QM- koliko duboko?

QM- kvantna mehanika…

Svi mi laici koji bi htjeli znati „nesto“ o QM, pitamo se: „Halo, mora li bas ovoliko duboko da se ide???“ Ovo uvijek znaci da je onaj koji se pita, zapeo na nekoj vrlo slozenoj matematickoj analizi i onda ovaj vapaj: zao mu da sve baci i ode na Netflix ili…?

Jer koliko god mnogo matematike, mi laici znali, bice problema. Ipak, mi nismo ni inzinjeri teoretske fizike, ni matematicari. Mi smo malo vise nego obicni ljudi, ali sa zarkom zeljom da razumijemo QM. I zato kada citate Diraka (Dirac) i probate da razumijete njegov „jezik“ (primjetite razliku izmedju vas i njega i njemu slicnih: vi se mucite sa nekim za njih elelementarnim stvarima, a oni ne da ih razumiju, nego su ih IZMISLILI) cesto sebi postavljate isto pitanje: moram li znati i ovo??? Kako ovo izgleda u praksi? U mojoj praksi?

Sve pocinje od filozofije. Sta je svijet? Natura (priroda)? Prirodni zakoni? Je li Njutnova klasicna fizika dovoljna da nam opise svijet u kojem zivimo? Nije? Zasto nije? Gdje je mjesto QM u tome?

I onda nadjete neku knjigu nekog filozofa fizike (npr. D’ Espagnat) i pocnete citati. On kaze da se sva QM moze smjestiti u vektorski prostor. Wow! To vas onda jos vise uvuce, jer sami sebi postavite pitanje, kako moze vektorski prostor biti nesto komlplikovano kada znate sve o prostoru i sasvim dovoljno o vektorima? I nastavite citati. A onda on spomene Hilbertov prostor kao posebnu vrstu vektorskog prostora. Ok, nema veze. Naoruzali ste se knjigama iz teoretske fizike. U njima ima dosta o Hilbertu. Ali tu se pominju baze, operatori i eigenvektori. U redu- treba korak nazad. Knjige koje u naslovu imaju „bazicno“ ili „za studente“ i tu krenete da razjasnite pojam operatora. I shvatite vi da je operator funkcija koja prevodi jedan ektor u drugi pod odredjenim uslovima. Fino, sad je slika Hilberta malo jasnija. Nazad u filozofiju. Kad tamo pominju dekoherenciju… Opet nazad u „bazicnu“ literaturu…. I tako tamo- ‘vamo, zig-zak od teorije fizike ka filozofiji. I sve dok ide da se cita filozofija vi idete tuda. Kad zapne, mala pauza i skok u teoriju fizike.

Sustina je u tome da steknete teoretsko znanje fizike taman toliko da mozete citati filozofiju. Jer niko, a ni vi, ne ocekuje da cete se baviti QM onako kako to rade ljudi koji konstruisu kvantni kompjuter ili planiraju teleportaciju (teorija: upletenost ili entaliment). Ne- vi ste krenuli od naivne i djecije ideje da razumijete svijet oko vas i da vas ubijede da ce vam ponuditi najbolje objasnjenje zakona Prirode.

U pozadini svega ovoga stoji zemlja da se koristi mozak i da se odlozi pojava Alchajmera. Nije malo.

QM, dvije teorije

Ja mislim da je ovo poslednji tekst o QM (kvantnoj mehanici), ali – nikad se ne zna…

Pocecemo odmah u centar: sve je veci broj fizicara koji vise nema dilemu: da, QM je teorija koja najbolje opisuje svijet oko nas. Ali, oko centralnog pitanja unutar QM, postoji razmimoilaznje i jasno se razlikuju dvije grupe, dva shvatanja. Jedni pripadaju teoriji poznatoj kao Kopenhagensko shvatanje, a drugi teoriji Vise svijetova.

Krenimo iz pocetka…

Na pocetku proslog vijeka austrijski fizicar Sredinger (Schrödinger) drzao je predavanje o QM negdje u V. Britaniji, mislim. Neko ga je iz publike pitao moze li se teorija svesti na neku formulu? Austrijanac (danas, zanimljivo nikoga ne interesuje kakav je bio kao covjek, o cemu bi njegova zena sigurno imala dosta toga reci….) se zamislio, otisao u hotel i u vrijeme vikenda, napisao formulu koja nosi njegovo ime i jedna je od najvaznijih formula u nauci. Sredingerova jednacina. To je jednacina koja opisuje talas i pocinje sa grckim slovom psi

Ova jednacina je srz QM. Ko je razumije ili makar ima neki osjecaj za njene djelove i odnose medju njima, moze reci da donekle razumije QM. Ona opisuje cestice, njihovu energiju, kretanje i polozaj. Matematicki radi se o parcijalnoj diferncijalnoj jednacini sto znaci da ima vise varijabli, ali jos vaznije da – opisuje promjenu. Kretanje. Rast. Energija- vrijeme. Nazalost, polozaj samo kroz vjerovatnocu: nema ono da se na x-osi nadje tacka i tako definise gdje je cestica- ne, moze samo da se kaze da je sansa da je cestica tu, taj i taj procenat. Kako je citav univerzum (i mi, ljudi i vazduh oko nas i Mjesec i Pluton…) izgradjen od kvantnih polja u kojima su nadrazena (egzaltirana) mjesta, cestice, to Jednacina daje opis svega oko nas. Ja imam svoju jednacinu, sto pored mene svoju, cijela ova soba jednu zajednicku, ovaj grad jednu i td, sve do Univerzuma. No kako jednacina daje vjerovatnocu, to se iza svake (svacije) jednacine, tj. kao njeno rjesenje krije bezbroj raznih mogucnosti (sa bezbroj raznih mogucih vjerovatnoca). I do sada, se svi slazu…

Medjutim, prema Kopenhagenskoj varijanti (Nils Bor, danski Nobelovac, najvise poznat po slici, predstavi atoma sa jezgrom i omotacima u kojima kruze elektroni..) kada se posmatra neka jednacina i pokusava definisati polozaj partikule, pojavi se problem mjerenja. O ovome sam nekada davno ovdje pisao, jer mjerenje znaci da u sistem (koji se posmatra) ulazi i posmatrac. Na primjer elektron. On je tzv. cestica „spin 1/2“. Prema QM on se nalazi u stanju superpozicije sto znaci u isto vrijeme i spin prema gore i spin prema dolje (ovaj fenomen je u pozadini jednako cuvene Sredingerove macke, koja u eksperimentu moze biti i mrtva i ziva). Dalje prema Kopenhagenu, kada posmatrac vidi elektron, on ga vidi samo u jednoj orjentaciji (gore ili dolje) i tu se jednacina zavrsava (fizicari kazu da jednacina talasa kolabira).

