U Staroj, mostarskoj Gimnaziji, jednoj od 3-4 (?) jugoslavenske gimnazije koje su morale da se pisu sa velikim slovom „g“, srpskohrvatski – popularno eSha – predavali su Jelena Kovac, Borivoje Borozan i drugi…. Mostar je imao dvije gimnazije, novu i staru, pa je ovoj drugoj pripadalo i veliko slovo „s“ cime se onda jos vise odvojila i od onih pomenutih 3-4 sa prostora bivse drzave. E sad koje su to „3-4“, vjerovatno bi se dobilo mnogo razlicitih odgovora…? Ja znam za na primjer 5. Beogradsku, Kragujevacku…, ali nije ni bitno (ubijedjen sam da bi neka gimnazija uspjela – za kratko – da stekne dobar ugled, ako bi se dogodilo da u kracem vremenu ima u zbornici nekoliko strogih profesora). Ali, za mene postoji samo jedna: Stara.

ESHa je bila popularna skracenica za maternji jezik. Od srpskohrvatski. Koji nam je prvi cas? ESHa. Uh… Trebalo je procitati Tihi Don (boze mi ti pomozi?!)

Ali kako se iz naslova da lako zakljuciti, nije rijec o jeziku vec o – klatnu. Na casovima fizike, culi smo od Mense da je klatno predmet koji visi i krece se lijevo desno pokretan tezinom na slobodnom kraju. Tako nekako. Ali, ovdje nije vazno to sto visi, ima mnogo toga sto visi – nego to sto se krece iz jedne krajnje tacke u drugu. U skladu sa temom od tocke do tacke.

Znaci srpskohrvatsko klatno. Klatno, osim sto je dio fizike, ima i simbolicno znacenje za sve pojave koje se u predvidivim, jednakim intervalima, ponavljaju. I tako stigosmo do srpskohrvatskih odnosa koji se -kako nam to klatno sugerise, ponavljaju s tim sto imamo situacije kada su odnosi u jednoj tacki, kao i one iz suprotne tocke. Inspiraciju za ovu temu sam dobio u medijima. U medijima sa nasih prostora (na eSHa jezicima), posebno u medijima koje ja citam, pojavljuju se ovih dana (kraj oktobra, sad ce novembar) tekstovi koji podsjecaju na kraj Drugog svjetskog rata i osnivanje poslednje Jugoslavije. Glavno pitanje koje autori promicu jeste zasto se ovi datumi guraju u zaborav i da li ih se treba stidjeti? Da vidimo…

Klatno S-H odnosa islo je lijevo desno, ili bolje receno od zapada ka istoku. Bilo je perioda u hrvatskom drustvu kada bi ideje Ljudevita Gaja dominirale i tada bi vecina Hrvata pruzala ruku ujedinjenja prema Srbima. A bilo je i perioda kada bi ideje Ljudevita Gaja bile potiskivane i pretrpavane nekim drugim, vise hrvatskim idejama. Srbi su uvijek bili ‘za’ sto je uslovljeno njihovom istorijom (ne kao sto oni misle da su uvijek bili domacinski, velikodusni…): od sredine 15. vijeka, pod najezdom Turaka, bjezali su na zapad i tako su bili vise rasuti po zajednickom regionu i zivjeli su u svim domenima. Hrvati su bili homogeniji. Nego, prvo, siguran sam da bi ova dva naroda kad ih je bog vec postavio na ogranicenom prostoru i time ucinio slicnim, imali brojne, da ne kazem, bezbrojne prednosti od neke forme zajednickog zivota. Kao Svajcarska ili SAD- konfederacija? Ne znam, ali polazim od logike, jer zapravo i nema nekog pravog razloga zasto ne bi. E, ali sta se dogadja? Opet bas kao kaltno, cisto i predvidivo. Svaki put kada u hrvatskom korpusu nadjaca logicna ideja udruzivanja, pojave se Srbi koji su ili na vlasti ili blizu vlasti, da tu ideju uniste i potkopaju, serijom idiotskih poteza. Prosto je nevjerovatno kojom dosljednoscu oni to rade. Da sam sklon zavjerama, pomislio bih da je planirano. Nije. Srbi, opet kroz svoju istoriju uspjeli su da mutiraju neke gene (dejstvo epigenetike, znaci sve ono sto je van DNA lanca i dolazi iz vana, ali poslije udje u lanac) sto se fenotipski manifestuje idejama velicine. Sto bi nasi narodi rekli, dzaba, jace je od njih (i vjerujte mi, na ovim stranicama ima ‘bezbroj’ tekstova koji objasnjavaju nasu nemoc ili nemoc nase volje pred silom genetike): oni moraju da u svakoj grupi gdje ih ima razlicitih, da zatraze za sebe dominaciju. I kraj: ode klatno nazad na zapad.

