Svasta se danas zove demokratijom. Dovoljno je da napravimo mali pregled u zemljama bivse Jugoslavije ili u zemljama Skandinavije, pa cemo vidjeti da ni jedan region nije oslobodjen od problema. Odmah treba reci da ovo pruza demokratiji izrazenu medvjedju uslugu, jer ljudi, posmatraci, nazalost, subjekti tzv. javnog mnijenja, nisu u stanju da naprave fasetiranu sliku- ne, oni gledaju kao sto gledaju americke filmove, brzo lokalizuju pozitivne i negativne likove i uzivaju do kraja predstave uz kokice i kokakolu. Nazalost u kontekstu ovog teksta, demokratija je ta koja dobija ulogu negativca i narednih 10 godina planiranih za dizanje respekta prema demokratiji, odose u zaborav…

Zapad. Postoje zakoni doneseni u transparentnoj proceduri. Super. Izvrsioci zakona, upravo da bi zakon imao smisla, drze se zakona kao pijan plota (Tito je rekao da bas ovo ne radimo- i? Pa imamo, sto imamo, a ponajvise, korupciju). I sad primjer. Pobjegne maloljetnik iz popravnog doma. Policija ga uvati, ali prema zakonu, opstina je duzna da mu da privremeni smjestaj (ja, uhvatilo ga u 2 poslije ponoci, pa u popravnom, spavaju i koriste zakonsko pravo na odmor). Opstina brzo baci pogled na svoje slobodne prostorije i saopsti policiji – nemamo kreveta veceras. Policija? Nista, puste ga na slobodu…. I sve je uradjeno po zakonu. Cak i ako se nesrecniku „posreci“ da olaksa svoje demone i nekoga te noci ubije ili ucini invalidom, drzava ce sutra ujutro slijec ramenima i reci da se mora pogledati gdje je bio problem. A mi sa Balkana znamo gdje je bio problem! U krutosti i doslijednom postovanju pravila, sto je na Balkanu ili zabranjeno, ili najmanje, predmet ruganju. Znaci kod nas bi svaki opstinski funkcioner u slicnoj situaciji okrenuo telefonom neki hotel (koji mu je nedavno izasao na ruku zbog necega…) i ugurao momka u krevet. E, ali to je Balkan.

Istok. Balkan. Uhvatise Hrvati lopvcinu Todorica. I sve po demokratskoj proceduri, ali – aljkavo. Sa brojnim sitnim propustima. I ne bi Nobilo (cuveni zagrebacki advokat) lijen i pohvata sve te propuste, te zajedno sa Amerikancima, rasturise optuzbe. Sve po zakonu. I sad, opet po zakonu, ide Todoric slobodno po Zagrebu i prijeti potrazivanjem zesce ostete za „pretpljenu dusevnu bol“. I dobice je. I opet ce i to biti po zakonu. Ovo se na zapadu ne bi dogodilo, jer se tamo demokratska procedura ne samo postuje, nego se svaki dio procesa obavlja sa slijepom priljeznosti. To oni ponosno zovu protestantski radni moral. Pa, onda nema propusta koje bi Nobilo nasao…

I sta sad covjek da radi? Demokratija je prihvacena kao nesto sto je najbolje, iako znamo da nije savrsena, ali ako je ljudi svojom psihologijom dodatno opterete, onda ce biti jos omrazenija medju konzervativcima. Ocito, najbolje bi bila neka kombinacija naseg covjeka, sklonog improvizaciji i zaobilazenju zakona i „skandinavca“ koji se slijepo drzi istih. Kazu da su Bosanci u Skandinaviji napravili cudo! Govori se o ostvarenju Bosanskog sna (poredjenje sa americkim snom). Postaviti Bosance starije od 50 godina na odlucujuce polozaje stubova demokratije? Zasto poslije 50-e? Zato sto do 50-e oni su veci katolici od Pape i drze se zakona kao Skandinavac na kvadrat, ali kad prodju 50-e i kada ih pocne hvatati nostalgija i balkanska genetika, e onda su pravi. Salu na stranu, ali neka kombinacija shvatanja je potrebna. E, na to cemo pricekati. Ja vec znam sta je potrebno i kako ce to izgledati, ali jednako dobro znam da to nece biti u narednih 150 godina. I to ne bilo kakvih150 godina: 150 godina mira i blagostanja, a ne kriza, stresova, ratova i inflacije. Tada sat stoji…

A sta je potrebno? Vrlo jednostavno: demokratski proces mora biti zamjenjen pojednostavljenim procesom u kojem ce na kljucna mjesta dolaziti ljudi ne kad pokazu glasacku statistiku, vec da znaju misliti svojom glaovom. Politicar buducnosti bice, obican covjek, ali bistar i pametan. Ostali ljudi ce imati odlican zivotni standard i nece se biti za „svoje“ u politickom procesu, vec se pustati naprijed najpametnije, a kompenzaciju za izgubljenu moc politickog faktora nacice u voznji BMW i4. I onda je lako: taj pametni covjek ce u kriznoj situaciji donijeti logicnu, racionalnu odluku, a ne niti glupu zakonsku stavku, ali ni divlju improvizaciju.

A od ovoga imaju koristi samo – madjionicari i ostali iluzionisti.

Dva velika anticka filozofa, Aristotel i Platon, razisli su se bas kao sto to ilustruje cuvena slika Atinska skola: dok Aristotel gleda u zemlju, Platon gleda – u nebo. Ili, ‘ajde da budemo precizni, Platon lijevi, pokazuje prstom ruke ka nebu (a gleda u Aristotela), dok ovaj drugi, takodje gledajuci u svog sagovornika, ispruzenom rukom pokazuje ka zemlji. Ovo je sve bilo na neki nacin poznato i slikaru Rafaelu koji je sliku napravio na samom pocetku 16. vijeka (1509.), pa je red da i mi danas u 21. vijeku upoznamo malo vise detalja: kad moze Rafaelo, mozemo i mi.