Druga polovina se sa ovim ne slaze. Nema nikakvog kolapsa, nego je posmatrac vidio samo jednu mogucnost (od bezbroj)- jedan svijet. Svi ostali svjetovi (druga moguca rjesenja) su ostala sakrivena. Za zagovornike Vise svjetova, nije posmatrac izvan sistema koji posmatra, vec je dio tog sistema. I posmatrani sistem i posmatrac su jedna, nova zajednicka jednacina talasa. Zato nema problema mjerenja. Posmatrac je rjesenjem jednacine napravio izbor (jedan medju svijetovima) i fizicari skloni pomirenju predlazu da se izbor i kolaps izjednace prema znacenju. Vidjecemo.

Primjer. Ja sam jednacina. U njoj je ugradjeno bezbroj rjesenja za mnoju najnoviju namjeru. Moj je odabir bio napisati ovaj tekst, a mogao sam ustati i napiti se vode, upaliti TV i gledati Top gear (onaj stari), mogao sam otici u setnju, mogao sam sjesti na avion i uputiti se u San Francisko…. Bezbroj mogucnosti, bezbroj svjetova u mojoj jednacini. Ali ja sam napravio izbor. Kraj. Nepovratno. Nema vise mogucnosti da pisem ovaj tekst i da u isto vrijeme zovem taksi da me vozi na aerodrom. I sad samo jos da se kratko vratimo na poslednji tekst o slobodnoj volji. Ja sam odabrao da pisem ovaj tekst. Da, postojale su brojne druge mogucnosti i ja sam odabrao ovo (FWIP)- slobodna volja u praksi. Ali ja sam odabra ovo jer je sve u meni vec pri rodjenju i kasnije u razvoju guralo ka bas ovoj odluci (FWIT)- slobodna volja u teoriji, ne postoji.

Determinizam i superdeterminizam

Sta je to superdeterminizam ima, a determinizam- nema?

Najprije, da ponovimo gradivo. Determinizam je shvatanje da sve sto se dogodi ima svoje objasnjenje, uzrok i jednostavno se nije moglo dogoditi drugacije. Neke su stvari jos uvijek neobjasnjene, ali to ne iskljucuje determinizam, odnosno da i iza tih pojava ne stoji uzrok. Laplas (Laplace) je u 19. vijeku tvrdio da kad bi postojalo neko vise bice („demon“) koje u svakom trenutku zna kako se krecu pojedini atomi, sta se sa cime udruzuje u molekulu- taj bi mogao da u realnom svijetu predvidja sve sto ce se dogoditi. Taj Laplasov demon bi mogao biti Bog ili jednog dana neku superkompjuter, ali danas jos uvijek nema takve „masine“ koja bi imala uvid u sve procese koji se odvijaju bas sada. Ipak to ne znaci da se jednog dana nece sve objasniti i dokazati da iza svakog fenomena postoji uzrok i proces (zakon). Sve u ovom Univerzumu je izgradjeno od stotinjak elemenata. I ja i kamen i poklopac od serpe- sve je izgradjeno od istih elemenata. A elementi od cestica (u skoli smo govorili od elementarnih cestica). A cestice? Sta su cestice? Elektroni, fotoni i jos neke sitnije partikule (bozoni, mezoni…). Opet, sta su cestice? Smatra se da je SVE, ali SVE utopljeno u kvantno polje. Ja sam dio tog polja (obratite paznju: sa vrlo lose i nejasno definisanim granicama prema mojoj okolini o cemu govori dekoherencija), sredina oko mene je takodje polje, cijeli univerzum je polje. A u tom polju uzbudjeni djelovi se zovu cestice. Uzbudjeni? Ja, hoce da reaguju. I dobro to je sada fina fizika cestica, ali pitanje koje se odmah namece: sta cemo sa slobodnom voljom? Naravno- nema je. Jer je ne moze biti! Sve sto ja radim, mislim, planiram, napravim, obavim (fiziologija)- je unaprijed predodredjeno i posltoji objasnjenje i uzrok. Onda se postavlja jedno zanimljivo filozofsko pitanje: ako smo kamen i ja napravljeni od iste materije (zvali je mi polje, cestice ili ugljik, svejedno je), da li onda mozda kamen ima slobodnu volju?Ah, ta slobodna volja! Nesto se mora uraditi. Nauka ce bukvalno svakim danom biti sve bliza da nam sve objasni i da vise ne bude tajni. Tog dana ce biti svima jasno da iza svega postoji determinizam. I kao sto sam na vise mjesta ovdje pisao- ako je sve predodredjeno, ni Sljivancanin nije kriv za zlocin na Ovcari. I eto, bas danas kada se kopa po vukovarskim ranama, pitanje „nevinosti“ Sljivancanina postaje vrlo osjetljivo i svi odjednom vide da se sa takvim ustrojstvom (niko nije kriv ni za sta), ne moze zivjeti.

Jedan indijski fizicar ima rjesenje! S. Varma kao svaki dobar i obavjesten fizicar ne vjeruje u slobodnu volju ali joj daje prostor tamo gdje je tesko predvidjeti sta ce se dogoditi (iako je determinisano). On tu slobodnu volju zove FWIP (u praksi). Uzmimo mene i kamen. Postupke kamena je vrlo lako predvidjeti: ako ga niko ne dira, nece ni mrdnuti. Moje postupke? Pitajte moju okolinu. Niko ne zna sta ce se dogoditi. Zasto? Zato sto je moj (determinisani) postupak uslovljen enormno brojnim sitnim i krupnijim procesima u mojem tijelu. Prvenstveno mozgu. Koji hormoni, koji receptori, koji signali iz okoline, koje naslijedje, koje sjecanje, koje iskustvo, koje traume….sve ovo cini jedan koktel iz kojeg ce izaci moj potez. Determinisan, da, bez slobodne volje u teoriji (FWIT), ali sa velikim opsegom mogucih ishoda. E to Indijac zove slobodnm voljom ili makar prostorom za ispoljavanje slobodne volje. On kaze, ni ja ne znam sta ce se dogoditi, dok se ne dogodi. Ja cekam da vidim sta sam odlucio da uradim da bi vidio sta sam uradio. I sad on (Indijac) tu vidi prostor za ucenjem (iskustvo, opekao sam se pa drugi put necu, dakle aktivno cu se zaustaviti….) i manifestacijama slobodne volje u prvoj sledecoj prilici. Difuzno, a? Naravno da je difuzno. Nema slobodne volje, ali ima nas napor da ucimo. Ali posto nema slobodne volje, mi ucimo – razlicito. Kako ko.