U poslednjem periodu nase zajednicke istorije (zadnjih 50 godina) klatno se opasno pomjerilo ka „zapadu“ (opet su Srbi uradili grubi dio posla) i sjajnom zajednickom akcijom, Srbi i Hrvati rasturise Jugoslaviju. Ali logika je neumitna. Svi koji su u tom procesu bili pasivni i iskljucivo zrtve, osjetili su grc i bijes (v. tekst o Dusanu Kecmanovicu) zbog ove stete. Samo onaj agresivniji dio drustava koji su brzo osjetili sansu i poceli se bogatiti (od vulgarnih malih svercera benzina do tipova kao sto je neki tamo Opacak koji – moze mu bit’ – dobija silne ugovore sa drzavom, radio ne radio, boga ti se i drzi ruku na srcu). Zapravo ima citava armija ljudi koji su od jeseni 1990. osjetili da krecu turbulentna vremena i da ih treba na sve nacine odrzavati, jer ce pare same padati s neba. Uh! Prodje 30 godina od rata. Prasina je polako pocela da se slijeze. Ima ipak medija koji dnevno pisu o kriminalu koji je direktno ili indirektno povezan sa poslednjim ratom i ljudi pocinju da vide sta je sta. E, ali vlasti sa svih strana i same duboko ugradjene u ovaj kriminal (niko vise ne misli da je Opacak sve sam organizirao?), imaju jako debele i pragmaticne razloge da „ubijaju“ svako podsjecanje na „ono prije“. Moguce je da je neki od tih „aktivista“ manje upleten u kriminal, ali je tim vise izlozen losoj savjesti zbog ucesca u destrukciji zemlje i kako ga vlastita psihologija stiti od suicida ili makar psihoze mehanizmima potiskivanja, on nastavlja da aktivno gradi temelj ovoga novoga cime se udaljava od onoga staroga. Uzmimo samo reviziju i renesansu cetnistva na Zvezdari (Beograd) ili saborsku borbu za zakon o hrvatskom jeziku. Sve su to samo manji ili veci kameni koje ovi aktivisti trceci donose da bi ih ugradili u slabasne temelje novih konstrukcija, jer slijeganjem terena, padom prasine, stvari sve vidljivije izlaze na vidjelo i onda postoji objektivan rizik od postavljanja pitanja svih pitanja: zasto smo pomogli ludim Srbima da uniste ono sto je bilo dobro? A Istra, Cres, Losinj, Rijeka i Zadar, a? Sve bi to bilo danas u Italiji. Rijeku pominju sada samo kroz otvaranje kruznog toka u Skurinjama?! Doduse, istina se opet malo poigrala sa njima: ko kod udje u pomenuti kruzni tok, ne zna da izadje iz njega (ok, ok, popravljamo ga…)??!!

