Boze, sto su nas lagali kroz ovo (ono) nase skolovanje??! Izmedju ostalog, bila je i jedna simpaticna pricica o nekom Sizifu, koja je trebala da posluzi kao podloga (‘bekgraund’) za jednu vrlo mocnu uzrecicu („Sizifov posao“). Mislim, kad uzrecica dobije tako ambicioznu ulogu i mjesto u nasem dnevnom govoru, uzrecica koju razumije cak i danasnja „z“ generacija (to je ova generacija ekstremnih individualista koji imaju pravo da vec od vrtica biraju sta ce uciti/znati, a sta nece), onda bi valjda i ‘prica’ iz pozadine, morala biti makar – tacna.

Elem, originalna prica o Sizifu, kaze da je on bio neki muceni Grk kojeg su bogovi kaznili tako sto su ga tjerali da gura neku loptu/kamen oblika kugle, uzbrdo, a onda kad bi dosao do vrha, lopta bi otisla nazad… I onda on, sta ce, ponovo… I tako valjda godinama? Cijeli zivot? A zapravo! Nas vrli Sizif, lopte nije ni vidio! Ne, on je dobio od bogova kucu. Kucu je on morao da pazi, cuva, njeguje. A kad je shvatio kakav je to posao, bilo je jasno i njemu i njegovima (samo ne piscu price o Sizifu), da on mucenik, do lopte nikada nece ni doci. E da mu je jadu, malo da se poigra loptom. Jok, ne moze. Kuca je na prvom mjestu. E, zato je pravilna intepretacija mita o Sizifu da je on dobio kucu koju mora odrzavati…

I ja sam dobio od skandinavskih bogova (posredstvom plate), kucu. Tako sam upoznao Sizifa. Zblizio se sa cov’ekom. Razumijem ga. Nekada davno, postojala je podjela na kuce u hladnim geografskim sirinama i kuce u toplim. Eee, nema to vise: nafta, CO2 u vazduhu, Kinezi, Indija, Amerikanci i Poljaci, pobrinuli su se da se ova granica izbrise. Ljetna kuca je morala da kosi travu i „bije“ se sa insektima, a zimska da sklanja snijeg (i mijenja vodovodne cijevi, ako zaborave da iskljuce vodu, pa sve pukne, prsne). Sada su te granice postale, maglovite, nejasne, pa i mi (vlasnici ljetnih kuca) i oni (zimski) imamo slicne izazove. Ali, da se ja drzim nas, ljetnih… Bolje se razumijemo.

Trava, korov, paukovi, skakavci, zohari, mravi i – ako ima „zivog“ u blizini- njihova velicanstva- obadi. Kad imas kucu i kad dobijes ulogu Sizifa, shvatis brzo da mi, slozena bica, moramo da priznamo poraz i da se sklonimo pred najezdom tzv. jednostavnih, primitivnih organizama. Korov. Imate jednu leju gdje je prvo zemlja, pa plasticni pokrov, pa pijesak. Bijeli pijesak, da izgleda lijepo. E, ali korov moze da se hrani tako sto ispreplete svoje guste korijenske niti za – plastiku?! I sta radi tamo? Vadi valjda nekako azot iz slozenih PVC molekula? Ne znam, ali – uziva. Iscupati ga ne mozes, a sjeci ga – ne pomaze. Hemija? Vidjecemo iduce godine. O cemu se ovdje radi? Mi (cuj, „mi“, ja??) slozeni, napredni organizmi, mi nemamo sanse u evolutivnom ratu sa jednostavnim, primitivnim. Mi trebamo oplodnju, hranu i – zabavu. Primitivni? Jok: samo oplodnju i hranu. Na zabavi su nas isjekli. Zabava, ok, to je sirok pojam. Mi trebamo sredinu, cistocu, vazduh bez cestica, slobodno vrijeme, umjetnost, tehnologiju, struju, mobilni… Korov? Pauk? Nista od toga. Samo azot. Ali obad me tek inspirise i fascinira. To je jedan insekt koji leti, duguljast, 8 mm, tvrd. On vas napadne kad ste oznojani. Vi njegovo spustanje osjetite (on to ne krije kao komarac). Odmah iza spustanja pocinje bol koji vas tjera da momentalno zaboravite sve sto radite i da pocnete da se trzate kao krava. Neko kaze- gicate se. Ono sto fascinira jeste da obadu nista ne smeta ako bude otkriven. Ako (vi) imate srece da vam je ispred, na dohvat ruke, on ce mirno da vas sise dok se vi spremate da ga udarite. Na ledjima ste u mnogo tezoj situaciji! Sta ga karakterise? Ima samodestruktivne ideje. Svejedno mu je hocete li ubiti ili ne: on vas sise, dok ne umre. Njegova jedina „karta“ je sto se vi ne usudjujete da vlastito tijelo odalamite pljuskom koja bi mogla ubiti obada. Pa vi, onako, ni tamo, ni ovamo- pljas. A on nista. Respekt.

Znate li gdje kuca „puca“? Na vratima.

Kuca, pucanje, vrata.

Nova kuca mora da pokaze pukotine. Ne znam ni zasto je krece prije predaje u upotrebu, ako se zna da ce u narednih godinu, dvije pucati po svim savovima? Puca, slijeze se. Teska je, a teren ispod se povlaci i onda zidovi pucaju. Nije to nista ni strasno ni opasno. Nije ni zemljotres, ni podzemne vode, a ni korjen neke sekvoje koja podize temelje. I onda kada teren i kuca nadju ravotezu, sve se smiri. E tog dana je treba prekreciti. Ima nekih perfekcionista koji kazu da se tada duz pukotine mora jos malo zasijeci („skalperom“??!), pa onda pukotinu popuniti silikonom, pa tek onda, okreciti. Usput, kazu, skalpel je hirurski instrument, a skalpera ima svugde, po kucama, radionicama. Razlika? prvi ne rdja?!!