Dobro, a sta je superdeterminizam? Evo vam primjer. Ja sam se u aprilu 1986. najeo neopranih tresanja (Mostar, hrustovke, tek stigle) iako su vlasti govorile- nemoj, puklo je u Ukrajini (Cernobil), pa bi ih (tresnje) vjetar mogao kontaminirati. I ja dobijem leukemiju. Sta cu: nisam slusao i ozracih se. Determinizam je da sam ja dobio leukemiju, jer sam jeo tresnje obogacene uranom, a nisam poslusao jer sam napravljen neposlusan. A sta je superdeterminizam? Superdeterminizam kaze da kad je puklo (ne u Cernobilu, nego ono prvo sto zovemo Big Beng), tada su svi atomi i cestice dobili u sebi ugradjene informacije o tome kako da se ponasaju sledecih bilion godina. Jedan rukavac tih informacija je bio i to da sam ja kao zombi krenuo prema tresnjama i poceo ih jesti. Odavno je bilo predodredjeno da ce puknuti u Ukrajini, da ce tresnje roditi bas u aprilu, a ne u novembru, da ce se jedan – ja – roditi, da cu biti neposlusan, da ce mi se prohtjeti da jedem hrustovke…. Ostalo je poznato.

Jasno vam je. Devedeset i devet (99) posto fizicara ne vjeruje u superdeterminizam, jer je ovaj totalno nepredvidiv! Ko zna sta je zapisano u molekulama Crvenog mora jos u vrijeme Big Benga? Mozda bas da se otvori par vijekova prije Hrista, cisto da bi Mojsije prosao? I onda se fino, harmonicno zatvori. I niko ne zna kad ce se opet otvoriti? Znaci superdeterminizam potpuno ponistava sve vec poznate prirodne zakone (bacis uvis, padne na zemlju, ako nije droner). Kratko receno: glupost. Bacimo dio „super“ i zadrzimo determinizam. A kako cemo se tu snaci, sam Bog zna.

Slobodna volja

(po ko zna koji put???!)

Najprije jedna mala prica sa naucnopopularnog aspekta o novim saznanjima neurobiologije. Amigdala. To je jedna (zapravo par, lijevo i desno) nakupina nervnih celija koje su tako organizovane da kada se gledaju makroskopski podsjecaju na cjelinu. Pa su tako i dobili svoje anatomsko ime. U njima se nalaze nasi centri za temperament. Neko na istu sliku iz okoline odreaguje mirno, neko suzdrzano, neko tolerantno, a neko zivcano i agresivno. Na tim nervnim celijama su rasporedjeni receptori koji moraju da dobiju informaciju o tome sto je oko vidjelo (ne moze oko ispricati amigdalama). Informaciju prenose hormoni koji manje ili vise zapljusnu receptore….Gore sam napisao „odreaguje“ sto znaci radi se o odrasloj, formiranoj osobi. Sta znaci „formirana“? Vidite svi se razlikujemo (tj. razlikuju se poznate vrste temperamenata) prema gustini tih receptora. Neko ih ima jako puno na jedinici povrsine, a neko „trci, trci, pa receptor“. Podsjecam da je receptor protein! Kao svaki protein, sastavljen od niza aminokiselina (gradivne cigle bjelancevina), strukturian je preko genetskog koda. Znaci jedan sicusni dio vase DNA (gen) posalje preko ribozoma poruku: sklopi aminokiseline prema ovom redosljedu (da ne bi ispao…. inzulin, npr). Ne moram vas ubjedjivati da ce bas taj gen iz pospanosti trgnuti – protein (zovemo ga transkripcioni faktor) iza kojeg opet stoji, pogadjate genetski kod. I sad ovako vam to ide. Rodili ste se u sredini (porodici) gdje je vladala toksicna atmosfera, svadje. Vasi transkripcijski faktori rade kao ludi: stampaju receptor za receptorom (ovaj dio takodje ne treba dovoditi u sumnju, jer iza njega stoji – evolucija: ko nije ovako reagovao na nepovoljnu sredinu, napustio nas je prije milion godina). I vi krecete u zivot sa amigdalama i gustom sumom receptora na svakoj nervnoj celiji. Zivot vas dovede pred neku specificnu sliku i vi reagujete navalom zestine. Kazu temperamentan. Da, simpaticno, ali i iza ubistva stoji identican mehanizam. Priroda se pobrinula da vas ne stavlja u dilemu vec da se sve pripremi (da vam ne treba sloboda odlucivanja). Gore sam pomenuo hormone koji artikulisu sliku koju je vidjelo oko i prenesu informaciju do receptora na nacin koji ce oni razumjeti. Hormon je naravno protein. U toku vaseg odrastanja, genetika roditelja u sadejstvu sa sredinom, postavila vas je na sasvim precizno regulisani nivo proizvodnje hormona i stepena osjetljivosti receptora na taj hormon (sve ovo o cemu govorim moze biti kvantitativno, dakle manje ili vise, ali sve je predodredjeno). Gdje ste vi u ovome? Pa poslije moze biti kajanje, moze biti naucena lekcija, pa necete vise (ovo u sledecoj situaciji, ljudi zovu slobodna volja). Ali ko se to kaje? Ko to uci? Vi. A koliko puno se vi kajete i kako dobro vi ucite? Moram li vas ubjedjivati da i iza tih procesa stoji hemija? I sta znaci „naucio“? Pa neces ponovo, jer se bojis, jer je boljelo, jer si bio izlozen napadima, sramu… Kako ja podnosim bol? Sram? Opet je predodredjeno, bez mojeg ucesca u cijelom „poslu“.

Slican primjer iz biologije. Raza. Raza ima skrge kojima dise. Sve raze ovoga svijeta u istim uslovima ce otvarati (zatvarati) skrge istom frekfencijom. Ali uzmite jednu razu i izlozite jeponavljanim malim udarima struje. Iz sata u sat, iz dana u dan. Raza ce poceti mnogo intenzivnije (brze) da pokrece svoje skrge. Kako? Pa jacim, brzim radom misica skrga. Dobice i vise misica u jedinici prostora oko skrga. A misic je napravljen od? Proteina. U biologiji ovaj fenomen zovemo adaptacija, a medju ljudima- ucenje. Mehanizam je isti: od gena na DNA koji cekaju, preko transkripcijskih fakora koji ce ih potaknuti, do hormona i receptora- sve je tu, naslijedjeno od roditelja zapisano u DNA i – ceka. Vi na zalost ne mozete pokrenuti proizvodnju odredjenog transkripcijskog fakora koji ce kasnije pokrenuti lanac dogadjaja da bi vi dobili neku korist. Ostaje vam samo da ucite.

SPC

Iliti Srpska pravoslavna Crkva….