Platon je bio idealista, mada bi bilo bolje reci (iako nakaradno!) idejalista. Bilo je o ovome rijec i ranije na ovim stranicama, ali posto se moj interes svodi samo na par (doduse vrlo krupnih) tema, sto ne ponoviti? Platonu nije bilo do ideala, vec do ideje i zato bi trebalo svjesno govoriti pogresno: idejalista. O cemu se radi? Lakse je objasniti ako pogledamo na mladjeg, Aristotela. On je bio realista. Polazio je od iskustva i smatrao je da svijet koji vidimo oko sebe spoznajemo nasim culima. Pa kad se na ovaj njegov stav doda i njegov metod, a to je posmatranje svijeta na tzv. multitudisticki nacin, onda se lako vidi da je on zapravo taj koji je „pobijedio“, jer i danas se vecina nauka i naucnika i dalje sluze ovim stavovima (multitudisticki znaci jednostavno da se svaka stvar sastoji od sitnih djelova, a cijela stvar od toga istoga, samo umnozenog). I danas cete na casu fizike cuti da imamo atom, pa molekulu, pa element, pa smjesu ili jedinjenje, pa…. supstancu. Platon je smatrao da mi ne vidimo nista, nego da samo imamo ideju o svijetu oko sebe.

Problem danasnje nauke je sto je zapravo Platon bio vise u pravu nego njegov ucenik….

Iza Aristotela su se pojavili brojni naucnici, fizicari i filozofi, ali u smislu ove rasprave najvazniji je bio pravac Galilej, Dekart, Njutn, pa Ajnstajn. I svi su manje ili vise ostali dosljedni osnovnim principima Aristotela, mada je svaki od njih imao i dosta kritickih komentara prema Grku (posebno Galilej). Dolaskom Galileja na scenu pocinjemo da shvatamo da nisu stvari bas apsolutne. On je osobine stvari oko nas podijelio na primarne i sekundarne, gdje su primarne oblik, polozaj, stanje kretanja- dakle neovisne od nas posmatraca, a sve ostale: cvrstoca, boja, miris- sekundarne ili definisane od nas, posmatraca. Sa prozora svog stana u Firenci (imao je kad, nakon pobune protiv crkve, nije bas bio slobodan da seta trgovima grada) gledao je kretanje i shvatio da dvije stvari koje se krecu razlicitim brzinama, imaju relativnu brzinu. Mislim da je on najvise imao na umu brodove i kretanje planete, ali nazalost to se nije moglo vidjeti iz stana. Ipak uspio je pokrenuti pricu o ovom fenomenu, pricu koju je u poznatom stilu zaokruzio Ajnstajn. Ali primjetite da je vec Galilej shvatio da posmatrac utice na svijet oko sebe i time utice i na dozivljaj.

Citavo ovo vrijeme Platon je mirno cekao da se nauka razvije mnogo vise i dalje kako bi se upravo njegove teorije pokazale kao ispravnije.

I najprije razvojna psihologija. Ona nas je upoznala sa trikovima kojim se nas mozak sluzi u procesu shvatanja svijeta oko nas. Jeste imamo cula, a iza njih mozak, ali mozak primi samo 10-ak posto od svih informacija koje cula mogu ili bi mogla da konzumiraju. Sve poslije toga je samo proces ucenja, neka vrsta dogovora i poslije mozak nas „informise“ da je to ispred nas to i to, na osnovu svog treninga iz proslosti, a ne na osnovu aktuelnih signala koji se bas tada slijevaju u mozak nasim culima. Jer, opet- udje samo mrva, a cjelina koju mi mislimo da vidimo, je zapravo naucena konstrukcija u toku naseg razvoja i mozak sam nadogradi ostatak slike kako ne bi bilo cudno- da vidimo samo jedan krug sa jasnim detaljima, a sve okolo nejasne mrlje. Pojednostavljen primjer je kada dijete gleda zeleni list. Okolina ga ubijedi da je to sto vidi list i da je zelene boje (bilo bi zanimljivo podici neko dijete u uslovima da svi, bez izuzetna iz njegove okoline opisuju zelene stvari kao narandzaste, npr). I mozak uci, uporno, dugotrajno i efikasno. Nauci sve kombinacije oblika, boja, mirisa, svjetla, nauci bezbroj slika, memorise ih i poslije te matrice koristi kao gradivne elemente za popunu slike koju mi kao sto rekoh stvaramo uz samo par procenata aktuelnih informacija. Platon je filozof pa zadrzava miran izraz lica, iako bi prasnuo od zadovoljstva.

I tu smo sad prvi put prevareni….

U Staroj, mostarskoj Gimnaziji, jednoj od 3-4 (?) jugoslavenske gimnazije koje su morale da se pisu sa velikim slovom „g“, srpskohrvatski – popularno eSha – predavali su Jelena Kovac, Borivoje Borozan i drugi…. Mostar je imao dvije gimnazije, novu i staru, pa je ovoj drugoj pripadalo i veliko slovo „s“ cime se onda jos vise odvojila i od onih pomenutih 3-4 sa prostora bivse drzave. E sad koje su to „3-4“, vjerovatno bi se dobilo mnogo razlicitih odgovora…? Ja znam za na primjer 5. Beogradsku, Kragujevacku…, ali nije ni bitno (ubijedjen sam da bi neka gimnazija uspjela – za kratko – da stekne dobar ugled, ako bi se dogodilo da u kracem vremenu ima u zbornici nekoliko strogih profesora). Ali, za mene postoji samo jedna: Stara.