E, sad kad ste sve ovo fino razumjeli i prihvatili, zaboravite. Jer ovdje se ne radi o pucanju maltera, vec o pucanju kuce kao ideje.

Nova kuca, sve novo i mirise, sve – zacudo! – funkcionise i nemate nista sto mora jos malo da se popravi. Pocinjete zivot u kuci. Puni iscekivanja…

Ali, gdje ideja kuce puca? Na vratima.

Kuce su velike, promaja (propuh) svuda, a onda jos i ove ekstremne vremenske neprilike. Vjetrovi duvaju, promaja, vrata otvorena i pocinje… Slam! Bang! Udaraju vrata, zidovi se tresu. Neprijatno. Kao kad staviti sladoled u usta: dugo ste ga cekali, mastali o njemu, poslednjih dana i skupo platili, a onda – zubi trnu. Nevjerovatno kako se obicni, prosti, svakodnevni fenomeni mijenjaju u zavisnosti od pitanja vlasnistva. Kad ste ispod suncobrana, jedva cekate da malo dune: uuu, sto prija. E, ali ako je suncobran vas, skupo placen, sa strahom i anksioznoscu prolazite kroz svaki nalet vjetra: hoce li ga okrenuti naopako, slomiti ona rebra i hepege? Isto je i sa malo promaje kad je napolju 42. E, ali ako vasa vrata zveknu pa se staklo zatrese, nije vam vise do rashladjenja.

Zatvori vrata. Ova jednostvana naredba postaje slogan koji obiljezava svaki dan, svaki sad boravka u novoj kuci. Jednostavma? Izgleda da je to sve samo ne – jednostavno.

Zasto je tako tesko zatvoriti vrata? Pazite, sada ne govorim o volji da se zatvore, o koncentrisanosti da se pravovremeno zatvore. Ne, govorim o tehnici zatvaranja vrata. Nevjerovatno je koliko ljudi ima ovaj problem! To je negdje u ravni frekfencije nepismenosti. Ipak, mislim da ima vise ljudi koji ne znaju zatvoriti vrata nego sto ima nepismenih….

Dovoljno je prvi put otvoriti /zatvoriti vrata, pa da iskusna ruka, ruka koja hoce da razumije, osjeti gdje su vrata: jesu li sa vase strane konkavna ili konveksna. Vrata se najcesce krive. Sta da se radi: nismo svi ni aristokrate, ni novobogatasi, pa da ugradjujemo vrata od punog drveta. E ta je lako zatvoriti: jednim prstom, ona sama traze svojom tezinom mjesto za sebe u zlijebovima dovratka, stoka vrata. Ne, nasa su od iverice, pa se krive. A krive se ili od nas ili ka nama (pa su ili konveksna ili konkavna). I onda kad ih osjetite, recimo, konveksna vrata, krive se tako da im trbuh ide naprijed, kad ih zatvaramo (i otvaramo) moramo u trenutku priljubljivanja uz stok, moramo u tacno odmjerenom trenutku dodati malo sile (na sebe). Taj trenutak se lako odredi – samo treba u tom momentu, sjetiti ga se. Isto je i sa otvaranjem: ne moze se samo otvoriti, vec se mora prvo privuci, na sebe, pa otvoriti. Ako samo otvorite, vrata koja su svojom zakrivljenoscu vec napustima svoj stok ili su na putu da ga napuste, ona ce vam orgovoriti onim neprijatnim zvukom lomljenja, skljocanja, metala na metal. Isto je i sa zatvaranjem: „samo“ ih zatvorite (bez dodatne sile priljubljivanja), na prvi novi nalet promaje, otvorice se. A onda je novi „bang“ samo pitanje trenutka…

Sacuvajte kucu. Zatvarajte vrata. Mislite na vrata dok ih zatvarate. Jednostavno?

A, moram, nema mnogo izbora. Poslije 14 voznji jugom Svedske, Njemackom od Rostoka, pa dalje ka Pasau, Austrijom u raznim snitovima (becki, salzburski, lincski, insbrukovski), pa ili Italijom ili Hrvatskom, dosao je red na – Poljsku. Cetrnaest voznji i samo nekoliko ostecenja auta – bukalno samo pri parkiranju. I sad idemo, poslednji put, pa Poljskom.

Svedski dio? Zanemarljiv. Manje od sata, do Nineshamna. Pa na poljski feribot. Cist, ne bas najnoviji, ali cist. Ne smrdi. Putnici? Kao rukom probrani: sve evolutivno nezavrsene glave, grubih crta, grubih manira, grube estetike: trenerka, papuce (ali nekako mi ljepse nego „razvijeni“ Germani u sandalama i ili gore, papucama, ali bijelim carapama – da ne kliza). Danski trajekti vas iskrcaju prije 7, pa ste u Berlinu oko 9, a u Minhenu prije rucka. E, ova se tek pocinje vrtiti u uskom kanalu Gdanjska Vltavom pa vas puste tek u podne. E, ali Poljaci ce vam sve nadokanditi: moze da se vozi 140 km/h 90% puta, a put – autoput. Bravo Poljaci! I dzabe- nema naplate?! Onda Cesi. Vecim dijelom kao do Bune (od Mostara): pretices, kad mozes. Uzas. I kad udejte u Austriju i odete da kupite prokletu vinjetu, ona vas pita: za Austriju ili za Cesku? Super- prosli smo i Cesku bez placanja. A onda AI Austrija. Svakih 150 m nadvoznjak sa kemarama, nelogicne promjene rezima voznje (cas 80, cas 100,cas 130 km/H) a kamere sve registruju. Tacno vidim kako se druga najmocnija privreda Evrope igra sa vama: kamera za kamerom, tablice i sve vide: prate vas, nadziru, mjere. I pisu kazne. Ima i novi znak! Za kamione lakse od 7,5 t vazi 80 km/h od „v 22 – 5“. Sad ti vidi sta ovo znaci. A ja sam registrovan kao kamion, pa moj indikator na pokazivacu brzine, odmah skoci na“80″ cim dodje ovaj znak. I ja kao budala, desno, pa polako, a ostali svi po starom: 130km/h. Uzasno frustrirajuce, iako naslucujem da se zabrana odnosi samo na noc… . Primjetite jednu od mana Hajluksa (Toyota Hilux).

