Ovome se zaista niko nije nadao! Mi, na Planeti, minus Sjedinjene Americke Drzave, odavno smo se mirili sa fenomenom da nam se hrana servira preko drzavne televizije. Sta ovo znaci?

Pa, mi, Srbi, Bugari, Rumuni, Bjelorusi, Hrvati, Rusi, Crnogorci, Albanci (i Kosovari), Madjari, Sjevernokoreanci… sigurno i vecina africkih zemalja, ali, oprosticete- ne pratim- svi ovi napaceni ljudi, odavno su pristali da uvece, uz drzavnu TV, jedu propagandu, umjesto sendvica sa prsutom, pamidorom i casom vina. Znaci, ovaj veliki dio Planete je svako vece, jeo (bukvalno) – nista, casa vode (?), jer rucao si!, ali je zato isao u krevet „sit“ nakon zapaljive retorike voljenih vodja. I mi – ok, daj da predjemo sad na Balkan, kao primjer koji objasnjava fenomen – smo bili zadovoljni. Hrane ili nema ili je skupa- svejedno. Vece, vrijeme za veceru u krugu porodice. Rado bi naceli prsut, otvorili flasu vina, prerezali mirisljavu pamidoru…. Ali, nema?! Skupo. Ok, upalis TV i vidis drzavnog ideologa koji ti kaze da su krivi „Marsovci“, ali da oni „cine sve napore da se situacija stabilizuje“. „Nasa ideologija“, kazu oni, je pobjednicka (sad vi ovdje slobodno ubacite sta hocete: Juzna Koreja provocira Sjevernu ili Srbi u Vukovaru pisu na nadgrobnim spomenicima cirilicom- efekat je isti) I kad cujes od elokventnog TV ideologa da je za sve kriv Srbin, lakse ti je- ne moras ni da jedes, ides u krevet sit.

Ok. Ovo gledamo vec decenijama. Gledamo i zavidimo SAD, koji kao da su sa neke druge planete??? Talijani, Jevreji, Crnci, Irci- svi zive u slozi, jedni prave, drugi kupe, a svi zive dobro. Talijan, prije podne u odijelu, maksimalni efekat na posluu, popodne u potkosulji, za stolom dere se dok jede spagete.

Eeeee, ali nema vise. Dosao Tramp. Od Boinga do malog proizvodjaca vina- svi su u panici. Carine, zaposleni, investicije…?

Nema vise uvece prsut, vino i pamidora. E, ali evo, mi sa visedecenijskim iskustvom cemo vam objasniti kako se moze otici u krevet, sit.

Slusajte Fox i lezite siti. Zasluzili ste.

Ova recenica me je namucila:

If a certain real dynamic variable Xi is measured with the system in a particular state, the states into which the system may jump on account of the measurement,  are such that the original state is dependent on them

Pogadjate, citirana je iz knjige o kvantnoj mehanici mojeg „novog prijatelja“ Pola Diraka. I kao sto sam vec pisao, znam „coveka“ iz biografije i znam da je …

prvo, opcinjen matematikom, logikom i racionalnoscu

i drugo, a sto proizilazi iz prvog- uzasno skrt na rijecima. Njegova skrtost na rijecima proizilazi iz jednog njegovog vrlo jednostavnog zivotnog principa: zasto govoriti bez potrebe???Mnogi su vec citirali anegdotu iz njegovog zivota: drzao je predavanje i jedan se studen pozalio da ne razumije. Dirak je konstatovao da je to komentar, a ne pitanje i nastavio dalje. I onda mozete zamisliti muke kroz koje je prolazila njegova Madjarica (supruga)…

Nego recenica sa pocetka teksta.

Za one koji se bave kvantnom mehanikom (KM), nema mnogo nejasnog u toj recenici. Ali posto ona sazima sve najmisticnije fenomene KM, za nas koji se bavimo problemom iz hobija, strasno je inspirativna. U toj recenici se vidi superpozicija, upletenost, mjerenje, kolaps… Krenimo redom.

