Kako uciti sam? Sam znaci, da nemas nekoga ko ce prvo napraviti plan i program tvojih studija, pa te onda kroz sistem kolokvija, ispita, tjerati kroz studij: polako, postepeno, sa manje ili vise vidljivim ciljem. Nema niko. Samo ti i neka tema (studij) u koji treba znati uci, da ne bi stekao utisak da je previse, pa – izasao.

U mom primjeru, ja podsjecam samoga sebe na nesto inteligentnijeg vozaca auta. Auto je relativno slabo i lako zaglavi u blatu, gomili snijega. Ne pomaze dalje gurati, jer se tockovi samo vrte u mjestu. I sa onda?

Pa, onda izadjes iz auta i odes do prodavnice alata i ili lopatom ocistis put, ili pospes pijesak oko tockova ili – sad malo mastamo, nabavis jaci motor. Ali, najbolje je konkretno….

Studij je kvantna mehanika (QM). Za vecinu sinonim necega izuzetno komplikovanog, nedostupnog, pa cak i misticnog. Pretpostavke (ono gore, „nesto inteligentniji vozac“): poznavanje engleskog jezika (dovoljno je pasivno znanje, znaci samo citanje) i poznavanje matematike do nivoa rjesavanja jednacina sa jednom nepoznatom, pravila kvadriranja, sabiranja, mnozenja, znacaj raznih zagrada. Geometrija, krug, trokutovi, simbol, grcko slovo pi (π)… Ocito nedovoljno, posebno ovaj dio sa matematikom, ali nije bas ni tragicno kao ona prodavacica iz Plodina kojoj sam trazio 3 cm debeo komad slanine: „Ja nisam bas najbolja sa centimetrima“ i otkinu mi 1 cm debljine??! Treci dio pretpostavki jeste materijalne prirode: izvor informacija (ono gore iz primjera, „odes do prodavnice alata“). I krenes…

Sad od covjeka je do covjeka. Ja recimo vise volim knjigu nego npr. video-zapis iako u video zapisima ima puno crteza i korisnih pojednostavljenja. Ne, ja volim tekst koji imam pred sobom i kojem se mogu vracati, vracati, bezbroj puta. I naravno, tekst mora biti – knjiga nekog renomiranog izdavaca. Ratlidz (Routledge), na primjer, a ne npr. Naklada Jurcic (iako nemam nista protiv poslednjepomenute). U naslovu ce biti spomenut naziv vaseg studija, ali i neka rijec tipa osnovi, bazicni, uvod… i slicno. Ovakve knjige obicno u uvodnim stranicama probaju da opisu one koji ce moci nekako da prodju kroz knjigu, ali za nas sa Balkana ili makar za mene koji imam dosta godina, tu ima malo nejasnoca, jer nas sistem skolovanja (koledz, srednja skola, npr) nije u potpunosti isti sa onim iz kojeg knjiga dolazi i – u opisu se pominju rijeci koje cete mozda prvi put cuti (za naucne teme sa matematikom, na primjer- kalkulus / calculus). Hocu reci, sigurno cete pogrijesiti sa izborom prve knjige (iz gornjeg primjera, to je ono kad zapnete u blatu, snijegu….). U takvim knjigama, ide dobro, prvih 10, 15 stanica i onda ili – stop ili osjetis da vise ne pratis. Za QM brzo primjetis da se stalno pominje vektorski (linearni) prostor i dalje ne moze. E onda se nabavi knjiga o vektorima. I tu ide lako 20-30 strana dok se – ne izgubis. Onda nabavis knjigu koja se zove kalkulus. I kada prodjes nekako kroz te dvije nove knjige (nije sigurno da ces doci do kraja!), vratis se ponovo – prvoj. To je najvazniji momenat studiranja! Zato sto naoruzan novim znanjima iz 2. i 3. knjige, uvidis da ti prva knjiga ide lakse. I to je cijela tehnologija ucenja! Guras kroz prvu knjiu, a kad stanes, vratis se drugim izvorima (nove knjige) i tako ides tri koraka nazad, da bi napravio jedan korak naprijed. Jasno je da su ljudi koji pisu plan i program studija odavno razumjeli ovaj put, pa te fino kanalisu kroz studij od jednostavnijih, ka slozenijim temama, ali mi samouki, obicno krecemo naopakim putem. Ali nije problem: mi imamo vremena i niko od nas nista ne ocekuje. A osjecaj sticanja znanja (razumjevanja) je fantastican.

Za kraj ima jedan malo istrazen prostor, a to je vjestacka inteligencija (AI) kao izvor informacija. Moje je iskustvo da se jos uvijek (!) na besplatnim platformama (Chat GPT, npr) moze dobiti korisna informacija. „Jos uvijek“ znaci da najvjerovatnije nece zauvijek biti besplatni, a posebno sto i ove prve verzije pokazuju znake demencije, pa ce novije, sigurno dobiti cijenu. Ipak, knjiga mora biti centar oko kojeg se vrte svi nasi pokusaji (u auto u snijegu, ono kada ga zaljuljate….).

Jeste, bilo je i ranije dosta tekstova o kvantnoj mehanici, ali sta- zar je bolje pisati o Vucicu, Dodiku ili Draganu Primorcu?

S druge strane imate „nesto“ tako fundamentalno, vazno, ali i komplikovano, pa ipak moze da se „objasni“ sa samo dvije rijeci!! Vektorski prostor. Negdje kazu i linearni prostor. Fantasticno…

Sve je fizika. Cak je i hemija fizika. Jedino, jos uvijek metafizika, nije fizika. Kazem, jos uvijek, jer se ceka objasnjenje uma, razuma, pa misli, pa razmisljanja- i onda cemo i za metafiziku dobiti fizicko objasnjenje. A fizika je – sa jedne strane prostor i vrijeme, a sa druge strane – kretanje u tom sistemu vremena i prostora. Znaci cijelu Prirodu mozemo svesti na kretanje i sve dok je kretanje predvidivo, tu se sasvim dobro snalazila i klasicna, Njutnova fizika, ali kad smo ”sisli” u mikroskopski svijet, svijet atoma (10 na minus 8 cm) i kada smo izgubili mogucnost da vidimo, pojavila se potreba za predvidjanjem. Tu negdje oko adventa kvantne fizike (pocetkom proslog vijeka) pojavio se i eksperiment sa snopom elektrona koji se probijaju kroz dvije pukotine (opisan na ovim stranicama). Taj je eksperiment pokazao da ne mozemo znati gdje ce pojedinacni elektron zavrsiti na detektoru, vec da mozemo samo predviditi. Kako? Matematikom.