Ali Austrija se prodje. Pa ako i dodju kazne, bice to ‘bara-bara’ sa besplatnom voznjom istokom Evrope. Slovenija. Nova vinjeta. Uzasna guzva, soferi, samo jedan Slovenac radi, pa ako vam se zuri… I cim napustite Sentilj i prodjete Maribor, zastoj. Rade, kolone, spora voznja tunelima. Dvije trake, a gubi se lijeva. Ja imam obicaj rano preci desno i tamo se nervirati, ali u lijevoj taci ispred mene neki idiot koji ima „rupu“ ispred, za najmanje 3 vozila. Vozi sporo,a jos ne daje zmigavac. Ja se nerviram, gestikulisem i tjeram ga da ide. Konacno on udje desno, a ja i jedan Porse Kajen ispred mene nastavimo lijevo. Zadnji metri. Tezak kamio, Skania mi kazemo, sleper, malo zakoci i pusti nas obojicu. Porse, pa ja, pa Skanija. Svi srecni idemo u tunel….

Nije neka brzina, ogranicenje 80. Odjednom vidim, Porse staje, pa kocim zestoko i krajnjim naporom uspijem da ga ne udarim. Pogledam odzada, a maska Skanija slepera, sve veca i veca i znam… Snazan udarac. Mislio sam da je ‘viples’ vrata samo izmisljena trauma za neradnike i ljenivce, ali i pored moje pripreme (dvije sekunde sam znao da ce doci udarac), osjetih snazan bol u vratu. E da je ovo bila sva moja nevolja…. Otkotrljamo se nas dvojica polako iz tunela i sa „sva cetiri“ parkiramo. Da ne duzim, iza kamiona je bio lancani sudar od 4-5 vozila iako niko nije pipnuo kamio odzada. Moja kuka mu je probila „kiler“ (hladnjak) i kao trudnici sva je voda otekla. Tako je to kad se zaj… sa Hajluksom!

Tu smo prestajali 4-5 sati (do odredista sam imao jos manje od 3??!!), odvratna, bezobzirna slovenacka policija je odmah sve one koji su udarili onoga ispred, kaznila sa 100 EUR, a tih 4-5 sati su se izvivljavali sa zapisnicima. Momak koji me je udario, neko bosansko dijete, radi za hrvatsku firmu, dobio sina sinoc- ide kuci…Tih istih 4-5 sati kasnije sam ja dosao kuci. Zadnjih 30 km su mi svi nesto gestikulirali iz auta koja su me prolazila i ja sam se zabrinuo da mi se tovarni dio otvorio, a stvari pocele ispadati napolje. Nije. Nego je, prvo kutija sa lampama desnog zmigavca visila, a onda i otpala. A vrata tovarnog prostora ne mogu otvoriti ni danas (3 dana kasnije)! Evo jos malo razloga za frustracije: Hajluks je kupljen iskljucivo da bi zadovoljio moje potrebe kao amatera farmera kojemu za kucu trebaju lezaljke, suncobran, lopata. Placam porez da ne mozete vjerovati koliki, palacam cesto skupi dizel, palacam, osiguranje, a ne mogu ni da ga koristim, a ni da izvadim iz njega stvari koje smo selili u njemu????! Mislim…

Cak mi se ni osiguranje ne javlja, jer je i njima komplikovano…

Poljskom, opet? Ma nikad, nikuda. Avionom? Sta cu moram, ali probacu pod mojim uslovima.

Plivanje ima mnogo dimenzija. Kazu, plivas, razmrdavas zglobove, potjeras malo srce u ubrzani ritam, misici ce mozda dobiti neku novu vlat…

Odmah da razjasnimo jednu stvar. Ovo sa misicima. Nemojte se zavaravati! U misicnoj masi tijela, bas kao i u svakom drugom specijalizovanom tkivu (krv, nervno tkivo…) ima ograniceni broj maticnih celija. Dok smo bili mladi, svaki stres prema tijelu i posebno, prema odredjenom tkivu, provocirao je pojacani odgovor angazovanog tkiva. Mladic koji dize tegove, izlaze svoje misice povecanom radu i time angazuje maticne celije misica da se probude i proizvedu nove i nove misicne celije (vlati, vlakna, fibrile). Ono sto okolina primjecuje jeste povecana misicna masa, tj. ‘nabildovan’ momak. E, ali sa godinama broj maticnih celija opada i sve ograniceniji i ograniceniji broj, ne moze vise na isti nacin odgovoriti na stres, bez obzira koliko vi provocirali… Znaci vi se napnite koliko god ostatak tijela podnese, ali rezultat nece biti uvecani volumen angazovanih misica. Nazalost, isto je i sa nervnim tkivom. Ne moze da se sjetite poslije 50-e godine, pa udri po kvantnoj mehanici sve ocekujuci da ces bii pametniji. Jok. Samo, umorniji. I tako je sa svakim tkivom. Samo kontinuitet pomaze; pauza, pa udri? Nista. I zato, plivanjem poslije 60-e, rasturate to malo misica sto imate, ode i nesto sala, ali nema novih misica. Zao mi je.

Znaci plivas ti u 66. godini. Nista od nove misicne mase. Dobro, ta dimenzija manje. Ali na svakih sat vremena neprekidne angazovanosti, ode 700 kalorija. Nije to malo! To su dva parceta cokoladne torte od po 100 grama. Znaci, srce kuca brzo, krv struji sudovima brze, trombovi, ateromi nemaju sanse da se formiraju, zglobovi meksaju, misici se odrzavaju, a salo se topi. Multidimenzijalno, zar ne? Da, ali ima jos jedna dimanzija, vaznija nego sve ove pobrojane zajedno.

