Djokovic ulazi na centralni teren americkog teniskog takmicenja, a pred samim vratima, kamera se fokusira na jednu plocu. Mi bi rekli, spomen plocu. Na toj ploci su citirane rijeci velikana tenisa u Americi, njihove teniserke Bili Dzin King (Billie Jean King). Ona je valjda negdje izjavila:

PRITISAK JE PRIVILEGIJA

Svi mi, znaci, ukljucujuci dakle i mene, koji smo zivjeli jedno duze vrijeme i imali tu „privilegiju“ da se suocimo sa raznim problemima, naravno, primjetili smo ovaj natpis. Hocu reci, lako nam je upao u oci. Oni koji ne prate tenis, ostace bez ovoga teksta i njegovog sadrzaja, bas kao i djeca koja imaju sasvim drugu vremensku perspektivu jer su njihove zivotne teskoce za sada, samo dobiti sladoled ili ne, dobiti mobilni ili ne….

Privilegija. Rijec koja se ne koristi pretjerano u nasem jeziku. Uzeli su je komunisti za sebe. Ali bas zato se usjece u mozak i lako je se vidi kad god se negdje pojavi. Zanimljivo, poslednji put sam je vidio vidio /cuo/ procitao u jednoj americkoj seriji koja je isla na nekoj TV platformi. Muz odan porodici, zena, ne bas toliko, pa imaju zenu koja im pazi djecu i onda kaze ta zena: „Privilegija je gledati kako djeca odrastaju“. I vec u ovom primjeru je rijec „privilegija“ dobila jedno posebno mjesto, jer je ostala cvrsto vezana za – teskoce. Svi koji imaju makar 7 dana iskustva sa malim djetetom do godine, znaju koliki je to posao. Kad ce jesti, sta ce jesti, kako ce jesti, kako obrisati teren nakon obroka, kako dijete i odjecu oprati poslije obroka, kad ce spavati, kako uspavati, ko ce je nositi, kako je sjesti, sta kad place, sta kad vristi… Evo, ovo je samo jedna recenica napisana za 1 minut, a sadrzaj? Dvadeset i cetiri sata. E, ali zena (iz primjera) kaze, gledati kako djeca odrastaju je privilegija. Da, gledati…. Ali, razumijemo se. Zena koja cuva dijete, ne gleda – ona radi, ali eto ipak to smatra privilegijom. U redu, ne moramo se sada natezati oko ovoga. Sustina je da ima poslova, napora, muka… koje neko dozivljava kao privilegiju.

I sad Bili Dzin. Ona je takodje osjetila potrebu da sve svoje napore, trening, takmicenja, jednom rijecju – muke, dozivi kao privilegiju. Ona je naravno upotrebila rijec koja je u Americi mnogo poznatija i cesce se koristi nego nasa MUKA – PRITISAK. Moram priznati, toliko je ona to sjajno sublimirala i sazela, da sam evo, morao da napisem i novi tekst u mom blogu. Impresioniran.

Zasto?

Pa zato sto su najprije tzv. ocevi hriscanstva (Pavle, Petar, Jovan…) pokusavali da napisu jedan tekst (kasnije je nazvan Novim zavjetom) u kojem ce objasniti narodu voljnom da uzme hriscanstvo, da je zivot jedna najobicnija patnja, a da tek nakon toga, ako uspijes da se odupres svim izazovima, slijedi nagrada. Oceve hriscanstva su probali da nadopune sveci i pisci doktrine koji su se pojavila 200, 300 ili vise godina nakon Pavla. Teska je to misao: hajmo se muciti za zivota, pa ce poslije biti bolje. A to poslije, niko jos nije vidio, ni potvrdio. I onda se pojavila „prava“ misao: nije cilj vjerovanja postici ovo ili ono- ne, cilj je put. Cilj je biti na putu ka tome „ovome ili onome“. Nije cilj, cilj, put je cilj. Bravo! Sjajna formulacija, mora se priznati, ali – po mom misljenju Bili Dzin je svojom jednostavnom recenicom i porukom na ulasku u Artur Es arenu, sve to pomela i mnogo bolje sazela. Zasto je ova recenica tako mocna? Pa rekao sam gore na pocetku: ako je covjek uspio skupiti nekoliko decenija zivota, uspio je sigurno skupiti i masu neprijatnih iskustava, izazova, bolova, poraza, tragedija. I sve to pojedinacno, a da ne govorim o zajednickom djelovanju – moze da slomi covjeka. I slomi mnoge. Ali ako vi procitate Bili Dzininu recenicu, shvatite (makar u mirovanju, izmedju dvije nesrece!) da je biti u sred nesrece, ono pravo. I onda osjetite snagu i solidarnost grupe. Jer ako je to ona rekla, to mora da znaju mnogi. I vi budete dio te grupe. To je potpuno isto kao kad padne avion, svi poginu, pa se rodbine poginulih, iako se medjusobno ne poznaju, nadju na mjestu tragedije da pale svijece, postavljaju cvijece i igracke. Bol se podijeli sa grupom. I to je formula za prezivljavanje. Bili Dzin King je jednom recenicom izgovorila sve ovo sto su se mucili ocevi hriscanstva od Pavla do Tome (Akvinskog). Svaka cast za jednu Amerikanku koje mi iz Evrope dozivljavamo kao – plastiku.

Namjerno nisam stavio ono glupi pod znake navoda iako sam time rizikovao da oni najprosvjeceniji medju citaocima pomisle, boze koja nepismenost! Nisam stavio znake navoda, jer nisam htio ispasti pismen, vec sam tom omaskom zapravo najavio temu.