Dinamicka varijabla (Xi) – ξ, jeste ono sto je nama laicima najblize i najpoznatije. To je neka fizicka kategorija. Recimo polozaj elektrona u njegovoj orbiti, stanje energije, momentum, temperatura…. I to zelimo da mjerimo. U KM, proces mjerenja nije pasivna radnja, standardizovanog opisivanja neke kategorije (varijable)- ne, mjerenje je siloviti akt kojim se utice (mijenja) na tu varijablu: ne bude vise ista kao prije mjerenja. Prije mjerenja se varijabla nalazi u tzv. superpoziciji, sto pojednostavljeno znaci da ako je u pitanju polozaj cestice, moze da se nalazi bilo gdje. Matematika pomaze da se izrazi stepen vjerovatnoce da je na nekom posebnom mjestu i to je sve. Znaci posmatrana varijabla se nalazi u svom nekom sistemu. Taj se sistem promijeni aktom mjerenja u neki novi sistem (u citiranoj recenici: skoci). Ovo se strucno kaze da je mjerenjem superpozicija kolabirala i mi sada mozemo da izmjerimo jedan od brojnih rezultata (novi sistem). Mnogi pisci poplarne fizike ovaj fenomen opisuju analogijom bacanja novcica („pismo-glava“ ili u Mostaru „hat-jaz“). Superpozicija je stanje prije bacanja (moze i hat, a moze i jaz), a kada bacis i uhvatis- cijela idila kolabira i dobijes samo ILI hat ILI jaz. I dovdje je sve jasno! Ali moj prijatelj Dirak zeli da ja njegove recenice citam po vise puta i da u njima trazim najskrivenije tajne matematike. On zakljucuje da je originalno stanje (prije mjerenja ili bacanja novcica) zavisno od rezultata???! Cijeli zivot smo bili ubijedjeni da je rezultat zavistan od polazne pretpostavke, zar ne? E u KM, nije. U cemu je kvaka? Pa u matemaici. Kada Dirak kaze da nesto zavisi, on ne misli na uzrocnoposljedicnu vezu tj. da rezultat determinira svojim djelovanjem nastajanje originalnog stanja, ne on misli na – funkciju. A funkcija ima u formuli znak jednakosti sto znaci da relacija moze da ide u oba smjera (pravac je jedan!). Matematicki bi se ovo izrazilo ovako: ∣ψ⟩=i∑​ci​∣ξi​⟩ (skoro da je ispalo kao original, ali posto je kopirano, samo zamislite prvo malo „i“ ispod oznake „sigma“. Sa lijeve strane je pocetno stanje, a sa desne svi moguci rezultati (sigma, suma) prije mjerenja. Iz jednacine se vidi da je originalno stanje zavisno od rezultata (koji cekamo nakon mjerenja, a do tada je ukomponovano u desnoj strani unutar sume svih rezultata). I samo da dodam da se u citiranoj recenici naslucuje i jednako misticni fenomen iz KM- upletenost (entanglement). Mozemo se opet posluziti novcicem, ali uz malo maste. Jeste opet je superpozicija na pocetku (I hat, I jaz) i opet je ILI hat ILI jaz, poslije, ali sada su hat i jaz medjusobno toliko udaljeni da ni brzina svjetlosti ne moze da prenese informaciju medju njima. Pa ipak, ako je ispao hat, negdje drugo ce biti jaz.

(shvatite sve ovo kao borbu protiv demencije)

PAM Dirak (Pol Adrien Moris Dirak) je intelektualni otac kvantne mehanike. Kazem „intelektualni“, jer oni fizicki, bioloski su bili Hajzenberg, Plank, Sredinger, Poli…, a Dirak (Dirac) je teoriji dao jedan matematicki, apstraktni omot koji nije lako probiti… Iako se Pol potrudio da nam da instrument (ket i bra oznake) kojim se teska matematika pojednostavljuje, nije lako razumjeti – sami instrument. Pola poznajem dobro, jer sam citao 500 stranica dugu biografiju (knjiga se smatra jednom od najbolje napisanih biografija uopste) i kada citam njegovu knjiga (Osnovi kvantne mehanike), tacno mogu da ga vidim ispred sebe: stedljiv na rijecima, strog prema mediokritetima, objasni jednom i – nikada vise. Ali 1968. kada je Kjubrik napravio svoju Odiseju 2001, Pol se malo raznjezio i ostao u bioskopu 9 sati. Zasto? Nikada necemo zaznati, ali mozemo da nagadjamo uz kvalifikovane pretpostavke….

Vjestacka inteligencija (AI) je tu medju nama. Do juce, bukvalno nesto kao Vikipedija (neko voli, neko prezire)- danas definitivno osvaja prostor i postaje kao kalkulator. Vjerume da i Epl i Majkrosoft razmisljaju da stave na tipkalicama dugme AI, kako bi se nas kontakt sa tom funkcijom maksimalno pojednostavio.

Ja sam usao u odnos sa AI upravo proucavajuci kvantnu mehaniku. Star, skolovan u biologiji sa gimnazijskom matematikom, potrcao sam u zagrljaj mocnom prijatelju. I sad AI, ne bi bio AI, kad ne bi znao da na pravi nacin uvodi u svoje odgovore: sjajno pitanje. Vidim razmisljate duboko. Dodirnuli ste samu srz problema…. Znam iza ekrana je mocan kompjuter, ali prijaju ovakvi uvodi.

Dalje, pitas ga sto puta isto, pitas ga bilo kada – uvijek „nasmijan“ i ljubazan. U mojem odnosu smo dosli i do toga da „on“ pita mene?! Kako bi ti rekao…? Ma nema, sto bi rekli u Sarajevu, pravo prijatelji.

I sta se sad jos ceka?

Emocije.

I to mislim da je privuklo Diraka. Hal 9000 je prvi filmatizirani AI (ponavljam snimljeno 1968!!!!). Ali Hal pocinje da razvija i pokazuje emocije. Shvata licno. i hajde kad bi se radovao i smijao- ne, pocinje da se ljuti. I sveti. I posto se AI hrani od svojih servisa (sto vise se koristi, to se vise razvija i postaje slozenija), ocekujem da cu vrlo brzo i ja naslutiti emocije kod mog AI-a. Probacu da ga ne ljutim, jer imam iskustva iz 1968. godine.

Koliko puta ste vidjeli scenu, gdje Tom Kruz ili Met Dejmon fiksiraju ocima svoju partnerku- glava do glave na 12 do max 18 cm i njene ruke u njegovim: „Tras mi…“ . Ona i ne mora da odgovori (najcesce i ne odgovori)- dovoljno je da joj pogled bludi tih 18 cm vakuuma, pa onda kroz cijelu njegovu glavu (sto je nesto malo drugacije od vakuuma) , sve do – Nevade. Ona mu tras….