Elektron, foton, talas,… svi se oni krecu u prostoru i sad je trebalo matematicki definisati taj prostor, a to znaci svaku pojedinacnu tacku. Jer ako se elektron (cestica) pojavi u nekoj tacki, mi moramo imati za tu tacku koordinate. I tako dolazimo do vektorskog prostora (ili linearnog prostora), pozornice na kojoj se odvija kvantna mehanika. Pocnimo redom…

U prirodi postoje brojne fizicke velicine: kretanje, brzina, sila, momentum, ubrzanje, talas, oscilacija… Neprakticno bi ih bilo proucavati uz stalnu obavezu da se ponavlja i kalkulise sa jednom ili vise tih velicina. Zato se iskorstila cinjenica da one sve (kretanje!) imaju dvije zajednicke dimenzije: velicinu i pravac. Dakle vektor. Vektor je duz kojoj na jednom kraju imamo bazu, a na drugom strelicu koja odredjuje pravac. Velicina vektora – magnituda – se graficki izrazava kroz duzinu linije. I to je vektor, ni manje, ni vise. Pravac i velicina. Vektorima se moze baratati tako da ih ce sabira, umnozava, dijeli, oduzima. Mnozimo ih brojevima koje zovemo skalari: jedan vektor te i te duzine ili 121 vektor iste duzine. Brojevi mogu biti realni ili kompleksni. Podsjecam kompleksni broj je i (drugi korijen iz -1), pa ga cesce pisu kao i na drugu ili kvadrat (=-1) . Dakle primjer kompleksnog broja je 17i … (bilo je o brojevima na ovim stranicama)

Dakle, vektori, mnogo vektora (skup ili engleski set) cini vektorski prostor. Ali mora da se ”malo” uredi… Uredjuje se dogovorom koji je dao (stvorio) jednu matematicku konstrukciju. Matematicka konstrukcija ili sistem- njih ima raznih i sve one imaju svoja pravila. Vektorski prostor je samo jedna od njih. Npr. matematicka konstrukcija je – polje. U njoj se nalaze samo brojevi, a o pravilima koja vaze u postupcima sa tim elementima polja (brojevi), ucili smo svi jos od osnovne skole. Iz polja u vektorski prostor dolaze- skalari.  Vektorski prostor ima dvije glavne osobine i jos 8 anksioma. Te dvije osobine su da se vektori mogu sabirati i druga je da ih se moze umnozavati skalarima. Ali vektorski prostor se mora moci ”vidjeti”. Zato ga definisu baza prostora i broj dimenzija. U nasem prostoru u kojem zivimo imamo tri dimenzije i u tom prostoru se moze pojaviti vektorski prostor ako mu se definise baza. Baza su tri vektora koji mogu biti jedan prema drugom pod bilo kojim uglom, ali najcesce su uglovi od 90 stepeni. Tada se govori o euklidovom (neko kaze i kartezijanskom koordinantnom sistemu). Iz ishodista (gdje se ta tri vektora sjeku, tradicionalno ”O”) moze da se povuce bezbroj vektora u svim pravcima. Sa druge strane vektora ima razlicite magnitude i tako strelice tih nemjerljivo brojnih vektora, znaci krajnje tacke vektora, predstavljaju sve tacke prostora. Svi ti vektori koji polaze iz O zovu se radijus- ili pozicioni vektori. Bez mnogo matematike (ovdje!) a zahvaljujuci Pitagori svaka ta tacka ima svoje koordinate (x, y, z ili vektorskim jezikom, i, j, k). Ovako definisan vektorski prostor je ipak – ogranicen u odnosu na cjelokupni prostor. Dovoljno je samo pomaci tacku O u neku novu O1… Naravno za komunikaciju izmedju vektorskih prostora postoji matematicki alat, a zovemo ga operator.

Uzmite dvodimenzionalni prostor, jer ako se on razumije, lako je u mislima preci u tro- ili n-dimenzionalni.

Dvodimenzionalni prostor je – ravan. Skup svih tacaka u jednom dijelu tog prostora mozemo takodje smatrati elementima vektorskog prostora. U toj ravni koja je naravno beskonacno velika, ima i jos jedan prostor, tj. moze da se zamisli (a ima ih bezbroj) , a veza medju njima je matematicka: translacija ili rotacija. Na taj nacin se u oba prostora nalaze parovi tacaka (jedna iz prvog i druga iz drugog) koje su u funkciji. Funkcija (funkcionalnost) je matematicka veza izmedju parova tacaka. U vektorskoj algebri, ta se funkcija zove operator. Znaci operator djeluje na vektor i mapira ga (prenosi) u drugi prostor. Neko ovo jos zove cuvanje prvog prostora (valjda pravljenjem- mapiranjem- kopije?).

I na samom kraju, vektorski prostor moze da se matematicki jos komplikovanije definise (pa nosi ime matematicara- Hilbert), dalje uvodi se bezbroj dimenzija i konacno skalari su kompleksni brojevi. Operator koji osigurava komunikaciju izmedju ovih prostora je takodje komplikovan (Hamiltonov) i onda kad sve to zajedno ukrstite sa dimenzijom vremena dobijete funkciju talasa (Srodinger) kao osnovni matematicki izraz kretanja u kvantnoj mehanici.

Iz zivota? Pa struja. Kretanje elektrona. Oscilacije elektrona oko nukleusa. Njihov spin…. Sve se to moze izraziti Srodingerovom jednacinom, funkcijom talasa. Ili, evo, da vam malo otvorim apetit za kvantnom mehanikom, da ne ispadne da se radi samo o bogatoj masti matematicara i fizicara. Tunel.

