijeli tekst (a i opus)…. ? Ne znam je li htio i u ovoj recenici biti ironican. Volio bih da nije.

Jer u ovako skrojenom komentaru, nema mjesta ni trunki ironije. Naprotiv, recenica je cista, suva istina. U tom tekstu, Boris se ruga trenutnim vlastima Hrvatske sto svoje neuspjehe stalno kriju i opravdavaju nekakvim, sad vec historijskim periodima, a ne recimo manjkavostima iz prethodnog, svog mandata. Greska! Ili, neprecizno.

Da sam ja aktuelni premijer neke od drzavica nastalih raspadom Jugoslavije, svoje bih (neminovno) lose ekonomske uspjehe objasnio rijecima da bolje i ne moze biti, jer vi (gradjani) birate samo pogresne ljude. Svaki covjek prema svojim intelektualnim mogucnostima mora da rezonuje o potencijalnom glasackom kandidatu. Mora da razumije sta ovaj govori, sta je istina, sta populizam, sta laz. Tome glasacu je prve savjete dao otac prolazeci kroz isti mentalni proces. Njih dvojica ce kroz zivot imati mnogo vece sanse da odaberu pravilno nego sto su imali Jugoslaveni u vrijeme Tita. Tito je djelovao kroz snagu kulta, straha i manjka informacija. Mislim – moze li gore?? Jugoslavenski biraci (roditelji danasnjih srpskih, hrvatskih…) su bili uskraceni za trening politickog razmisljanja. Shvatili su na kraju samo jednu stvar: politika i politicari, daleko im lijepa kuca. I tako je pao duboki teski mrak na politicko bice nasih ljudi. Kazem, na politicko bice, znaci na onaj dio njihove socijalne inteligencije kojim bi trebali da donose mudre politicke odluke. Kao kad vam otkinu ruku i bace vas u vodu. Necete potonuti, ali taj stil, tesko da bi se mogao zvati kraulom. I rezultat bi se brzo vidio. Cetvrta generacija ljudi nailazi poslije tzv. Narodnooslobodilacke borbe (NOB-a). Prethodne tri, nista ne razumiju: ni izvor informacija, ni suocavanje sa informacijama, ni istorijske okolnosti, ni ekonomske parametre. Cuju samo krupne, „jake“ rijeci kao sto su neprijatelj, krv, zlocinac, rat. U tom koordinacionom sistemu sa 4 dimenzije se krece sav njihov politicki zivot. Nema finese, nema moci da se nasluti laz. I onda biraju Milosevica iako 2% ljudi znaju da je ovaj ubio svog politickog protivnika (Stambolic)?! Poslije njega i rata koji je ovaj pokrenuo, glasaju za Vucica koji nastavlja istim argumentima iako 2% ljudi zna da se Vuciceva pooridica i „70 kumova“ bogate, drogiraju kokainom i lome skupa auta. Zapravo je jos gore: ovo zna ne samo 2%, vec mozda i 82%, ali ta informacija ne vodi u akciju, vec – naprotiv – u apatiju: sta mi mozemo??? A za to je kriv Tito.

Prema tome i Boris i ostali inteligentniji ljudi moraju konacno da prepoznaju kontinuitet nase istorije. Znam da oni vide period prije 2. Svjetskog rata sasvim ispravno i razumiju da je tesko iz feudalizma uletjeti u gradjansko drustvo, pogotovo ako su dva velika rata izmedju. Ali vrijeme od 1990 do danas, takodje je u potpunosti determinisano periodom od 1945. do 1990. Neko ce ispravno povezati obje ove epohe i reci da mi danas (2023) ne mozemo da gradimo gradjansko drustvo kad smo u svjetske ratove usli iz feudalizma. Da, mozda, ali Titova je odgovornost sto nije makar pokusao da nam pruzi sansu da vjezbamo malo politiku. Da kao Talijani imamo od 1945. do danas „stotinu“ vlada i premijera. Ljubitelji brze pobjede u polemici ce primjetiti da su Talijani danas zavrsili sa populistickom desnicarskom vladom i pored svog treninga. Jesu, ali njihova cizma je do koljena zaronjena u blato talasa migracije od cega smo svi mi na Balkanu postedjeni i Talijani imaju Ferarija, Zlatana koji voli tamo da igra, a i Sinisa Mihajlovic se tamo lijecio, a ne u Beogradu. Hocu reci da upravo to sto Boris prizeljkuje Hrvatima, Talijani imaju, mada im je politicka scena cesto komicna. Ipak, makar rade, treniraju, sticu iskustvo, pa ce – ubosti i oni. Dotle ce se voziti u Maseratiju i Ferariju i gledati Brozovica.

Staviti znak pitanja u naslov? Jok! Ovo je cinjenica, a ne pitanje.