Ovaj naslov stoji u pripremi vec nekoliko dana, a moja inspiracija, ok, ako ne cijeli zivot, onda sigurno zadnjih 5-6 godina. Temu dozivljavam toliko organski, tjelesno, da pocinjem da se znojim na samu pomisao. A tek kad me se konfrontira sa ovom grupom (grupetinom)…. Ne znam sta da vam kazem- u poslednje vrijeme hvatam sebe kako se na prvi signal – evo ga(je) opet- pocinjem da se smijem. Zaista, pocinjem da se smijem tako da sagovornik mora da saceka pola minuta da se vratim u tu uzasno neprijatnu i nekomotnu situaciju – razgovora sa glupanom/glupacom.

Tema, tj. naslov me cekaju neko vrijeme jer skupljam intelektualnu snagu da izrazim rijecima ono sto osjecam kad bude opet- znate vec, evo ga (je). Opet. A zaista bih volio da makar malo dozivite taj osjecaj koji me zahvati kad ih (njega ili nju) sretnem. A sta da vam tek kazem kad je suprotno! Boze koje lirsko raspolozenje. Kao kada vam se … znate kad imate potrebu za nuzdom, a recimo sjedite u autobusu, avionu koji rula do zgrade, u drustvu koje vam se ne napusta – i onda dobijete sansu da se pomokrite. E tako! Ili kad izadjete od zubara: zavrsen rad i platili ste. Idete ka parkingu. Ili kada skinete cipele koje su otvorile ranu iznad ahilove tetive. E tako otprilike dozivljavam susret sa nekim ko nije glup. Odmah da kazem, dovoljno sam star i nastran da mi nije nesto bas do velikih razgovora ni sa pametnim, a tek boze sacuvaj ne sa glupim. Ne, nazalost, skoro uvijek se radi o mojoj potrebi da dobijem nesto: odgovor, uslugu, savjet, putokaz, bilo sta sto bi trebalo za upitanog biti lako. Nisam jos nikoga nista pitao ni o kvantnoj fizici, ni o zakrivljenosti vremena, ali nekoga ko radi na telefonu laboratorije da mi kaze da li rade neku metodu…. nekoga na ekspediciji da mi kaze gdje se odrzava sastanak (koji se tu odrzava vec godinama),… nekoga u radnji da li imaju tiplove za jednoslojni gips. I kad osoba kaze, a vec se okrece, znaci drugi dio njenog odgovora je sa okrenutim ledjima „idem da pitam“, ja dozivim jednu neobicnu situaciju, kombinaciju bijesa i zadovoljstva, jer evo opet sam na tragu moje omiljene teme. Kao terapeut tako imam cesto priliku da nesto saopstim korisniku i onda tu vidite kako se ljudi brzo podijele u te dvije nejednake grupe: jedna, veca iz koje vas gledaju kao telad, pa daju glup komentar, pa na moju korekciju slijedi neka jos gluplja odbrana, pa sve dublje i dublje…. A ja moram, sta cu, placen sam da budem profesionalac. Evo danas! U sred Norveske, ja govorim svedski. Ispred mene sjedi – crnac. Vjerovatno Somalija. Ali, ok, obucen tako da daje utisak da radi, da nije samo jedan od onih (tipicnih) koji sjede kod kuce i loze se na antensku TV i to na maternjem jeziku. Ja ovome objasnjavam, polako, razlozno, sa naglasavanjem i vidim on klima glavom, vidim pogled pun razumjevanja. Ja ga malo testiram i shvatim, covjece on je sve razumio. Boze koja sreca. Moja. Te mu onda dam jos nekih 10-ak minuta, ponovim, objasnim i najvaznije – utjesim, ohrabrim. A sta reci kad vidite da dok vi govorite, vas sagovonik trza glavom kao da mi smrdi iz usta, kao da je odjednom probilo sunce i zraka ga pogodila u oko? Trza glavom i okrece se pratiocu molecivim pogledom „upomoc, sta je ovo, necu doktora Kineza“. Ali opet, za ovu podgrupu nekako i mogu da se nategnem- placen sam. Ali oni prvi od kojih ocekujem da i ja nesto jednom dobijem, makar jednom… e od tih mi se kosa dize na glavi, skuplja u zelucu i radja bijes. Nego prateci pomno svoj razvoj, bojim se da cu za par godina kada shvatim da je sagovornik glup, vec na prvi signal poceti histericno da se smijem, pa sta bude. Mislim, ne moze biti nista dobro, ali opet kazem, prateci svoj razvoj kao socijalnog bica, nekako sam sve vise i vise ubijedjen, da ce mi biti potpuno svejedno. Sad me ovo malo plasi, ali nema problema. Ovo je tek za par godina.