Pustite „milion“ elektrona da struje i na putu im postavite prepreku u formi visokog elektricnog potencijala. Prema klasicnoj fizici, elektroni to ne mogu proci. Prema kvantnoj mehanici postoji objasnjenje zasto i kako ce na svakih milion elektrona ipak proci 43. Objasnjenje je Sredingerova jednacina i funkcija vala (talasa). O ovoj drugoj je bilo nesto i na ovim stranicama. A da i ovo nije samo puka igra,potrudili su se tehnolozi (naucnicima svaka cast, ali tehnolozi….!) i napravili mikroskop (tunelski mikroskop) koji vidi povrsine na nivou atoma.

Da bi bolje pronikli u ovaj svijet, potrebno je znanje integrala, diferencijalnih jednacina i vektora.

Odmah da kazem: nema slobodne volje. I o ovome smo pisali mnogo puta, ali za one koji i dalje sumnjaju, nazalost, nemam mogucnosti da sad sve ponavljam: napisacu samo taksativno, sto ce reci, samo sa nekoliko kljucnih rijeci (misli).

Ja sam… sta? Tijelo, mozak i odluka. Tijelo? Nije bitno u kontekstu ove price. Mozak? Sta ga definise? Rodili ste se sa mozgom na osnovu mjesavine gena roditelja sto je dalo dvije celije koje su se spojile…. I sad je vas mozak rezultat te kombinacije. Losih osobina, dobrih osobina…. nema veze- to niste vi, vec – oni. Onda pocinjete da skupljate iskustvo. Odakle? Od vama zadene sredine (ne moze Mostarac skupljati iskustvo od ljudi iz Kalifornije): ne mogu vam pomoci- kakva vam je sredina, takvo cete iskustvo dobiti. Paranoidna sredina (recimo porodica nekog molioca iz Hrvatske iz Sinja. Ne mozete u toj porodici cuti mnogo o liberalnim filozofijama, o pravu zene, o jednakosti…, ne – mozete cuti samo o Bezgrijesnoj Madoni- zao mi je, ali okvir je rigidan. Onda vi rastete. Ulica i skola. Skola je odavno izgubila rat protiv ulice. I vi tu ucite da je Hrvatska (Srbija) samo za Hrvate (Srbe)- niko drugi nema pravo da tu zivi. Opet, nije bitno je li ova sociologija ispravna ili ne- cinjenica je da vi od nje ne mozete pobjeci. I eto vas, 35 godina u nekoj dilemi: sta uraditi? Kojim instrumentima vi donosite odluku? Slobodnom voljom? Ne salimo se. Vasa odluka je rezultanta izmedju naslijednja (genetike) i vaspitanja (roditelji, ulica)- vi ne mozete drugacije. Iz porodice milioca, vi cete osamariti zenu ako obuce kratku suknju,a iz porodice nekih kalifornijskih hippija, vi cete uzeti za zenu…. transrodnu osobu. I opet, nema ovdje PRAVILNO ili KRIVO, radi se samo o tome da je vasa odluka PREDEFINISANA. Slobodno?? Ha, ha, ha, ha.

Zasto ovaj uvod? Ah, ima mnogo ljepsih, blizih, nama prijatnijih razloga… Ali ne: hocu dvije rijeci o vojniku iz Sjeverne Koreje. Decko je prema zakonima zemlje bio u vojsci 12 godina. Toliko traje vojni rok. Roditelji mu nisu iz Kalifornije ili Danske, vec iz okoline Pjongjanga. Vec to vas definise. Pa onda 12 godina vaspitanja. I onda vas pitaju, hocete li u Ukrajinu da se borite za Putina ili necete? Ima sigurno jedan na 10 000 koji bi da se vrati u selo u okolini Pjongjanga, ali ostali idu u Ukrajinu. I sto je najzanimljivije, „razumiju“ zasto: da se bore protiv zlog Zapada. Slobodna volja….

Ali svi vi koji ste zgrijesili, ne mora biti tako krupna stvar kao ratiste u Kursku- mogu biti mnogo manje, svakodnevne stvari- ako vas se stavi pred zid odgovornosti, pozovite se na ovaj tekst. Recite svom advokatu da insistira na pitanju slobodne volje. Niko vam ne moze nista. Ok, ako je ovo tako snazno, zasto svi ne idu samo iz grijeha u grijeh (ili iz podviga u podvig, jer i vrlina je takodje okvir iz kojeg se ne moze pobjeci)? Zato sto postoji proces ucenja: tesko da ce iko staviti ruku 3 puta na vrelu ringlu, poslije prvog pokusaja. Da, ali i ucenje je individualno i predstavlja zapravo rezultantu brojnih faktora na koje ne uticemo. I sta onda imamo? Neko nauci, a za nekoga je sve – dzaba.

Mozda bi Istrani rekli dvojica Puljeza? Ne znam, ali meni je ova konstrukcija bliza…

Neki dan sam cuo zanimljivu pricu koju je ispricao hrvatski pjesnik i knjizevnik Ante Tomic. Ante je vrlo grub (kako samo mogu biti Dalmatinci- sporkog jezika) kriticar hrvatske stvarnosti i kao takav omiljen- van Hrvatske. Nije bas toliko „prljavog“ jezika, kao Petar Lukovic (Pera Lukovic), ali dovoljno da ga ne vole. I Ante sjedi u nekom drustvo u kafani (a, gdje bi??). U drustvu je i Mate Parlov (prvi Puljanin u ovom tekstu), bivsi sampion svijeta u boksu u poluteskoj kategoriji . I piju oni tu, pricaju, pa opet piju i glava sve teza, Ante oko 2 iza ponoci skoro zaspao. U to cuje glas Mate koji kaze: “ Kako ja mogu biti nacionalista, kad sam bio sampion svijeta?“ I ova recenica namah probudi Antu i tresne ga onako nepripremljenog i ostavi ocito vrlo dubok trag u njemu. Ta je recenica vjerovatno na jedan fini nacin sazela citav korpus Antine borbe protiv nacionalizma, borbe koju vodi cijeli zivot i to na najrazlicitije nacine. Ali, izgleda ova izjava M. Parlova bila je nekako bolja i ekspresivnija nego sve sto je Ante radio i govorio. Tako je mislio on.