Kad primjetite da se neke teme ponavljaju (mada su uvijek jednako nove i osvjezene), onda znajte da su to fenomeni koji me uvijek i iznova inspirisu, ili bolje receno – provociraju. Jedna od takvih je i nas jezik. Neko ce mozda zlurado odmah upitati: „Sta znaci nas jezik?“ Da odmah to rijesimo: ko govori neki drugi, neka odmah napusti ovaj tekst, jer ga nece razumjeti.

Stvari i pojave imaju svoju vrijednost. Nekada je nemoguce odrediti vrijednost, ali to ne znaci da je nemaju. I jezik ima svoju vrijednost – o tome se valjda ne moramo ubjedjivati. Moze da se pomisli da je ta vrijednost velika. Da, jeste, ali ima jedna oblast gdje je ovaj jezik bezvrijedan! Kvantna mehanika (KM). Za potrebe kvantne mehanike, jezik nas sputava i vise odmaze, nego sto pomaze. Samo fundamentalni primjer: cestica. Kad se kaze cestica, svi imamo vrlo jasnu predstavu i za vecinu ljudi najubjedljivija ilustracija je popdignuta prasina sa suncevom svjetloscu u pozadini. Ali u kvantnoj mehanici, to sto se zove cestica, daleko je od nase predstave i po izgledu i po ponasanju. No, zacudo, necemo danas o KM*.

Vrijednost stvari i pojava moze da se razori inflacijom. Isto vazi i za jezik. E, to je tema danasnjeg teksta.

Nekada je vazilo da si jezik mogao da ucis, da upotpunjavas i prosirujes, citanjem dnevne novine Politika. Politika je nas „najstariji dnevni list na Balkanu“, pa je jasno da je makar u prvoj polovini svoga dugog vijeka, imala zestoku kadrovsku politiku i selekciju novinara koji su mogli pisati za Nju. Slavoljub Djukic, Milojevic, Prlja…, nisu nista manje vjesti pisci od bilo kojeg knjizevnika i u njihovim tekstovima se uzivalo. A za razliku od knjizevnika, u njihovim teklstovima se i uzivalo i iz njih se saznavalo. A onda je proslo 50 „debelih godina“ i prema urodjenom balkanskom casovniku, bilo je vrijeme za nove uzase. Na neki nazin te drustvene oscilacije se mogu porediti sa morem. Sjetite se kada ste nekada rano ujutro setali pored mora. Bonaca. Mirise. I – bistro. Sav talog je pao na dno i voda je u cijeloj svojoj dubini bistra, providna i cista. E to su godine mira i prosperiteta. A onda naidje jugo, tramuntana i podigne sve od najdubljih slojeva do povrsine. More postane kafeno, a po povrsini trava, kese, fekalije… E to su drustveni nemiri. I onda ne cudi da na celo Politike dodje neki mediokritet Antic, koga su zvali „Struja“. Nazalost ne radi se samo o marginalnom fenomenu da jedan pogresni novinar prima platu, umjesto nekog drugog, mnogo boljeg. Ne – radi se o zagadjivanju prostora, sirenju smrada i rusenju osnovnih ljudskih vrijednosti sto sve zajedno dovede do duhovnog bauljanja citavog drustva. Ne mislim ja da je samo Struja ponio na svojim plecima citavo ovo rastakanje drustva, ne – on je samo jedna od fekalija na povrsini drustva, pojava koja ilustruje citav masovni fenomen.

I onda imate i na izvoru jezika (mediji – knjige niko vise ne cita) i medju obicnim ljudima u svakodnevnoj upotrebi, jezik sa dramaticno redukovanim fondom rijeci, jezik koji sve vise i vise podsjeca na mumlanje. U jeziku se vrti ograniceni broj rijeci i one zbog svoje pretjerane upotrebe, gube sve vise i vise na svom znacenju (inflacija), a njihovi korisnici postaju vidno sve nervozniji, jer i pored zestokih rijeci, osjecaju da su se nedovoljno izrazili. Bas kao bolesnik sa motronom afazijom koji moze da slozi u glavi recenicu, da u mislima artikulise ideju, ali nema – produkta. Nema glasa, ni rijeci. I pocne da place. Vidjeli ste svi slicne mucenike.

Evo i uvom pasusu ste mogli naci moj primjer! Ja sam se osjetio nekomotno da kazem „jako redukovano“, pa sam odabrao rijec „dramaticno“. Dramaticno?? Sta cemo kada naidje neka pojava koja je vise emotivno opterecena od ovog socioloskog fenomena? Koja je rijec „jaca“ od „dramaticno“?