Znaci za one manje prosvijecene da objasnim- nema pametnih birokrata i zato je konstrukcija ‘glupi birokrata’, pleonazam. Ma nije ni (samo) pleonazam, vec je misnomer, oksimoron, znaci konstrukcija koja je u svojoj sustini nelogicna i pogresna. Konstrukcija u kojoj jedan dio iskljucuje drugi.

Evo prvo par primjera prije nego sto po dobrom obicaju u matematici, krenemo sa izvodjenjem dokaza, tj. rjesavanjem hipoteze.

Hrvatski primjer.

Prijavljujemo se supruga i ja za boraviste u Hrvatskoj u lokalnoj policijskoj stanici (postaji). Prvo ona. Imamo li nekretninu? Imamo. Fino, ali gdje je dokaz. Izvadim ja izvod iz katastra (cuvena cestica) i ona to pokaze. Kuca? Ja. Koji je broj? Cetrdeset i sedam kazemo mi. Fino, ali gdje je dokaz? Pa… vec su i postari poceli donositi cak i vrlo komplikovane pakete (Amazon). Nema to veze, otidjite do katastra neka vam daju broj kuce. Napolju je 45 stepeni. Odem i za nekih sat vremena se vrati sa brojem (papir u ruci). Moram li napominjati da sam u katastru nakon objasnjenja sta zelim, morao prvo ispuniti zahtjev za izdavanjem broja kuce? Ne, ne moram. I tako na jedvite jade zavrsi supruga prijavu. Sad ja. Gdje zivite? U istoj kuci. Izvod iz katastra. Pa dao sam vam. E, ali to je za nju. Mozete li kopirati? Ne kopiramo za stranke. Odem i kopiram. Koji je broj kuce pita birokratica. Okrenem se i odem u katastar po novi (isti) broj…

Svedski birokrata

Nova zgrada i stan na vrhu. Kad kisa pada, ako vrata nisu zatvorena, sve udje unutra. Htio bih postaviti nad vratima neku vrstu malog krova od stakla, tek toliko da mogu nos promoliti…Kucni savjet trazi da dobijem prvo od opstine gradjevinsku dozvolu. Opstina ima jedan formular bez obzira da li pravis hangar za avione pored kuce ili stakleni krov 70 cm dubok. Ali, pokazuju znake razuma: ima slucajeva kada ne treba gradjevinska dozvolja. Cetiri komplikovana kriterija kojima je zajednicko da je planirana gradnja na pristojnoj udaljenosti od zgrade u kojoj stanujem i na kojoj hocu da uradim malu promjenu. Za svaki slucaj, posto ne mogu da vjerujem da mi zaista treba dozvola, napisem pismo birokrati i opisem sta planiram. Jasno se vide rijeci balkon, fasada, stakleni krov. Ova mi odgovara kopiranjem pasusa u kojem su navedeni kriteriji i podvuce da moraju svi biti ispunjeni.

Izvodjenje dokaza

Prvi korak u rjesavanju konstrukcije je da je internacionalna. Nema nikakve razlike izmedju birokrate Svedske ili birokrate Novom Zelanda ili Hrvatske. Isti su. Razlika je samo u tome sto svedski imaju boljumrezu kompjutera pa se sa njima brze zapne, a hrvatski „jos nisu u sistemu“, pa treba nekoliko dolazaka na salter da bi shvatio da si zapeo.

Drugi dokaz je da birokrata jednostavno ne smije biti pametan. Niti bi takav izdrzao na poslu, niti bi ga sistem zadrzao: bio bi izbacen. Jer sta je tipicno za pametne ljude? Pa da pokusaju da nadju rjesenje. I tu je direktan kraj sa sistemom. Ne smije se izaci iz procesa, ne smije se pokusati naci individualno rjesenje. Pametan birokrata bi odmah vidio brzi put- pogresno. Sistem bi se raspao.

I za kraj: zasto se ja nerviram u svakom sudaru sa birokratijom, ako sam ovo sve ovako fino razumio?

Jednostavno: nisam dovoljno pametan.

Prije vise od 3 godine se pojavio tekst sa identicnim naslovom (bez dvojke). Evo me opet u Mostaru…

Manji dio uze familije, malim autom direktno iz Trebinja, preko Popovog Polja stizemo u Mostar. Sa raskrsnice (kruzni tok) u Trebinju sa skepsom uzimamo krak prema Mostaru, jer se sjecam kako je bilo tuda voziti prije vise godina. Kao po tracnicama ili bolje receno, kao po pragovima tracnica. Ali, boga mi Dodik je odrijesio kesu i put do Stoca je odlican. Nema sobracaja i kad prolazimo Gornje Slano, prosto mi zao onih dolje u „Donjem“ Slanom, jer znam da stoje u koloni. Mozda je neko i nastradao? Mi ovuda, kroz Popovo Polje, skoro sami. Divota. Istocna Hercegovina, nepregledna bespuca sa desne strane- sa lijeve je ponesto i uredjeno, kultivisano. Gaji se loza. Sigurno crkveno? U potpunoj suprotnosti od vecine pravoslavnih manastira, do rodne kuce Vasilija Ostroskog (Stojan Jovanovic) u selu Mrkonjic se stize odmah, nekih 300m od glavnog puta. Cudo! I Vasilije je bio cudotvorac. Ali nema rodne kuce. Urusila se vremenom. Na njenom mjestu je sada velelepni manastir sa konakom. Monahinja koja tu cuva i docekuje jedina je koja „remeti“ savrsenu tisinu. Prosto se cuje – tisina. (Cerka mi kaze, da se cuju auta- ti tata nista ne cujes) .Crkva, kamen, lijepo, novo, kontrolisano (nije kic) i – koscela stara 400 godina. Cast i crkvi i kamenu i mermeru, ali ta koscela bi morala biti glavna atrakcija iz jednostavnog razloga sto je bila tu i kada se mali Stojan igrao oko nje!

