Suzanj

Kako vi zamisljate i sta vama znaci pojam suzanj? Stariji medju nama lako mogu prizvati lik glumca Milana Srdoca i vecinu uloga koje je on igrao. To je danasnji, moderni suzanj. Primjetite da je suzanj, na ljestvici ljudskog dostojanstva, postavljen nize od roba! Rob je, makar kako mi to sebi danas predstavljamo, mlad, jak, buntovan, jedva se suzdrzava od agresije, prosto kipi od mrznje prema „gazdi“. Nasuprot tome, glavna odlika suznja je da je njegova volja slomljena. On moze biti i jak i slab i zdrav i bolestan,  brz i spor, ali on nema volju. On ne moze, ne zna, nema ideju (o) kako da uradi nesto u svoju korist.

E sad kad smo „nacrtali“ prosjecnog suznja, mozemo ici dalje:

nasi ljudi, posebno oni istocno od Karlovca (mada i zapadno i sjeverno i juzno od Karlovca ima tragova tih sapatnika Matije Gupca) su svi redom – suznji. Mislim da ovu konstataciju ne treba posebno dokazivati, ali na mjestu je, objasniti je i naravno, pomenuti posljedice toga. Ali evo za one najskepticnije da samo pomenemo tri politicka lidera: Vucic, Djukanovic, Dodik. Sva su tri istocno od Karlovca, zar ne? I sva trojica vladaju zajedno vec oko 100 Godina?! Bilo koga prosjecnog covjeka (na zalost nemam pravo da ih nazovem gradjanima) da pitate za ovu trojicu, od svakog cete dobiti isti odgovor: najradije bi ih vidjeli smijenjene sa vlasti, ali isto tako i to da posto boljih nema, neka ih, neka vladaju. I evo, to je dokaz filozofije (psihologije!) suznja: vidi, donekle razumije, ali nema ni trag od pomisli da bi on licno mogao da nesto uradi da ih se smijeni i da dodje neko bolji. Nas covjek, suzanj, dozivljava politicku elitu kao visu silu, kao prirodnu katastrofu i raduje se (neko bi rekao, mada je ruzno, maksimalisticki mu je cilj) ako prezivi („pretekne“) dan. Nadje se nesto za pojesti, ima se gdje (pri)leci, ima i krov, a sve ostalo, za naseg covjeka je jednako daleko i nestvarno (mada je cuo za sve to!) kao i meni najnoviji Bugati K. Ronalda. Taj nas covjek je mozda na svom poslu (ako ga ima?) priznat i cijenjen. Na Zapadu bi rekli, potvrdjen (nasi i ne znaju sta ovo znaci!). Mozda je i u porodici omiljen i voljen. Ali je – nazalost, u politickom, socioloskom smislu, suzanj. Paralisan u politickoj ulozi. Ne razumije da ima politicku ulogu. Apsolutno politicki neemancipovan i naivan. Zato je suzanj.

I sta su posljedice (pa cemo se na genezu vratiti)? Najvaznija je upravo ta da su i Vucic i Dodik i Milo i dalje na vlasti! Nas suzanj ce vam – u kafani – dugo i angazovano argumentovati zasto oni ne valjaju, zasto ih treba smijeniti, ali ce na sledecim izborima opet glasati – za njih!? Zapadno od Karlovca, priznacete, nesto se ipak pomijera: nije lako nabrojati sve hrvatske premijere od poslednjeg rata. Istocno? Nista lakse: isti.  Jos je gore ako pogledamo na posljedice koje su se pojavile prije 30 Godina….. Milosevic. Ovako pomjerajuci se unazad kroz vrijeme, opisujemo zapravo genezu ove sa socioloskog stanovista gledano, uzasne pojave. Ko je tvorac nase psihologije suznja iliti sociopatologije?

Tito.

Znam da nasa istorija nije bila pretjerano sjajna i napredna ni prije Tita, znam da kad se pomene prosvijecenost, svima na pamet padne samo jedno jedino ime (D. Obradovic), tacno je da je istocno od Karlovca bila okupacija Turske, znaci 6 vijekova u kojima nije bilo moguce pratiti kretanja ni trendove sa Zapada. Znam da ni sjevernim dijelovima Hrvatske kao ni Sloveniji, nije bilo bas komotno pred Prvi svjetski rat, ali maj 1945! Maj 1945. donio je slobodu, nadu, optimizam, entuzijazam, ljudi su htjeli i da se zrtvuju i da sacekaju…. Sve za bolju buducnost. I ljudi su odradili svoj dio uloge! Ali nije On. Trostruki narodni heroj je jos vise produbio nasu sociopatologiju i utjerao jos vise strah u naseg covjeka cime je suzanj postao definitivno i vjecno zarobljen u svojoj nemoci. Samo tri godine poslije oslobodjenja protutnjao je Jugoslavijom uzas Informbiroa i Golog Otoka, ostavljajuci ljude u paralizi i ukocenosti. Nakon toga serija manjih ili vecih „akcija“ iz koji je nas covjek shvatio jasnu poruku: dalje od vlasti! Vidjeniji politicari se nisu smjenjivali u proceduri: mi bi to aznavali iz saopstena koje bi citao neki mrtvo ozbiljni spiker, a motivacija je uvijek bila ukrasena teskim zlocinima izdaje. Neki finiji politicari (Penezic, Ribar) nestali bi a da se nikada nije ni saznalo ni kako, ni zasto. Tito je znao savjetovati da se prava ne treba drzati kao pijan plota. Gradjanska demokratija je ismijavana kao nesto sto je strano i skoro – odvratno. Ljudi su sad shvatili i da ne mogu nista uciuniti u pitanjima politike i vlasti. Panika i strah ustupili su mjesto letargiji. Kako tada, tako i danas.