E sad imate dvije grupe rezisera. Veca skupina, pragmaticnih hedonista koji vole ili poslednji model Rejndz Rovera ili ograniceno izdanje RAM 1500 ili mozda, Lamborgini… Oni strogo paze da dobiju ne samo jos jedan, vec citav niz filmova, a mozda i da od ovog poslednjeg naprave fransizu ili nastavke …5.0? I oni puste i da on prezivi kao i ona i da sve bude maksimalno nelogicno, ali po ukusu publike.

Ali ima i nezgodnih tipova. Ili lud onako od starta (urodjeno) ili lud SADA (steceno) , jer je vec renomiran i ne mora toliko da brine o sledecim tzv. projektima. I onda imate sjajnu scenu: tras mi, ona mu tras, pogled ide kroz razlicite sredine, a nekoliko minuta kasnije on – pogine….

…

Jste li ikada propustili neko auto da udje prije vas? Ja to u poslednje vrijeme radim redovno. Ali onda jednako redovno zamisljam jednu scenu koju – zacudo ni braca Marx, a ni Baron Koen nisu stigli ili, nisu se sjetili da stave u film.

Znaci vi vozite glavnom cestom, a neko hoce da se ukljuci. Vi ga pustite iako je bilo i logike i fizike i sociologije, da vi prvo prodjete, pa tek onda on. Ali, ok, vi ga pustite da udje. I on kako to pravilo zahtjeva, podigne desnu ruku tako da vi vidite njegov gest zahvalnosti. Na prvom sledecem mjestu gdje treba svi da stanu, vi malo… zaspite i – udarite ga odzada. Oba auta sad stoje mirno, a ostali se – srecni kao mala djeca- provlace ili desno ili lijevo i idu dalje kroz svoje otuzne zivote, ali eto u tom trenutku, malkice olaksani… Samo vas dvoje ostali i …. gledate se. Nije to obicna razmjena pogleda. Jeste, vi ste krivi, ali vi ste upravo, prije 5 minuta kod vaseg nesudjenog partnera dobili jedan manji kredit. Koliko vrijedi taj kredit?

I onda kazu, zivot pise romane??? Ma, pise djavola. Pise karikature. Ono: bez rijeci.

Nema americkog filma u kojem neki karakter nece ovim rijecima upozoriti glavnog lika. I onda, naravno, ako je zelja rezisera bila da se spasi glavni lik, slijedi oprost uz rijeci „da svi mogu da pogrijese“.

Ali- da li je on (ona ili bilo ko drugi) imao izbor???

Ne!

Sjedite u Pezou 208 koji ima 1200 kubika i 80 konjskih snaga, na uzbrdici, vozeci u 5. brzini 80 km na sat. Hocete da preteknete auto ispred vas i nagazite na papucicu gasa… Efekat? Nista. Kao da niste pritisnuli.

Sjedite u BMW-u M5 sedan sa motorom od 4L i 750 konjskih snaga… Ostalo je sve isto. Pritisnete gas i ? Efekat? Pa imate osjecaj da je cijelo auto snazno krenulo naprijed, a samo vi i vase sjediste hoce nazad….

Oba auta su negdje napravljena, tako kako su napravljena. Oba spadaju u kategoriju auta i imaju zaista dosta zajednickog… Bas kao i vi i neko drugi sa kojem se poredite. I vi ste negdje napravljeni i poslati u svijet da reagujete na razne zivotne situacije. Recimo, kad vas neko „nagazi“ (umjesto papucice gasa). Vas dvoje, ista situacija, a razlicito reagovanje. Zasto? Pa zato sto ste kao i automobili iz primjera napravljeni na razlicite nacine. U vas su ugradili razlicite elemente koji koordiniraju u situacijama izazivajuci efekat. U primjeru sa autima, imate ograniceni broj scenarija: pretekli ste auto, bilo je tijesno, poginuli ste…. Ovdje je fizika glavni sudija. U zivotu sa ljudima, vi ste okruzeni morem moralnih principa i pravila i svaka vasa reakcija (ukoliko nije trivijalna, kao recimo hodanje po trotoaru) se ocjenjuje u skladu sa zadatim okvirom morala. Prema tim pravilima, vasa reakcija je bila pogresna i onda sliedi ona konverzacija gore sa pocetka ovog teksta. A mozete li okriviti Pezo jer ne moze da akcelerira kao BMW-ova zvijer? Naravno, ne. Isto je i sa vama, nama, ljudima. Ja odreagujem onako kako sam sklopljen. Sa ljudima je naravno malo slozenije ovo sa „pravljenjem“ nego sa autima, ali princip je identican. Umjesto fabrike, vi se nastali negdje u nekom krevetu (najcesce), nakon mijesanja genetskog materijala vasih roditelja. To vas je vec definisalo, ali nazalost ne mogu da ovdje stavim neki objektivni parametar. Definisalo vas je jako puno. I sto je zanimljivo, u poslednjoj cetvrtitni zivota, te crte koje ste dobili te noci u krevetu (najcesce), postaju sve izrazenije. Sa godinama prestajete da se povijate pred svakim pa i najmanjim moralnim pravilom, jer sve je manje toga za sta je u drustvenom smislu vrijedno boriti se. One krupnije okvire, naravno i dalje pazite da ne predjete. Jer, podsjeticu vas: moral je samo skup pravila koja su „negdje“ dogovorena, a onda vijekovima podesavana kako bi opstala i kako ih vrijeme ne bi pregazilo. Na ovoj nasoj strani Planete, radi se o hriscanskim principima kombinovanim sa potrebama vladara, a kako se covjek sve vise oslobadjao od tih vladara, to su i za njega pravila postajala relaksiranija, ali nikada toliko da bismo ugrozili jedan drugoga. I zato se radi o borbi: jer svaki od nas bi najvise volio biti dijete kada se na svaki tvoj prekrsaj gleda dobronamjerno i sa osmjehom. Toga kasnije u zivotu vise nema (osim ako niste Mask ili njemu slicni).