ESHa je bila popularna skracenica za maternji jezik. Od srpskohrvatski. Koji nam je prvi cas? ESHa. Uh… Trebalo je procitati Tihi Don (boze mi ti pomozi?!)

Ali kako se iz naslova da lako zakljuciti, nije rijec o jeziku vec o – klatnu. Na casovima fizike, culi smo od Mense da je klatno predmet koji visi i krece se lijevo desno pokretan tezinom na slobodnom kraju. Tako nekako. Ali, ovdje nije vazno to sto visi, ima mnogo toga sto visi – nego to sto se krece iz jedne krajnje tacke u drugu. U skladu sa temom od tocke do tacke.

Znaci srpskohrvatsko klatno. Klatno, osim sto je dio fizike, ima i simbolicno znacenje za sve pojave koje se u predvidivim, jednakim intervalima, ponavljaju. I tako stigosmo do srpskohrvatskih odnosa koji se -kako nam to klatno sugerise, ponavljaju s tim sto imamo situacije kada su odnosi u jednoj tacki, kao i one iz suprotne tocke. Inspiraciju za ovu temu sam dobio u medijima. U medijima sa nasih prostora (na eSHa jezicima), posebno u medijima koje ja citam, pojavljuju se ovih dana (kraj oktobra, sad ce novembar) tekstovi koji podsjecaju na kraj Drugog svjetskog rata i osnivanje poslednje Jugoslavije. Glavno pitanje koje autori promicu jeste zasto se ovi datumi guraju u zaborav i da li ih se treba stidjeti? Da vidimo…

Klatno S-H odnosa islo je lijevo desno, ili bolje receno od zapada ka istoku. Bilo je perioda u hrvatskom drustvu kada bi ideje Ljudevita Gaja dominirale i tada bi vecina Hrvata pruzala ruku ujedinjenja prema Srbima. A bilo je i perioda kada bi ideje Ljudevita Gaja bile potiskivane i pretrpavane nekim drugim, vise hrvatskim idejama. Srbi su uvijek bili ‘za’ sto je uslovljeno njihovom istorijom (ne kao sto oni misle da su uvijek bili domacinski, velikodusni…): od sredine 15. vijeka, pod najezdom Turaka, bjezali su na zapad i tako su bili vise rasuti po zajednickom regionu i zivjeli su u svim domenima. Hrvati su bili homogeniji. Nego, prvo, siguran sam da bi ova dva naroda kad ih je bog vec postavio na ogranicenom prostoru i time ucinio slicnim, imali brojne, da ne kazem, bezbrojne prednosti od neke forme zajednickog zivota. Kao Svajcarska ili SAD- konfederacija? Ne znam, ali polazim od logike, jer zapravo i nema nekog pravog razloga zasto ne bi. E, ali sta se dogadja? Opet bas kao kaltno, cisto i predvidivo. Svaki put kada u hrvatskom korpusu nadjaca logicna ideja udruzivanja, pojave se Srbi koji su ili na vlasti ili blizu vlasti, da tu ideju uniste i potkopaju, serijom idiotskih poteza. Prosto je nevjerovatno kojom dosljednoscu oni to rade. Da sam sklon zavjerama, pomislio bih da je planirano. Nije. Srbi, opet kroz svoju istoriju uspjeli su da mutiraju neke gene (dejstvo epigenetike, znaci sve ono sto je van DNA lanca i dolazi iz vana, ali poslije udje u lanac) sto se fenotipski manifestuje idejama velicine. Sto bi nasi narodi rekli, dzaba, jace je od njih (i vjerujte mi, na ovim stranicama ima ‘bezbroj’ tekstova koji objasnjavaju nasu nemoc ili nemoc nase volje pred silom genetike): oni moraju da u svakoj grupi gdje ih ima razlicitih, da zatraze za sebe dominaciju. I kraj: ode klatno nazad na zapad.

U poslednjem periodu nase zajednicke istorije (zadnjih 50 godina) klatno se opasno pomjerilo ka „zapadu“ (opet su Srbi uradili grubi dio posla) i sjajnom zajednickom akcijom, Srbi i Hrvati rasturise Jugoslaviju. Ali logika je neumitna. Svi koji su u tom procesu bili pasivni i iskljucivo zrtve, osjetili su grc i bijes (v. tekst o Dusanu Kecmanovicu) zbog ove stete. Samo onaj agresivniji dio drustava koji su brzo osjetili sansu i poceli se bogatiti (od vulgarnih malih svercera benzina do tipova kao sto je neki tamo Opacak koji – moze mu bit’ – dobija silne ugovore sa drzavom, radio ne radio, boga ti se i drzi ruku na srcu). Zapravo ima citava armija ljudi koji su od jeseni 1990. osjetili da krecu turbulentna vremena i da ih treba na sve nacine odrzavati, jer ce pare same padati s neba. Uh! Prodje 30 godina od rata. Prasina je polako pocela da se slijeze. Ima ipak medija koji dnevno pisu o kriminalu koji je direktno ili indirektno povezan sa poslednjim ratom i ljudi pocinju da vide sta je sta. E, ali vlasti sa svih strana i same duboko ugradjene u ovaj kriminal (niko vise ne misli da je Opacak sve sam organizirao?), imaju jako debele i pragmaticne razloge da „ubijaju“ svako podsjecanje na „ono prije“. Moguce je da je neki od tih „aktivista“ manje upleten u kriminal, ali je tim vise izlozen losoj savjesti zbog ucesca u destrukciji zemlje i kako ga vlastita psihologija stiti od suicida ili makar psihoze mehanizmima potiskivanja, on nastavlja da aktivno gradi temelj ovoga novoga cime se udaljava od onoga staroga. Uzmimo samo reviziju i renesansu cetnistva na Zvezdari (Beograd) ili saborsku borbu za zakon o hrvatskom jeziku. Sve su to samo manji ili veci kameni koje ovi aktivisti trceci donose da bi ih ugradili u slabasne temelje novih konstrukcija, jer slijeganjem terena, padom prasine, stvari sve vidljivije izlaze na vidjelo i onda postoji objektivan rizik od postavljanja pitanja svih pitanja: zasto smo pomogli ludim Srbima da uniste ono sto je bilo dobro? A Istra, Cres, Losinj, Rijeka i Zadar, a? Sve bi to bilo danas u Italiji. Rijeku pominju sada samo kroz otvaranje kruznog toka u Skurinjama?! Doduse, istina se opet malo poigrala sa njima: ko kod udje u pomenuti kruzni tok, ne zna da izadje iz njega (ok, ok, popravljamo ga…)??!!