Osjecaj da se boris za svoj zivot. Osjecaj da svakom novom epizodom plivanja, vratis bioloski casovnih, nekoliko mjeseci unazad. Ili pogledajte to ovako: izadjes van kuce – stres. U prodavnici hoce da ti uzmu pare. Osjecaj nepravde i tesko stisljivog bijesa. Sjedite u fotelji „cijeli dan“: vase tijelo je gurnuto za par metara blize grobu. Jedete? Uh, trpate, slazete, muka vam je, podrigujete… a tijelo pati, li pati. Gledate TV? Opet lezite ili sjedite, a sa ekrana vam kazu da ce vas kredit kostati trecinu zarade. Osjecate kako zivotni sok curi iz vaseg tijela. Mediteranske zemlje imaju svaki dan 50 stepeni, pozari svuda, erkondisni rade pod punom parom, bas kao i brojac skupe struje. Sve, ali sve van bazena je protiv vas!! A kad izadjete iz bazena poslije treninga, em ste pocistili krvne sudove, em su vam zglobovi elasticni, em je krvni pritisak u ravnotezi, em 700 kalorija secera i masti je isparilo…. Jasno je kao dan, voda je jedina sredina koja brine o vama!

Da, da meni jos odzvanja u usima.

Pucanj, znaci signal, znak. Znak za pocetak … trke, lova… Ovdje je u pitanju lov. Lov na ljude, na onu veliku grupu koja svjesno ili nesvjesno zadje u … dzunglu? Ne, u prodavnicu. Obicno u lovu imaju neka pravila. Prvo ima – lovostaj. Ovdje nema. Ovdje, makar u Svedskoj vlasti definisu koliko se smije ubiti vukova, medvjeda, risova, jelenova. Znaju ih sve do jednog, u glavu. U papak. O nama niko ne vodi racuna. Putin je poveo jedno tuzno, nesrecno, opasno, tragicno kolo i sad smo svi u panici. Mediji skloni Zapadu, neukusno (takodje u panici!) pisu stalno o skorom njegovom kraju i porazu, ali iza svake takve „vijesti“ nazire se strah od neznanja koliko zapravo ima snage u toj mracnoj i bolesnoj drzavi?? Sankcije, oruzje za Ukrajinu, podrska, tapsanje po Zelenskom, strah u ocima Putina, Putin – dvojnik, ubijeni generali… nista! Strah je kod nas, ako ne veci nego u Rusiji, onda makar isti. Razlika je samo u tome sto Rusi pojma nemaju sta se dogadja, dok ovamo, na nasoj strani, svaki pojedinac ima osjecaj da je upravo shvatio sve tajne geopolitickih kretanja. A kad taj pojedinac „shvati“ i kad ga zahvati (opravdani) strah, reaguje u panici, refleksno – povecanjem cijena za ono sto on, muzenik ima za trziste. Srecom (?) nemamo svi produkte za trziste, ali zato ostajemo potpuno ogoljeni i izlozeni odstrelu.

Ja sam bio u Beogradu 1993., sa malim tek rodjenim djetetom. Znam sta znaci hiperinflacija i gubitak vrijednosti novca u roku od 24 casa. Znam sta znaci dobiti platu u milijardama, a moc da kupis samo novine (Vreme). Naravno bilo je i tada armija ljudi koja je ekonomski pobijena i udavljena, ali kao drustvo, imali smo ipak makar jedno sidro, pa ko je imao mogucnosti da se veze za njega, prezivio je. To sidro se zvalo DM ili njemacka marka. Ko je imao prelijepu Klaru Suman (100 DM) mogao je daleko dogurati. Danas, ovdje na Zapadu, nema nikakvo sidro. Samo jedna distopijska scena koja podsjeca na film Knjiga o Eliju (D. Vasington): svuda okolo male grupice naoruzanih, ali i ocajnih bandita koji bi da vas opljackaju, ubiju ili – pojedu. Banka i njene kamate, prodavnica sa cijenama hrane, pumpe i benzin, energija, struja, usluge, putovanja, hotel, plaza i lezaljka… Kad izadjem na ulicu, osjecam se kao neko ko ima povez preko ociju, pa te zavrte i puste, a onda sa svih strana pljuste udarci po glavi.

Gdje izmucena dusa moze da nadje makar malo „radosti“? Uvece, kad lov malo popusti, mada i struja i kamate i dalje rade na vasem propadanju, sjednete ispred TV i gledate vijesti. Novinari ce se pobrinuti da vam bude dobro, jer ce vam servirati samo uzas. Svaka nova vijest gora od prethodne, a vama nekako milo, jer evo ima ih dosta kojima je teze nego vama. Zanimljivo u sta se sreca pretvorila: bolje mi je nego u Kabulu?!!

Mi iz komunistickih zemalja, ukljucujuci tu i Svedsku, malkice smo zavidili „amerikancima“ jer mogu da planiraju svoja primanja i uticu na porez. Mi ne mozemo: mala kriza i svi dizu (opstina, regija, drzava). A „amerikanac“ fino, sebi zacrta strategiju zdravog zivota, pa pazi sta jede, sta pije, sta udise, trenira… I kad vidi da to dobro ide (znaci nije ni genetika losa!), moze malo da prigusi uplate u privatno, zdravtstveno osiguranje: ocito nece se mnogo tu trositi. A ja ne mogu! Moj procenat je uvijek isti…

E sad kad idem u penziju, imam sansu da sve ovo vratim na pravo mjesto.

Kako?

Pa fino. U Hrvatskoj se moze zivjeti kao Hrvat u penziji sa penzijom iz inozemstva. Ili kao stranac sa kucom za ljetovanje u Hrvatskoj. Gdje je kvaka?