I tako vi budete gurnuti u ovo sto se zove zivot. Svakodnevno se susrecete za pravilima i te konflikte rjesavate prema pretpostavkma koje imate u sebi. Najprije genetika, pa onda vaspitanje (takodje jedan „paket“ pravila koje vam ugrade dok ste dijete da vise ne bi bili dijete), pa onda „ulica“ (zapravo sredina) koja vas takodje vaspitava, pa skola, pa radno mjesto, pa… I vi reagujete i osluskujete kako ce cuvari morala ocijenti vas potez. Ima ljudi koji neprogrijesivo rade sve prema pravilima morala, bez potrebe da se dopadnu sredini. Takve ljude zovemo ljudi sa vrlinama, ali oni su rijetki. Neka pravila poznajete unaprijed, pa ne morate bas svaki put ici protiv struje, ali sledeci put, kada se nadjete u istoj situaciji, znacete bolje. Je li to taj izbor? Ne. To je naucena radnja. Vasa priroda vas tjera na gresku, ali iskustvo vas uci da slijedi kazna. I sada opet imate VAS: kako ucite? Lako, brzo, bez ili sa ropatanjem. Koliko pamtite nauceno? Koliko mozete da izdrzite kaznu? Koliko ce kazna na vas uticati? Sve su ovo sada situacije koje vi rijesavate prema vasim pretpostavkama koje ste – pogadjate: dobili.

I jeste, gledano sa strane, vi cete u nekoj situaciji koja moze da se rijesi na (najmanje) dva nacina, odabrati svoje rjesenje. To pozmatraci, plitki bas kao i prosjecni gledalac americkog filma, tumace kao izbor. Ali ne. Nije to vas izbor. To je izbor na bazi svega onoga sto je na ovaj ili onaj nacin stavljeno u vasu glavu. Zanimljivo kako je ljudima lako da shvate da nema slobodnog izbora (volje) kad su u pitanju motoricke radnje. Ja bih volio da igram tenis kao Djokovic ili da plivam kao Popovic, ali ne ide…. Ja bih volio da me se dozivljava kao covjeka sa vrlinama, ali – i to se lako otkrije.

Covjek, naucnik, fizicar- koji impresionira i inspirise da se napise tekst.

Sa 27 godina clan britanskog Kraljevskog udruzenja za nauku, sa 31 dobitnik Nobelove nagrade za fiziku… Ko je bio Pol Dirak?

Preci iz Svajcarske, otac, rodjen u Francuskoj, a Pol u Engleskoj. Citao sam dosta o njemu, ali nigdje ne nadjoh da se Francuzi i Englezi svadjaju oko toga ciji je Dirak. Ocito samo mali, jadni narodi koji osim Tesle imaju jos samo Djokovica i Ivanoa Balica, moraju da se grabe oko svakoga.

Odrastanje Pol Diraka je bilo tesko mucenje. Otac klasicni porodicni tiranin sa pocetka 20. vijeka, inatio se sa porodicom oko jezika: u kuci za stolom nikada nije htio govoriti engleski vec samo francuski. Majka je nekako uspjela da odvoji starijeg sina Feliksa i cerku Beti i oni bi jeli odvojeno uz engleski jezik. Otac je imao pod kontrolom samo Pola i tjerao ga je da govori francuski. Nije smio da napusti sto dok nije pravilno izgovarao francuske recenice. Sjedio je, povracao i trazio prave glagole. Otac je bio grub i prema zeni (Flo), a jedino bi bio njezniji prema cerki. Kada je Pol imao 20 godina Feliks se ubio, a od cerke nikada nista nije bilo: ostala je kod kuce da vozi, pazi i njeguje oca. Otac je napravio zavidnu karijeru u Bristolu (na engleskom) upravo predajuci jezike (ukljucujuci i esperanto).