U nasim medijima i u nasem govori sve vrvi od rijeci kao sto su „zestoko, strasno, stravicno, uzasno, dramaticno…“. Kad mi docekamo da sluzbenik ne otvori vrata kancelarije u vrijeme koje stoji na vratima, mi kazemo :“Uzas, strasno“. Svedjanin kaze … najradije nista, ali ako ga se pita: „Malo cudno“. Skoro da je pravilo da u svedskom jeziku, odnosno u upotrebi svedskog jezika, oni imaju, naravno iste atribute, ali uvijek atributu prethodi prilog za nacin koji prepolovi snagu atributa. To je kao kad jedete, pa ostavite jos malo za poslije, da se nadje. Kad se poredi nas jezik sa svedskim, ne moze se zanemariti i razlika u mentalitetu nas Balkanaca i njih Svedjana. I ta razlika ide u istom pravcu kao i razlika upotrebe jezika. Oni su mirni, stabilni, umjereni, kontrolisani. Mi smo sve – suprotno, pa nam i jezik trazi adekvatnu podrsku. Ali kako pada kvalitet publikovane rijeci u drustvu i mi, svakodnevni konzumenti, pocinjemo da mucamo i mumlamo uz praskavo izbacivanje teskih bombasticnih izraza, tu i tamo.

A zapravo je incijalna kapisla za ovaj tekst bila jedna recenica iz knjige. Autor kaze da je“… Kant primjetio pretjeranu harmoniju koja implicira ucesce Bozije ruke, pa je to shvatio kao skandal razuma…“. A nas bi novinar napisao“… ma daj, strasno, to je uzas, nemoguce…“. I mi s njim….

* Muceni Srbi iz Srbije kad vide skracenicu, odmah dobiju oviseni krvni pritisak zbog asocijacije na sjever Kosova…

Vrijeme je bilo da se vratimo u Pariz poslije 14 godina.

Uh. Mnogo od svega. Mnogo i para ode da bi se uzivalo u „gradu svjetlosti“. Nazalost, kako je vrijeme prolazilo, ovih poslednjih 16 godina, od prve posjete gradu, svaki moj novi boravak u Parizu je znacio i pad komfora smjestaja. Prvi odlazak koji je finansirala farmaceutska industrija, luksuzan hotel, vecera na brodu u nocnoj voznji Senom… Ali tada je valjalo i malo sjediti u zamracenim salama i gledati tuzne krive prezivljavanja nasih pacijenata. Sve ostale posjete su bile sa porodicom, sa puno dozivljenog u gradu i sa sve gorim i gorim smjestajem. Ah, sta cemo, rat je inflacija, kriza. Uostalom, ko dolazi u Pariz da bi sjedio u hotelu??

Zato hotel mora biti sto blize centru, a komoditet mora malo da se povuce pred cijenom. Zasto u centru? Pa zato sto ce vas noge, a posebno listovi boljeti vec drugog dana, a vene ce nabreci do granice pucanja. Tada brza i ne naporna posjeta hotelu, u sred dana, znaci puno za vas oporavak. Budzet je budzet, ali unutar svacijeg budzeta postoje prioriteti. Ne zalite na prevozu. Jedanaest EUR i imate bezkonacno mnogo voznji unutar 3 gradske zone (5 zona je vec, aerdorom i to vam treba samo dva puta: kad dodjete i kad se vracate). Ne mora ni svaki dan neogranicene voznje- zavisi od planova. A grad nudi karnete sa 2,3, 4, 5, 6, ….10 voznji, pa izvolite. Opet kazem, ne zalite za prevoz, jer ce vam se zbog potrosenih karata uciniti da Ajfelov toranj nije predaleko i uvece, ce vas sat pokazati da ste presli 14 km…. Bez obzira na svu ovu pamet i predznanje, mi smo taman toliko dnevno prelazili, sto znaci da smo za boravka u gradu presli vise od 100 km?!

Hrana? I tu ste hendikepirani, jer cijene divljaju. Zaista je lijepo sjesti u Kafe de Flore. Sart je bio stalni gost i kafanu je zvao „tvrdjavom slobode“, a nije ni Hemigveju bilo mrsko navratiti. Obavezno uzmite njihovu (istoimenu) ekspres kafu – vrijedna je 6,5 EUR, ali drugo ne dirajte nista. Dvije snite tost hljeba sa malo putera kostaju 20 EUR. A kad je rijec o Sartru, lijepo ga je posjetiti na Monparnas groblju. Lezi „iznad“ Simon de Bovar. Nesto dalje su Serz Ginzburg i Pol Belmondo (ne pise Zan Pol, vec samo Pol), a sa Marijom Kalas cete se namuciti. Ona je naime kremirana i nalazi se u „F“ odjelu ogromnog kompleksa urni: udjete, pa lijevo nekih 7-8 m od ulaza u F. Kompleks je u centru ovog groblja. Kad smo vec kod groblja, Per Lasez, ne preskacemo nikad. Prava oaza mira i tisine. Tu se poklonimo Dzimu Morisonu, Vincencu Beliniju, Sopenu. A korak prije grobalja su crkve. Sankr Ker (izvinjavam se zbog Vukovog nacina pisanja, ali original je jos tezi) nudi puno. Put do nje vodi preko Pigala, pa tu mozete zastati i pogledati Mulen Ruz. Penjanje „onim“ prelijepim stepenicama u hladu debelih platana i ukrasenih specificnom pariskom ulicnom rasvjetom od kovanog gvozdja je za nas uzivanje, a za mnoge Parizane treningstaza, pa trce gore-dolje k’o ludi. A gore, ne znate gdje prvo da gledate: prema Parizu koji se vidi kao na dlanu (Ajfelov toranj je zaklonjen drvecem) ili prema crkvi. Notr Dam se i dalje renovira, Sen Sulpis (poznata iz Davinci koda) je ista kao i prije 14 godina sa istim drvenim kafanskim stolicama. I „linija krvi“ je tu, jedino nema albinoa Sile…Kad u metrou prodjete stanicu Sen Zermen de Pri (a prolazicete je stalno), razmislite: izaci gore i uci u istoimenu crkvu kako bi vidjeli Dekarta ili nastaviti dalje? Muceni Dekart je umro jedne februarske zime 1600 i neke u Stokholmu od upale pluca. Seriju crkava mi Srbi zavrsavamo Svetim Savom blizu stanice Simplon (linija 4). To je poslednja stanica linije, sto znaci da se preporucuje naci mjesta za sjedanje, jer put traje…. U istoj ulicu, odmah preko puta sasvim simpaticne crkve, nalazi se kafana Zavicaj i pored nje prodavnica gdje mozete kupiti i cvarke i jogurt Kravicu. U kafani imate sve sto mozete pozeljeti kad ste ovako daleko od kuce, a prisiljeni ste da jedete talijansko ili francusko tijesto: tafce na grafce, sarmu, gulas, mijesano meso i – Niksicko pivo. Eh, sto nije blize centru….!