Pa u zdravlju. Tamo gdje zivis, tamo placas porez. Kao Hrvat sa inozemnom penzijom, zivim sjajno u Hrvatskoj, ali – kad zatreba lijecim se u Hrvatskoj. U Svedskoj samo da prezivim, dok me ne spakuju nazad. Kao gost u Hrvatskoj, a Svedjanin, mogu teoretski ocekivati i da me Svedska preveze avionom nazad u Svedsku na lijecenje: besplatno. Znaci dilema je da li se lijeciti u Hrvatskoj ili u Svedskoj? Zamislite Njemca u Svedskoj. Ili Francuza, Spanca… Svi oni imaju luksuz da zapravo nemaju ovu dilemu, pa biraju prebivaliste (zemlja kojoj placas porez) prema cistoj ekonomskoj racunici.

A, ali meni je ostalo da kao „amerikanac“ rezonujem: ako izgleda da meni ne treba nesto veli zdravstvene zastite, sto bi ja placao Svedjanima porez? Sitne stvari mogu valjda i u Hrvatskoj da se rijese? Zubi su ionako jednako skupi (jer ne pomaze placanje poreza?!).

A kako je „ono drugo“ sto ide uz, paralalno sa zdravstvenom uslugom?

E, tu sam ja hendikepiran!

Jeste u Hrvatskoj, sjedimo svi zajedno, nas 10-15 u cekaonici, gledamo se sa mrznjom, a doktori prolaze u klompama, zabrinuti, zamisljeni, ljuti. Ne vide nas. Cekamo. Vrata se otvore, ali nista. Pa opet cekamo. Namjestaj u cekaonici jugoslavenski, bas kao i plakati po zidovima: „Nisam pitao, nisam, cuo, najcesci uzrok nesrece“. A kad te natmurena sestra prozove, najradije bi – otisao kuci.

U Svedskoj se u cekaonici upises u postavljeni automat da oni unutra znaju da si tu. Platis tu odmah na terminalu ili trazis da ti posalju racun (simbolicna suma, koja je manje od 5% prosjecne usluge, kako je ovdasnji ekonomi cijene. Tih 18 EUR platis i kad ces na magnetnu kameru i na operaciju ugradnje proteze kuka i na lijecenje citostaticima). Oni te prozovu, u tacno zakazano vrijeme … e tu pocinju moji problemi! Bio sam vise od 20 godina na toj strani. Znam kako disu, sta govore, kako glume, kako se kriju (kad ne znaju), znam da te mnogo ne cuju (usput, u ovdasnjoj lokalnoj novini, ima jedna stalna rubrika, gdje citaoci mogu poslati pohvalu kratkim komentarom bilo kome u gradu: za doktore, najcesci kompliment je: „Hvala sto si me slusao“???!!). Tako da kad se ova pojavi u cekaonici, pa se kezi, pa je pateticno ljubazna… znamo se. Pa u ordinaciji, doktor se predstavlja, predstavlja sve prisutne, samo sto mi diplomu ne pokazuje, a onda ide serija nepotrebnih pitanja, koja ide u nedogled, bez obzira koje ja odgovore dam…. slusa?

I tako, ocito za mene nema rjesenja. Zapravo, najbolje bi bilo, postati Hrvat (znaci zivjeti u Hrvatskoj od svedske penzije, krpiti male stvari po tijelu, a kad dodju ozbiljne, povuci se jos dublje u svoju kucu i provesti lijepo te poslednje dane. Jer znate sta tvrde doktori palijativne medicine?

Svaki bolesnik od raka, morao bi biti pusten na miru poslednja tri mjeseca zivota. E sad sam ja u prednosti! Kad dobijem dijagnozu, nadjem fino pouzdan izvor informacije sa prognozom, pa ako je manje od 3 mjeseca, zakljucam vrata, pustim Belinija i citam ponovo najljepse knjige koje sam kroz zivot citao.

Mediji se pitaju (dosadno im) ko je izasao kao pobjednik, Putin ili onaj prodavac hrenovki?Zapravo bi jedino ispravno pitanje trebalo biti, ko je veci psihopata? Ali, koga mediji pitaju? Nas, glasace? Da. Nazalost. Znaci mediji (s pravom) racunaju da je vecina u glasackom tijelu za ovu dvojicu kriminalaca, samo eto, ne znaju za koga malo vise.

Uvijek me je mucio ovaj socioloski fenomen: skladna igra vlasti i naroda u kojoj vlast bezobzirno jase narod. I kad se kaze ‘bezobzirno’, onda zaista mislim bukvalno: i ne skida se, i ne hrani, i ne napaja, i udara u bokove i siba i laze i ponizava…. Zamislite jednu staru, mrsavu (rebra) ragu kojoj podrhtavaju noge, a na njoj debeli kicerski obuceni jahac. Pusi tompus. Fenomen ne bi bio to sto jeste da nema najvazniju dimenziju: beskrajno. Ej, beskrajno iako je svaki minut tezak, iako narod zna (zna???) da ce sutra biti opet isto?! Da, zna, sjeca se od juce, ali ne ‘zna’, u smislu razumije. Jer da razumije, malo bi se nakrivili, ovaj bi pao i onda … zna se.

Pogledajte mapu Evrope. Ako fenomen prikazemo crnom bojom, lako je razumjeti da se intenzitet crne boje pojacava kako se ide na istok. E sad uzmite kao arheolozi, pa metlicom sklonite crnu boju i sta cete naci? Istu semu, ali sada sa crvenom bojom: ovo jahanje naroda prati mustru istorije komunizma u Evropi. Od bivse Istocne Njemacke, preko Poljske i Balkana do Sovjetskog saveza. I ovdje nema sta bog zna da se razumije. Komunizam, jedna perfidna vulgarna prevara ljudi u kojoj se elita odrzava na vlasti drasticnim ogranicenjem pristupu informacija i strahom. Uz menje ili vise kulta licnosti. Za nas, Ruse, Ukrajince,… – dovoljno. Ubijeni u pojam, paralisani strahom, odavno smo odbacili ideju da sami nesto mozemo da promjenimo: cekamo sudbinu i mozda malo srece (A. Markovic, Djindjic).