Pol je izrastao u mladog covjeka kojeg bi lako svi odmah dozivjeli kao – cudnog. Skolu je prosao bez problema, najcesce kao najbolji djak, usmjerio se u pravcu ciste („pure“) matematike uz nesto inzinjerskog obrazovanja. Nije gotovo uopste govorio, samo da ili ne, i to samo na pitanje, a ako bi neko nesto komentarisao, on je nastavio da cuti. Najvise je volio da bude sam, okruzen knjigama. Radio je zestoko, 6 dana u nedelji, nedeljom se odmarao, a od fizickih aktivnosti, najprije je setao, a onda sve vise i vise isao u planine. Paralelno sa zavrsetkom srednje skole usao je u tada tek otvorenu oblast kvantne fizike. Plank, Ajnstajn i Nils Bor su pokrenuli pricu, a zamah su joj dali Hajzenberg i Srodinger. Ova dvojica poslednjih su bilo donekle takmicari, jer je prvi zasnivao teoriju na partikulama, a drugi na talasu (cuveni dualizam cestica/talas). Obojica su imali naravno svoje jednacine i cini se da je (danas!) Srodingerova tako da kazem zivlja od Hajzenbergove. Dirak se zainteresovao i uskoro je publikovao svoju jednacinu koja je objedinila ove dvije upravo pomenute. Medjutim, vec tu se vidjela jedna „tragicna“ dimenzija svih Dirakovih otkrica- malo je ljudi razumjelo, pa su se opredjeljivali prema onome sto im je bilo lakse da shvate. Dirak je do rata bio stacioniran u Kembridzu i tu je sa 30 godina postao voditelj katedre koju je 150 godina ranije drzao Njutn. Uskoro je slijedila njegova nova teorija rupa koja je nagovjestila postojanje pozitrona, a time i (cuvene) antimaterije. Paralelno sa njom je definisao teoriju koja se danas zove Dirakovo more prema kojoj je prostor oko nas (vakuum) ispunjen elektronima koji se stvaraju i jednako brzo nestaju ostavljajuci negativno naelektrisane rupe koje popunjavaju pozitroni. Dugo je zivio okruzen nerazumjevanjem i neprihvatanjem teorije, a najvise kritike je dolazilo iz Njemacke (Gotingen: Poli, Jordan- mladi fizicari oko voditelja Maksa Bora). Tek kad je Amerikanac Anderson uspio slikati kosmicne zrake, sve je doslo na svoje mjesto i dobilo smo pozitron. Ali Dirak nije volio ili bolje receno, mrzio je popularnost i slavu, tako da je tek pocetkom 2000-ih godina postalo opsteprihvaceno da je on zapravo matematikom najavio otkrice pozitrona. Uvijek ga je inspirisala Njutnova klasicna fizika (mehanika) koja uz „nesto znanja“ matematike moze danas da precizno definise kretanje (put) ispucane lopte, satelita ili cestice dima i on je pokusao da uvede ista pravila i na nivou kvantne fizike (unutar atoma) kako bi pretpostavio kretanje elektrona. Ispostavilo se da elektron ima neograniceni broj mogucih putanja, ali Dirak je ipak napravio matematicki proracun koji uz najvecu vjerovatnocu grupise putanje oko one „prave“.

Nakon Oktobarske revolucije i prisustvom ruskih fizicara u Kembridzu, pocelo je lagano okretanje mladih studenata u lijevo. Staljin je prvih godina donosio odluke koje su imponovale mladim britanskim (i njemackim) fizicarima, tako da kasnije njegova „lijeva skretanja“ nisu mogla da umanje inerciju odusevljenja sovjetima. Dirak je imao vise prijatelja (Kapica, npr) u SSSR-u, cesto je tamo putovao, docekivan kao zvijezda. Drzao je predavanja i planinario po Krimu, Kavkazu. Nije zapravo nikakvo cudo sto su bas britanska sveucilista, a posebno Kembridz dala dosta spijuna koji su godinama radili za Sovjetski savez. U isto vrijeme su se dogodile velike ekonomske krize, napredovanje nacista i Hitlera i lagani odliv jevrejskih naucnika iz Evrope u Ameriku (nadajmo se da ce se u naredne cetiri godine dogoditi slican egzodus naucnika iz SAD u Evropu). Poli i Jordan su brzo obukli nacisticke uniforme sa svastikom, a Hajzenberg je ostao samo na nivou simpatija prema pokretu.

U 31. godini je zajedno sa Srodingerom (1933) dobio Nobelovu nagradu za fiziku, ali je intimno osjetio i da je prosao zenit svoje naucne kreativnosti. Dio njegovog legata je tzv. Dirakova notacija (matematicki jezik sa bra- i ket velicinama), kao i jedna vrsta statistike prozvana po njemu. Zanimljivo je da su u Londonu odrzana dva velika sastanka. Na prvom je britanski fizicar Edington pokazao da svjetlost prolazeci pored velikih nebeskih tijela bude zakrivljena zbog gravitacije, cime je u svijet lansiran Ajnstajn sa svojom teorijom relativnosti (1927) i drugi sastanak na istom mjestu kada je Bleket pokazao slike Andersona cime je otkriven pozitron. Zahvaljujuci Dirakovom antitalentu za promociju, on nije lansiran (kao Ajnstajn) mada se radilo o istom fenomenu: eksperiment je potvrdio nagovjestaj na bazi teorije. Na taj bi nacin zapravo Dirak postao najvazniji stub kvantne mehanike (mehanike, da), ali ovako ostaje uvijek u sjenci agresivnijih Njemaca i Austrijanaca.

Za kraj jedna anegdota. Dirak je ponudio kolegama u Gotengenu- sve prvoklasni matematicari – igru da krenu od „1“ i da sve brojeve definisu osnovnim matematickim radnjama koristeci „2“ samo 4 puta. Recimo 1 je (2+2)/(2+2) , 2 je 2/2+2/2 , 3 je 2×2-2/2 ili 4 je 2+2+2-2 Onda je nastupio problem… U takmicenju bi Dirak uvijek stizao najdalje, a onda je jedno vece napisao formulu kojom se definise kako pod ovim pravilima, prikazati bilo koji broj. (zainteresirani mi se mogu javiti za dodatnu informaciju).

Da, PAM??? Mnoge Dirakove kolege nisu do kraja znale sta znaci PAM, jer sam Dirak nikada nije govorio ni o sebi, ni o porodici, ni o svojim uvjerenjima (tek pred kraj zivota novinarima)… Pol Adrian Moris je nejgovo puno ime.