Imam velikih problema da razumijem ovu organizaciju. Prvo malo istorijske gradje kao predznanje….

Na pocetku 13. vijeka (1219) SPC je postala samostalna, jer je izasla ispod kisobrana Ohridske arhiepiskopije. Najznacajniji „otac“ pravoslavlja za Srbe iz tog vremena je bio sv Sava. Kao sto je vecini poznato, on se zamonasio u Hilandaru, na Sv. gori (Grcka, juzno od Soluna, istocno poluostrvo od tri). Poslije su srpski vladari pomagali, gradili, finansirali Hilandar i sve je to fino i lijepo. Ali hriscanstvo je prije Save postojalo 1300 godina ili hajmo reci od 312. kada se Konstantinu (rodjen u Nisu!) pred bitku kod Milana ukazalo uspece Hrista na krstu (tzv. Trijumf Krsta) i kada je on zahvalan Bogu nakon pobjede, proglasio hriscanstvo drzavnom religijom Imperije (oba dijela, jer se Staro rimsko carstvo bas nakon ove pobijede raspolovilo u dva: Novo rimsko carstvo i Vizantija). Sve, ali bas sve je islo na ruku – svadji. Na Istoku koji se oslanjao na grcku tradiciju, kulturu, nauku (zapravo filozofiju), prosirenost vrlo dobrog obrazovanja je bila visoka. Na Zapadu, jedva da je ko znao citati. Na Istoku (moze da se poredi sa komentarisanjem fudbala kod nas) svi su imali neki stav i misljenje o pitanjima religije (teologije- odvojiti od eklezijastickog, koje se odnosi na organizaciju crkve i sluzbe u crkvi). U drustvu se vodila zucna debata o pitanjima vjere, ali dominirao je osjecaj tolerancije (postoji izraz ekonomija, ali zainteresovani mogu citati sami o tome). Drugi faktor je bio jezik. Na istoku grcki, mocan jezik razvijen i prilagodjen finesama, logickim i stilskim vratolomijama. Na zapadu latinski, jezik jednostavan, prilagodjen vojsci i pravnicima. Bez pridjeva, skoro. Na Istoku je imperator postavljao patrijarha, a na zapadu je zbog stalnih ratova, uloga raznih kraljeva i vladara bila sme manja i manja, u korist – pape. Na istoku je bio car, a na zapadu papa: oni su bili glavni protagonisti. Redjale su se razne tzv. kontraverze doktrine (teologije) i isto toliko velikih Koncila koji je trebao da rijeci nesporazume. Vrijeme je prolazilo, nesporazumi su manje ili vise neuspjesno rjesavani, gurani pod tepih i primakli smo se 8. i 9. vijeku. Ali prvo jedna digresija. U 5. vijeku je aktuelni papa pokazao (imena nisu bitna) zelju za kompomisom izmedju dviju velikih grana hriscanstva (Sirija i Egipat, Kopti su otpali u svojim „herezama“). Kako je prosao najbolje ilustruje da mu je Dante odredio mjesto u najudaljenijoj rupi svog Pakla iz Bozanske komedije. A nama je Dante u skolama prikazivan kao „fin decko“??!

U ova dva za nas vazna vijeka (upravo stigli na Balkan) stara rimska provincija Ilirija mijenjala je „vlasnika“: najprije ju je uzeo vizantijski car sebi, a onda je opet vrace na „Rimu“. U isto vrijeme su Cirilo i Metodije po uputama Konstantinopolisa (ne bih da ga „krstim“ sa Konstantinopolj, jer nije polje, nego grad) krenuli ka Moraviji (od Panonije do Slovacke) i Bugarskoj da pokrstavaju Slavene… I sad se moze zamisliti kakva su to haoticna vremena bila. Danasnja Bosna cas pod Rimom, cas pod Konstantinopolisom. Ali nije ni to bitno! Ono sto je bitno jeste da je najveca kontroverza u doktrinama nastala zbog odnosa svetog duha i sina. Da li Sveti duh proizilazi samo iz Boga ili i iz Boga i iz Sina? Zapad je (kasnije pod zestokim uticajem Germana i Franaka) ostao pri svom: samo od Boga („dva“), a Istok je pridodao i Sina („tri“- poznato je sta muceni Srbi pokazuju na svakoj utakmici). Ovaj nesporazum je krenuo vec od samog proglasenja hriscanstva religijom Imperije – 4. vijek – i nikada nije razrijesen, vec je 1054. doveo do raskola, shizme izmedju dvije grane hriscanstva. Naravno, makar nama sa Balkana ne treba objasnjavati da je u pozadini raskola bilo pitanje dominacija (u vrijeme kada je podignuta Sv Sofija u Carigradu, Rim je bio nesto kao Capljina, sa Mogorjelom).

I sada imate nase krajeve… Na primjer, 17. vijek kada je po zemlji Hercegovini, Crnoj Gori i diejlu Kosova „hodio“ zivi svetac Stojan Jovanovic, poznatiji kao Sv. Vasilije Cudotvorac (Ostroski). I dobro, ko malo poznaje njegov zivot, slozice se sa ovim opisom koji sam upravo napisao. Ali zivot u Hercegovini, pa i u Dubrovniku, Kotoru, nije bio lak tih godina. Turci sa jedne strane, a sa druge strane franjevci, jezuiti iz Dubrovnika, Kotora, Bara, prolaze Hercegovinom i Crnom gorom i ubjedjuju narod da im je religija ista i da prihvate papu kao vrhovnog duhovnog vodju, a on ce ih onda prihvatiti kao svoju djecu i pomoc kao i ostaloj svojoj djeci. Protiv Turaka. A prisustvo Turaka nije bila samo istorijska fusnota. Odvodjeni su mladici u Stambol (Istambul, nekada Konstantinopolis), djevojke prodavane na trgovima Kotora kao roblje, uzimali su im hranu, novac… Kad se malo zamislite, dobicete sliku. Zamislite seljaka iz Tvrdosa ili Ljubinja. Pravoslavne je vjere. Turci mu nude prelazak na islam uz brojne pogodnosti: bilo ih je dosta koji su prihvatili, pa je mogao da se uvjeri. Franjevci (poslati od Kongregacija za propagandu vjere iz Rima) nude jos atraktivniju stvar: isti Bog, isti sveci, isti sakramenti, isti simboli i pomoc pape. A sto im nudi Vasilije? Da istraju u vjeri. Sta je neobicno? Neobicno je sto Vasilije, pa jos neki, pa patrijarsi iz Peci pominju kao obrazovani i ljudi od knjige. Sta to znaci? To bi valjda trebalo da znaci da su obavjesteni i o „nerjesivoj dilemi“ da li sveti duh proizilazi i iz Sina ili samo iz Boga? Znaci rjesenje te dleme je bilo pitanje opstanka, zivota, gladi, sudbine djece…. Nije to pitanje o gravitaciji ili ekologiji, pa da se zamislis i opredjelis i ostanes na svom stajalistu- ne pitanje je bilo iskljucivo metafizicko i nerjesivo. Ali Vasilije se u toku svog zivota u iskrenoj borbii brizi za svoj narod pozivao u svojoj argumentaciji samo na razdoblje pravoslavlja od 1219???! Nista prije toga? Nista kontraverze, dileme, misljenja. Ne Sv. Sava je odlucio, napisao, doktrine (cak i zakonikkoji se koristio u Rusiji!) i kao da je srpsko pravoslavlje pocelo tek od Save. Jer ako se podje od toga da je Sv. Sava Isus i da je svetosavlje zapravo jedina Biblija onda nam i ne trebaju filozofske dileme: sve je jasno. Uz to svi srpski vladari i junaci su polagali velike zrtve za svetosavlje i time je preporuka da se ostane vjeran pravoslavlju zapecacena i jaka. I to bi se dalo razumjeti, sve zrtve, gubitak sina jedinca, silovanja cerke, prva bracna noc sa lokalnim agom… sve to ima smisla ako se svetosavlje uzme kao originalna, zaokruzena ideologija koja je nastala iz „vedrog neba“ i bez veze sa ranim hriscanstvom. Ali nije. Ne razumijem.