Ali, Italija, Amerika? Kako objasniti Berluskonija i Trampa?

Kazu, populizam. Jeste, tacno je: populizam jeste instrument, ali ostaje pitanje, zasto radi? Zasto uspijeva? Zasto ne radi u Danskoj ili Svedskoj? Radio bi! A vidimo da malkice i radi, boga mi.

Drustvo u stresu. Drustvo moze da bude sastavljeno (Danska) od vrlo emancipovanih glasaca. Da se razumijemo, nema drustva gdje su sve samo „pametni“ – od kada je to Gaus shvatio! Ali ima drustava gdje je trbuh uzak i pomaknut u lijevo (haj’ nek’ je nesto pozitivno kad se ide na lijevo!). Svedska recimo i dan danas zabranjuje svojim ljudima da kupe flasu viskija nedeljom. Ja, ne smatra ih jos uvijek dovoljno „pametnim“. Cuva ih (narano i puni svoju kasu, ali ipak…). Ali kada jedno drustvo gurnete u stres (citaj: poremete se finansije i ljudi osjete manjak para), onda se kod ljudi izgube slozenije funkcije (citanje, razmisljanje, poredjenje, logika), a isplivaju samo primitivne (borba za zivot). Kada ste obuzeti strahom trazite vodju, prija vam kada cujete da ce vas on izvesti iz krize i – pratite ga. Slijepo. On se penje na vas i fenomen jahanja, pocinje. Dokle? E, to zavisi od ekonomske snage drustva u trenutku kada je nastupila kriza: jadi? E onda nema silaska sa vas. Snazna drzava? Pa, i ja bi da sam vodja uspio jer masinerija sama nadje put izlaska iz krize. Zato bi ja tada morao da sjasim.

Pratim svedske medije. Dvije teme su me posebno zaintrigirale i rekoh, hajde da ih prevedem na srpskohrvatski…

Norme ili etika? Zanimljivija mi je tema Norme, pa cu nju ostaviti za poslije.

Etika? Novinarska etika. Nekakva na brzinu sklepana podmorica (skoro pa rucni rad, amaterska, iz garaze…) sa 5 bogatih ljudi (platili 250 000 EUR samo da udju?!) hoce da kolabira. Bukvalno. Dolje na toj dubini je pritisak na kvadratnom .. bilo cemu, oko 300 puta veci nego na povrsini. Naravno, sto je povrsina na koju pritisak djeluje manja, to je efekat veci (nije isto ako na vasem novom parketu stoji slon, ili zena u stiklama). To se zove implozija (za razliku od eksplozije, kada se parcad udaljevaju). Ali nije rijec o fizickim detaljima (ovaj dio je pisan kad su oni imali kiseonika za jos 24 sata); rijec je o poredjenju sudbine umiranja 5 bogatih ljudi i c. 600 emigranata negdje na Mediteranu. E ovo muci normalne, stabilne novinare: zasto pisati toliko (iz minute u minut) o petorici, a ne o 600? Ima li ovdje uopste dileme? A posebno, morale dileme? Ona petorica su poznati (nekome, meni nisu) i bogati. Pa su plaili nesto o cemu mi mozemo samo da sanjamo – samo da bi usli unutra. Pa tu su jos i otac i sin…. Iz Libije? Pakistan? Krece 800 ljudi, cija nam imena definitivno nista ne znace. Platili su neku sumu, koja nije bas nemoguca: ne kazem, nije ni mala, ali u poredjenju sa cetvrt miliona EUR… I mozda najvaznije: inflacija! Isto se dogadja svakog mjeseca! Ne moze biti vijest nesto sto se ponavlja, bez obzira koliko tragicno bilo; vijest je ono sto se dogadja jednom za zivota. A sad porediti zivot nekog momka iz Somalije i zivot sina pakistanskog milionera, nema smisla: oboje imaju svoj zivot koji bi trebao biti „svetinja“, nesto sto se cuva. Ali i njegov i njegov.

Sta hocu da kazem? Mogu ljudi da , s pravom kritikuju ovu neravnotezu u novinarskom izvjestavanju, koliko vole, ali – dzaba! Mi, ja, svi- uvijek cemo se radije pridruziti izvjestaju koji unosi malo vise privatnosti nego sto samo broj znaci. Kvalitet protiv kvantiteta. Zvuci kao dijalekticki materijalizam? Pu, pu, pu, daleko mu lijepa kuca bila!

Normer.

Direktni povod. Neka zena, debela, ruznjikava, teotvirana, izbodena pirsninogom…, kaze da se bolje osjeca na internetu nego u realnom zivotu. Na internetu, ona moze da emituje proizvode svog mozga neopterecena komentarima konzumenata o njenom izgledu. Kad izadje na ulicu i kaze nesto jednako pametno kao iz svoje sobe na internetu, niko je nece shvatiti pretjerano ozbiljno, jer ce je svi prvo – pogledati. I to je za nas dilema (za nju nema dileme: ode u mrak svoje sobe, sjedne za kompjuter i – krene): da li cemo gledati, ali zanemariti, zatvoriti oci da ne vidimo ili- sta? S. Houkins. Fizicar koji je sjedio u kolicima i komunicirao preko zvucnika- tesko da bi se neko zaljubio u njega, ali-svi su ga slusali, otvorenih usta. Da, da, jedan je Stefen, a ovih kao nasa „debela, ruznjikava…“, ima bezbroj. Ali, zar ne bi trebao biti isti ulazni kriterij: da cujemo sta kaze? Bi, ali nije! I opet ta iritirajuca kolizija izmedju onoga sto bi trebalo i onoga sto se desava. Demokratija? Vecina? Je li vecina uvijek bolje rjesenje? Vecina se ponasa odvratno prema „debeloj, ruznoj…“, a manjina bi da je prvo poslusa. Ali zar nije vecina- jos od anticke Grcke, zakon? Nemam odgovor (za vas – svoj, znam).