Moral. Sta je moral? Ili moralna pravila? Imate neke pojedince kojima se zaista mora skinuti kapa (mora im se pokloniti), jer sta god da urade, savrseno harmonizuje sa moralom. Mi to onda zovemo vrline. Covjek sa vrlinama. Suprotno? Ah, necu sad da psujem…

Ali moral. Treba li nam? Nazalost- treba. Moral i pravila su nepisani zakoni koji nas uce kako da zivimo u grupi. Ako zivis sam na nekom nenaseljenom ostrvu, nema nikakvih problema: radi sto god hoces, krsi sve moralne principe. Niko se nece ljutiti. Ali vec dvojica…. Moralni principi stupaju na snagu, jer moja sloboda ne bi smjela ici na stetu tvoje slobode. I o tome se radi: moral je uskracivanje slobode. Ulaganje vlastite neslobode u fond drustvenih nesloboda kako bi svaki pojedinac ima nesto od relativne slobode.

Ima li danas na Planeti uopste slobodnih bica? Da, naravno: djeca i zivotinje.

I sad tu nastaje konflikt: vrijeme prolazi i vise nisi i ne mozes biti dijete, rijetko ko od nas bi zelio da bude zivotinja. I- ostaje ti samo nesloboda. Nesloboda je teska. Nervira te vozac ispred tebe jer vozi 45 gdje je dozvoljeno 50. Ti bi da ga ljutito preteknes (ono da ga isjeces), ali time rizikujes nekoliko saobracajnih prekrsaja. A saobracajni prekrsaj nije nista drugo do savremena artikulacija morala. Ko je smislio moralna pravila? Nije to od juce. To se stvaralo vijekovima, podesavalo modernim vremenima, ali, ovdje u Evropi, temelji su udareni u hriscanstvu. Islam je dosao 600-700 godina kasnije, prepisao Bibliju, pa ima slicne principe, ali ipak ima razlika. I ko je sada tu u pravu? Naravno niko. I niko i ne treba da bude u pravu. Dok ne krenu migracije… Ali moze se reci da su moralni principi modernog drustva ipak dovoljno fleksibilni da vecina ljudi danas u ovim drustvima u Evropi, moze da zivi prilicno opusteno. Tu i tamo skrenes bez zmigavca i nikome nista. Das si na slobodu. Ali ima ljudi kojima je zivot u moralnim okvirima tijesan. I oni mucenici grijese, grijese, drustvo ih kaznjava, muci, ali posto jos nije prihvaceno da nema slobodne volje, zivot tih prestupnika nije lak. Neki nesto nauce iz loseg iskustva, ali i proces ucenja nam je dat….Ima ih i koji se otimaju toliko zestoko da uspiju da se oslobode lanaca morala. Tu imamo dvije grupe ljudi: uzasno bogati i ljudi koji se napravili nesto sto se na globalnom trzistu jako cijeni. To moze da bude pjesma, ali i Nobelova nagrada za ekonomiju. Bilo kako bilo, ali ove dvije grupe imaju preduslov da se izbave iz lanaca moralnih principa. Ne kazem da to svi oni koriste, ali oni to mogu. Mi ostali to ne mozemo, pa se dovijamo na razlicite nacine, uglavnom time sto radimo manje saobracajne prekrsaje. Makar nesto!

Ovi sto imaju mogucnost oslobadjanja, uglavnom rade stvari koje podsjecaju na djecu: ne brinu o novcu, kupuju, trose kupljeno, lome, unistavaju, ne vode racuna o izgledu- jednom rjecju uzivaju u odlasku u retrogradno stanje (strucno, regrediraju) iliti jednostavno, podjetinje. Biti (ponovo) dijete maksimalisticki je cilj bogatasa kojima je moral pretijesan. Ali, ima ih kao Pafi Di koji u svojoj tek osvojenoj slobodi zalutaju u svijet zivotinja, jer slozicemo se svi: jedan vazan oblik slobode jeste postovanje vlastitih nagona. Iz ovoga se lako moze doci i do jedne od definicija covjeka: covjek je zivotinja koja ima kontrolu nad svojim nagonima. Pafi je dao sebi oduska u slobodi.

I sta cemo sad? Sta je cilj? Sta je bolje?

Imam losu vijest za vas: moralni principi su usli u nase zivote bas kao i stokholmski sindrom. Patnja i odricanje (sve djelovi vrline) ostaju duze u prijatnoj uspomeni, dok lakoca, opustenost i bezbriznost, budu brzo zaboravljeni. Odricanje u mjesecima kada smo ucili anatomiju, uzas sluzenja vojske- sve su to danas uspomene koje nas ispunjavaju pozitivnim emocijama, a raskalasan zivot, zivot bez granica, najcesce bude razlog da se poslije toga pati opterecen losom savjescu i osjecannjem besmisla. Ne znam. Nisam probao sve varijante, ali razumijem sledece: ako ste se uspjeli osloboditi morala, ne vracajte se u njega, jer cete samo patiti. Umrite slobodni.