Naravno, valja ostaviti dan i za shoping. Pogrijesicete ako prvo odete u Lafajet: sve poslije toga izgleda kao bofl, jeftino (mada nije) i neprivlacno. Najskuplje radnje su se dosjetile starog recepta nasih djevojaka koje su ponavljanim „ne“ sebi dugo dizele cijenu. Ove radnje pustaju jednog po jednog unutra, pa je pred vratima red??? Stojis u redu da bi kupio tasnu za 3000 EUR. Bolesno. E, ali na krovu Lafajeta moze da se uziva. Posebno u vrijeme Roland Garosa. Veliki ekran, ligestuli kao sa livada oko RG arena (narandzasti), a mozete kupiti i one tradicionalne sesire. Ja odgledah prvi Novakov mec i zaradih opekotine prvog stepena na 45% povrsine koze. Jos se gulim… Sa ograde krova, imate perfektan pogled na ono sto je jedna od najvaznijih slika Pariza – krovovi: od Ajfela preko Opere, pa dalje u lijevo do nebodera Monparnasa. Znaci, Lafajet vam pruza mnogo ljepote i bez trosenja mnogo para (malo se samo izgori). Trijumfalna kapija, Konkord, Tularerna, Luvr, Di Orsej (muzej impresionista), Republika, Bastilja, Mare(s), Hale, Latinska cetvrt, Invalidi, Panteon, Gran Pale, Trokadero i Ajfelov toranj iz neposredne blizine , sa Marsovog polja ili sa Trokadera, posebno nocu uz svjetlosni shou – zavisi koliko dana imate, ali sve ovo moze da obidje ako imate karte metroa. Luvr i d’Orsej se mora prvo malo… internetom, inace cete izgubiti dan cekajuci u redu.

I onda jedan dan… sa stanice Sent Lazar, vozom do Givernija u posjetu Klodu Moneu, njegovoj ljetnoj kuci. Tamo mozete vidjeti one (!) lokvanje, onaj (!) japanski most, vrtove, njegovo cvijece, atelje, spavacu sobu, trpezariju, kuhinju i – masu Japanaca, Amerikanaca i Njemaca. Od Giverni zeljeznicke stanice do ljetnikovca mozete iznajmljenim biciklom (znojenje), satl autobusom (vremena koja ne pasu nikome) ili uberom za 13 EUR.

Setajuci gradom, lako je primjetiti da su prije 200 godina ljudi obdareni umjetnickim talentom prodavali usluge ili crkvi ili vladarima ili su jedva prezivljavali kad su im religijski motivi dojadili, ali danas se umjetnici prodaju Armaniju, Luj Vutonu i Hilfingeru. Kako recimo Luj Vutom reklamira svoju firmu u blizini ulice Rivoli, granici se sa Ajfelovim tornjem, prema originalnosti ideje i ljepoti rezultata. Potrazite na guglu.

Na putu ka hotelu za odmor preko dana u samoposluzi treba kupiti voce da ne zapadnete u avitaminozu ili zatvor. Sjecate se onog filma sa Tomi Li Dzonsom (policajac) i Harisonom Fordom (kardiohirurg)? On je prezivio bez para, stalno gonjen jeduci narandze. Sa toaletima je malo teze. Glumci u filmovima sa tim nikada nemaju problem?! Staro je pravilo da u velikim robnim kucama ima finih toaleta, gore na zadnjem spratu, ali ne mozete stalno ici tamo. Onda birate da ne pijete previse vode, cime direktno ugrozavate bubrege dok ste u Parizu. Mi smo bili 9 dana- duzi boravak bi se sigurno zavrsio na dijalizi, ali Pariz je – Pariz.