Bilo je to davne 1980. Takozvane vjezbe, a zapravo prakticne radnje unutar jednog teoretskog predmeta na studiju medicine. Prakticne radnje sa kojima smo mi djaci sa Balkana bili toliko hendikepirani u odnosu na kolege sa Zapada, da je to kasnije cesto stvaralo nervozu ili cak i frustraciju u svakodnevnom radu, pogotovo ako bi se zatekli na Zapadu. I samo da zavrsim ovu digresiju, pa da idemo na temu – ali kad bi doktori sjedili komotno zavaljeni u stolice i ispijali kafu, e tu se sa nama niko nije mogao takmiciti: teorija je bila i ostala nasa jaka strana. Kratko: kolege sa zapada ne da ne znaju ko je Moskovic, nego ne znaju ni sta je to eponim; a mi ako sestra ne uspije pronaci venu, trazimo vrata da izadjemo napolje.

I tako sam ja bio na vjezbama iz psihijatrije. Vjezbe je vodio, ne bilo koji asistent, vec licno uvazeni profesor Dusan Kecmanovic. Samo da pomenem, ocito su oni pred rat bili jaka i mocna porodica, (svi koji su imali generala u porodici, fino im je bilo) jer mi smo na studiju medicine kao predavaca vidjeli i njegovoga brata, Nenada, koji je sjecam se nesto palamudio o relaciji, novac, vrijeme. Ali, Dusan,

Mene je zapala mlada djevojka sa shizofrenijom i ja se ubih od pokusaja da spojim njene dvije rascijepljene licnosti. Kecmanovic me upitao za neki lijek, a ja bubnuh mozda 10 puta vecu dozu. On me samo mirno pogledao i upita: „A zasto hocete kolega da je ubijete?“. Eto, vidite, niti ja znam danas nesto vise o shizofreniji nego sto sam znao u jesen 1980, niti znam ni lijek ni dozu, ali sam zapamtio ovo o potrebi za paznjom kod doziranja. A zapamtio sam i jos jednu njegovu opasku: ako se psihijatrijskom bolesniku pokusa pomoci tapsanjem po ramenu uz „Trgni se, nisi ti bolestan“, on nas je naucio da je to najkraci put da se takav bolesnik posalje u samoubistvo. I ovaj mehanizam ne vazi samo za psihijatriju! Svaka kriza u zivotu postaje jos dublja ako „terapeut“ nastupi sa pozicije zdravog i osiguranog savjetnika, savjetnika koji zivi bezbjedan zivot. I tako uz samo par njegovih opaski, ja sam naucio ne samo psihijatriju vec i skoro cijelu medicinu mnogo bolje nego sto je to opisano u brojnim knjigama (ne kazem u svim, ali u brojnim).

Zasto pominjem Kecmanovica? Pa zato sto smo imali slicnu sudbinu, ali ni to nije bitno : mnogo nas je imalo slicnu sudbinu u poslednjem ratu- ne nego zato sto smo iz te sudbine izvukli vrlo slicne zakljucke. E, to mi nije mrsko!