I danas u Puli stoji Mate Parlov kao bronzani spomenik…

Drugi jedan „Puljanin“, neki obskurni tip koji ima prezime Kajtazi, ipak mi je poznat, jer je clan hrvatskog Sabora. Kao predstavnik manjine (bas kao nekada Slovenac u JNA- general za par godina!) gotovo da ima otvorenu kartu za dozivotno clanstvo u Saboru: neko mora predstavljati manjine, a eto, kad je on vec tu – rezonuje lijeni prosjecni hrvatski glasac- neka ga i dalje. Taj Kajtazi mi nije skrenuo paznju svojim aktivnostima u parlamentu- boze sacuvaj. Tipican kako to kazu Hrvati uhljeb koji tu malo sjedi, malo seta po Zagrebu i prima finu platu. Ne, skrenuo mi je paznju, jer je kao nekakav predsjednik udruzenja Roma u Hrvatskoj. I ima to udruzenje u svom vrhu i neku zenu, sa kojom Kajtazi nije bas nesto u najboljim odnosima. I prije par nedelja, dogodi se incident gdje je on fizicki napao tu zenu???!

I sta je to sto ga povezuje sa Matom Parlovim, pitaju se svi?

Pula? To na kraju, jer dobri Veljko je rodjen na Kosovu, bio je u JNA (za Hrvatsku jedna od najvecih mogucih mrlja u biografiji, iako je Veljko clan Sabora vec 13 godina i jos ce….), a gdje zivi- e, to je kazu tajna iz bezbjednosnih razloga???! On je karatista. Ima 5. Dan crni pojas. Respekt! Ali svoje znanje upraznjava da bije stariju zenu??? I da, za kraj: dao je da se izradi spomenik u prirodnoj velicini u nekoj karate-pozi i trazio je da se ovaj postavi ispred sportskog centra u Puli. Znaci kad bi ostali Puljani bili glupi kao sto nisu, imao bi grad Pula dva spomenika dvojice takmicara u borilackim vjestinama, jednog plemenitog i svjetski poznatog i drugog muljarosa svjetskih dimenzija, ali srecom- poznatog samo malom broju ljudi.

Mada, mada… kad sam vec „u Puli“. Nesto se tu desava. Pula se ne osjeca dobro. Nesto je muci. Dobro, kao grad je ruzna da ne moze biti ruznija, ali nije to: ruzna je od Rimljana…. Skoro dnevno teski incidenti sa tucama, prebijanjima, zrtvama u komi, bejzbol palicama, omladinsko nasilje… Uljanik? Nadam se da ce ostati samo jedan bronzani Puljanin….

Ja, Hanka Paldum, ni kriva ni duzna, postala je simbol tragicne bizarnosti poslednjeg rata koji je uzrokovao raspad Jugoslavije.

Mozda malo predramaticna formulacija nakon koje citalac ostane zabezeknut: Hanka Paldum smibol? Kome?

Meni, a sad ce i vama…

Prvo da postavimo jednu premisu. Kaze se da je raspad Jugoslavije morao doci i da je dobro sto se raspala. Uzasna greska i cinicno nametnut zakljucak da bi ljudi u svim novim drzavicama lakse tolerisali pljacku i ekonomsku devastaciju svih tih novih drzavica. Jeste, ovo je zestoka tema za koju treba mnogo vremena i teska argumentacija. U nedostatku toga (vremena, argumentacija se vidi u 80% tekstova na ovom blogu), posegnucu za laksom skoro pa kic argumentacijom. I tu smo sad opet kod Hanke.

Procitao sam da je hrvatska nacionalna kompanija za proizvodnju i distribuciju struje HEP, negdje u Slavoniji (a Slavonija je kao laboratorija u kojoj se kao u eksperimentu vidi cisto i precizno koliko je rat bio nepotreban; u Zagrebu, Dalmaciji ili Istri, to nije bas tako lako vidjeti, ali Slavonija….). I sad je direktor te poslovnice, imao slabu tacku: voli Hanku Paldum, pa to ti je. Ne moze mucenik nista protiv toga. Jednostavno je jace od njega. I onda kolektiv, k’o kad obozavaju svog direktora, krisom mu pozovu Hanku na proslavu tvrtke. Dernek. E, ali kosta.

A kako se danas (dok traju bezocne pljacke sirom Lijepe nase), objasnjavaju uzroci i posljedice rata?

Jedna od neizgovorenih je da je krajnje vrijeme da se zapadni dio zapadnog Balkana, malo odvoji od istocnog dijela i da se malo zastitimo od Orijenta, Rusa, Turaka, Srba…Odmah da kazem, ja ovo savrseno razumjem: ko je makar jednom bio u kafani Central u Becu, a Hrvatima je Bog dao kroz geografiju da to nije bilo pretesko, taj mora da se osjeca nekomotno u nekoj kafani u Nisu. Dok ne zapjeva neko…

I onda je bilo objasnjenje da da nije bilo Domovinskog rata, sad bi nam Orijent pokrio cijelu Nasu.

A sta to znaci, pitam se ja? To znaci da bi u svakoj zagrebackoj kafani (kafeu) odjekivao sevdah. To znaci da bi i Hanka Paldum bila samo jedan od izvodjaca ovog nama ogavnog melosa, a to znaci da bi je onda imalo skoro dzabe. Dakle kao tekovina Domovinskog rata, Hanka nam posalje masnu fakturu za pjevanje, a bez rata-imali bi je besplatno. A Prijovicka bi nam pjevala na rodjendanima….

Bilo je o epigenetici i u novembru prije tri godine (OMG!), ali od ponavljanja pa jos uz malo izmjenjeni ugao, nikome nije bilo zlo. Nikome nije skodilo ako se neke komplikovane stvari ponove.

Ervin Šredinger, fizicar, matematicar, covjek koji je definisao funkciju talasa i tako otvorio varata matematici u fantasticni svijet kvantne mehanike, bacio se u knjizi Sta je zivot, na – genetiku. I priznajem bas kao sto je uvodnicar, takodje poznati matematicar R. Penrouz, napisao, jedna izuzetna zanimljiva i lako citljiva knjiga. Zadovljstvo za nas „biologicare“ je kada fizicar udje u biologiju sa velikom moci da obuhvati („grasp“) temu i onda je prikaze jednostavnim rijecima.