Tek se udje u Federaciju, nema vise dobrog asfalta. Domanovici, Hodbina, Buna… jedva cekas Magistralu. I eto- Mostar. Auto gotovo samo ide prema najvaznijoj zgradi grada- Staroj gimnaziji. Blista. Kao da je svake godine farbaju! A upeko zvizdan, podne, nebo intenzivno plavo, bez oblaka i Gimnazija bljesti. I 3. Osnovna pored nje, lijepa, ne mogu reci (mada to vise nije osnovna skola). Parkiramo na Bulevaru i tek se okrenes na istok, ponovo – rat. Zgrade izranjavane, „Jagnje“ se pretvorilo u … Troju, Gabelu, ne znam, ali izgleda tako da ce uskoro privuci paznju arheologa da pocnu da sijeku sumu i kopaju po rusevinama. Gdje je nekada bila Jugoplastika, sad je naravno terasa i svi sjede, piju kafu i puse. Svi? Ma, jok, samo muskarci. I tako je sve nizbrdo do Neretve. Sa desne strane male kafanice, muskarci nesto pricaju, kafenisu i bjeze u hlad. Strana „Revije“ je prazna jer je tamo sunce upeklo. Bristol kao nesto radi, a na Neretvi se i dalje radi. Mislim da su je renovirali i zadnji put kad sam bio? Most i rijeka Neretva. Pokazujem porodici tu zelenu, smaragdnu boju koje nema nigdje. Pa Banja i Musla, pa Muzicka skola i „Putnik“, pa skrenemo desno… Hja, ne mogu reci da je prelijepo. Opet stolovi, muski sjede, a ulicom se guraju nepregledne kolone turista: muskarci lagano obuceni, sorc, a zene- znate vec: Mostar, pogotovo ova strana je popularno izletiste muslimanskog zivlja. Nije im lako, ali nije ni nekoj zeni sa desne obale, ako joj neko umre u sred ljeta….

Niz Kujundziluk smo saznali da je smaragdna boja od bakra i zagadjenja??! Nije mi trebala bas ta informacija, ali cim se pridje poslednjem dijelu toka Radobolje, vidi se sta se svasta u nju ulijeva iz okolnih kvartova. A ona u Neretvu. Ali prema Ivi Andricu (Aska i vuk), to ne bi trebalo smetati onom dijelu Neretve u koji svi gledamo sa Titovog ili Starog mosta. Voda je kod kina Zvijezda na cesmi ledena. Obavezno se svrati u Labirint, nase okupljaliste u vrijeme kada smo se kao studenti vracali vikendom u Mostar. Konobar Sejo vise ne radi u Labirintu. „Iduce godine ce se penzionisati, eno ga sad dolje kod Jesenice… „, kaze mi drugi konobar dok je servira tufahiju, baklavu i urmasicu uz tursku kafu u ibriku. Sa lokumom. Gore na skakalistu na Starom, sa one druge strane ograde stoji jedan hrmpalija i ceka novac. Lijeno se premjesta sa noge na nogu kao da stoji naslonjen na Reviji. Dok prelazim preko onih cuvenih kamenih pragova Mosta, osjecam se nekako neobicno: biti iz grada koji je svjetska trakcija, kao recimo neko iz Rima ili Pariza. Sta vise jos bolje! I u Rimu i u Parizu su turisti na tim atrakcijama stalno, preko cijele godine i duze nego sto ja zivim, a Mostar… Stari most sam ja prelazio i sam, samcat i u paru i u grupi i po kisi i po mraku. Tada je bio samo moj, a ni jedan Rimljanin to ne moze reci za Koloseum ili Parizanin za Ajfelov toranj. Cim se predje Stari na zapadnu stranu, guzva postaje bukvalno nesnosna. Jedva se prolazi. Jedva cekamo Bulevar i nas mali auto koji parkiran na suncu ima sada sigurno 60 gradi unutra….

Rodoc… gdje je C5? Kako na autoput? Ima cak i jedna zelena tabla na cosku ispod Franjevackog samostana na kojoj pise Dubrovni, Split. Znaci ima negdje autopu? Ha, ha, ha. Nema. Moras se boga mi popeti uz Citluk, pa nizbrdo Ljubuski, pa Medjugorje, pa tek onda autoput koji se zavrsi za par kilometara (udje u hrvatski A1). Kasnije citam da su zavrseni testovi na mostu (dio C5) pored Pocitelja. Most Hercegovina. Jes’ da su ga gradile sve neke „LTD“ firme (ne Kinezi), ali scekacu da prodje test vremena nekoliko godina prije nego sto tockovi naseg auta tuda krenu. I to samo po danu i suncu, da ako pa’nemo, da vidimo gdje cemo….

Bio je neki film sa slicnim naslovom? Covjek i mrav su se nekako sjedinili.

Gluposti! Ljudi jesu mravi.

Ne znam gdje vecina citalaca zivi, ali oni koji i dalje zive u Jugoslaviji i oni koji imaju pamcenje, znaju sta znaci kod nas zavrsiti neki administrativni posao. Recimo isprazniti i zatvoriti bankovni racun umrlog srodnika…

Prvo, radi se o sudskom postupku gdje je sud samo … kontejner. Neka vrsta sabiranog centra raznih papira. Nikakvu vlast (a sjecamo se pojma sudska vlast?) nema- samo trazi, skuplja, skupi i – posalje. Kome? Notaru. Ja mislim da u danasnjoj Regiji imamo cetiri stuba vlasti: zakonodavna, izvrsna, sudska i – notarska. E sad ja kao sin, moram sudu da predocim papire iz kojih se „vidi“ da postojim, da sam u srodstvu, da je taj koji je umro- umro, da je bio u braku sa nekim i da sam ja nastao u tom braku. Taj sto je umro ostavio je prije par godina neke druge stvari, pa sam identican postupak vec proveo. I dobio rjesenje iz kojeg se vidi da sam nasljednik. Znaci i taj papir se mora predati sudu.