Dubrovnik

Imam ovdje u mojoj biblioteci knjigu istog naslova kao i ovaj tekst. Ta knjiga ima vise od 500 strana??? Kako ja sa ovim tekstom mogu konkurisati toj knjizi? Nikako.

Ja se moram, ako vec hocu da pisem o Gradu, fokusirati na vrlo usku temu, najbolje temu koja nije pokrivena knjigom, jer je postala aktuelna poslije stampanja knjige. Moj tekst ce se zbiti u trokutu Ivo-Mato- Indeksi. Sta je sad, pitaju se neki? Pa pocnimo redom….

Indeksi, oni sarajevski, predvodjeni Daliborom Popovicem, pjevali su nesto oko ove teme …O padu. I njihov pristup padu je bio vrlo, vrlo romantican: jes’, padas ti, pada cijeli svijet, ali u tome ima nesto uzviseno. Nesto filozofsko. Pad je let. Ja zelim ovdje odmah da razoblicim ovu nakaradnu logiku koja moze da prezivi samo u poeziji: svaki pad je – pad, a to znaci da ti koji padas, ima da – kad, tad- zveknes o ledinu i da se manje ili vise ubijes. Nema mnogo romanticnoga u padu: uvijek zavrsava sa krvlju, povredom ili- ne daj boze, smrcu. Jeste dio pada je let, ali manje vazan….

Ok, kad smo ovaj „kut“ definisali idemo dalje….

Ivo? Ivo je Ivo Vojnovic, brat Luja Vojnovica. Ogromna, velika ulica Ive Vojnovica sijece Dubrovnik. Od uvale Miramare do Dubrave na Babinom kuku. Ne znam ima li duze ulice u Dubrovniku? Prema staroj /13, 14. vijek/ srpskoj tradiciji prezime se dobijalo prema imenu. Vojin. Vojin je bio blizak potomak Stefana, cuvenog, oca jos cuvenijeg prvog i poslednjeg srpskog cara. Porodica Vojnovic je bila dakle dio aristokratije i time pogurana od samog pocetka, ali ocito vrlo mudra, pametna i sa velikim intelektualnim potencijalom. Odrzala se sve do dana danasnjeg! U 17. vijeku Pavle Vojnovic je zivio u Herceg Novom i Dubrovniku, bio uspjesan trgovac, bogat, ozenjen Katarinom. Vrlo cesto poslom od Kotora do Venecije. U Primorje je dosao iz Istocne Hercegovine, a zivot je zavrsio u Trstu (poslije velikog zemljotresa koji je zadesio obalu od Turske i Soluna do Zadra). Iz Hercegovine nosi neraskidivo prijateljstvo sa Vasilijem Ostroskim, mitropolitom cijele Hercegovine, dijela Crne Gore i Skadra. Skolovan u manastiru Tvrdos (na ulasku u Trebinje sa mostarske strane) koji je u to vrijeme bio najveci regionalni univerzitet. I djecu je skolovao tu. Bio je i veliki prijatelj sa Bajom Pivljaninom- hajdukom cije ime je ulijevalo strah Turcima od (I)Stambola do Zadra (Bajova glava je poslije 25-ogodisnjeg rata izmedju Turske i Venecije, kada Veneciji hajduci nisu vise bili potrebni, zavrsila na kapiji Stambola). Bilo je to zaista cudno druzenje: svetac koji hoda zemljom, biznismen i hajduk. Ali Ivo (i brat mu Lujo- Ivo „Dubrovacka trilogija“) su direktni potomci Pavla Vojnovica! A to znaci i cara Dusana.

Svi vi koji dnevno po ovome ili onome poslu prolazite ulicom Ive Vojnovica, sjetite se Pavla i sjetite se da sada imate Mata Frankovica. Mata je jedino lijepo – vidjeti. Citati? Boze sacuvaj. Cuti? Kuku, daleko bilo. I to sam vam htio reci: od Ive do Mata, je pad. Jeste pad. I to onaj pravi od kojeg se ili krvari ili umire. Nema tu nicega romanticarskog kako su mislili Indeksi. Pad je – pad.

Ali, istorija je fantasicna! Svaku neravninu poravna i ugladi. Nakon nekog vemena sve se sjaji. I Vasilija su smjenjivali pucem: Savatije je bio kratko poglavar hercegovacke mitropolije, jer je spletkom sklonio Vasilija, ali ko je danas Savatije? A ko je Vasilije, sveti Stojan koji je hodao zemljom. Nije lko jednom gradu da ima nekada Iva, a sada Mata. Ali, uzdajte se u povijest. Tako ce i Mato nestati kao jedna polurecenica dubrovacke povijesti, a Ivo ce ostati. Zauvijek.

Starenje

Ne bih ja sada o starenju onako opsirno i iz svih uglova. Niko nema toliko vremena…

Ali zadrzacu se na jednom fenomenu koji nisam ranije primjecivao- znaci tipican je za starenje…

Radis uzaludne stvari.