On je Srbin, stacioniran bio u Sarajevu, duboko usadjen u sarajevsko drustvo i kulturu. A onda rat. Njegova zelja da ostane, ali i vrlo ubjedjive prijetnje, rezultiralo je emigracijom. E sad ne moram do detalja citirati njegove stavove, dovoljno je podsjetiti ovdasnje citaoce na moje stavove i onda imate i njegove. Tri su ipak glavne dimenzije: razocaranost neuspjehom da se prijateljstva u miru odrze i u ratu, nacin razumjevanja uzroka i posljedica rata i gubitak identiteta. Ovo poslednje cak i on kao psihijatar, proba da kompenzuje jednim samotjesenjem, sto – mislim da je dio subjektivnog odnosa prema problemu. On kaze da ne pripada vise nikome, „sto znaci da pripada svima“. Ja, malo sutra, sto bi rekao nas zajednicki zlotvor, S. Milosevic. Pripadati nekome je krupna stvar, tako da pripadati svima je nula. Ne mozes pripadati i Svajcarcima i Kinezima. Ja sam recimo godinu dana bio bijesan na L. Koena koji iz Kanade pjeva o jurisu na Berlin ili valceru u Becu: sta on Kanadjanin zna o Berlinu i Becu??? Ali, ok, oprostio sam mu- ipak je on Jevrejin, a oni su kao vezivno tkivo centralne Evrope: mi smo tu, ali i oni. Ipak, da neko moze pripadati svima, to je samo samosvjesna zabluda.

Da bi ostao pri pameti, a valjda i da bi imao nesto para, otovrio je privatnu praksu u Australiji i naravno, najvise je nasih ljudi koji su u cekaonici. Dozvolite da uradim nesto sto nemam obicaj u ovom blogu, da citiram drugog. Ali posto sam se kroz cijeli tekst nekako drznuo da nas uporedim, opet nisam daleko otisao od svoje tradicije: Dusan Kecmanovic kaze: „Ali boluju, i to u znatnom broju, i od nesnalaženja u kulturno potpuno novoj sredini. Boluju i od nostalgije, od osjećanja prevarenosti, od osjećanja uzaludnosti žrtava koje su oni i njihovi najbliži podnijeli u ne tako davnom ratu. Boluju od toga što su svoju zemlju izgubili, a novu nisu stekli. Boluju od uspomena i snova koji im ne daju da vide svoju budućnost, sebe u budućnosti. Boluju od toga što im se čini da je sve moglo da bude drugačije, a ispalo je ovakvo – nikakvo“.

Lako noc svim Jugoslavenima u inostranstvu. I srecno!

Ima li vec neki tekst sa istim naslovom? Vjerujte, ne znam. Moze biti, ali ne mora da znaci neki hendikep! Kod mene je puno manje naslova nego sadrzaja….

Dakle, ako vam moze biti da izaberete gdje cete zivjeti, izaberite ili Oslo, Stokholm, Beograd, Pariz ili neko piktoresno selo na obodu velike metropole, a po svaku cijenu izbjegnite sva naselja i gradove izmedju. Jer to su provincije.

Provincije su uzasne. Posebno ove na Zapadu. Ljudi koji rade, vrate se kuci ni zivi ni mrtvi oko 5 popodne, a ako vas nesto natjera da bas u tom satu izmedju 5 i 6 popodne morate u gradic, sve ce vam biti jasno. Ulice zjape prazne, rijetki automobili brzo prodju pustim ulicama zureci da svoje putnike odvedu u sigurnost kuce ili stana, a trotoarima se krecu samo neke spodobe koje niti su jutros imale gdje da odu, niti ce sutra. To su u evropskim gradovima obicno ljudi za koje se lako vidi da nisu tu rodjeni, oni idu obuceni u crno, imaju kapuljace krecu se u grupama od 3 do 5, sutiraju sve sto je na asfaltu i glasno se dovikuju i glasno se smiju. Onda vidite neku stariju zenu koja sitnim, uzurbanim korakom proba da prodje tuda: pogled joj je ukocen u kvadrantu desno ili lijevo od peta, jer ne moze bas otvoreno da se okrene i da ih gleda – ovako proba da predvidi da li ce se neki od njih primaci, preblizu. Mozda noz….? Dok ides trotoarom, u sta da gledas? Radnje se smjenjuju jedna za drugom: frizer, opticar, salon za tetoviranje, salon za manikir i pedikir, pa opet isto ovo samo u drugom redosljedu. To je zemlja domacin smislila kao instrument integracije: neka turpijaju nokte jedni drugima. Na svakih 10 minuta, protutnji moped koji domaci decko vozi na zadnjem tocku: i njemu je tesko kod kuce da prezivi, pa posto to stvara frikcije u domu, kupio mu je tajo moped. „‘Ajde malo napolje“.