A zapravo! Sudu bi trebalo samo moje ime, ako ja vec nemam broj pomenutog rjesenja. Pa bi nasli rjesenje i u njemu ranije predocene dokaze da sam ja ja, da je srodnik umro, da je bio u braku… Boze sacuvaj. Sve ponovo. I onda sud kad bude zadovoljan, salje sve notaru. Kako se postaje notar u nasoj zemlji, tema je za sebe. Pretpostavljam da je to kao kad instaliras suncane panele na krov, kosta te jako puno, ali se investicija isplati za 5 godina. Tako i notar. Moras dati velike pare na odlucujucu adresu, a kad postanes notar, namirices se za 4-5 godina. Poslije si u plusu.

I dodjem ja kod notara. Prvo sto izgovara je: „Dajte mi…“???!!! A sta da ti dam kad sam dao sudu, kad je sud bio zadovoljan i kad je sud sve poslao tu. Ne. Ovo su kopije, koje nisu ovjerene. Originali su u sudu. A ima ih i notar koji je radio na prvom procesu prie par godina. Dobiti nesto iz arhive suda je skoro nemoguce, pogotovo ne meni, kao posjetiocu suda – ide sluzbenom postom. „Otidjite kod prethodnog notara, dace vam“. Prethodni notar nam da kopije, ali ne moze da ih ovjeri, jer su originali u sudu (a te kopije je taj notar prije par godina licno napravio, uvazio i stavio u svoju fasciklu- sad im ne vjeruje bez originala).

I dobro da ne duzim, nego da opravdam naslov. Ovo ispricati nekome u Svedskoj je kao kad pricate dosadan vic: ljubazno ceka kraj i krisom zijeva. Kad ovo ispricate nekom nasem koji i dalje zivi tamo – i njemu je dosadno!? „Pa, nego, sta si mislio?“ I tako shvatis da ovaj uzas ljudima ne dospijeva da onog kritickog dijela mozga. I tako shvatis da su ljudi kod nas isto kao i mravi (oni frizerski ili taksi intelektualci -to su oni koji se smiju kad kazes da su SAD demokratska drzava- ce reci da analogija vazi za sve ljude u svim sistemima). Malo se izmaknite i pogledajte mrave. Imaju neku organizaciju, zar ne? Ide naprijed izvidjac, nadje nesto, ostavi trag za sobom, poslije slijedi ekipa. Ali, vi ih vidite, pa ih pokupite mokrim papirom. Napad mokrog papira njima ne doseze do „kriticko dijela mozga“: pa nego sta si mislio, recice jedan drugom. Mravi se u svojim aktivnostima rukovode klimom, dnevnim ritmom, temperaturom, vlagom. Mi? Nas rukovode nasi politicari i bas kao sto je za mrave, vlaga, za nas je Vucic ili Plenkovic. Visa sila. I bas kao sto je za mrave mokra krpa koja ih omete onako zestoko (desetine, ako ne i stotine), za nas je birokratija: niko se ne buni, niko u ovom cinicnom maltretiranju ne vidi nista neprirodno. Mora se. Ali eto, vozimo desnom stranom, stajemo kad je crveno na semaforu- bas kao i mravi: pokazujemo neke znake organizacije.

Nista novo- ovo svi znamo. Niti moze Tom Kruz letjeti drzeci se za vrata aviona (sa vanjske strane!), niti moze Danijel Kreg voziti motor po krovu Istanbula (ili Londona?). I ovo je u redu: unutar dva sata opustanja, poistovjetimo se sa junakom i bude nam bolje: i mi mozemo kao i on. Ali ima scena na koje smo ljubomorni! Vjerujte- i to je laz, pa vise ne morate tiho patiti.

Koliko puta ste vidjeli kako junak obucen u bijele gace (pardon, pantalone), bos i sa razdrljenom bijelom kosuljom (naravno dugih rukava, jer je to znak aristokracije- kratki rukav pripada obicnim ljudima koje zvakodnevnica satire, pa da se makar sa rukavima ne muce), prolazi pored prozora ili siroko otvorenih balkonskih vrata. Bijele, tanke, skoro providne zavjeze leprsaju na povjetarcu, a svjezi miris Mediterana je okupirao sobu. Divno, zar ne?

Ne. Laz. Cim otvoris vrata od prozora ili balkona ceka te niz neprijatnih posljedica. Najprije u stan udje nesnosna vrucina. Klima koja nije vidjena u opisanoj sceni, odrzava sa mukom nekih 28 stepeni u prostorij, a kad otvorite vrata, naidjete na zid toplote kao i pripadajuci toplotni udar. I kako je u vasoj prostoriji definitivno bolje nego napolju (dok ne otvorite vrata), za vrucinom u stan se zalijecu i muve i komarci. A ako se nasalite da do kraja imitirate scenu sa filma i legnete u krevet uz otvorena balkonska vrata (one zavjese ce i dalje leprsati), rizikujete i stonoge, ali boga mi i minijaturne skorpione. Jesu minijaturne, ali imaju sve djelove koji tradicionalno plase ljude.