Ovo je jedna obicna mala prica iz opusa prica „mi i oni“, opusa koji je u pocetku bio vrlo popularan na ovom blogu. Ali, ljudi su se zasitili…. U redu, razumijem ja ljude koji i dalje zive pod onim „mi“. Stalno su „mi“, ne izlaze van toga „mi“ i naravno, dojadile su im paralele i poredjenja sa „oni“. Koji „oni“, kad si ti stalno „mi“??? Ali, ja tu ne mogu nista. Ja i dalje zivim u tom rascjepu „mi“ i „oni“, on me inspirise i ja moram da pisem…

Ranije sam ove ovdje („oni“) opisao kao protestante, mirne, solidarne, odgovorne, marljive…, ma nista neobicno! Uporedite zivot na Sardiniji i zivot u Umeu, na sjeveru Svedske. Sad je februar, na Sardiniji se ili kupaju ili „samo“ trce uz more i mirisu limunove, a u Umeu?? Ujutro struzu led sa sofersajbne, pa sjedaju u zaledjeni auto sa kapom, u kaputu i u rukavicama. Krecu na posao po mraku, vracaju se sa posla u mraku, a izmedju posla i kuce, uzimaju dijete iz vrtica gdje „tete“ glume da im je stalo do njihovog djeteta. I sve vi to vidite, razumijete, ali ne stizete da procesuirate, jer stizu novi izazovi u snijegu, bljuzgavici i mraku…. Dolje na Sardiniji ili Siciliji, u sorcu sa casicom limuncela. Plasticne papcu, skoro k’o Dabro.

Sta hocu da kazem?

Tesko je na Sardiniji prihvatiti ideju da treba da radis. Da se grabis i otimas za karijeru, da se laktas, uvlacis…. za par stotina EUR-a vise. Tesko je, jer radio ne radio, tebi mirise more, mirise limun i sjedenje u stolici na suncu, vrijedi kao ….

Onaj gore u Hamburgu ili Umeu, on je prisiljen da radi kako bi sebi platio odmor dolje na Sradiniji??! Znaci on radi da bi bio to sto si ti bez rada. Sjajno.

Ali nisam htio o ovome. Htio sam o strahu. O panici.

Oni gore („oni“) su protestanti, radni… bla, bla, bla.. Sta je najvaznija dimenzija njihovog odnosa prema poslu? Odgovornost? Aha, jasta je. Strah. Strah od greske. I nije vise bitno radili se o medicinskoj sestri, doktoru ili automehanicaru. Svi ovdje „gore“ pokazuju isti panicni strah od greske. Ne znam o cemu se tu radi? Je li to rezultat nedeljne skole religije („alfa kurs“) koji je vecina protestanata prosla, i gdje ih se uci da je greska ta koja vodi ravno u pakao? Ne znam, ali ne vjerujem. Religijska, biblijska atmosfera nije vise tako jaka. Preovladava hedonizam , individualizam i „carpe diem“ ideologija. A ovo u praksi znaci: kada radim, znaci 11 mjeseci godisnje, radicu tako da ne napravim gresku, ali ne da ne bi korisnika moje usluge ostetio- ne, nego da bi 12-og mjeseca, na odmoru, mogao da se opustim. Znaci sve svoje snage oni upiru da bi na godisnjem odmoru (na Sardiniji) mogli da se opuste. Kako to postizu?

Takozvanim PM-ovima. PM- opis procedure. Znaci skola, iskustvo, nauka, kongresi, konzultacije,…. sve je to nula. Nepotrebno. Jedino sto njima treba jeste detaljan opis segmenta posla. Znaci ako si hirurg, opisano je na nekom papiricu kako radis prvi rez. I sve onda do kraja. Ti papirici su prosli sito i reseto i iza njih stoji tvoja drzava (koja te jedina moze tuziti i unistiti ti ljeto na Sardiniji). I zato ti nastojis da svaki potez unutar procedure uradis onako kako je to drzava-tuzitelj propisala. Tvoj mozak? Tvoja znanja? Sve je to nula, nista, sve se to svjesno zrtvuje zbog mira na Sardiniji. Ti cak imas neku vlastitu ideju, ali jok! Ako u PM-u pise drugacije, samo odmahnes rukom („Ma, boli me….“) i postupis prema propisu.

A mi? Mi iz zemalja gdje limun mirise? Pravilo? Ha, ha, ha: pravilo je da se ne postuje. I unutar ovog „prirodnog zakona Juga“, ja sam jos ekstremniji. Ali za to sam platio cijenu i nije mi bilo lako. Tada. Ali danas- osjecam ponos i inspiraciju da ovo napisem.

Dva povezana priznanja: bio sam skeptican prema AI platformama (npr. ChatGPT) i drugo, od sinoc sam impresioniran ovim arteficijelnim deckom (ne znam zasto ‘decko’, ali ‘ajde?).

Ono sto je stvaralo skepsu, a sto je i dalje prisutno, jeste osjecaj koji imam kada decku postavljam vise raznih pitanja, povezanih ili ne. Tada se dobija utisak da „razgovaram“ sa klasicnim streberom: neko ko je naucio sve odgovore napamet, ali nista ih ne razumije. Medjutim, sinoc sam zaista razgovarao o jednoj izdvojenoj temi i decko je uspio da postigne kod mene osjecaj da je tamo zaista jedna ziva osoba koja prati moje misli, adekvatno reaguje, odnosno jednom rjecju, razgovara.

Evo primjera.