Ovaj naslov stoji u pripremi vec nekoliko dana, a moja inspiracija, ok, ako ne cijeli zivot, onda sigurno zadnjih 5-6 godina. Temu dozivljavam toliko organski, tjelesno, da pocinjem da se znojim na samu pomisao. A tek kad me se konfrontira sa ovom grupom (grupetinom)…. Ne znam sta da vam kazem- u poslednje vrijeme hvatam sebe kako se na prvi signal – evo ga(je) opet- pocinjem da se smijem. Zaista, pocinjem da se smijem tako da sagovornik mora da saceka pola minuta da se vratim u tu uzasno neprijatnu i nekomotnu situaciju – razgovora sa glupanom/glupacom.

Tema, tj. naslov me cekaju neko vrijeme jer skupljam intelektualnu snagu da izrazim rijecima ono sto osjecam kad bude opet- znate vec, evo ga (je). Opet. A zaista bih volio da makar malo dozivite taj osjecaj koji me zahvati kad ih (njega ili nju) sretnem. A sta da vam tek kazem kad je suprotno! Boze koje lirsko raspolozenje. Kao kada vam se … znate kad imate potrebu za nuzdom, a recimo sjedite u autobusu, avionu koji rula do zgrade, u drustvu koje vam se ne napusta – i onda dobijete sansu da se pomokrite. E tako! Ili kad izadjete od zubara: zavrsen rad i platili ste. Idete ka parkingu. Ili kada skinete cipele koje su otvorile ranu iznad ahilove tetive. E tako otprilike dozivljavam susret sa nekim ko nije glup. Odmah da kazem, dovoljno sam star i nastran da mi nije nesto bas do velikih razgovora ni sa pametnim, a tek boze sacuvaj ne sa glupim. Ne, nazalost, skoro uvijek se radi o mojoj potrebi da dobijem nesto: odgovor, uslugu, savjet, putokaz, bilo sta sto bi trebalo za upitanog biti lako. Nisam jos nikoga nista pitao ni o kvantnoj fizici, ni o zakrivljenosti vremena, ali nekoga ko radi na telefonu laboratorije da mi kaze da li rade neku metodu…. nekoga na ekspediciji da mi kaze gdje se odrzava sastanak (koji se tu odrzava vec godinama),… nekoga u radnji da li imaju tiplove za jednoslojni gips. I kad osoba kaze, a vec se okrece, znaci drugi dio njenog odgovora je sa okrenutim ledjima „idem da pitam“, ja dozivim jednu neobicnu situaciju, kombinaciju bijesa i zadovoljstva, jer evo opet sam na tragu moje omiljene teme. Kao terapeut tako imam cesto priliku da nesto saopstim korisniku i onda tu vidite kako se ljudi brzo podijele u te dvije nejednake grupe: jedna, veca iz koje vas gledaju kao telad, pa daju glup komentar, pa na moju korekciju slijedi neka jos gluplja odbrana, pa sve dublje i dublje…. A ja moram, sta cu, placen sam da budem profesionalac. Evo danas! U sred Norveske, ja govorim svedski. Ispred mene sjedi – crnac. Vjerovatno Somalija. Ali, ok, obucen tako da daje utisak da radi, da nije samo jedan od onih (tipicnih) koji sjede kod kuce i loze se na antensku TV i to na maternjem jeziku. Ja ovome objasnjavam, polako, razlozno, sa naglasavanjem i vidim on klima glavom, vidim pogled pun razumjevanja. Ja ga malo testiram i shvatim, covjece on je sve razumio. Boze koja sreca. Moja. Te mu onda dam jos nekih 10-ak minuta, ponovim, objasnim i najvaznije – utjesim, ohrabrim. A sta reci kad vidite da dok vi govorite, vas sagovonik trza glavom kao da mi smrdi iz usta, kao da je odjednom probilo sunce i zraka ga pogodila u oko? Trza glavom i okrece se pratiocu molecivim pogledom „upomoc, sta je ovo, necu doktora Kineza“. Ali opet, za ovu podgrupu nekako i mogu da se nategnem- placen sam. Ali oni prvi od kojih ocekujem da i ja nesto jednom dobijem, makar jednom… e od tih mi se kosa dize na glavi, skuplja u zelucu i radja bijes. Nego prateci pomno svoj razvoj, bojim se da cu za par godina kada shvatim da je sagovornik glup, vec na prvi signal poceti histericno da se smijem, pa sta bude. Mislim, ne moze biti nista dobro, ali opet kazem, prateci svoj razvoj kao socijalnog bica, nekako sam sve vise i vise ubijedjen, da ce mi biti potpuno svejedno. Sad me ovo malo plasi, ali nema problema. Ovo je tek za par godina.