Ali. Knjiga je pisana prije 1962. i sto se znalo do tada, znao je i autor. A nije se znalo jako puno… Recimo epigenetika, pojam koji je bio u opticaju medju naucnicima vec od 30-ih godina, ali svoje pravo znacenje je dobio tek 90-ih. Ni ja koji sam izucavao genetiku 80-ih godina nisam imao ideju o epigenetici…

Ali vratimo se u 18. vijek. U Francuskoj Z. B. Lamark pokusava da objasni razvoj vrsta (evoluciju). Njegova glavna ideja je bila da bice unutar svog zivotnog vijeka razvije neko svojstvo, najcesce u relaciji sa okolinom (adaptacija) i onda se to svojstvo prenese dalje na potomke. Darvin je znao za Lamarkovo djelo, ali je bio prvi, a kasnije su dosli svi drugi do dan danas, koji je kritikovao Francuza. Poznato je da je Darvin smatrao da se dogode neke promjene (danas, mutacije) koje izmjene bice i u relaciji sa okolinom ta promjena prolazi test: valja, vrsta ide dalje, ne valja, propada. Dakle mora da se dogodi promjena u naslijednoj masi (DNA) da bi se ona prenosila na nove generacije. Ne moze da se naslijedjuje neko iskustvo jedinke kako je mislio Lamark.

I onda je dosla epigenetika koja je pomirila ova dva suprostavljena stava.

Sustina epigenetike se najbolje shvati ako sebi postavimo pitanje: svaka celija ima isti sastav nasljedne mase (2 m DNA), pa ipak neka ce se celija razviti u bijelo krvno zrnce, a neka u misicnu celiju. I dalje ce one imati isti DNA, ali izgledom i funkcijom to su potpuno razlicite celije. Kako? Epigenetika time vlada. Jedan hemijski tepih (CH3 molekule) lezi iznad DNA i iz tog „tepiha“ krecu signali prema DNA da se aktiviraju samo odredjeni djelovi te DNA: da bi nastao leukocit, aktivirace se jedan dio, a za misicnu celiju, nesto drugo od iste DNA . Vrlo elegantno i ekonomicno rjesenje Prirode i evolucije. Dovdje je i Darvin u pravu. Ali mora se postaviti jos jedno pitanje: kako to da polne celije koje su takve jer ih je njihova epigenetika definisala, stvaraju prve celije novog bica, a da te nove celije imaju moc da dejstvom raznih epigenetiskih scenarija daju sve ostale vrste celija? Po nekoj logici od polnih celija bi se dobijala samo nove – polne celije. E pa polne celije se resetuju i sva epigenetika se izbrise. One idu dalje u novi zivot bez tepiha (zigot, embrio), a te nove celije poslije dobiju ponovo gorepomenuti „tepih“. E da je ovo znao Darvin, tek bi bio srecan: ovo definitivno izbrise sva iskustva i nove adaptacije vlasnika polnih celija koje su krenule dalje… Ali izgleda da nije tako! Resetovanje nije 100-postotno! Nesto ipak prodje dalje i onda imate dvojicu blizanaca koji su zivjeli u razlicitim sredinama i njihovi potmci naslijede razlicite, sa njihovim sredinama harmonicne osobine. Npr, dvije razlicite masinerije metabolizma u zavisnosti je li jedan blizanac zivio u izobilju sa cokoladama, a drugi gladovao. I eto i Lamark je imao razloga za radost: uslovi zivota i adaptacija individue, mogu da se kao nova osobina prenesu na sledecu generaciju. Konkretno, perma primjeru koji je najvise impresionirao Lamarka, ako bi lisce drveca bilo sve visocije, zirafe bi imale sve duzi vrat: sinov duzi od ocevoga…. Vrat.

Bila je jednom davno u Beogradu u Ulici Ljutice Bogdana br. 2, odmah uz Zvezdin stadion, jedna zena Ljuba. Zovem je tetka, zbog razlike u godinama. Umrla je (osim ako danas nema 130 godina??) nesrecna i razocarana. Duboko razocarana u zivot. Ali, opet, toliko razocaran moze biti samo onaj kome je bilo strasno lijepo, pa- nestalo. I da, upravo je tako bilo. Njen muz, zaboravio sam mu ime, i ona zivjeli su sami u stanu. Nisu imali djece, sto ih je sigurno dodatno zblizilo, mada ima brakova koji se bas zbog toga raspadnu. Ipak, mislim da je cesce, da nemanje djece, kada prodju reproduktivne godine i kada se covjek pomiri, ojaca brak. Njihov jeste. Ali, nesreca ne bira. Muz dobi karcinom na vrlo nezgodnom mjestu , na vrhu polnog organa. Mjesto je nezgodno, jer stari penzionisani oficir nije bio voljan ovu svoju brigu podijeliti sa Ljubom. Sve dok na vesu nije bilo sve vise i vise krvi i drugih boja. Bilo kako bilo, bolest je otisla daleko, pojavile su se metastaze u obliznjim preponskim zlijezdama, pa su se i one otvorile (rane) sto je sve zajedno stvorilo jednu opasnu, ali i ruznu, na mnogo nacina neprijatnu sliku. Ja sam tada kao vojnik u prekomandi, ali doktor bez polozenog strucnog ispita, ostao u Beogradu i ne vezujuci cizme, bio prekomandovan sa Banjice na – Banjicu. No kako nisam bio doktor u administrativnom smislu, zapalo me je da radim posao bolnicara po cijelom Beogradu, ukljucujuci i Topcider i Zvezdin stadion. Moram priznati, simpatican scenario: jedan tim, vozac sanitetskog kombija, doktor i ja, kruzili bi tako po Beogradu sa nalozima i obilazili vojne osiguranike. Previjanje, injekcije, infuzije, smirivanje bolova, ali i pauze, buregdzinice, slasticarne.. gdje nas je bilo volja. Znao sam Beograd skoro kao i taksisti. I tako jedan nalog je bio i u Ul. Lj. Bogdana 2 kod gospodje Ljube. I dok je vozac sjedio u svom zelenom kombiju i cekao, ja sam u stanu obavljao posao bolnicara, trosio gaze, vate, tufere (sve dobijano uredno pakovano i sterilisano sa VMA, negdje dolje, na minus 2 spratu) i poslije toga uzivao u fantasticnom rucku koji bi nam Ljuba spremila. Mozete misliti kako sprema hranu zena od blizu 70 godina, porijeklom iz Leskovca!