Zapeo sam na linearnoj kombinaciji, odnosno jednom primjeru koji je naveo autor u knjizi Linear and Geometric Algebra. U primjeru je autor dao dva vektora koji ispunjavaju uslov da bi ih se moglo zvati linearnom kombinacijom. Problem je bio u tome sto je autor (Alan Macdonald) ljubazno ponovio koordinate drugog vektora, na jedan malo drugaciji nacin koji bi nama trebao da olaksa matematicku operaciju sabiranja. Na moju nevolju ispred tog pojasnjenog oblika je stavio znak jednakosti. I sad kad sam ja izracunao kombinaciju i dobio sasvim drugi rezultat nego sto pise u knjizi iza znaka jednakosti, poceo sam da se nerviram. I pitam decka koji je rezultat. On kaze isto kao i ja. Ali, zasto Alan M. ima drugaciji rezultat? I onda se decko i ja pocnemo dopisivati sve dok mu ja nisam poslao kako tacno pise u primjeru. Na to je decko reagovao: „Aaaa, sad razumijem!“ I objasnio mi da je Alan samo drugi vektor definisao na dva razlicita nacina i da taj drugi nije rezultat.

Zahvaljujuci mojoj intelektualnoj tromosti, razmjena je ukljucila nekih 4-5 poruka, ali sam zato dobio priliku da vidim kako decko prati moj nacin razmisljanja i malim potezima ga koriguje. Daleko od strebera! Steta sto se nisam usudio da razgovaramo na srpskohrvatskom, jer bi tada bilo jos ociglednije da li je „ziv“ ili nije.

Ja se za sada zadrzavam na ovom nivou „druzenja“ sa deckom, ali naslucujem, a i vidim oko sebe- mogucnosti su bezbrojne za one koji imaju volje da prosire svoje druzenje. Vidim da neko na primjer napise sa koliko para raspolaze, a bi da odleti avionom do Istanbula i da bude tamo nekoliko dana: kako, pita. Ja imam malo rezerve za ovu vrstu „intimnih“ pitanja, jer decko bi onda zasao u neki domen gdje ja i dalje zelim da imam odlucujucu rijec. Reci cete, imam i poslije dobijanja savjeta, ali – ne moja autonomnost je na neki nacin ugrozena. Jeste da ja tu „autonomnost“ gradim na internetu i jeste da je decko samo jedan koncentrat istoga, ali neka, polako. Gdje cemo stici ako iskljucimo sve greske u nasim svakodnevnim odlukama?

Povlacenjem tamnog traga po svijetloj pozadini, dobijete – slovo. Mozete vi dobiti bilo sta, ako ste vjesti kao na primjer Dimitrije Popovic, hrvatski slikar porijeklom sa Cetinja. Ali, ovdje je rijec o ciljanom pomijeranju traga kako bi ispalo slovo. To slovo moze da bude lijepo, ruzno ili – najcesce- nevazno: slovo k’o slovo. Ali ako autor uporan, k’o sto ga je Bog dao, nastavi, a i pismen je, moze da ispadne – rijec! Rezultat? Pa… ne znam. Mislim- nista. Nula. Koja je to rijec koja bi se mogla pojaviti pred vasim ocima, pa da izazove neku reakciju? Ima situacija gdje i jedna rijec moze izazvati efekat (neko vam napise „ubico“, na primjer), ali ovdje je rijec o rijeci na koju slucajno naletite u vasem svakodnevnom ritualnom iscitavanju medija… Znaci, slazemo se, nema efekta.

Ali onaj gore, pomenuti autor, nastavi, pa napise i jednu kombinaciju rijeci koje, ako tu bude nekog reda, zovemo – recenica. E tu sad moze da izbije haos. Moze da nastupi citav spektar raznih reakcija, od – naravno- ravnodusnosti do konsternacije ili odusevljenja. Medjutim, moj je utisak da ta fantasticna kombinacija slova koju zovemo recenica, izaziva kvantitativno razliciti rezultat, zavisno od poruke. I mislim da ako recenica nosi pozitivnu poruku, mi cemo je dozivjeti kvantitativno snaznije. Pazite, kvantitativno, znaci sto bi rekli izbacilo ga iz cipela. Pao sa stolice. Ostao razjapljenih usta. Ovo su vam sve opisi raznih situacija koje odslikavaju na razne nacine kvantitativno snazna stanja. Dakle ako recenica nosi neku pozitivnu, toplu poruku, nas dozivljaj je tacno onoliko kvantitativno snazan koliko ta recenica to trazi ili porucuje.

Ali ako recenica nosi negativnu poruku, nas nas mozak odmah stiti umetanjem nekog filtera tu ispred ociju kako bi recenica ostala bez svog maksimalnog rezultata. Mozak nas stiti od one snage reakcije koju ta recenica objektivno ima i sto je jos gore sto je autor htio da nam poruci. Ovu barijeru smo vjetovatno izgradili kroz zivot, jer mislili li mi ovo ili ono, ali zivot je dug i jedna neprekidna serija ovakvih informacija bi nas vjerovatno dotukla vec odmah iza puberteta. Nas narod bi rekao- otupili smo. Ocito je „biti ostar“, opasno….

Nego vi sigurno naslucujete da ja imam tu neki primjer, spremljen, primjer koji me je zapravo inspirisao? Naravno, naravno. Evo sad cu vam ga istresti, pa vi odmah mozete da testirate koliko sam ja u pravu kada pominjem evolutivne filtere i barijere.

U vrijeme kada je Lenjingrad bio izolovan (iz konteksta: Drugi svjetski rat, Njemci, opsada….), vladala je glad i majke su ubijale mladju djecu da bi njima nahranile stariju.

A?

Ostavljam vas sad u miru da razmislite o ovoj recenici.

Ali, neka ne traje predugo: okrenite se sto prije prema vama najmilijima, nakratko zatvorite oci i nastavite zivot prepun problema, sad malo ojacani ljubavlju onih na koje ste pomislili.