Balans

U polemici oko slobodne volje i moralne odgovornosti, jedan od vodecih kompatibilista (=vjeruju u determinizam, ali vide prostor i za slobodnu volju- jer je kompatibilno), Stravson (Strawson) uvodi pojmove interpersonalni i objektivni stav. Prvi pokriva nase emotivne reakcije u odnosima sa ljudima iz nase okoline, ljudima koji nam nesto znace, a drugi odnose sa nama nepoznatim ljudima, gdje su emocije svedene na minimum. Necemo mi sada opet o slobodnoj volji, ali samo da naglasim da Stravson tvrdi da ovaj objektivni stav, tipican za posmatrace, terapeute, naucnike, jeste objektivan, ali nije beskonacan. Nehumano bi bilo da bude beskonacan, kaze on….

Ja, tako je to sa filozofijom, ali i struka ima svoju unutrasnju logiku i svoje zahtjeve: objektivni stav mora da se odrzava koliko je vise moguce. I jasno je: neko ovdje mora da trpi, jer konflikt je ocigledan. U ljudskoj je prirodi da s vremenom objektivni stav postane interpersonalni, a struka se tome protivi. Trpi naravno terapeut. Za terapeutovog objekta cemo lako: njegova patnja je kratka – ili ce pretec’ ili nece. Vrijeme emotivnog angazmana (mu) je ograniceno. Ali terapeut ide dalje, mora da ide dalje, jer dolazi novi slucaj…

Ovo sa emotivnim anagazovanjem vam je kao sa trcanjem. Maraton. Trcis, trcis, ali posto nije kratka distanca, nije 100 m, nadjes trenutke da se i malo odmoris. Ako nista, kad je nizbrdo.  I tako i u radnom vijeku terapeuta: mora biti trenutaka kada zgrabis priliku da se odmoris, jer, prije ili kasnije, docice novi emotivni izazov. Ali ove pauze, nose nazalost mali, ali sigurni rizik za „korisnika usluge“.

Kad se mi odmaramo? Kad definisemo novu sansu. Predociti „korisniku“ da mu se blizi kraj i da treba da ide kuci i „ceka da umre“ je za nas uzbrdica. Naci neku novu terapiju, neki novi pokusaj, je – nizbrdica. I svi vole nizbrdice, ali na tom dijelu puta, postoji velika, objektivna sansa da ce korisnik da stekne novu nadu i da ce time biti jos jace izlozen emotivnom stresu kada mu se – poslije – i ta nada oduzme. A ‘oce, sve ukazuje na to. Ipak, nizbrdica mami: sto bi stalno uzbrdo…. A i on, korisnik trazi da odemo na nizbrdicu: trazi novi pokusaj. I sad se mora pazljivo odrediti balans u toku predocavanja najnovije zamisli. Prikazati novi pokusaj sa dozom pesimizma, znaci oduzeti korisnikova psiholoska oruzja koja se dodatno angazuju i koja su neophodni suplement u ovoj teskoj i neravnopravnoj borbi. Ovaj momenat je u nauci poznat pod nazivom placebo. Korisnik mora da vjeruje u novi zaokret. Terapeut je tu da ga ubijedi. Ljepota! Nista lakse. Nizbrdica, samo takva. Ali ne samo nizbrdica! U ovakvim situacijama kada se blizi kraj, kada je svaki novi zaokret na ivici ocaja, a u naucnoj literaturi potkrjepljen sa slicnim korisnicima koji bi se mogli izbrojati na prstima jedne ruke, i terapeut bude zahvacen placebom. Znaci terapeut je dvostruko zaveden da zarazi korisnika neobjektivnim (laznim) optimizmom: em je nizbrdo, em to i on trazi. Opasna igra. Ima studija koje su nedvosmisleno pokazale da kada vam terapeut (ovo je sa pocetka druzenja sa korisnikom, znaci kad stigne dijagnoza i prica o prvom lijecenju), prikazuje stanje i oslikava buducnost, morate odmah da odbacite najmanje 30 %: tek cete tada kao korisnik dobiti koliko-toliko uravnotezenu sliku o svojoj buducnosti. Znaci korisnice, ne vjeruj nikome – lazu, jer im je tako lakse. Ipak, korisnik kao korisnik, navuce se na zavodljivu interpretaciju svog terapeuta i krene s njim nizbrdo. I onda neminovno – kraj. I sad treba, uzbrdo. Treba objasniti da nije pomoglo, „ne radi“, nema vise nista da se ponudi, gotovo je, pobijedjeni smo. Korisniku pada mrak na oci, gubi tlo pod nogama, ali ipak stigne da pokaze (nema sta vise da se krije, niti glumi), razocarenje, bijes, mrznju, sto je (opet) bio prevaren, sto mu se obecavalo, „sakom i kapom“, a sad, odjednom, nista. Jer terapeut mora da razumije: korisnik cuje samo ono sto zeli da cuje. Ako pod ovim „cuje“ podrazumijevamo ne samo fizicku aktivnost organa sluha, vec i utisak koji informacija ostavi na mozak. Cuje on sve, ali u onom emotivnom, „ljudskom“ dijelu mozga ostanu zabiljezene samo pozitivne informacije i prijatne cifre. A mi, trkaci na duge staze, morali bi ovo znati.