I zato nemojte patiti za takvim „sobama sa pogledom“. Nemojte patiti ni za kucom u toplim krajevima, jer ona prica sa Sizifom i loptom je takodje filmska izmisljotina: Sizif je imao kucu, a ne loptu. Ali mnogo je efikasnije ispricati ono sa loptom, gore-dolje nego vlaga u kuci, mravi, budj, prskotine od slijeganja kuce, podivljali i potpuno van kontrole sistem za polijevanje, pa polijevanje, pa kosenje trave, pa nosenje otkosa, pa… Ali eto, ako vam se vec dogodilo da imate kucu oko Mediterana u radijusu od 100 km od plaze, onda vam je moj savjet: dodjite krajem maja. Otvorite kucu. Rijesite se „zivotinja“, sredite okucnicu i – eto je vec juni. Cim ste kucu doveli do optimalnih uslova za zivljenje, vi brze bolje nazad i fino i juli i avgust u hladnije krajeve. Pa kad „preljetite“ (uporedi sa prezimiti), fino u septembru sve do kraja oktobra- u kucu. Em ce vas kuca lijepo docekati (dobro malo je trava spaljena), em ce svi turisti otici nazad. Cijela mirkosredina samo za vas. Znam, i sam sam to dozivio: cijeli zivor radis i u isto vrijeme ides na odmor (djeca, skola…) i tijelo se navikne. Pogled se navikne: vidis samo masu ljudi i uzasno ti je. Ali u oktobru, kad su standovi bizuterije zatvoreni, a uskim ulicama trce samo lokalna djeca, bice malo neprijatno: sta ja radim ovdje?? Tijelo hoce da budes sada na nekom sastanku gdje ce sef predstaviti detalje reorganizacije i novi, jos bolji plan stednje. Natjerajte vlastito tijelo da se rijesi tih okova navike. I naravno, kad krenu kise oko Mediterana, pravac Sjever, ali ne zato sto tamo nema kise, vez zato sto drzava i drustvo na sjeveru funkcionisu iako pada kisa. Za Mediteran, ne garantujem.

A samo jedan radi. I salter (skoro) i sistem…

Uzmite da ste referent u policiji, radite na izdavanju radnih dozvola, dozvola boravka. Sta je premijer prema vama? Nista. Vi ste osoba koja odlucuje o sudbinama ljudi: ili ce dobiti papir i kretati se slobodno po drzavi (osim ako joj se po izgledu ne vidi da nije bas domaca, pa onda to kretanje mozda vise i nije totalno slobodno?) ili ce se morati vratiti nazad odakle je dosao. Stavite se u poziciju osobe kojoj treba taj papir: razumijete koliko je vazan referent u vasem zivotu.

I sad referent svjestan svojega znacaja, odabere iz kruga svoijih poznanika par ljudi koji ce uci u njegov tim (sistem). Ti ce ljudi opet pronaci na granici ili u izbjeglickim sakupljalistima, zabrinute, zblaznute, prepadnute radnike i stavice ih na svoju listu. Ovdje ih kratko zovemo „crncima“, mada ih ima i iz Bangladesa. Sledece jutro ce se taj iz kruga poznanika referenta, pojaviti pred vratima policije 10-ak minuta prije pocetka rada sa strankama. I referent ce mu znacajno namignuti i dati broj u ruku. Sistem je poceo da radi….

Referent na svjetlecoj tablli ”prozove” broj i prijatelj referenta udje sa jednim ”crncem”. Pa jos jednim, pa jos jednim, pa…. I referent je sa tom ekipom zabavljen sledeca 3-4 sata. Slucajni korisnik usluge, tzv. stranka iako ima broj koji je samo N+1, ima da ceka najmanje tih 3-4 sata. Tako radi njegov sistem. Tj. ne radi. Jer kada stranka dodje na salter, ispostavice se da joj nedostaje najmanje tri kljucna papira. ”Otidjite do katastra. Tu je odmah iza policije” . ” Otidjite do banke neka vam daju izvod sa racuna”. I dok referent radi na vasem slucaju, onaj prijatelj je doveo jos troje ”crnaca” koje referent radi paralelno. Jos je bolje ako vi morate da ”samo odete” do toga i toga (dvije kopije i slika 3x3cm i uplatite na ziro racun….), jer za to vrijeme moze da se uradi jako puno u onom prvom, funkcionalnom sistemu.  Ne moram posebno naglasavati da ”tamo gdje su vas poslali”, postoji identican sistem: vas, nefunkcionalni i onaj bolji, efikasni. I tamo ce vam dati u ruke formular da ispunite. Na formularu  je prvo vase ime i prezime i neki identifikacioni broj. Pa mjesto rodjenja, pa ime roditelja (??!), pa drzavljanstvo, pa – svrha. E tu sa tom svrhom vas referent ceka: pogresno ste razumjeli i ispunili svrhu. Ispunite ponovo. Na kraju formulara, opet vas „pitaju“ za ime, prezime, mjesto rodjenja…I kad sve zavrsite i dodjete ponovo do policije- pauza. Do 1130.

Kad vas konacno puste unutra, odmah vidite da sad referent ima novog prijatelja. Za popodne. Sa novom ekipom ”crnaca”.

A ti ”crnci” su prica za sebe. Ni referent, ni stranke ih nece, a drzava referenta vise bez njih ne moze. I kako sad izaci iz ove hamletovske dileme? O ovome, drugom prilikom….

I spas od – socijalizma?

Sta je kapitalizam? Sistem koji se hrani ljudskim slabostima. Ali, ti ljudozderi koji prezive, vuku nas sve zajedno naprijed….

Evo politicka filozofija, sociologija, marksizam,… sve u dvije recenice.

Covjke je slab. Grijesan. I to svi vide i razumiju. Kad te se ne dotice, ti ga cak i zalis; ne samo razumijes, vec i zallis. Htio bi pomoci. A kapitalizam je razradio sluzbe, firme, tehnologije, koje zive o nasih slabosti. Evo poznatog primjera.