U svom poslednjem tekstu B. Dezulovic na samom kraju pise: „Hrvatska tako još uvijek lovi korak s ostalim članicama Europske unije i državama srednjoistočne Europe, ali – da ne budemo sasvim nepravedni prema HDZ-u i Andreju Plenkoviću – one nisu živjele pod komunističkim režimom Josipa Broza, niti su izgubile cijelu drugu polovicu dvadesetog stoljeća“. Procitacete sigurno, jer ko ovo cita, cita i Dezulovica.

Ali ovom recenicom je Dezulovic otisao predaleko. Mislim, ako je cilj bio da nastavi sa ironijom kojom inace odise cijeli tekst (a i opus)…. ? Ne znam je li htio i u ovoj recenici biti ironican. Volio bih da nije.

Jer u ovako skrojenom komentaru, nema mjesta ni trunki ironije. Naprotiv, recenica je cista, suva istina. U tom tekstu, Boris se ruga trenutnim vlastima Hrvatske sto svoje neuspjehe stalno kriju i opravdavaju nekakvim, sad vec historijskim periodima, a ne recimo manjkavostima iz prethodnog, svog mandata. Greska! Ili, neprecizno.

Da sam ja aktuelni premijer neke od drzavica nastalih raspadom Jugoslavije, svoje bih (neminovno) lose ekonomske uspjehe objasnio rijecima da bolje i ne moze biti, jer vi (gradjani) birate samo pogresne ljude. Svaki covjek prema svojim intelektualnim mogucnostima mora da rezonuje o potencijalnom glasackom kandidatu. Mora da razumije sta ovaj govori, sta je istina, sta populizam, sta laz. Tome glasacu je prve savjete dao otac prolazeci kroz isti mentalni proces. Njih dvojica ce kroz zivot imati mnogo vece sanse da odaberu pravilno nego sto su imali Jugoslaveni u vrijeme Tita. Tito je djelovao kroz snagu kulta, straha i manjka informacija. Mislim – moze li gore?? Jugoslavenski biraci (roditelji danasnjih srpskih, hrvatskih…) su bili uskraceni za trening politickog razmisljanja. Shvatili su na kraju samo jednu stvar: politika i politicari, daleko im lijepa kuca. I tako je pao duboki teski mrak na politicko bice nasih ljudi. Kazem, na politicko bice, znaci na onaj dio njihove socijalne inteligencije kojim bi trebali da donose mudre politicke odluke. Kao kad vam otkinu ruku i bace vas u vodu. Necete potonuti, ali taj stil, tesko da bi se mogao zvati kraulom. I rezultat bi se brzo vidio. Cetvrta generacija ljudi nailazi poslije tzv. Narodnooslobodilacke borbe (NOB-a). Prethodne tri, nista ne razumiju: ni izvor informacija, ni suocavanje sa informacijama, ni istorijske okolnosti, ni ekonomske parametre. Cuju samo krupne, „jake“ rijeci kao sto su neprijatelj, krv, zlocinac, rat. U tom koordinacionom sistemu sa 4 dimenzije se krece sav njihov politicki zivot. Nema finese, nema moci da se nasluti laz. I onda biraju Milosevica iako 2% ljudi znaju da je ovaj ubio svog politickog protivnika (Stambolic)?! Poslije njega i rata koji je ovaj pokrenuo, glasaju za Vucica koji nastavlja istim argumentima iako 2% ljudi zna da se Vuciceva pooridica i „70 kumova“ bogate, drogiraju kokainom i lome skupa auta. Zapravo je jos gore: ovo zna ne samo 2%, vec mozda i 82%, ali ta informacija ne vodi u akciju, vec – naprotiv – u apatiju: sta mi mozemo??? A za to je kriv Tito.

Prema tome i Boris i ostali inteligentniji ljudi moraju konacno da prepoznaju kontinuitet nase istorije. Znam da oni vide period prije 2. Svjetskog rata sasvim ispravno i razumiju da je tesko iz feudalizma uletjeti u gradjansko drustvo, pogotovo ako su dva velika rata izmedju. Ali vrijeme od 1990 do danas, takodje je u potpunosti determinisano periodom od 1945. do 1990. Neko ce ispravno povezati obje ove epohe i reci da mi danas (2023) ne mozemo da gradimo gradjansko drustvo kad smo u svjetske ratove usli iz feudalizma. Da, mozda, ali Titova je odgovornost sto nije makar pokusao da nam pruzi sansu da vjezbamo malo politiku. Da kao Talijani imamo od 1945. do danas „stotinu“ vlada i premijera. Ljubitelji brze pobjede u polemici ce primjetiti da su Talijani danas zavrsili sa populistickom desnicarskom vladom i pored svog treninga. Jesu, ali njihova cizma je do koljena zaronjena u blato talasa migracije od cega smo svi mi na Balkanu postedjeni i Talijani imaju Ferarija, Zlatana koji voli tamo da igra, a i Sinisa Mihajlovic se tamo lijecio, a ne u Beogradu. Hocu reci da upravo to sto Boris prizeljkuje Hrvatima, Talijani imaju, mada im je politicka scena cesto komicna. Ipak, makar rade, treniraju, sticu iskustvo, pa ce – ubosti i oni. Dotle ce se voziti u Maseratiju i Ferariju i gledati Brozovica.

Staviti znak pitanja u naslov? Jok! Ovo je cinjenica, a ne pitanje.

Kad primjetite da se neke teme ponavljaju (mada su uvijek jednako nove i osvjezene), onda znajte da su to fenomeni koji me uvijek i iznova inspirisu, ili bolje receno – provociraju. Jedna od takvih je i nas jezik. Neko ce mozda zlurado odmah upitati: „Sta znaci nas jezik?“ Da odmah to rijesimo: ko govori neki drugi, neka odmah napusti ovaj tekst, jer ga nece razumjeti.