Kad zavrsim sa svojih 3 km plivanja i stanem pod tus, osjetim poplavu endorfina. Tusiranje je dovoljno dugo da mogu da se sjetim – recimo izlaska iz bilo koje stanice metroa u Parizu i slike koja vas gore doceka (sve su iste: drvoredi, prelijepe fasade sa francuskim balkonima i ukrasnim kovanim ogradama, a na uglu ulice kafana gdje ljudi sjede jedan do drugog tako da kad lijevi jede kroasan, a onad do njega dobije mrve na grudima): sta je ljepse? Greska! Ne moze da se poredi. Mada, mora da ima neka tehnika da se izmjeri flush endorfina pod tusem i istih na vrhu stepenica metro stanice….

Svedska nikako da se probudi iz svog sna. Spava od 70-ih godina i samo se malo meskolji….

Znate li sta je Zenov paradoks?

Zeno je anticki filozof (danas bi rekli, fizicar) koji je vec tada, prije 2000 godina uocio jednu
nelogicnost. Ako se tijelo krece kroz prostor ono u svakom novom trenutku ima (novu) poziciju.
Paradoks je u tome sto kada tijelo ima definitivno definisanu poziciju, tada se ne krece… Stoji. Znaci ne moze imati i poziciju i kretati se.
Svi imamo kakvu-takvu predstavu o antickim filozofima kao ljudima ogrnutim bijelim ”carsafima” koji u japankama (cuj, japanke?!) setaju divnim mediteranskim vrtovima, duboko zamisljeni, drzeci se za bradu i – filozofirajuci. Sta im je jos zajednicko osim pobrojanog? Dosada, slobodno vrijeme i bezposlenost. Oni su sebi lijepo skrojili svoju demokratiju, dali robovima da rade, a njima otvorili prostor za setnje ispod akaza i naranaca i razmisljanje. Divota.

Prvi sledeci period u istoriji ili prva sledeca sansa da jedan sloj ljudi dobije toliko slobodnog vremena, dogodila se u Engleskoj, pa dalje i u drugim zemljama sirenjem industrijalizacije. Tako je nastala nauka, filozofija, umjetnost….
Svedska spava svoj san iz 70-ih godina kada su bili bogati, skromni, obezbjedjeni materijalno, kucama, autima, platom, odmorima, skolovanjem, zdravstvom… Cak su i pusili, koliko su bili slobodni i zadovoljni!
I onda, danas, kao Zeno, razmisljaju o – zastavi. Sta je zastava? Krpa odredjenih dimenzija na kojoj je nesto nacrtano? Tako je. Crtaj sta god hoces, jer ionako se radi o boji nanesenoj na tkaninu. I onda se okrenu, na drugu stranu i nastave da spavaju.
Ali onda naidje neko sa zastavom na kojoj pise PKK. Ili, dolje na jugu sa kukastim krstom?! I odjednom osjecaju kao kroz magnovenje da ih neko vuce za rukav, drmusa, proba da probudi. A oni nece. Je li PKK zastava (kurdska politicka organizacija koju su Turci prozvali teroristickom, pa sad i Svedska mora, ako ce u NATO) samo krpa sa nesto narandzaste i crne boje? Filozofski gledano jeste. Ali kao simbol? Da, kao simbol moze da ima razarajuce dejstvo, ako se prema njoj postavimo na svaki moguci nacin kao prema – krpi. Omotamo je oko golog tijela? Spalimo? Gazimo po njoj…? Sta je Kuran? Gomila papira, uvezana u tvrdi povez. Kako gori? Lako ili tesko? Jedino sto interesuje Svedjanina koji je u dubokom u snu: lako se zapali, brzo gori ili je treba stalno pomijerati da je i najslabiji vjetric ne ugasi?

Ali stvari su se iskomplikovale nakon ovog ”eksperimenta”.

Naravno, najljepse je mirne savjesti spavati. Svi smo to osjetili – ne samo djeca tinejdzeri. Mozes
sutra koliko hoces, udobno, klimatizirano, a legao si mirno bez crnih slutnji. I to je Svedska danas. Divno je bilo druziti se sa Pipi, slusati Dzenis Dzoplin, pusiti cigarete, popiti malo vise petkom, imati siguran posao, pouzdan i komotan Volvo, kucu u kojoj sve funkcionise, brz i jeftin servis…. Ali svijet oko zemlje se promijenio. Zemlja se iznutra promijenila. Nema vise mogucnosti da se filozofira o zastavi, jer nju vise ne gledaju i ne vide svi Svedjani na isti nacin. Nije to vise ona ista krpa kao sto je bila tamo neke 1972. godine.

Budjenje….

”Dodik, kaze, stalno zabada prst u oci svijetu (ili Zapadu), a to nije dobro”???!!!

Kako reagovati na ovo?

Kao Balkanac? A, boze budale, pa kako je glup…!