Bilo je to davne 1980. Takozvane vjezbe, a zapravo prakticne radnje unutar jednog teoretskog predmeta na studiju medicine. Prakticne radnje sa kojima smo mi djaci sa Balkana bili toliko hendikepirani u odnosu na kolege sa Zapada, da je to kasnije cesto stvaralo nervozu ili cak i frustraciju u svakodnevnom radu, pogotovo ako bi se zatekli na Zapadu. I samo da zavrsim ovu digresiju, pa da idemo na temu – ali kad bi doktori sjedili komotno zavaljeni u stolice i ispijali kafu, e tu se sa nama niko nije mogao takmiciti: teorija je bila i ostala nasa jaka strana. Kratko: kolege sa zapada ne da ne znaju ko je Moskovic, nego ne znaju ni sta je to eponim; a mi ako sestra ne uspije pronaci venu, trazimo vrata da izadjemo napolje.

I tako sam ja bio na vjezbama iz psihijatrije. Vjezbe je vodio, ne bilo koji asistent, vec licno uvazeni profesor Dusan Kecmanovic. Samo da pomenem, ocito su oni pred rat bili jaka i mocna porodica, (svi koji su imali generala u porodici, fino im je bilo) jer mi smo na studiju medicine kao predavaca vidjeli i njegovoga brata, Nenada, koji je sjecam se nesto palamudio o relaciji, novac, vrijeme. Ali, Dusan,

Mene je zapala mlada djevojka sa shizofrenijom i ja se ubih od pokusaja da spojim njene dvije rascijepljene licnosti. Kecmanovic me upitao za neki lijek, a ja bubnuh mozda 10 puta vecu dozu. On me samo mirno pogledao i upita: „A zasto hocete kolega da je ubijete?“. Eto, vidite, niti ja znam danas nesto vise o shizofreniji nego sto sam znao u jesen 1980, niti znam ni lijek ni dozu, ali sam zapamtio ovo o potrebi za paznjom kod doziranja. A zapamtio sam i jos jednu njegovu opasku: ako se psihijatrijskom bolesniku pokusa pomoci tapsanjem po ramenu uz „Trgni se, nisi ti bolestan“, on nas je naucio da je to najkraci put da se takav bolesnik posalje u samoubistvo. I ovaj mehanizam ne vazi samo za psihijatriju! Svaka kriza u zivotu postaje jos dublja ako „terapeut“ nastupi sa pozicije zdravog i osiguranog savjetnika, savjetnika koji zivi bezbjedan zivot. I tako uz samo par njegovih opaski, ja sam naucio ne samo psihijatriju vec i skoro cijelu medicinu mnogo bolje nego sto je to opisano u brojnim knjigama (ne kazem u svim, ali u brojnim).

Zasto pominjem Kecmanovica? Pa zato sto smo imali slicnu sudbinu, ali ni to nije bitno : mnogo nas je imalo slicnu sudbinu u poslednjem ratu- ne nego zato sto smo iz te sudbine izvukli vrlo slicne zakljucke. E, to mi nije mrsko!

On je Srbin, stacioniran bio u Sarajevu, duboko usadjen u sarajevsko drustvo i kulturu. A onda rat. Njegova zelja da ostane, ali i vrlo ubjedjive prijetnje, rezultiralo je emigracijom. E sad ne moram do detalja citirati njegove stavove, dovoljno je podsjetiti ovdasnje citaoce na moje stavove i onda imate i njegove. Tri su ipak glavne dimenzije: razocaranost neuspjehom da se prijateljstva u miru odrze i u ratu, nacin razumjevanja uzroka i posljedica rata i gubitak identiteta. Ovo poslednje cak i on kao psihijatar, proba da kompenzuje jednim samotjesenjem, sto – mislim da je dio subjektivnog odnosa prema problemu. On kaze da ne pripada vise nikome, „sto znaci da pripada svima“. Ja, malo sutra, sto bi rekao nas zajednicki zlotvor, S. Milosevic. Pripadati nekome je krupna stvar, tako da pripadati svima je nula. Ne mozes pripadati i Svajcarcima i Kinezima. Ja sam recimo godinu dana bio bijesan na L. Koena koji iz Kanade pjeva o jurisu na Berlin ili valceru u Becu: sta on Kanadjanin zna o Berlinu i Becu??? Ali, ok, oprostio sam mu- ipak je on Jevrejin, a oni su kao vezivno tkivo centralne Evrope: mi smo tu, ali i oni. Ipak, da neko moze pripadati svima, to je samo samosvjesna zabluda.

Da bi ostao pri pameti, a valjda i da bi imao nesto para, otovrio je privatnu praksu u Australiji i naravno, najvise je nasih ljudi koji su u cekaonici. Dozvolite da uradim nesto sto nemam obicaj u ovom blogu, da citiram drugog. Ali posto sam se kroz cijeli tekst nekako drznuo da nas uporedim, opet nisam daleko otisao od svoje tradicije: Dusan Kecmanovic kaze: „Ali boluju, i to u znatnom broju, i od nesnalaženja u kulturno potpuno novoj sredini. Boluju i od nostalgije, od osjećanja prevarenosti, od osjećanja uzaludnosti žrtava koje su oni i njihovi najbliži podnijeli u ne tako davnom ratu. Boluju od toga što su svoju zemlju izgubili, a novu nisu stekli. Boluju od uspomena i snova koji im ne daju da vide svoju budućnost, sebe u budućnosti. Boluju od toga što im se čini da je sve moglo da bude drugačije, a ispalo je ovakvo – nikakvo“.

Lako noc svim Jugoslavenima u inostranstvu. I srecno!

Ima li vec neki tekst sa istim naslovom? Vjerujte, ne znam. Moze biti, ali ne mora da znaci neki hendikep! Kod mene je puno manje naslova nego sadrzaja….

Dakle, ako vam moze biti da izaberete gdje cete zivjeti, izaberite ili Oslo, Stokholm, Beograd, Pariz ili neko piktoresno selo na obodu velike metropole, a po svaku cijenu izbjegnite sva naselja i gradove izmedju. Jer to su provincije.