Stvari i pojave imaju svoju vrijednost. Nekada je nemoguce odrediti vrijednost, ali to ne znaci da je nemaju. I jezik ima svoju vrijednost – o tome se valjda ne moramo ubjedjivati. Moze da se pomisli da je ta vrijednost velika. Da, jeste, ali ima jedna oblast gdje je ovaj jezik bezvrijedan! Kvantna mehanika (KM). Za potrebe kvantne mehanike, jezik nas sputava i vise odmaze, nego sto pomaze. Samo fundamentalni primjer: cestica. Kad se kaze cestica, svi imamo vrlo jasnu predstavu i za vecinu ljudi najubjedljivija ilustracija je popdignuta prasina sa suncevom svjetloscu u pozadini. Ali u kvantnoj mehanici, to sto se zove cestica, daleko je od nase predstave i po izgledu i po ponasanju. No, zacudo, necemo danas o KM*.

Vrijednost stvari i pojava moze da se razori inflacijom. Isto vazi i za jezik. E, to je tema danasnjeg teksta.

Nekada je vazilo da si jezik mogao da ucis, da upotpunjavas i prosirujes, citanjem dnevne novine Politika. Politika je nas „najstariji dnevni list na Balkanu“, pa je jasno da je makar u prvoj polovini svoga dugog vijeka, imala zestoku kadrovsku politiku i selekciju novinara koji su mogli pisati za Nju. Slavoljub Djukic, Milojevic, Prlja…, nisu nista manje vjesti pisci od bilo kojeg knjizevnika i u njihovim tekstovima se uzivalo. A za razliku od knjizevnika, u njihovim teklstovima se i uzivalo i iz njih se saznavalo. A onda je proslo 50 „debelih godina“ i prema urodjenom balkanskom casovniku, bilo je vrijeme za nove uzase. Na neki nazin te drustvene oscilacije se mogu porediti sa morem. Sjetite se kada ste nekada rano ujutro setali pored mora. Bonaca. Mirise. I – bistro. Sav talog je pao na dno i voda je u cijeloj svojoj dubini bistra, providna i cista. E to su godine mira i prosperiteta. A onda naidje jugo, tramuntana i podigne sve od najdubljih slojeva do povrsine. More postane kafeno, a po povrsini trava, kese, fekalije… E to su drustveni nemiri. I onda ne cudi da na celo Politike dodje neki mediokritet Antic, koga su zvali „Struja“. Nazalost ne radi se samo o marginalnom fenomenu da jedan pogresni novinar prima platu, umjesto nekog drugog, mnogo boljeg. Ne – radi se o zagadjivanju prostora, sirenju smrada i rusenju osnovnih ljudskih vrijednosti sto sve zajedno dovede do duhovnog bauljanja citavog drustva. Ne mislim ja da je samo Struja ponio na svojim plecima citavo ovo rastakanje drustva, ne – on je samo jedna od fekalija na povrsini drustva, pojava koja ilustruje citav masovni fenomen.

I onda imate i na izvoru jezika (mediji – knjige niko vise ne cita) i medju obicnim ljudima u svakodnevnoj upotrebi, jezik sa dramaticno redukovanim fondom rijeci, jezik koji sve vise i vise podsjeca na mumlanje. U jeziku se vrti ograniceni broj rijeci i one zbog svoje pretjerane upotrebe, gube sve vise i vise na svom znacenju (inflacija), a njihovi korisnici postaju vidno sve nervozniji, jer i pored zestokih rijeci, osjecaju da su se nedovoljno izrazili. Bas kao bolesnik sa motronom afazijom koji moze da slozi u glavi recenicu, da u mislima artikulise ideju, ali nema – produkta. Nema glasa, ni rijeci. I pocne da place. Vidjeli ste svi slicne mucenike.

Evo i uvom pasusu ste mogli naci moj primjer! Ja sam se osjetio nekomotno da kazem „jako redukovano“, pa sam odabrao rijec „dramaticno“. Dramaticno?? Sta cemo kada naidje neka pojava koja je vise emotivno opterecena od ovog socioloskog fenomena? Koja je rijec „jaca“ od „dramaticno“?

U nasim medijima i u nasem govori sve vrvi od rijeci kao sto su „zestoko, strasno, stravicno, uzasno, dramaticno…“. Kad mi docekamo da sluzbenik ne otvori vrata kancelarije u vrijeme koje stoji na vratima, mi kazemo :“Uzas, strasno“. Svedjanin kaze … najradije nista, ali ako ga se pita: „Malo cudno“. Skoro da je pravilo da u svedskom jeziku, odnosno u upotrebi svedskog jezika, oni imaju, naravno iste atribute, ali uvijek atributu prethodi prilog za nacin koji prepolovi snagu atributa. To je kao kad jedete, pa ostavite jos malo za poslije, da se nadje. Kad se poredi nas jezik sa svedskim, ne moze se zanemariti i razlika u mentalitetu nas Balkanaca i njih Svedjana. I ta razlika ide u istom pravcu kao i razlika upotrebe jezika. Oni su mirni, stabilni, umjereni, kontrolisani. Mi smo sve – suprotno, pa nam i jezik trazi adekvatnu podrsku. Ali kako pada kvalitet publikovane rijeci u drustvu i mi, svakodnevni konzumenti, pocinjemo da mucamo i mumlamo uz praskavo izbacivanje teskih bombasticnih izraza, tu i tamo.

A zapravo je incijalna kapisla za ovaj tekst bila jedna recenica iz knjige. Autor kaze da je“… Kant primjetio pretjeranu harmoniju koja implicira ucesce Bozije ruke, pa je to shvatio kao skandal razuma…“. A nas bi novinar napisao“… ma daj, strasno, to je uzas, nemoguce…“. I mi s njim….

* Muceni Srbi iz Srbije kad vide skracenicu, odmah dobiju oviseni krvni pritisak zbog asocijacije na sjever Kosova…