Zasto ovo pisem? Pisem da bi dosao samo do jedne recenice, koju je Ljuba ponavljala jednom na sat. Ili dvije recenice… „Zivot je tezak Stara Gimnazijo“ (zvala je ona mene imenom, a ne alijasom), da bi odmah dodala „zivot je odvratan“. Ponavljala je ona ovo jos i vise kada je muz umro. Mi smo ostali u kontaktu, ja bih je tu i tamo posjecivao, sta vise nasa relacija je pocela da smeta daljnjoj rodbini koja je cekala na ovaj stan. Ali ove dvije recenice su me kasnije cesto pratile i kroz moj zivot. Mislim, zavisi koliko ti je nizak prag da se krenes zaliti, ali ako su uslovi ostvareni, ovo je bio idealan nacin da preneses poruku. Jer svi znamo da je zivot tezak. Definitivno je tezak, a nekada i odvratan, pa ne fali prilika. A jos je vise prilika kada nekom bliskom, koga treba „tjesiti“ (znaci kroz salu), „pokazes“da razumijes njegovu situaciju.

I ovdje sad dolazimo do – Crkve. Zivot jeste tezak, mi smo slabi i treba nam utjeha. Ideja religije, da pruzi ljudima utjehu, toliko je mocna da se evo odrzava 2500 godina u raznim formama. I ideja je zaista odlicna. Tesko bi covjek bez nje. I kad je imas onako tiho, skromno, za sebe, intimno- nema sta da se zamjeri. A onda je na scenu usla Crkva. Sa svestenicima, pa zgradurinama, pa cijelom svojom organizacijom koja ima samo jedan cilj: na planirani i organizirani nacin prodavati ideju utjehe. Oni, svi zajedno koliko ih god ima mogu da nestanu, jer nam nista ne trebaju. To mnogo ljudi ne zna i ne razumije jer nismo svi jednako slabi. Ima slabijih od slabih. Jedino sto treba zadrzati su crkve jer imaju umjetnicku i estetsku i urbanisticku vrijednost i treba zadrzati (svako moze sam da bira) neke licnosti iz davne proslosti Crkve koji su i pored trzisnih principa Organizacija, ostali vjerni ideji da pomazu u prenosenju utjehe. Pomazu, a ne prodaju. Nekako je ljudski da svoju potrebu projeciramo prema Osobi, a ne Ideji, jer okreni, prevrni, ovisni smo kao ljudi od antropologije. Valjda smo je zato i izmislili? Ako se ideja utjehe moze shvatiti siroko, pa ulazi malo i u zivot poslije smrti, neka je laka zemlja tetki Ljubi. Zasluzila je.

Gledajuci danasnju politicku scenu Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova,… potpuno mi je jasno zasto ljudi, glasaci, kada pricas sa njima imaju jedan stav, a kad izadju na glasanje – drugi. Zvuci zaista cudno, paradoksalno, zapravo netacno, ali – tacno je. Krenite bilo kojim krajem nase dobre i nikad prezaljene zemlje i razgovarajte sa ljudima. Rijetko ko ili niko nece izraziti zadovoljstvo, mir, spokoj i vjeru u trenutni odnos snaga na politickom vrhu. Svi ili makar skoro svi ce izraziti nezadovoljstvo i agresiju prema vlastima. A onda dodje glasanje i svi (vecina) glasaju da se odrzi status quo . Kako???

Pisao sam o ovome mnogo puta. Kljucna rijec je suzanj, znaci covjek koji to zapravo nije, jer je uplasen, nesiguran i bez samopostovanja. Sto bi rekli, ubijen u pojam. Za takvog glasaca, Stokholmski sindrom je samo jedan dio „klinicke slike“: on jednostavno ne moze da se otme od pritiska (unutrasnjeg) da glasa za svoje tirane. A pisao sam i zasto je to tako. Tito, jedna partija, lazi, propaganda, kult licnosti i zastrasivanje. Premlacivanje, eliminisanje politickih protivnika. Jednom rijecju strah i letargija. Ok. Moj otac zaista nije imao nikakve sanse da se otme ovome. Prvi posao je dobio sredinom 50-ih godina, clan partije i silni sastanci sa prijetecom atmosferom i ispiranjem mozga. Svjedok stradanja slobodnomislecih, rijetkih pojedinaca- jednom rjecju, atmosfera bez otvora za neku promjenu ili cak ideju o promjeni.

A ja? Mozak pocinje da radi u gimnaziji. U mom slucaju, to su bile rane 70-e. Potrefilo se i najbolje vrijeme kroz koje je Jugoslavija prolazila. Poslednji dobar period… Gimnazija, drustvo, zabavljanje, prvi alkohol, uvijek napolju (ili u svojoj sobi sa domacim radom) kad su na TV vijesti. Novine dosadne. Znaci kroz gimnaziju, nikakve ideje o politickom sistemu u kojem sam zivio. Sto bi se reklo, pojma nisam imao i nije me interesovalo. A onda studije. Osamdesete… Studenti. Elita drustva. Svaki cuje nesto, a svi cuju – sve. I diskutuju. I pojave se imena kao Zika Pavlovic, Zelimir Zilnik i – Bato Cengic. Ime Bata Cengica je za nas studente sarajevskog univerziteta bilo omotano uzbudljivom misterijom. Nije bilo nikakvih izvora informacija, pa je zato bila mistika, ali ime je odzvanjalo u nasem krugu kao recimo danas, planetarno – Spajk Lija. Znaci neko ko se usudio da napravi umjetnicko djelo koje se nece dopasti Titu. Neko ko je stajao na suprotnoj strani od Veljka Bulajica. I onda krene interes… Cujes neke poluinformacije o Beogradu i Nadvoznjaku. Kada je Tito prevario studente, a neke i prebio. I onda 1980. Klub Kuk, disko klub sarajevskog medicinskog fakulteta, klub cija aktivnost je finansirala ekskurziju apsolvenata. I dan danas, 44 godine poslije, osjecam smrad vazduha kada se udje u klub po danu, nakon prethodne vesele veceri… Uglavnom, kada smo mi vodili Kuk, stigla nam je posjeta studenata beogradske medicine. U jednom trenutku, izmedju pjesama Boni eM-a culi smo Idole i Maljciki. Pjesma koja je bila muzicki pandan Cengicevog Pismo- Glava, ali pjesma koja je kod nas (mene) naisla na plodno tlo i potpuno adekvatno odjeknula: kritika. KRITIKA. Razumio sam. I onda sam, valjda (cuj, valjda??? sigurno) pod dejstvom sarajevske pive krenuo da cestitam jednom po jednom beogradskom studentu na hrabrosti da u svojoj sredini iznjedre Malcike. Mi u Bosni, nismo smjeli…. Imali smo Dugme, Plavi orkestar, Jadranku, ali i kod nas je kuvalo: Zabranjeno pusenje, Elvis Dz Kurtovic, doktor Nele Karajlic i TV serijal koji je pokazao sta ce se dogoditi. Ej, Pusenje predgrupa Dugmetu. Umjesto da bude obrnuto. Razumio sam. Nisam mogao nista ni uciniti, ni promjeniti, ali sam razumio. A kad se pojavio Rim-tu-ti-tuki, poceo sam planirati odlazak iz zemlje. Nazalost, to je bio moj „doprinos“….