Ako hoces da iskorijenis losu naviku ljudi da parkiraju gdje stignu i kako im odgovara, daj nadzor nad parkinzima privatnoj firmi. Firmama koje imaju profit to veci, sto je broj uhvacenih prestupnika veci. Njihovi radnici ce se rukovoditi logikom proizaslom iz ljudskih slabosti i zauzece busiju na mjestima koja su na neki nacin atraktivna manje displiniranim vozacima. Ljudi su slabi i grijesni. Ova taktika moze da donese koliko god hoces profita jer se grjesnost ljudi ne moze iskorijeniti nicim. Cak, ako firma osjeti da se profit smanjuje (ljudi se prevaspitali), treba se samo povuci sa mjesta par mjeseci, dok se ljudska sabost ponovo ne vrati. I onda opet, deri.

A kako radi socijalisticka drzava? Na cestama postave upozorenja da na 300 m ima kamera koja slika ucesnike u saobracaju. Svi oduzimaju gas. Znaci nije cilj oteti pare na osnovu prirodne ljudske potrebe za brzinom, nije cilj uzeti pare ljudima koji su slabi i nemaju moc da promijene ponasanje.

I dovdje ok. Mislim, svaka drzava moze da odabere sistem koji joj odgovara. Eeee, ali, sto cemo sa napretkom??

Prije neki dan je publikovano da su naucnici u SAD nasli lijek koji posebnu vrstu karcinoma zadnjeg crijeva (rektum) lijeci 100%. Nema vise onih „stupidnih“ 40, 50%- ne: svi. A ko je nasao taj lijek? Ne kazem ja da je to bio neko ko je slab da postuje pavila, ali to je neko ko djeluje u sredini koja favorizuje agresivne, snazne, jake, brze. Ako se u jednoj (npr) svedskoj laboratoriji sef odnosi prema slabim clanovima zastitnicki, ohrabruje ih, iako su zapravo mediokriteti, to ce dovesti do dva efekta: onaj pametni ce preci u Kaliforniju, a od ostatka, nikakve vajde. Velicina socijaldemokratije je u solidarnosti (hm, vidi gore nedostatke), ali izazov je naci ravnotezu tako da ima i nekog napretka. Zato je sustina u skoli. Socijaldemokratija sa jakim covjekom na celu ministarstva prosvjete, formila je mocne drzave. Ali takve jos nema….

Gledam crnobijele slike Nade i Zikice. Oboje su bili vrlo lijepi, naociti, ma – bili bi divan par. U Mostaru bi im pjevali „Zikica i Nada, to su para dva, ljubili se, grlili se, sve do pola dva“….Nazalost, geografija im nije bila naklonjena, pa iako je Zikica dosta putovao (ucesnik spanskog Gradjanskog rata), nije se nikad sreo sa Nadom. Oboje su takodje imali dosta kratak zivot, pa ni poslije 2. svjetskog rata nije im moglo biti da se sretnu. A mogu samo da mastam gdje bi im bio kraj! Iz rata bi izasli kao generali (je li bilo zenskih generala 1945?), lako bi „osvojili“ vece, etazne stanove i u Beogradu i u Zagrebu, a uskoro bi se sa drugovima okupljali u kuci na Hvaru… Nada je bila rodjena u Gospicu, Srpkinja.

Zasto pisem o ovim mladim ljudima?

Pa danas je Dan antifasisticke borbe u Hrvatskoj. Vrlo zanimljiv datum. Za mene, izuzetno zanimljiv. Na danasnji dan, prije 84 godine se drugarica Nada okupila sa grupom istomisljenika u nekoj sumi pored Siska i rijese oni da formiraju partizanski bataljon! Slijedile su i neke aktivnosti, borbe, diverzije. Koliko su stete nanijeli Njmecima, ne znam i ne vjerujem da je to ove sprijecilo da vec u srpnju krenu na Ruse, ali nije bitno: antifasisticka borba je pocela. I to u Hrvatskoj!

Zasto je ovo zanimljiv datum? Pa zato sto su se vodeci partizani tek dvije sedmice kasnije okupili u vili Ribnikara u Beogradu (4.7.) i odlucili da se krene u rat. Pomenutom Zikici je onda trebalo jos 3 dana da se organizuje i „opali prvu pusku“???! Prvu??? A Nada? Nada se borila vec tri sedmice??! Vrlo brzo je upala u oci lokalnim Njemcima i pomagacima i vec u februaru sledece godine je uhapsena, odvedena u N. Gradisku i u martu ubijena u 18. godini zivota!!!? Poslije rata je neka poznata fabrika trikotaze (osnovana 1923 (!) dobila njeno ime i nista vise. Pade Nada u zaborav. Do pojave Tudjmana!!?? Ne, nije se on za nju nesto posebno zalozio, ali je spasio ovaj danasnji datum od zaborava?! Nevjerovatno! Nevjerovatno kako je Tito popustio pod pritiskom spskog „partizanskog lobija“ i dozvolio da se za svo vrijeme SFRJ (jot) ovaj datum krije, a da sva slava prvih antifasista ode u Srbiju. Ne Srbima, jer i Nada je Srpkinja, ali – u Beograd. Zikici. Zapravo je Sisak trebao biti centar okupljanja svega sto se dici antifasizmom kako 1941., tako i poslije 1945. Ovaj datum je toliko bio sakriven da ga ni Dodik nije znao, mada to ne znaci apsolutno -nista.

Naravno, pomenuta fabrika je vec propala. Ko je blizu Zagreba, neka proseta Budimirovom ulicom do krizanja sa Erdodjijevom (Erdödyj) i neka svjedoci sramoti. E, ne znam bi li se ovo Tudjmanu danas svijedlo…?

Eto koliko smo se navukli na Zikicu, ubijedjen sam da nikome nije ni trebalo pominjati da se radi o drugu Jovanovicu, sa nadimkom Spanac.