Ili kao stanovnik svijeta? Cudna izjava ambasadora; mora da je  profesionalno zaslijepljen? Nije bas da je reakcija svijeta toliko vazna.

Uglavnom, ambasador je izgovorio nesto sto je… ma glupo.

Sta je posao politicara? Pa da vlada. Da se bavi politikom, a krajnji cilj je da utice na politiku, sto znaci da dodje na vlast. I onda da sto duze ostane na vlasti. I ovo je ”vjeruju” svih politicara na svijetu, bilo nasih, bilo svjetskih. Kako doci do vlasti i ostati? Tako sto ces naci nacina da se uklopis, da harmonizujes svoje poteze i program za zeljama i potrebama glasaca. I zato ako glasaci hoce A, a ne B, ti ces sve uciniti da im das A, a omalovazis B. Ako su ti glasaci malo slozeniji, napredniji, potrudices se da to ”A” bude nesto ljepse, luksuznije od obicnog ”A”. Ali nije posao politicara da prevaspitava glasaca. Jednostavno u kratkim mandatima za to nema vremena, a i brate – nepopularno je. Prema tome, tvoja uloga kao pametnog politicara je samo da osluskujes i govoris ono sto im je milo cuti.

Pa bilo to Bosna i Hercegovina, bilo to Kanada ili Svedska. 

A i B u najsirem smislu rijeci su ideologije ili sistemi vrijednosti. U razvijenijim zemljama, nema mnogo variranja unutar sistema vrijednosti – isti je svima. Ali moze da se ide u razlicite ideologije. Nesrecne zemlje, Bosna, Srbija, Crna Gora, one jos uvijek lutaju i traze put do opstepriznatih sistema vrijednosti, ali vecina ”sjedi” i ne trazi nista (novo). Politicar, kojem je ovo poznato, prilagodjava se vecini i ruga se manjinskim vrijednostima (u siromasnim zemljama nema razlicitih ideologija u smislu tradicionalnih podjela prema nacinima raspodjele vrijednosti – ono kad lijevi dijele kapom i sakom, a plavi se zeste, pa kad plavi dodju, oni puste elitu da obnovi potroseno, dok se onda crveni … tetoviraju).

E sad ima politicara kao sto je bio Djindjic ili kao sto jeste Dodik. Bas kao sto ima i mahagonij, ali ima i bukva. Djindjic je imao intelektualne snage da siri horizonte glasaca i da im otvara oci, rizikujuci da bude nepopularan (Djindjic i Kosovo), ali kod nas ipak dominiraju vucici, dodici, djukanovici, plenkovici…. Ko treba da radi na zamjeni siatema vrijednosti u drustvu, od primitivnih ka naprednim? Politicar, ne. Intelektualna elita. Jasno, oni mogu da djeluju u krugu porodice, prijatelja, sa balkona, ali i na drzavnim frekfencijama. Ali, ako ih se pusti. Tamo. I to je danas Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo… Drustva u kojima sominiraju, mrak, magla i memla. Intelektualci ne mogu da dosegnu rukohvat i da otvore prozor, a politicari se rugaju svjezem vazduhu i svjetlosti.

A cuo sam jutros na radiju jednu vijest koja ide donekle ovdje….

Kaze novinar svedskog radija da su ISIL-ovci (radikalne teroristicke islamske organizacije nikle u poslednjim sukobima u Siriji) radili na ranoj indoktrinaciji skolske djece. Zanimljivo! Ali i opravdano (opravdan stav). Jer, najprije, potpuno isto se dogadja i u skolama na Zapadu, samo sto se  ne koristi omrazena rijec indoktrinacija, vec se to zove skolski program. A u njemu se sigurno nece velicati veijednoati koje cijene islamski ideolozi! I sta to znaci? Pa znaci da svako drustvo zeli da nametne svoj sistem vrijednosti vec od ranih skolskih dana. Problematicno je sto jedno drustvo svoj sistem smatra jedinim ispravnim, a onaj drugi omalazava. I uopste nema potrebe da se sad ubjedjujemo je li bolje sa ili bez ravnopravnosti zena: cinjenica je da obje ”varijante” imaju su oko ukorjenjen osjecaj da je njihov stav ispravan. I sta cemo sad? 

Postoji samo jedno rjesenje: nema mijesanja! Ali da bi prestalo mijesanje, treba prvo da prestane otimanje, pa onda da dodje period uravnotezenja, pa tek onda mozemo traziti STOP sa mijesanjima. I onda, fino svaki sa svojim sistemom vrijednosti na svojim resursima. Pa polako….

Pol Diraka porede sa Njutnom. Malo pretjeruju. Ali da su mu dali istu poziciju na Kembridz univerzitetu koju je imao u svoje vrijeme Njutn (a kasnije ce tu „sjediti“ i Houkins), da su ga sahranili pored Njutna – to je u redu. Pol je kao sto se vidi iz prezimena, francuskog porijekla. Djed mu je iz Bordoa. Kasnije se iselio za Svajcarsku, gdje je rodjen Polov otac, a onda i Pol, ali u Bristolu, Engleska. Pol je tipican primjer onoga sto se svi cesto pitaju: gdje je granica izmedju nastranosti i genijalnosti? Jer bio je definitivno i jedno i drugo. Nastranost, se ocitovala u introvertnosti i autizmu, a genijalnost….