Provincije su uzasne. Posebno ove na Zapadu. Ljudi koji rade, vrate se kuci ni zivi ni mrtvi oko 5 popodne, a ako vas nesto natjera da bas u tom satu izmedju 5 i 6 popodne morate u gradic, sve ce vam biti jasno. Ulice zjape prazne, rijetki automobili brzo prodju pustim ulicama zureci da svoje putnike odvedu u sigurnost kuce ili stana, a trotoarima se krecu samo neke spodobe koje niti su jutros imale gdje da odu, niti ce sutra. To su u evropskim gradovima obicno ljudi za koje se lako vidi da nisu tu rodjeni, oni idu obuceni u crno, imaju kapuljace krecu se u grupama od 3 do 5, sutiraju sve sto je na asfaltu i glasno se dovikuju i glasno se smiju. Onda vidite neku stariju zenu koja sitnim, uzurbanim korakom proba da prodje tuda: pogled joj je ukocen u kvadrantu desno ili lijevo od peta, jer ne moze bas otvoreno da se okrene i da ih gleda – ovako proba da predvidi da li ce se neki od njih primaci, preblizu. Mozda noz….? Dok ides trotoarom, u sta da gledas? Radnje se smjenjuju jedna za drugom: frizer, opticar, salon za tetoviranje, salon za manikir i pedikir, pa opet isto ovo samo u drugom redosljedu. To je zemlja domacin smislila kao instrument integracije: neka turpijaju nokte jedni drugima. Na svakih 10 minuta, protutnji moped koji domaci decko vozi na zadnjem tocku: i njemu je tesko kod kuce da prezivi, pa posto to stvara frikcije u domu, kupio mu je tajo moped. „‘Ajde malo napolje“.

Metropola? E, to je drugo. Bogati trgovacki lanci koji su odavno ubili konkurenciju malih, porodicnih manufaktura, razmecu se svojim parama: staklo, svjetla, vrhunska estetika i dizajn od skupih i talentovanih eksperata za uredjenje izloga. Muzika se cuje iznutra, prijatan miris. Ovo su podsticaji na nasa cula koja na one gore momke sa kapuljacama djeluju kao u Egzorcisti krst na necasnog: oni bjeze od ovog sjaja. Idu u predgradje, jer je tamo mirno, avetinjski prazno i mozda ima neka kutija na trotoaru, zgodna da se sutira? Ali da se razumijemo, ako cete zivjeti u metropoli, nastojte da to bude negdje gdje ne treba javni prevoz….

Metropola, pa predgradje, pa – seoska idila. Tri su koncentricna kruga oko centra metropole. E u tom zadnjem treba zivjeti. Opet je tu kuca ili stan, vas zasticeni prostor koji ste uredili po svom, a napolju – priroda. Suma, voda, uredjena staza, bicikla voze domaci, niko ne gleda u stranu i unazad, niko se ne boji. Nema trotoara, nema prodavnica, ali ima put, asfalt, parking, klupa, prazna kanta za smece i pogled: zalazak sunca, ptice nad vodom, suma u bezbroj jesenjih boja. Vazduh. Kupite hleb i mlijeko i pravac kuci da vidimo gdje je izbio novi rat koji ce usmjeriti nove hiljade mladica ka provincijama. A ako nam trebaju cipele, munjevito ka centru metropole u laznu sigurnost od luksuza i obilja. Laznu? Da laznu, ali to je dovoljno. Ko ne vjeruje neka pogleda sve naucne studije koje uklucuju placebo….

Ne, rezolucija UN – ta nisam debil da se bavim praznim i supljim temama. Rezolucija u smislu broja piksela. Znate ono kad su nam se TV aparati poceli popravljati, tj. poboljsavati, pa smo dobijali sve bolju i bolju sliku? E, tada smo naucili ove dvije vazne rijeci: rezolucija i pikseli. Piksel je kao neka tacka (kazem kako sam cuo, pa ako oni lazu, i ja lazem). I sad ako ima vise tih tacaka, bice bolja vizualizacija. Bolja slika. Ovo mozete provjeriti ako vam kompjuter dozvoli da povecavate neku sliku do u nedogled: prvo ce se zamutiti, pa ce se pojaviti sitni kvadratici iste glavne boje, ali u drugoj nijansi. I uskoro ce se slika izgubiti. E sad ako je slika napravljena od tacaka gdje svaki od pomenutih kvadrata ima manje ili vise tacaka, to ce i slika biti krace ili duze jasna (ako ima vise tacaka) iako je besomucno povecavate (plus, plus, plus….). E, ta tacka je piksel, a stepen gustoce tacaka je rezolucija. Ok.

I?

