Gledam mladog i nadobudnog Rubljova, novu nadu ruskog tenisa. Svaka nova nada je dobrodosla, jer Medvedev je u krizi, a Masa (Masha, Sarapova) otisla u penziju. Steta. Mislim za Sarapovu.
Ali gledam mladog Rubljova. Usput, dobro prezime: do – bro! Skoro pa kao Romanov. Ali njih valjda vise i nema: istrijebljeni. Zato ima evo, nesto Rubljova. I on hoda. Prijavio je prigovor na sudijsku odluku i sad ide ka mjestu „zlocina“ cekajuci da sofisticirani sistem kamera oznaci nedvosmisleno gdje je loptica pala. Ja nisam pisac nivoa Tomasa Mana ili Lava Tolstoja. Ja necu (mozda bi i mogao, ali me mrzi) da opisujem kako on ide – ne ja cu vam procitati taj hod. Mada, svi mi (vi) koji znate ovaj jezik i koji ste u stanju citati ovaj tekst, znate tacno kako taj hod izgleda: vidjeli ste ga bezbroj puta. Glavna poruka hoda je: jeste ja sam sad izlozen. Moze se dogoditi i da nisam u pravu, ali da se razumijemo, ja sam ovdje glavni, a vas ko … da sad ne budem vulgaran. On ide kao kad ide ka svom dvogodisnjem malisanu koji ga moli da mu nesto doda, a na TV ide upravo 5. set izmedju Novaka i Nadala. Ali pazite, ovdje je rijec samo o izgledu! Formi. Ne i sadrzaju. Kad je u pitanju malisan, sve u tom hodu je iskreno. A ovdje na stadionu? Pun samopouzdanja, ali – laznog. Nema tu ni mrva od samopouzdanja. To je samo uvjezbani, istrenirani govor tijela koji krije manjak samopuzdanja, a nudi u velikim (odbojno velikim) kolicinama lazno samopuzdanja, lazni macho hod. On ide, ali kao ne ide mu se, jedva su ga natjerali da ode, ok, ide, ipak, mada, kuku (se) njima (svima nama) ako je tamo krenuo bez ozbiljnijeg razloga. A iz svakog djelica pokreta vristi njegova molba da se ova neprijatna i za njega nasilna scena, sto prije zavrsi.
Ovako ne ide jedan Svajcarac. Ni Holandjanin. Ovako idu samo ljudi uz obalu Mediterana i svi istocno od Zagreba i Atine. I posebno, iz Zapadne Hercegovine…
Sta je ovdje zanimljivo? Evo uzmimo samo radi pojednostavljenja ovaj par: Srbin i Svajcarac. Srbin ima identicnu mustru i govor tijela Rusa. Svajcarac ide mnogo osjetljivije, mnogo vise spreman da odmah prizna poraz, prije nego sto se odluka ozvanici. Mi (Istok), mi smo spremni da tek iza proglasenja odluke, pocnemo rat, konflikt, skandal. Da, sta je zanimljivo? Zanimljivo je da je Svajcarac dosao iz zemlje koja je sve uradila, a kad kazem sve, mislim i na formalni i na prakticni plan, da se on, pojedinac, osjeca jakim i vaznim. Srbin? U Srbiji? Ili Rus u Rusiji? Ha, ha, ha, ne zasmijavajte me: svaki pojedinac osim one dvojice koji se odazivaju na Vladimir i Aleksandar, manji je od makova zrva. Nevazan. Bezznacajan. Nula. Nistica. Manje od nule….
I zato njih dvojica imaju razlicite potrebe. Uslovno, jer Svajcarac nema nikakvu potrebu da se k….i, ako me razumijete. On je u svojoj zemlji potvrdjen, vazan i takvim sam sebe dozivljava. Kad se nadje u nekoj dvojbenoj situaciji, on je pazljiv, spreman na svako rjesenje i to se vidi iz njegovog govora tijela. Skroman. „Humble“, engleski. Nas? Rus? Sirijac? Ljubusak? Svjestan da je u svojoj svakodnevnoj sredini manji od nule (cak apsolutne nule!), on jedva ceka situacije u svakodnevnom zivotu da pokaze svojih hodom (govorom tijela) da je on veliki i vazan. Loptica koju ne moze stici? Trci, pa – koci. Naglaseno koci. Halo, vi valjda razumijete da ja ne smijem da se zamaram. Evo, vidite, usporavam, brze nego sto to i zakoni sporta, ali i zakoni fizike traze. Ne, ovdje vaze samo moji zakoni, to valjda razumijete?
Cijeli svijet ima jedan dobar izraz identican u brojnim jezicima: patetican.
Jugonostalgija 