Iz njegove biografije bi se moglo krenuti u mnogo raznih pravaca sa mnogo raznih tekstova i tema. Jedna je uticaj oca psihopate na psihiocki razvoj djeteta. Druga je snaga patrijahalne kulture u tom vremenu. Evo, ja cu ih spojiti, kratko.

Polov otac je bio tezak covjek. Do zla boga tezak. Sa djecom nikada nije htio razgovarati engleski, vec ih je bukvalno mucio da u sred Engleske govore francuski. Godinama je odvojeno od ostatka porodice Pol jeo sa ocem (ostali su jeli u drugoj prostoriji). Nije mu dozvoljavao da napusti sto dok ne bi nasao pravu francusku rijec ili korektno gramaticko pravilo. Pol je sjedio i – povracao. Godinama. „Naucio je“ da cuti, u tisini se osjecao najbolje. Govorio je „Ima previse ljudi koji vole da pricaju“. U to vrijeme ocu niko nista nije smio reci, niko nije smio povesti neki proces, pobuniti se. Razvesti se. Gdje ce?

Ja, ipak, sa 24 godine je postao doktor nauka, a sa 31 Nobelovac. Pripadao je samom vrhu elite kvantne mehanike (KM) zajedno sa Borom, Ajnstajnom, Hajzenbergom, Poli i Sredingerom. Svaki od njih je za KM dao odlucujuci udio i nakon njih je ova dobila svoj danasnji sadrzaj, mada su se Bom, Aspekt ili posebno Fejnman zalozili, dodatno pogurali i danas imamo nesumnjive kanone kvantne mehanike, ali i mnoge nove tehnologije koje su iz ove izasle.

Dirak je „otac“ ideje antimaterije. On je napravio (svoju) cuvenu jednacinu kojom ilustruje evoluciju pozitivno nabijenih cestica, fermiona u smislu promjene njihove energije. Ali, moram ovdje jos jednom ponoviti: niko nikada nije nista od ovoga vidio, niti opipao- sve o cemu teorija govori jeste samo matematicki izraz i matematicki propracun. Ta matematika se uvijek pokaze tacnom, „radi“ u rukama svakoga ko je testira i zato nema dovoljno ubjedljive kritike da izracunati fenomeni ne postoje. I ne samo to! Pomenuta matematika cak i ne daje tacno mjesto (jer se sve radi o prostoru i koordinatama), vec samo predvidja sansu da se cestica nalazi tu i tu. O kakvom prostoru govorimo? Zamisljenom. Hilbertovom prostoru. Svi znamo Euklidov koordinacioni sistem? X, Y osa. Lako je prosiriti i sa jos dvije dimenzije: Z, da bude trodimenzionalno i 4. dimenzija – vrijeme. Do pojave KM, dovoljno. Za KM nedovoljno. U Hilbertovom prostoru imate neograniceni (infinitivni) broj dimenzija i zato ovdje prestaje nasa moc zamisljanja, a pocinje – amtematika.

I ta nam matematika, po Diraku kaze da je prostor (Dirakovo more) ispunjen cesticama koje tu i tamo iskacu nabijene pozitivnom energijom, ali iza sebe ostavljaju „rupu“ sa negativnom energijom. Ta rupa je anticestica (antimaterija). Ovo „iskakanje“ koje stvara u nasim naivnim i primitivnim kognitivnim mocima utisak vertikalnog kretanja, Fejnman je zamijenio „horizontalnim“. I on je naravno imao svoju matematiku kojom je „pokazao da cestica na talasu ide i naprijed i nazad. Ne bi tu bilo nista cudno da ovo „nazad“ ne znaci kretanje unazad u proslost. Ko je sad taj Fejnman? Americki fizicar koji je ucestvovao u Manheten projektu (atomska bomba), kasnije vrlo eksponiran na razlicite nacine (susta suprotnost Diraku – valjda srecnije djetinjstvo?). Svojim knjigama i popularnim TV programima znacajno je uticao na sirenje informacija o KM medju obicnim ljudima. Naravno i on je dobio Nobela za svoja teoretska razmisljanja i matematicke proracune.

Nego jos malo od cudnog Diraka.