N znam da li ste primjetili, ali ja pokusavam da dam osvrt na trenutnu situaciju u svijetu. A ona je katastrofalna. Evo recimo samo jedna dimenzija: svi smo na neki nacin taoci. Lokalno, od Dodika ili Vucica, regionalno od Putina, jos sire od onog iranskog popa, pa onda dalje na istok, kineza Ksija i konacno onog malog, debelog idiota iz S. Koreje. Uglavnom, gdje god da zivite, moze se vidjeti da ste taoc ili na lokalnom nivou, ili na globalnom nivou, ili na oba nivoa. Eto recimo jedna dimenzija ovog trenutnog planetarnog uzasa. Onda imate svaki dan neku nesrecu: kao pocetkom 90-ih kada su se u Beogradu smjenjivale sacekuse, pa jos niste saznali ko je bila plavusa iz jucerasnjeg dzipa Pajero, vec je stradala nova u novom, istoimenom dzipu – e tako je danas globalno: novi rat smijeni zanimanje za prethodni, pa o mrtvima u zemljotresu u Afganistanu, niko vise ne stize ni da pise ni da govori. Pa sta je ovo??? Je li svijet potpuno poludio i nalazi se na ivici ambisa? Ma neeee. Samo smo mi dobili nove sjajne skupe instrumente sa vrhunskom rezolucijom. Sad se sve vidi, svuda i odjednom. Rat izmedju protestanata i katolika u Francuskoj, Holandiji, Engleskoj, trajao je decenijama. Mislite li vi da je zbog toga neki sumadijski seljak mislio da je svijet na ivici ambisa? Ne salimo se: bilo mu je samo do toga da se krava oteli, da tele prezivi i da sljiva rodi. Sve ostalo je za njega bilo daleko kao i nama danas Jupiter. Ne kazem Mars – o Marsu znamo vec sve. Dobro, ako smo ovo prihvatili, idemo dalje. Sta nam donose ovi politicki pikseli? Pa tu jeste razlika: ranije je seljak bio miran i spokojan, razumio je prirodu, vjerovao u njenu moc i potcinio se njoj (dijete umre u prvoj godini, ah, Bog dao, Bog uzeo- primjetite Spinozinu tezu da su priroda i Bog isto). Mi patimo od hronicnog stresa, nesanice, anksioznosti. A sta je sa globalnom sigurnoscu? Pa to vam govorim! Ista je. I tada je bez vecih pritisaka mogao lako da izbije novi rat. I danas moze. Hocu samo reci da to sto danas vidimo bolje, dalje i vise, ne znaci da smo blizi kataklizmi, nego ranije. Ne. Ali, nazalost, nista nismo naucili kroz istoriju, pa nismo ni dalji….

Zna li iko zasto djeca od 6. do 8. godine vriste? Nije neka ostra granica ima ih, razvijenijih i sa 5, kao i onih tunjavih od 9. sto vriste, ali ako me oko ne vara ovaj period dominira.
Potpitanje, zasto to smeta samo meni? Godine? Pretjerana paznja prema dogadjajima iz okoline? Ne znam, ali nije tema. Dakle ova djeca. Norveska ili hercegnovska, svedska ili beogradska – sasvim je svejedno. Da nije frustracije, skoro bih zaplakao od radosti ushicen zbog ove nove pobjede djece nad odraslim (”Kad bi svi odrasli na svetu, bas kao sva deca…”). Ja mislim da su savremeni roditelji, obrazovani preko novina i televizije, otvorili Pandorinu kutiju. To vam je ona Kutija iz grcke price: lijepa, mami, sve govori da je ne treba dirati, ali djavo ne da mira… I onda iz nje izadje svo zlo ovoga svijeta osim – znate tu tuznu pricu? Nada je ostala. Polazna tacka je da se mojem djetetu maksimalno otvori put da bude svoje. Pocelo je sa ljevacima: pusti ga. Svi smo isti. Nemoj ga kociti. Poslije te orijentacije, postepeno su mediji radoznalim roditeljima pomenuli sve ostale osobine uz zajednicku preporuku: ne obuzdavajte. Znaci sve osobine (nazalost i mane) moraju da se razviju bez sputavanja. Ova platforma ima naravno bezbroj posljedica (zato sam je uporedio sa ”kutijom”), ali ovdje na aerodromu u grupi iste djece dolazimo do konflikta. Da, sjedim na norveskom aerodromu i imam vremena. Norvezani vole djecu, pa ima dosta igraonica. I sad ako ce svako dijete imati maksimalan prostor, sasvim je prirodno da moraju vristati: kako bi inace bilo primjeceno to cudo od gomile osobina? Gomila raznih osobina u malom energijom nabijenom tijelu. Razumijete konflikt: dali su im igraonicu znaci mali, ograniceni prostor, mada je- vjerujem- bilo zagovornika da im se da cijeli aerodrom i svi avioni? I sad na tom malom prostoru ukrstile su brojne platforme, mali kosmosi, ma koji kosmosi- vasione i na rubovima dolazi do varnicenja sto mi pazljiviji posmatraci cujemo kao vristanje. Ja predlazem da im se u sledecoj generaciji podjele i nozevi, bokseri, palice: zasto sputavati osobinu poznatu danas kao psihopatija? Zasto da se buduci psihopata kao dijete susteze? Samo ce se nakupiti frustracija… Mozda cemo tako iskorijeniti psihopatiju? Opet, grehota bi bilo prema onoj o ”hiljadu cvjetova”….

Povreda poslovnika. Jandrokovic. Sjajan!

Sta, ne razumijete? „238“ je nekakav paragraf u pravilima igre hrvatskog parlamenta (Sabora). On, ukratko, dozvoljava svakom clanu Sabora da reaguje na necije izlaganje, ali prvo mora da pomene ove rijeci: „Povreda clana 238“ i onda moze da napadne prethodnog govornika u od 1 do 2 minuta dugoj replici. E, ali ovo moze da uradi samo 3 puta, jer napad na prethodnog govornika, nije zapravo povreda poslovnika, vec – replika. A replika se kaznjava. I sad ide taj fini, filigranski osjecaj za dinamiku. Sve parlamentarne (saborske) grupe moraju da podijele medju sobom mogucnost na tri replike, jer ce im poslije 3. Jandrokovic oduzeti pravo da ucestvuju u raspravi za taj dan. Sledeca dimenzija u cijelom spektaklu je, pitanje da li je organizovan direktan TV prenos. I sad samo treba izbalansirati ucesca svojih clanova, njihove najbolje retoricke sposobnosti i vrijeme. A cilj je probuditi interes kod gledatelja i – naravno – okrenuti njihovu politicku orjentaciju. Znaci, ti, ako si vjest govornik, dobijes od svoje grupe minutazu i onda je iskoristis na najefikasniji nacin, saljuci poruku gledateljima, a je li u skladu sa dnevnim redom sastanka, manje je vazno. Ili, nije vazno uopste. Sta vise, zbog ovih (planiranih !) zloupotreba dnevnog reda, sjednice najcesce zavrse u slijepom uglu gdje niko nije zainteresiran za rezultat. I to znaju obje strane! To je cinjenica koja uznemirava gradjane jer oni vjeruju da ce od sjednice dobiti neki odgovor na pitanje. Ali, ako se stalno ponavljaju svadje, covjek pocinje da sumnja da je sve lijepo reziriano.