Ovaj znak pitanja mi je jedina utjeha, ali znam da sam ga tu stavio samo da bude – utjeha, jer sam siguran da sam – zakasnio.

Uradis u zivotu sve kako su roditelji zacrtali, izvedes sve planirane radnje bez greske. Pa kako roditelji imaju obicaj biti ambiciozni, to rezultat ne ispadne lose. Ako- prezivis. Jer roditelji su uvijek ambiciozni i podosta slijepi u vlastitoj procjeni da li dijete moze da ostvari ambicije i planove. Iz te kolizije mogu da nastanu zestoke traume, koje se nazalost, jave u raznim formama, tek kad oditelji nestanu iz naseg zivota ili dodju u situaciju da ih zalis- bilo kako bilo, kasno je za „osvetu“. Sa druge strane, ja sam dovoljno star da je ovaj proces mojeg modeliranja i ukalupljivanja prosao dosta davno, znaci u vrijeme kada nije postojalo previse uticaja sa strane, uticaja koji bi mogli kompromitovati roditeljske planove. Bila je ulica, naravno, ali ako su roditelji stalno koncentrisani i u stanju opreza, znaju i kako da te drze podalje od ulice i podalje od pogubnog uticaja „coska“. Tada nije bilo socijalnih medija, zabrinutih psihologa na TV ekranima, a u haustoru su svi roditelji disali na isti ili slican nacin. Super za roditelje! Poligon za njihovu pedagogiju nicim ugrozen, sirok i zasticen.

I dobro, rekoh, projektovani ciljevi su postignuti, ja sam ostao relativno normalan i cijeli rezultat je – sto bi se reklo- okej. Sta je to dobro u svemu ovome? Pa najvaznija je skola koja je omogucila pristojan zivot i standard u poslednjoj, trecoj fazi zivota. Sa nesto ispostovanih generalnih pravila tzv. „zdravog zivota“ (cigarete, alkohol, narkotici, opasna voznja…) i zdravlje je takodje solidno, tako da ulazim u pomenutu fazu dobrog zdravlja i dobrog standarda. I sad je valjda red da se – kako se to kaze- beru plodovi. Da se u ovoj poslednjoj fazi zivota (jer poslije vise nema nista!) malo uziva. Nema posla, sefova, karijere, zavisti, problema, briga. Spavam koliko hocu, mogu da idem gdje hocu, mogu da radim sto hocu. Sto bi rekao Z. Kesic, pa fino, pa dobro, pa lepo…. I sad mi, svaki pojedinacno, moze valjda da tom „uzivanju“ (plodovi) da sadrzaj po vlastitoj zelji. Moze, moze. I gdje ja vidim sebe?

Prijatna klima, udobna kuca, blizina mora, auto i asfalt. Dovoljno prostora da moze da dodje ko zeli…

I sve ja to organizujem i odradim. Pa u cemu je onda problem??? Sva je prilika da sam zakasnio….?!

O cemu se radi? More, u konkretnom slucaju Sredozemno, postaje sve vise i vise region gdje se zivi tesko. Nema vise ni jeseni ni proljeca, vec samo oluje, tuca (grad) ili vrucine od kojih je cak i onaj najzdraviji Australijanac (M. Mouzli) umro. Dzaba mu 5+2 dijeta. Ne pomaze „pomjeranje“ od jula ka oktobru: u oktobru pocinju kise bez prestanka. Mastao sam da ako ne svako jutro, a onda makar dva puta sedmicno u kucu donesem saket svjeze, tek ulovljene sardele….Pa dva lista blitve, flasa razladjenog terana… Nema. Jos koji „dan“ (ok, godina) i iz akvatorija kojem ja gravitiram, izlovice i poslednju sardelu i – kraj. Imao sam zelju da kad turisti odu, sidjem do mora („vode“) i rasplivam malo, onako po svom, kilometar ili tako nesto (redovno plivanje je i dalje u bazenima sa plocicama na dnu). Izgleda da nece vise ni to moci. U pomenuti akvatorij, koji je kao neko slijepo crijevo, raste temperatura vode i gomilaju se nekakva bica koja ranije tu nikada nisu bila. Nekakvi crvi, otrovne ribe, meduze, ajkule koje su bijesne…

Eto. A meni je sad kasno da mijenjam „koncept“, pa da recimo odem u pravcu nekog prosjecnog Skandinavca sa slicnom zivotnom situacijom. Taj se povlaci daleko u planinu, ni auta, ni asfalta, ni samomposluge. Ni susjeda, ni struje, ni interneta, ni- nicega. I ja to razumijem. Sta vise bliska mi je ideja, ali kasno je: ja se nisam cijeli moj zivot pripemao za to. Ja sam se priprema za onu scenu sa kraja prvog dijela Kuma, ali izgleda da sam i za to zakasnio….

Znam da tamo kod nas ima ljudi ispranoga mozga. Recimo „srpski model“ je siguran da Srbe svi mrze, hoce da ih ponize i uniste, jer su Srbi najveci narod, uvijek pravedni i posteni. Sad malo (volim da) generalizujem pa tvrdim da su u ovom smislu najgori – majori. Nekada majori JNA (doduse ne sa ovim goreopisanim vjerovanjem, ili makar ne svi), a danas srpske vojske. Isprani mozak znaci – ima samo par ideja i nista vise. Osim ovih nasih tipicnih, regionalnih ideja (o velicini vlastitog naroda), ima i „univerzalni model“ koji je prisutan u cijelom Regionu gdje nalazimo zajednicku dominantnu ideju: niko ne vjeruje drzavi. Drzava kaze da je crveno, svi, duboko ubijedjeni, smatraju da je zapravo plavo. Drzava, „hajmo“, mi „boze sacuvaj, idi ti“…

Pa opet, siguran sam (svi mi sa Balkana smo stalno nesto sigurni) da bi u jednom mirnom, opustenom razgovoru, uspio da ubjedim nekog prototipa ispranog mozga da je u krivu. Mozda ne bas majora, ali potpukovnika… Ovako bi krenuo.