Inspirisao me je sledeci citat: “ Ako kroz mnogo godina posmatranja ne vidis jedan proces, to znaci da je nemoguc“.

Jasno vam je- rijec je o termodinamici.

Vise puta sam pisao da tamo gdje prestaje klasicna mehanika, pocinje – kvantna. Sad vidim da je ovo malo pojednostavljeno. Mora se negdje izmedju njih ugurati termodinamika. I dok je klasicna fizika stara oko 400, termodinamika, je samo 170 godina (kvantna, jos mladja, samo stotinjak). Ne mogu reci da Mansa Durakovic (Stara Gimnazija, Mostar, fizika) nikada nije rekao da nam Njutn nije sve otkrio, odnosno da ni on sam nije sve bas najbolje razumio, ali ipak sam malo razocaran. I sa Njutnom i sa Mensom. Danas se pitam (jer zapravo, pojma nemam) koliko je Njutn uopste znao o energji? Znao je za potencijalnu koju je povezao (ispravno) sa gravitacijom, mada nije znao bas kako to „radi“, znao je kinetsku („u prste“) i…? Nuklearnu? Hemijsku (iz molekularnih veza)? Internu? Nista. Sta je znao o onome sto smo svi ucili napamet: energija je neunistiva- ona samo mijenja oblik? Nista.

Njegov svijet su bili kretanje, sila, rad, momentum, pritisak, ubrzanje i one gore dvije vrste energije. U grubo. I bolje da umro u neznanju, jer bi ga jedan obicni mali eksperiment koji danas svi mogu da urade (bolje receno razumiju) natjerao u ocaj. On je shvatio da postoji jednakost izmedju rada i promjene energije. A da vas prvo pitam: sta je rad? Kad nosac tegova stoji kao ukocen sa 120 kg iznad glave kako bi impresionirao sudije- je li to rad? Ne. Rad je bio 10-ak sekundi ranije… Rad je uticaj sile na predmet, ali predmet mora da se krece.

Sjecate li se stuka? Ona mekana supstanca, za neke vrlo prijatnog mirisa, a koja se koristila da ucvrsti prozorsko staklo u drvenom okviru. Danas se vise ne koristi. E sad zamislite da se dvije gomilice stuka krecu jedna prema drugoj i – sudare se. Obje su imale svoju kinetsku energiju (2K) koja je u sudaru nestala. A kako su se nakon sudara prestali kretati, rad je bio nula. Znaci matematicki bi pisali 0W=-2K (nula rada i minus dupla kinetska energija), sto je nonsens. Ovdje bi ispalo da energija nije neunistiva st bi bilo, uh, ne smijem ni da pomislim (za jedinicu iz fizike, na polugodistu).

Najgore je sto Njutn ni kad bi mu covjek objasnio, ne bi htio ni da cuje. Cijela Njutnova mehanika se bazira zapravo na idealiziranim objektima (koji ne postoje, vec su samo modeli): cestica sa masom, ali bez volumena i – ovdje vazno – kruta tijela. Kruto tijelo znaci da cijela njegova najsitnija struktura (zvali je atom ili kako bilo) miruje: nema kretanja. A zapravo atomi su u stalnom kretanju (vibriranje, oscilacije, spinovi) i sile izmedju susjednih atoma su stalno aktivne. Previse elektrona se odbija, a kad ih nema- privlacenje. I tako stalno. Iz tih diskretnih, ali definitivnih kretanja generira se tzv. interna energija koju ima svako tijelo, stvar, materija. I kada su se dvije kuglice stuka sudarile i zakratko deformisale, nastala je prekompozicija atoma na dodirnim povrsinama cime se utrosena kinetska energija prenijela na unutrasnju. Unutrasnja energija se transformisala u toplotu (usput kad kazemo da energija mijenja oblik, ona to radi kroz rad, toplotu i prenos materije) i taj je proces trajao kratko jer je okolina sudarenih kuglica lako preuzela novi fond energije u formi toplote. Za tren oka, nastupio je mir, ravnoteza, ekvilibrijum ili tacnije termodinamski ekvilibrijum.

Sta znaci onaj gore citat? Odnosi se na jedan fini prirodni zakon, zakon o ravnotezi. Ako jedno tijelo ima vecu energiju, a drugo manju, i ako medju njima postoji „kanal“, energija ce se rasporediti tako da ce poslije kraceg (soljica vruce kafe zaboravljena u sobi) ili duzeg (caj u termosu) vremena izjednaciti. E sad naucnici su posmatrali, posmatrali, vijekovima, oci su im ispale, hoce li se pojaviti proces da se energija krece iz sredine sa manjom vrijednosti ka sredini sa vecom (iako se prvi zakon termodinamike/zakon o konzervisanju energije – „energija je neunistiva“/ ne bi nista ovome protivio), ali ovo nikada nije vidjeno. Znaci- ne postoji.

Nemam neko visoko misljenje o narodima. Ima ih razvijenijih, ima ih primitivnijih, ali generalno, slazem se sa Gausom: sve cega ima u velikim kolicinama, ne pripada bas eliti….