U praksi. Vlast napravi neku veliku aferu. Opozicija trazi parlamentarnu raspravu o tome (za politicare ocito ne vazi normalan, uobicajeni policijskopravosudni postupak – za njih je Parlament nesto kao unutrasnja istraga kao sto imaju policajci). I bas kad bi rasprava trebala da pokaze sta se dogodilo, ova zaglibi u seriji planiranih, doziranih replika prema clanu 238.

I dakle, sta je zapravo glavni cilj? Sakriti odgovore u glavnom pitanju. Jer ako se pogleda raspodjela bilo cega, pameti, obrazovanja, politickog iskustva, uvijek se dobije ista slika: vecina su mediokriteti i mogu „kupiti“ sto god im se proda. Ovo znaci da vecina uziva u svadji, nesto manje njih razumiju zasto se svadjaju, a najmanje nas razumije sta je to sto svadja proba da sakrije.

A Jandrokovic, predsjednik hrvatskog sabora je sjajan. On drzi masku, drzi liniju ljubaznog i pravilima odanog sluzbenika. Ima savrsen osjecaj za dinamiku: broj replika, vrijeme, maskiranje glavnog pitanja. Sa njim ni jedna opozicija nema sansu ni da se priblizi pitanju, a kamo li da odgovori na njega. Rjesenje je kao i obicno, na izborima, ali clan 238, stiti vlast od svakog i najmanjeg stresa na dan izbora.

Mrzi me da stavljam predugacak naslov: vise volim da je jezgrovit, a za one koji ga ne razumiju, slijedi objasnjenje, vec u prvom paragrafu. E sad, ovaj naslov, niko ne razumije, pa ‘ade da ga brzo objasnimo…

V ili Volosko. G ili Gustavsberg.

Volosko je, sto bi rekli nasi polupismeni novinari ‘piktoresktno’ mjestance istocno od Opatije, a Gustavsberg je (vidi cuda!) opet malo mjestance istocno od Stokholma. E sad u eri kompjutera, interneta i Gugla, ja vam najtoplije savjetujem da stavite ova dva pojma (topinima) u Gugl pretrazivac, najbolje njegov rukavac koji se zove „slike“ i – pogledate. Pogledate i pripremite se za ovaj intelektualni, tekstualni dio koji slijedi….

I? Naravno, ko moze odoljeti sarmu Voloskog?? Gustavsberg je lijep, vjerujte mi, ljepsi nego sto je predstavljen na Guglu, ali ne moze konkurisati Voloskom. Jer Volosko je mnogo ranije zapocelo turisticku utrku sa ostatkom svijeta, pa su se potrudili da nadju uglove, pejsac, vrijeme kada da naprave sliku; Gustavsberg je predugo zivio zivot samozadovoljnog centra porcelana i keramike, istocno od Stokholma, pa nije osjecao potrebu da fokusira na luku, brodove i vodu (more? jezero?). I rezultat je estetski vidljiv: Volosko je ljepse i od Nice, a nece biti od (nekakvog) Gustavsberga (u tamo nekoj Svedskoj).

Ok, e ali sad slijedi ono ali. Bilo je dosta ljudi u generaciji prije mene koji su nesto trucali o kulturi zivljenja. Sta je to kultura zivljenja? Ja znam, ali da njih pitas, tesko da bi dobio neki suvsli odgovo, jer ta generacija (jedna prije moje) nikada nije ni dobila sansu da proba zivjeti kulturno. Ta je generacija ucestovala na ORA-ma u Samcu, spavali su u… ne znam u kontejnerima, kantama, garazama? Da! Barake. Baraka je bio ideal kolektivnog zivota od Golog otoka do turistickih dragulja Ulcinja i Bojane. Hocu vam reci, (ma) sta oni znaju o kulturi stanovanja??? Ali, ja, sledeca generacija, znam. Sledeca generacija koja zna, je nazalost otisla napolje. Zbog one generacije koja ne zna. Ok, to je neka druga prica. Nego kultura zivljenja. U Voloskom. Dodjite autom u Volosko i probajte parkirati… Nema sanse. U Gustavsbergu? Gdje volite: siroke asfaltirane povrsine sa vrlo simbolicnim dadzbinama (da ne boli kao u centru Stokholma). Pica (pizza)? Sjajne su na oba mjesta, vjerujte mi. U Voloskom ce vam uzeti 20 EUR, a u Gustavsbergu 16. Dobro ovo su turisticki parametri. Hocete da zivite u Voloskom? Vrtic? Nema mjesta. Apoteka? Pao sistem za elektronske recepte. Udario vas auto dok ste vozili biciko? Krivac ima rodjaka u sudu i vec je oslobodjen. Listopad je, pada kisa kao iz kabla… Ulice su pune blata, en radi odvod. U Gustavsbergu? Pa, kako sad da vam kazem: sve obrnuto od Voloskog.

I tako kad se sve sabere i oduzme ovo vam je formula za uzivanje: sjednite u barku i odveslajte se nekih 1000 m od Voloskog. Uzivajte. Ali, ostanite tu, nemojte se vise vracati na kopno….