Haj’ dok radis uzaludne stvari koje nikoga ne opterecuju, kao na primjer, hoces da ides pjeske od Mostara do Bune. Dobro, mozda bi rodbina ipak bila natjerana da organizuje prevoz da te vrate….? Ne, ovdje je rijec o nekoliko aktivnosti koje stari ljudi rade iskreno i sa odusevljenjem, a zapravo su – uzaludne. I ne samo to- opterecuju one koji ostanu poslije…

Zasto ja npr. ne bih odmah, vec danas bacio sve moje eksere? Natjeralo me nesto i nadjem dvije neotvorene kutije eksera, jedni su sa zaravnjenom, a drugi sa polukruznom glavom. I jedni i drugi su „krstasti“ (ne znam kako to danas kazu Hrvati- krizni?). Mislim da su i jedni i drugi iz iste grupe po debljini i duzini. I sad umjesto da odmah, obje kutije bacim, ja odem i kupim dvije plasticne polukutije, nesto kao ladice (tako recimo stoje ekseri izlozeni u Bauhausu) i uredno ih sortiram: zaravnjeni u jednu, a polukruzni u drugu kutiju. U svakoj ima sigurno 80-100 eksera. Ma to nisu ekseri! To su sarafi, imaju navoj, ali eto, dolje imaju vrh, spic. A zapravo je samo taj spic to sto ih povezuje sa ekserima. Ok- sarafi. Da li cu ja nekada graditi kucu? Ne. Hocu li mijenjati terasu (ovdje u Svedskoj sve su terase drvene, kao i u Montani – ono kad dodje Dzejson Statam tek pusten iz zatvora pa pomogne obnoviti terasu ucviljenoj udovici koju ce za 10 minuta lokalni siledzije ugrozavati). Ne. Mozda cu do kraja zivota zakucati jedan ili dva ta sarafa (?, ma eksera???) u zid i okaciti nesto. I to je sve. Baciti ostalih 200? A, ne…

A alat? Juce sam kupio komplet „okastih“ kljuceva jer mi je trebala samo „17-ica“ da nesto promijenim na biciklu. I sad imam bljesteci komplet kljuceva od 8-ce (zasto pocinje od 8?) do 24-ce. Jeste vazno je imati i moci tu i tamo zateci sarafe na uzglavlju kreveta, ali meni moje tijelo govori da ce mene jednog dana iznijeti na tom krevetu nogama naprijed, a da ce se uzglavlje jos vise klatiti nego danas. A kljucevi ce ostati…. Brako (Bracho) je kao neka strasno vazna njemacka firma za proizvodnju alata. Kaze gospodja u radnji objasnjavajuci zasto jedne papagajke kostaju 90 EUR: „Pa to su Brakove“. A u Bauhausu su duplo jeftinije. Isto su Brako. Trazesi tu 17-icu, shvatio sam da imam kod kuce sve: pilu, cekice, sarafcigere, one umetke u sarafciger za razne vrste sarafa, kljuceve, kljusta za skidanje izolacije, kidanje zice, vadjenje eksera, papagajke i dvije velicine onih vodoinstalaterskih sto imaju navoj da se otvor „usta“ smanjuje ili poveca. Eto, ne znam ni kako se zovu na nasem jeziku, ali dobro je- znam na svedskom. Eksera, sarafa, tiplova, kablova…. sve ce ostati iza mene. Oni koji udju kad mene iznesu, danas bi bili najzahvalniji da ja to vec sutra bacim. Jer oni mozda i trebaju nesto od toga, ali kapitalisticka potrosacka psihologija nas je naucila da bacamo i stalno kupujemo novo. Jeste bacice oni, ali nekih 10 minuta nakon bacanja, imace mali, neprijatni pritisak u grudima….

A sad ono najvaznije. Najbolnije. Najcudnije…

Knjige.

Gledam ovu moju biblioteku. Nastala je u poslednjih 26 godina. Da sam zajedno sa prvom knjigom kupljenom preko Amazona, kupio i njihove akcije danas bi se i ja pored Orlanda Bluma vozio zajedno sa Bezosom na njegovoj jahti. Mozda cak i pored njegove jahte. Na mojoj. Ali nisam. Nastavio sam samo kupovati knjige i CD-ove. I danas imam 8 m CD-ova i 12 m knjiga. Kazu da CD-ovi s vremenom pocinju da gube onaj urezani trag, sto znaci da nekoliko dana nakon moje sahrane, odose i moji CD-ovi u propast. „Eh, tata, tata, sto ih ti ne baci, nego moramo sad mi…?“, uzdisu moji sto su ostali poslije mene. A knjige, to sam na vise mjesta citao da se stari ljudi muce kako da njih nekako zavrse. Biblioteke nece, kazu sad je sve digitalno, djeca nece, nemaju vremena….Lako je bilo engleskim aristokratama: oni su kucu naslijedjivali generacijama, a kao dio zidova su bile velike biblioteke. Gledali ste sigurno: zid pun knjiga je toliki da negdje pri dnu imaju vrata kroz koja se prolazi iz sobe u sobu. I te njihove knjige su sve iste??? Kao da su iz iste knjigoveznice stigle?! Kao ono kod nas 70-ih godina kada smo imali najjacu kupovnu moc u Jugoslaviji, pa su nas prodavci knjiga salijetali. I mnogi su kupili cijelog Krlezu, cijelog Dostojevskog, Cijelog Mana ili Njegosa. To niko nikada nije ni prelistao. A ja gledam ponosno mojih 12 m knjiga. Procitao sam sigurno 11 m. Neke i po tri puta. Jer ja nisam kupovao na vratima stana- ja sam kao sto rekog ucinio Bezosa vrlo bogatim. I zato vidim ovdje samo jedno rjesenje: sve knjige staviti u lijepu biblioteku – police, mozda staklo…i onda nasljednik nosi sve zajedno kao – zid. Kvantna mehanika, istorija, umjetnost, slobodna volja, jezici i rjecnici i mali dio (!) beletristike – ko bi to ikada citao, kad mene ne bude bilo? Mislim, niko. Ali zato radim uporno i dosljedno na indoktrinaciji djece: provociram, postavljam pitanja, dajem duge odgovore… mora nesto kroz epigenetiku da se zakaci kod djece. Ne znaju oni to sada, naravno, kao sto ni ja nisam znao kao dijete da je jedan od najljepsih ruckova KALJA. E, ali sada znam. I jedem, makar jednom mjesecno (pa po 3-4 dana). Tako racunam i da ce nesto od ovih nasih polemika ili laganijih svadja o porijeklu Slavena, o slobodnoj volji, o znacaju kvantne mehanike za pitanja slobodne volje, o Katarini Medici… da ce nesto od toga ostati zapamceno. Nesvjesno, naravno. A onda, kada oni budu stari i kada jenja iscrpljujuca borba za mjesto u hijerarhiji firme kada njihova djeca zavrse fakultet- mozda ce se pojaviti dilema: treba li kazniti francuskog anesteziologa koji je ubio 12 ljudi od toga 4 djece jer je htio da ga primjete? Ovakve dileme lakse dodju kada vas zivot gurne u situaciju da napravite problem, a samo vi mislite da niste krivi. Uz knjigu o slobodnoj volji, malo muzike Baha i polako pocinju stvari da se vade iz podruma. A posto polica nije vise cvrsta kao nekada, treba i sarafciger. Krstasti.