I zato sam svjestan, a i svakodnevno se u to uvjeravam, nasi narodi jos uvjek ne razumiju zasto je izbio ovaj nas poslednji rat. Moram priznati da mi je to misterija. Razlozi izbijanja i naseg i vecine drugih ratova su toliko jasni da ostajem bez rijeci kad cujem kako ljudi koplikuju. Naravno, „narodovih“ objasnjenja ima skoro koliko i ljudi, ili makar naroda, ali u nasem poslednjem ratu, dvije glavne sukobljene strane, imaju dva objasnjenja koja polako postaju dio kolektivne svijesti i skoro pa kao neka vrsta istorijskog anksioma: nema sta da se dodaje ni provjerava. Srbi smatraju da im je prijetilo istrjebljenje i krenuli su da kako spase svoje, tako i da konacno zaokruze teritorij na kojima zive Srbi, e kako bi za „vijeke vjekova“ sprijecili slicne situacije. Hrvati opet misle da Srbi vise nisu mogli da skrivaju ambicije stvaranja Velike Srbije, jer im nesto fali u glavi i krenuli su u realizaciju toga („informisaniji“ ce pomenuti i Garasanina, kako bi ispali pametniji). Obje teorije su pogresne. A primjecujete da imaju dosta zajednickog! Velika Srbija ulazi u obje teorije? Mora da je onda tu nesto tacno?

Razlog ovog rata, kao i vecine drugih ratova, jeste ekonomija. Konkretno, losa ekonomija. Prije nego sto pomenem par najnovijih primjera iz nase stvarnosti, a koji potvrdjuju moj stav, podsjeticu samo na jednu jednostavnu logiku. Bogata zemlja znaci visok stepen zaposlenosti. I ovo je skoro zavrsni dokaz! Ako moras ili „moras“ sutra ujutro u 7 na posao, kako onda ici u neki magacin na periferiji grada da se zaduzis za uniformu i gasmasku??? Sta da kazes sefu? Bogata zemlja znaci da je vecina zadovoljna poslom, platom, sansom za karijeru. Imas kupovnu moc, a to znaci da imas i planove za kupovinu novog auta, pa onaj miris novog auta… Bogata zemlja znaci da nije preveliko opterecenje uzeti kredit. Jos veca kupovna moc. Rastu ambicije. Put u Njujork. Mozda kuca na Hvaru? Alternativa, magacin i smrdljiva, debela, zimska uniforma???? Ne ide.

Ali dva lijepa primjera iz ovog trenutka. Njemacka pod zestokim stresom od talasa migranata iz Sirie, Kurdistana, Libije, Turske. Njemacka je bogata zemlja, ali njeni gradjani su samim tim i zahtjevniji. Hocu reci, njihov pad subjektivnog dozivljaja blagostanja za par procenata je kao kod nas pad za 3 cetvrtine. I postaju nervozni. Sta se dogadja kada narod jedne zemlje postaje ekonomski nervozan? Ide u proslost. Zakon. Da bi lakse i brze preselio u proslost, opet zakonski, pojavljuju se ljudi koji krecu sa kampanjama. Price se gomilaju, sjecanja, zastave, poklici…. Budi se kolektivna proslost. I to ona najgora koju svi narodi imaju i koja obicno lezi kao talog na dnu kolektivne svijesti. Dok je dobro, od „brige“ kako odabrati izmedju BMW-a i Audija, niko ne misli na taj talog. Ali kada krene ekonomska zabrinutost, neki idioti nas podsjete i talog pocinje da se komesa. U njemackom primjeru imate jasnu i ubjedljivu pobjedu fasiste na lokalnim izborima. Da, fasiste, jer to je njemacki talog. I onda ako bude dalje komplikacija i pocinje oruzje, svi ce reci da su Njemci pokrenuli sukob jer su fasisti. Vidite i sami koliko je to idiotski zakljucak.

Drugi primjer je toliko lijep da je – presladak.

Gradonacelnik jedne istarske opstine kaze :“……“uspijevamo prekoračiti preko imaginarnih crta među nama koje nazivamo granicama…“ misleci na ganicu izmedju Istre i talijanske oblasti Veneto. Ovo „pravilo“ vazi u regijama sa slicnim kulturama (i zato sam ja, usput zestoko protiv ukrajinskog otpora jer se zbog tih „imaginarnih crta“ gubi cijela generacija mladih ljudi, a kulturoloski nema nikakve razlike), ali sredine sa slicnim kulturama mogu vjestacki da se naprave „neslicnim“, pa onda imate jednog drugog gradonacelnika u Hrvatskoj- ovaj put iz vrlo pasivne sredine – koji zabranjuje neku srpsku kulturnu manifestaciju, manifestaciju koja predstavlja obicaje!!? Treba li posebno pomenuti da postoje velike ekonomske razlike izmedju zapadne Istre i zalednja Sibenika?

Dakle, stvar je veoma jednostavna. Tito je sa svojim debilima (jer slozicemo se ekonomiju definisu politicari, pogotovo ako su stabilno na vlasti 4 decenije!) doveo do kraha Jugoslavije krajem 70-ih i pocetkom 80-ih. Cak su poceli prvi strajkovi??! Raspad ekonomije zabrinuo je svakog pojedinacnog gradjanina Jugoslavije. I, po istorijski prepoznatljivom zakonu, javili su ljudi sa „rjesenjima“ iz proslosti. Nas je specifikum (mozda i Poljska?) da u slicnim situacijama, prva reaguje Crkva i pocelo je talasanje taloga proslosti koji svaki narod ima u svom sjecanju. Potisnuto pocetkom 70-ih, ali oslobodjeno, pocetkom 80-ih. I zanimljivo, narodi- oni sa pocetka teksta, vide samo te povrsne fenomene, samo te simbole, zastave, koracnice, kosti i mosti. Nista drugo ne vide?! Ali, to je opet – Gaus.

Dugo me je mucilo pitanje sta je u poslednjem ratu bio „sarajevski atentat“? Sta je cijelom procesu dalo zamah? Nazalost, Ante Markovic. Da se on nije pojavio i unio paniku medju komuniste svih boja, mozda bi se nekako izvukli? Mrcvarenje, folklor, samari, tuce u kafanama, ali pomoc svijeta i – opstanak drzave? Ne znam. Ovo je vec iz opsega sta bi bilo, da je bilo….