Kaze jedan od (uvijek je tako!) brojnih predstavnika, brojnih sindikalnih organizacija u Hrvatskoj: „Ni jedan ministar do sada nije ispunio nasa ocekivanja“.
Ako gospodin (nekada, drug) sindikalac ovo cita, ovdje ce naci odgovor i objasnjenje.
Moram da stanem na stranu…. koga? Ministara. Makar u ovoj situaciji, nije da nisu htjeli, vec nisu mogli. Ono, mozda nisu ni htjeli – ne bi iznenadilo – ali ako jesu, potpuno ih razumijem zasto nisu mogli ispuniti zahtjeve zdravstvenih radnika.
Dva su glavna razloga: prvo ekonomija drzave i drugo narasli individualizam u drustvima makar naseg dijela svijeta (ne znam kako je u Gvineji).
Ekonomija? Sta tu reci? Komplikovanu jednacinu cijene zdravstva nisu uspjeli rijesiti ni mnogo bogatiji od Hrvatske. Prvo treba platiti ljude (da bi ih regrutovali za struku), pa ih treba „uvezati“ informacionim sistemima (IT), pa treba podici nove i svjeze ustanove, pa ih napuniti opremom, pa apoteke napuniti skupim lijekovima i na kraju obezbjediti pare za skupa lijecenja (komplikovane operacije, transplantacije, sada moderne CAR-T, pa bidirekciona antitijela….). Jasno je da to zemlja koja prihoduje samo od turista ne moze da namakne (kad moras kupovati americke avione?!). I ovdje ne treba trositi mnogo rijeci.
Narasli, hiperbolisani individualizam. Da. Koga? Doktora? Ma, jok… Pacijenata.
Prisjetimo se kako je to bilo kod nas do prije 30-40 godina. Umro covjek. Svi kazu: „Spasio se“. Od cega je umro? Pojma niko nema. Doktore ne treba ni pitati: em ne znaju, em, bice osorni, pa ih vise nikad neces vidjeti ako ti, ne daj boze opet budu trebali. Tada je sve bilo jednostavnije: umiralo se od „starosti“, sloga, kapi, raka. Dokumentacija?? Ha, ha, ha – nemojte me zasmijavati. Tzv. dokumentacija je bila neka kartonska fascikla u koju su ubacivali papirice iz laboratorije. Rtg snimci su ionako dijeljeni pacijentima da ih cuvaju urolane kod kuce, na ormarima. Ta se fascikla bacala bolesnicima na noge u vrijeme vizite, pa bi se tui nesto malo listalo. U vojnim ustanovama je bilo jos oskudnije: sto moze da stane na papir zakacen za tablu koja visi „u dno noga“, to je bilo to. Terapija? Terapiju nije znao da protumaci ni onaj koji ju je nazvrljao, a kamoli neko drugi. Dva lijeka, pa strelice.
Danas? Danas je bolesnik emancipovan. Naucili ga novinari. Novinari obozavaju bolnice i doktore. Obozavaju da im traze greske i da ih osudjuju. Ljudi to citaju … Onda politicari govore vrlo toplo i brizno o odnosu izmedju struke i bolesnika. Nude pomoc, nadzor, kazne. I razvio se bolesnik. Razvio se u – partnera, korisnika, dio tima.
Sad naravno, ne razvija se bolesnikova emancipacija jednako brzo u Regionu, kao na Zapadu. U Regionu i dalje isfrustrirana rodbina i/ili bolesnik mogu da uzmu stvari u svoje ruke i osvete se doktoru bilo fizicki, bilo kroz materijalnu stetu. Na Zapadu ima bezbroj mehanizama koji se nude bolesniku i tu nema potrebe za revolveraskim obracunima. Rezultat? Ja, rezultat je da se doktori kriju iza dokumentacije. Ranije bi nacelnici i voditelji odjela ganjali mladje kolege da napisu neki red – danas doktori samoinicijativno rabe kompjutere do maksimuma uz formulacije: u grupi ljekara je odluceno, bolesnik je prihvatio, bolesnik sa vise dijagnoza (ovo poslednje se cita, ne treba ga preozbiljno shvatiti) i slicne. I opet, rezultat: ne dizemo se od ekrana. Satima. Ma, cijelo vrijeme. Moj prosjecni radni dan je kontakt sa bolesnikom, 10 minuta, pauze i – ekran. Ekran sluzi i kao mocan izvor informacija, opet kao sigurnost da nas „novinar“ ne uhvati, ali rezultat je isti: ekran.
I sad kaze nas sindikalac da im je previse administriranja? I da su im male plate. Da, tacno je, ali rjesenja nema. Moze ovaj drugi dio, makar u teoriji da se rijesi: Hrvatska postane Austrija. Ali doktori ce sve vise i vise sjediti uz ekran, a bolesnici ce dobijati pouzdane savjete i lijecenje, mada ce se cijelo vrijeme osjecati nekako … usamljenim. Jer nikada se nece dogoditi da bolesnik posalje poruku doktoru dodji da popricamo, pa makar mi i nesto pogresno rekao.
A mucena Svedska, zivi i dalje u snovima da su 60-e godine, da ulicom idu dva policajca koji lice na klovnove, a da samo jedna osoba pravi nered po gradu: Pipi. Zive svoj san, nece da se probude i – jos cudnije, mazohisticki cuvaju neke slike iz tog sna kao da se nista nije promjenilo.
Muz i zena, oboje doktori. Oboje penzioneri. On jako cijenjen u bolnici u kojoj je radio, ona cijeli zivot radila u Domu zdravlja. On ima tegobe. Nece da trazi pomoc od svoje nekadasnje bolnice. Ide standardnim putem. Ona kontaktira svoj Dom zdravlja. Kazu joj, nema slobodnih termina, mora da proba iduce sedmice…. E sad kad meni kazu da se mi razlikujemo od Svedjana, jer boze moj, mi sviramo u autima kada nam se neko ne svidi, a redovno preskacemo zmigavac. Kakve to vezeima??? To nisu nikakve razlike! Oni to isto rade kad odu u – Kairo. Ali da dozivis od svojeg Doma zdravlja ovakav odgovor…. Ali nije ni to! Ispricajte ovu epizodu Svedjaninu. I? Reagovace „politicki korektno“: jaooo, bozeee, a vidis mu u ocima da je srecan, presrecan, sto zivi u ovoj zemlji mazohista. Ma samo sto mu ne poteknu suze- radosnice od srece: da to smo mi Svedjani. Sta mislila je preko reda? E, NECES !
Jugonostalgija 