Sistem

Politicka konstrukcija jednog drustva, sto ja zovem sistem, jeste jedna strasno krhka gradjevina koju treba svim silama cuvati.

Pocnimo na sledeci nacin. Kako su tamo kod nas obuceni agenti nekretnina? Ovamo, na Zapadu, taj imidz se smatra jednom posebnom kulturom. Glavna karakteristika je: maksimalno odvratno. Tesko mije dati opis generalno, jer oni se mijenjaju jednakom brzinom kao i moda, ali zadrzimo se onda na tome kako izgledaju sada. Ljeto je. Tu su mokasine od koze, na – bosoj nozi. Gace (pantalone) se suzavaju prema gleznjevima, ali su na odstojanju od cipele nekih 15-18 cm. Vidi se dobar dio gole noge. Onda gornji dio pantalona, onaj koji pokriva straznjicu, djeluje kao da sam ga ja krojio: naopako. Kao da su ga obukli naprijed-nazad. Guzovi straznjice su spljosteni, jer im tkanina ne da da se opuste, a i naprijed je jednako tijesno, pa slic djeluje prenapregnuto. Kosulja sa dugim rukavima podignutim do pola podlaktice, naocale za sunce i kosa koja mora stalno da se rukom zabacuje unazad, jer bi inace pala preko lica. E sad zadrzite ovu sliku do sledece …

Svedska ,ostrvo Gorland (Putin bi dao Sibir za Gotland), glavni gradic Vizbi i jedan park (dolina) nedaleko od obale i gradske luke. U tom parku se svakog juna tradicionalno okupljaju svi vazniji, a i nepoznati, a buduci politicari, poslovni ljudi, novinari. Krema politickog etablismenta (mada sve manje i privrednog, jer su shvatili….). E sad, elita od nekih 60 glavnih politicara, oni se osjecaju respektiranim (novinari ih ganjaju za intervjue), potvrdjenim (ne moraju se vise biti, ni gurati)- oni djeluju kao normalni ljudi A odmah ispod njih je bukvalno jedna armija tipova i zena koji izgledaju kao goreopisani agenti za nekretnine. I vjerujte, senzibilnom covjeku je dovoljno samo proci kroz tu gomilu i osjetiti sta se dogadja. Ovi se jadnici ne smiruju od ocajnicke borbe da se uvuku onim potvrdjenim u zadnje crijevo. Ta servilnost, ta laznost, ta falsh mimika, smjeh, pokreti, to vodi direktno u nauzeju i povracanje. I onda ti bude jasno: oni to rade iskljucivo zbog sebe. Ne zbog mene, moje porodice, mojih pacijenata, moje rodbine, komsija…. Boze sacuvaj! Samo za sebe. Ostali koji su tu o trosku onih kji placaju porez, prave svoje male planove: to moze biti dobijanje nekog projekta ili odlazak sa nekom zenom u sobu. I tu onda takodje shvatis da je moral, izmisljen kako bi nas odmaklo od zivotinja u pecini, samo jedan paravan – dok ih se ne uhvati. Oni su spremni na sve. Ali, tu je sistem. Tu su institucije koje ne gledaju ime vec personalni broj. Tu su sluzbenici koji ce raditi protiv najociglednije logike i ljudskog rezona, sve dok se ne promijeni zakon. I tu su novinari. Glavni stub demokratije! Mada ni one ne zato sto imaju ideal- nego zato sto hvatanje ovim malih nalickanih kanta djubreta, donosi profit, gledanost, citanost. Ali nema veze: sivi, otupljeli cinovnici i lakomi novinari- cuvaju nas od agenata za politicke nekretnine. Sto bi rekli u Beogradu, e moj Imanuele (Kante)- dzaba si krecio.

Selektivni moral

Citam kako je neki svestenik isao prema Medjugorju. Isao? Letio avionom. I u avionu je bio neki paraplegicar. I sad, nisam bas dobro razumio ko je koga molio (i dovolio) kad su dosli na aerodrom, da mu … jel’te da masturbira. Prva mi je misao bila- nije valjda mostarski aerodrom???

Zasto je svijetu ova crtica vazna? Zato sto je svestenika koji je priznao rabotu, danasnji papa (Lav) pogledao sa puno razumjevanja….

A zasto je meni vazna ova crtica?

Moral su izmislili, organizovali, stavili u osnove zakona, ljudi, da bi se zastitili od pojedinaca koji se ne mogu kontrolisati. I onda imamo i sistem represivnih mjera, sve od stida (alkohol), preko moralne osude, do – zatvora. A moral kao sto rekoh stiti grupu od pojedinca koji ima neku manu. I grupa se nije zadovoljila time da izmisli moral i podigne ga na nivo koji poslije samo elita moze da koristi kao instrument, ne, oni su odlucili i sta je vise kaznjivo, a sta manje i sta uopste ne treba sankcionisati. I sad imate Dzems Bonda koji je u svakom filmu (dok je to bio Son Koneri) , znaci 60-ih godina, koristio priliku da „seksualno uznemirava“ zene oko sebe. Tada oci morala nisu reagovali. E a onda je iz mraka iskocio muceni producent H. Vajstajner sa svojom osebujnom tehnikom intervjuisanja buducih glumica i ocevi morala su se probudili. Od tog dana, kada je Vajstajner ganjao Umu Turman po hodnicima pariskih hotela, seksualna uznemiravanja u najsirem smislu rijeci (a tu je naravno i pomenuti aerodromski incident),postalo je kaznjivo. I ne samo to! Ide se i retrogradno u vrijeme (u teoriji relativiteta bi rekli, sve dok pripadaju zadnjoj svjetlosnoj kupi). Nema zastarjevanja. Pitajte Kevina Spejsija, ako meni ne vjerujete.