Volio je teorije velikih brojeva. Evo lako razumljivog primjera. Velicina snage privlacenja izmedju elektrona i protona je obrnuto proporcionalna kvadratu rastojanja. Isto vazi i za silu gravitacije. Ako se ove dvije konstante podijele dobije se broj od 10 na 39-u. Veliki prasak (Big bang) se dogodio prije 18 biliona godina. Ali godina je nepouzdan parametar, stvar dogovora (vrijeme kretanja Zemlje oko Sunca), pa ako starost univerzuma odnosno vrijeme izrazimo atomskim jedinicama vremena (10 na 30-u dio sekunde) opet dodjemo do istog broja (onaj gore sa 39-om potencijom) za starost univerzuma. I sad ima Pol problem: napetost izmedju elektrona i protona je konstanta, a smatra se i da je gravitacija (G) konstanta (jer ako nije, pada Ajnstajnova teorija relativiteta). Medjutim G nije konstanta, jer se univerzum siri (stari) i onaj gore broj postaje veci. Pol nam porucuje da cemo kad tad ovo sa G morati da malo bolje objasnimo….

(ne mozemo samo o gacama na tirake!)

Ima sigurno vise od 20 godina kad mi je sjedeci na bjelskoj plazi moj krsteni kum G. rekao: „E, najteze je sa mjerenjima“. Potvrdio sam, bez ambicije da produbljujem temu sjedeci na 38 stepeni, vec odavno suv sa osoljenom kozom koja stipa…. Ipak, u sebi sam pomislio, naravno, jer – ko zna sta je normalno? Mozda necu nikada saznati sta je kum mislio (mogao je misliti ispravno, ipak je bio skolovan u nauci koja ima mnogo fizike), ali danas znam kako na ovu temu treba misliti: samo nas fenomen dekoherencije stiti od gresaka u mjerenju.

A u knjizi mojeg novog jarana Daspanje sam nedavno procitao i ovu recenicu (za mene je to kao da je i on bio na plazi): „Dekoherencija je najvazniji fenomen naseg sagledavanja svijeta“. Mislim, ko se ne bi uhvatio za ovo i malo istrazio….? Koga ovo ne bi inspirisalo??

Fenomen ima dosta godina za vratom. Kad sam ja bio u sredini osnovne skole i kada me je Zara Barbaric ucio razlici izmedju uzroka i posljedice (1970) njemacki fizicar Zeh je definisao fenomen. A dekoherenciji se najbolje primakne (daleko je ovo od razumjeti, ali daj sta das) kroz Jangov eksperiment o kojem je bilo rijeci i ranije na ovim stranicama.

Jang je sjecate se pustao elektrone, fotone, cestice iz nekog izvora, a na put do mjernog ekrana bi postavljao dijafragmu sa dva proreza. Na putu elektrona nije bilo nicega (osim dijafragme). A ima i varijanta „Jang sa gasom“ koja je jednako vazna za ovu temu: umjesto vakuuma, na putu elektrona se nalazio gas. Osim dijafragme…

Naivniji ljudi bi ocekivali da se matematicki (vjerovatnoca, statistika…) moze izracunati rezultat koji elektroni ostvare na mjernom ekranu. Naivni ljudi. Kad kazem naivni, mislim na one sto i dalje vjeruju u klasicnu, Njutnovu fiziku. Jer oni zaboravljaju da cestica „putuje“ na talasu (ili je samo talas?), a to znaci – prema zakonima kvantne mehanike – da se parovi ponasaju kao da su upleteni. A to dalje znaci da kad jedan iz para dodje do … ne do mjernog ekrana, vec do proreza, onaj drugi se „ugasi“ (neki to zovu kolapsom talasa). Znaci sad ti manje naivni, misle, ok, podijelicemo sa dva i opet dobiti upotrebljivu vjerovatnocu. Jok! Ili da, moze da se mjeri i moze da se dobije neka vjerovatnoca, ali mora da se uvede pojam interferencije, jer cestice (fotoni, elektroni, talas…?) vec na pukotini na dijafragmi pokazuju fenomen upletenosti i sva matematika se mijenja. Ovaj fenomen kvantne mehanike koji se zove koherentnost.

Ali ako se unutar prostora, vakuum zamjeni gasom (Jang sa gasom), dolazi do intereakcije izmedju cestica (talasa…?) sa sredinom i ponasanje cestica prema kvantnoj mehanici i iskazivanje fenomena koherencije, mijenja se fenomenom dekoherencije. Cestice reaguju sa atomima gasa i nakon toga gube svojstva talasa cime se otvara mogucnost mjerenja. I zato, posto oko nas nema izolovanih sistema koji bi bili idealna sredina za formalizam kvantne mahnke, vec se uvijek radi o intereakciji sa sredinom (drugi sistem), na toj granici izmedju dva sistema cestice prestaju da budu talas i mehanika prelazi iz kvantne u klasicnu, tj. dostupnu nasim instrumentima (ili kako kaze Kant u formu ljudske senzibilnosti). Mozemo mjeriti, ili mozemo vidjeti, razumjeti.

Ljudi koji vjeruju u kvantnu mehaniku su u delirijumu. Dekohenrencija D) im daje za pravo da dozive kvantnu mehaniku (KM)kao univerzalnu teoriju koja moze da objasni svijet oko nas. Vulgarnim jezikom receno, svijet oko nas moze da se – evo i ja poludjeh i sve probam da objasnim matematickim simbolima?! – opise formulom: S (svijet) = KM+D.