Baratacemo samo opsteprihvacenim informacijama. Je li dobar dio Balkana bio 500 godina pod Turcima? Jeste. Sta je to znacilo za nase ljude koji su bili to vrijeme dio Osmanlijskog carstva? Pa mnogo toga (i baklave!) ali za ovaj nas „virtuelni“ razgovor sa covjekom ispranog mozga, ta okupacija je znacila progresivno propadanje ugleda drzave i drzavne administracije u ocima ljudi. Toliko propadanje da se skoro citavo vrijeme odrzavao jedan latentni gerilski rat izmedju ljudi i drzave. Uskoci, hajduci bili su decki i momci koji se nisu mirili sa turskom drzavom. Porezi su nazivani haracima, mada smo odnos prema poslu primili od Turaka bez roptanja : lezi, odmori, polako… Poslije 500 godina vladavine Turaka, nas je covjek ili sa rezervom ili sa otporom primao sve sto bi dolazilo od drzave. U isto vrijeme na dalekom sjeveru Njemacke, gdje sunca skoro da i nema (tada ga nije bilo, sad ce ga biti sve vise i vise), gdje stalno sipi kisica (e, da ‘oce ona prava, teska, ljudska kisa!), pobunise se crkveni ljudi i krenu pokret reformisanja katolicke crkve. Jeste izginulo je stotine hiljada ljudi, katolicka crkva se nije lako dala, ali novi pravac, protestantizam, pobijedio je u velikom dijelu Zapada. Sta njega karakterise? Disciplinirani odnos prema radu i postovanje autoriteta. Vrlo jednostavna formula, gotovo kao Kartezijanski koordinacioni sistem, odnosno prikaz prostora u Euklidovoj geometriji. I lako je sad vidjeti postignute pozicije: mi udaljeni od drzave koliko je to i prakticno i teoretski moguce, eto tek toliko da bas opet ne idemo u uskoke – i na protestanskom Zapadu, dzava je vise nego i otac i majka zajedno. Sad na detaljnom planu ima primjera koliko volis: kod nas kad je zabranjeno parkiranje ili parkiranje za invalide: nama je najsladje bas tu stati. Kod nas jos uvijek mora da pise: ne pljuj po podu, ali znate vec: gdje ako ne bas tu??? Drzava napise uputstvo? Niko ga ne cita, a ko i procita prve redove, odmah nastoji da ih zloupotrebi. Na Zapadu, drzava napise uputstvo za rad, svi ce raditi po njemu, pa makar jutros procitali u najvise moguce respektiranom stranom (!) strucnom casopisu da to uputstvo vise ne stoji. Nema veze, sacekacemo da drzava izda novo uputstvo, ako bude smatrala za potrebnim.

Svedska, koja je mislim sa ovim idolopoklonstvom prema Drzavi otisla najdalje, vrlo pazljivo vodi racuna da joj neko ne pokvari vijekovima gradjen i postignut ugled. Mogu Svedjani danima na ekranima gledati srceparajuce izvjestaje o maloj Albanki koja je krenula u svedsku skolu, zna jezik, ali mora da bude vracena u Albaniju. I bude vracena. Prosjecni Svedjanin osjeti malo ljudski bol nakon ove price, ali podsvjesno, njegova ljubav prema ovoj tvrdjavi, bastionu sigurnosti – drzavi – dobije novi zamah. Svedjani sa paznjom posmatraju sta se dogadja u SAD. Onaj idiot koji ce sa Bajdenom uci u predsjednicku trku, radi sve da poljulja svijest Amerikanca o vrijednosti drzave. Jos deset godina sa Trampom i ni jedan Amerikanac vise ne bi vjerovao da drzava uopste ima sta da kaze ili da treba da postoji: imali bi Trampa i neke pobunjenike. Nista izmedju. Zato Svedska sada gleda sa izuzetnom paznjom na najnoviji eksces parlamentarne partije krajnje desnice (inace 3. najjace partije) koja je dala veliki prostor svojim politickim botovima da profiliraju javno mnijenje preko socijalnih medija, dakle jednim putem koji ide potpuno paralelno sa putem drzavnih institucija. I ono sto je zapravo najvaznije, nije se digao jedan covjek da spasava drzavu, ne reagovalo je cijelo drustvo kojem je drzava vazna.

Ne prija naravno bas svakom pojedincu u Svedskoj, jaka drzava. Ima ljudi cije samouvjerenje je enormno, cija slika o vlastitim vrijednostima daleko prevazilazi prosjek – njima ne prijaju pravila igre koja vaze za prosjek. Ali oni ne pripadaju ovoj prici, jer se oni mogu snaci, u tisini, bez da prosjeku remete romanticnu predstavu o Drzavi.

I da ovo nekako zaokruzimo! Jaka drzava znaci i stabilan, mada heterogen priliv informacija. Mnogo informacija iz raznih izvora, ali stabilna vjera u njih i njihovu tacnost. Kod nas? Nas covjek je samouk. Uci u razgovorima, u kafani, na slavama. Tehnika ucenja je otprilike kao sto „uce“ frizeri i taksisti: cujes… Mozak naseg covjeka je otvoren i supalj, pa od silnog negativnog pritiska unutar glave, razne teorije zavjere ulecu kao uragan. Eto.

I sta kaze moj virtuelni sagovornik? „Jel’ ti to Soros rekao?“