A pusenje? Ono pravo, sa Marlboroom. To nista. Sad je i to zabranjeno i uskoro ce se poceti dijeliti kazne. Sto mene ne uhapse danas, jer i ja sam pusio 80-ih godina? Neko ce reci, nije to isto. Kako nije? U cemu je razlika? U stepenu stete? Ok, prema kome? Ja sam pusenjem stetio samo sebi, pa kao, sta mi tu mozemo. Da, a svi oni ljudi iz kupea u vozu Mostar-Beograd koje sam ja trovao?? Ne, ono sto je zanimljivo jeste da su nam danas (takodje jedna moderna tekovina) puna usta covjeka. Ma boze sto mi volimo covjeka. Covjek ono, covjek ovo. Te bice, te prava, te vrijednosti, ma milina. Voda da usta…. Ali koji covjek? Imaginarni. Nepostojeci. Izmisljeni. Covjek bez svoje prirode. Da, mi velicamo i sve smo prilagodili covjeku, ali covjeku bez njegove prirode. Sjajno. Mogli smo uzeti i – sliku. Ili kopiju u ljudskoj velicini, ali od kartona. Nista vise od idola. Svi smo mi od Maja indijanaca….

Kritika QM

Mora nekada i da se kritikuje, a ne samo da se hvali ili da joj (kvantnoj mehanici) se divis.

Hajmo opet malo o Belu (Bell) i njegovom cuvenom doprinosu QM, doprinosu za koji su njegovi sljedbenici prije 3 godine dobili Nobelovu nagradu. Uz Bela ide jedna fraza koja prevedena na nase jezike zvuci vrlo rogobatno (ponistavanje Belove nejednakosti), pa je ljepse ostaviti je u originalu: violation of bell’s inequality. On je napisao dva jednostavna mala rada pocetkom 60-ih godina i oba su godinama ostala neprimjecena. U njima se prvo teoretski osvrnuo na jedan rad Ajnstajna i njegovih kolega (tzv. ERP papir, gdje ovo „e“ je od Ajnstajn). Prvo ukratko, a koga interesuje nesto sire, moze nastaviti da cita. Upletenost cestica (entanglament) je bio poznat fenomen i pocetkom 20. vijeka (dvije cestice nastale u jednom trenutku, ponasaju se kao blizanci i njihova sudbina pokazuje snaznu korelaciju/sto jedna to i druga), ali nije bilo dobrog objasnjenja. Ajnstajn je tvrdio da u momentu nastajanja ove nekim jos nepoznatim mehanizmom „dogovore“ kako da jako koreliraju iako ih se kasnije razdvoji. To je tzv, teorija skrivenih (hidden) faktora. Bel je dokazao da nema nikakvih skrivenih dogovora, vec dvije cestice i na velikom rastojanju dijele istu sudbinu. Znaci, nije ni on objasnio fenomen, ali je uklonio jedno, deterministicko objasnjenje. Poslije je ovaj njegov eksperiment usavrsavan da bi se izbjegle moguce greske (jako zavisi od postupaka eksperimentatora!), da bi najbolja varijanta u rukama A. Aspekta donijela Nobelovu nagradu. Jedna od najuzbudljivijih ideja cija realizacija ceka na tehnoloska rjesenja, a bazira se na upletenosti je – teleportacija. Vas rastave na gomilu atoma (kao tijesto), na bazi upletenosti vas posalju na neko drugo mjesto i sklope vas po receptu originala (mozda kao bonus, da vam poprave zube ili uklone plakove u krvnim sudovima?).

Malo sire…

Sta je to sto je nejednako (inequality)? Prvo ne radi se o vulgarnom da 5 nije isto sto i 7. Radi se o poredjenju dva koncepta. Redom. Snopom lasera na molekule kalcijumovog isparenja, pogodi se elektron atoma kalcijuma. On bude egzaltiran i skoci iz jedne u drugu orbitu. Time oslobodi dva fotona. Ti fotoni odu na dvije suprotne strane. E sad u eksperimentu se postavljaju polaroidni filteri i detektori. Ovim prvim se manipulise pravac kretanja fotona, a drugim se detekture efekat (najcesce energija fotona). Foton ili prolazi ili ne ili prolazu nekom omjeru sto zavisi od ugla filtera. Recimo ako je filter na 30 stepeni, prolazi svaki 4-i. E sad dolazi malo nejasniji dio, jer trazi dobar osjecaj za matematiku i vjerovatnocu. Uglavnom za ponavljani broj eksperimenata i sve moguce kombinacije, postoji formula ciji rezultat mora da bude manji od 2, ako su fotoni na samom izvoru dobili informaciju kako da se ponasaju. Vjerujte mi na rijec…. I to je ta nejednakost: vjerovatnoca i korelacija dva fotona mora da bude manja od 2 (nejednaka dvojci). Medjutim Bel je u svom eksperimentu, a kasnije i svi ostali (Aspekt) pokazao da je rezultat > od 2. Znaci nejednakost je ponistena (violation). Time je pokazano da dvije cestice pokazuju snaznu koelaciju u svom ponasanju iako su udaljene vise nego sto bi trebalo da se informacija medju njima prenese brzinom svjetlosti. Cijela Ajnstajnova teorija relativnosti se bazira na pretpostavci da nema brzeg kretanja od kretanja svjetlosti (c=300 000 km/sek), a sada se pojavljuje podatak da ima: dvije cestice se dogovaraju (snazna korelacija) na velikoj udaljenosti (u fizici nonlocality) sto zahtjeva razmjenu informacija brzinom > c .

E sad kroz jedan kineski eksperiment krece dio o „kritici“. Kinezi su iz jednog satelita izmedju Zemlje i Mjeseca slali fotone u parovima, jedan u Peking, jedan u Bec. Na oba detektora je potvrdjena snazna korelacija: bez obzira kako ko namjesta filtere, oni prolaze ili ne, kao da su i dalje jedan! Niko ne zna kako. Ali prvo Njutn, pa onda Ajnstajn su nam objasnili kako radi gravitacija (niko ne zna kako nastaje, ali znamo sve drugo). Gravitacija je veliko polje kojim se siri „poremecaj“ (i u vodi se talasima siri poremecaj: kad stavimo nogu u vodu). Svako tijelo velike mase stvara oko sebe polje gravitacije tako da u Univerzumu imamo jedno zajednicko polje sa razlicitima intenzitetima (snaga opada sa kvadratom udaljenosti). Ali ipak se moze zamisliti da kada jedan vrabac negdje u Jugoslaviji mahne krilima da se to moze osjetiti i u najudaljenijim coskovima Univerzuma. Slabasno, ali ipak. I sad oni nama objasnjavaju ovo sa vrapcem kao anegdotu, salu, a ono sa kineskim satelitom treba da vjerujemo?! Jer takodje je poznato da je Belov eksperiment vrlo osjetljiv. Dovoljno je da foton naidje na svom putu na atom necega (azot) i da bude unisten/izmjenjen. A od satelita do Pekinga?? Pogotovo vazduh nad Pekingom… Ipak kad nas jednog dana budu teleportirali, vjerovacemo. Usput, tzv kvantni kompjuter VEC radi na bazi fenomena upletenosti….