Metropola? E, to je drugo. Bogati trgovacki lanci koji su odavno ubili konkurenciju malih, porodicnih manufaktura, razmecu se svojim parama: staklo, svjetla, vrhunska estetika i dizajn od skupih i talentovanih eksperata za uredjenje izloga. Muzika se cuje iznutra, prijatan miris. Ovo su podsticaji na nasa cula koja na one gore momke sa kapuljacama djeluju kao u Egzorcisti krst na necasnog: oni bjeze od ovog sjaja. Idu u predgradje, jer je tamo mirno, avetinjski prazno i mozda ima neka kutija na trotoaru, zgodna da se sutira? Ali da se razumijemo, ako cete zivjeti u metropoli, nastojte da to bude negdje gdje ne treba javni prevoz….

Metropola, pa predgradje, pa – seoska idila. Tri su koncentricna kruga oko centra metropole. E u tom zadnjem treba zivjeti. Opet je tu kuca ili stan, vas zasticeni prostor koji ste uredili po svom, a napolju – priroda. Suma, voda, uredjena staza, bicikla voze domaci, niko ne gleda u stranu i unazad, niko se ne boji. Nema trotoara, nema prodavnica, ali ima put, asfalt, parking, klupa, prazna kanta za smece i pogled: zalazak sunca, ptice nad vodom, suma u bezbroj jesenjih boja. Vazduh. Kupite hleb i mlijeko i pravac kuci da vidimo gdje je izbio novi rat koji ce usmjeriti nove hiljade mladica ka provincijama. A ako nam trebaju cipele, munjevito ka centru metropole u laznu sigurnost od luksuza i obilja. Laznu? Da laznu, ali to je dovoljno. Ko ne vjeruje neka pogleda sve naucne studije koje uklucuju placebo….

Ne, rezolucija UN – ta nisam debil da se bavim praznim i supljim temama. Rezolucija u smislu broja piksela. Znate ono kad su nam se TV aparati poceli popravljati, tj. poboljsavati, pa smo dobijali sve bolju i bolju sliku? E, tada smo naucili ove dvije vazne rijeci: rezolucija i pikseli. Piksel je kao neka tacka (kazem kako sam cuo, pa ako oni lazu, i ja lazem). I sad ako ima vise tih tacaka, bice bolja vizualizacija. Bolja slika. Ovo mozete provjeriti ako vam kompjuter dozvoli da povecavate neku sliku do u nedogled: prvo ce se zamutiti, pa ce se pojaviti sitni kvadratici iste glavne boje, ali u drugoj nijansi. I uskoro ce se slika izgubiti. E sad ako je slika napravljena od tacaka gdje svaki od pomenutih kvadrata ima manje ili vise tacaka, to ce i slika biti krace ili duze jasna (ako ima vise tacaka) iako je besomucno povecavate (plus, plus, plus….). E, ta tacka je piksel, a stepen gustoce tacaka je rezolucija. Ok.

I?

N znam da li ste primjetili, ali ja pokusavam da dam osvrt na trenutnu situaciju u svijetu. A ona je katastrofalna. Evo recimo samo jedna dimenzija: svi smo na neki nacin taoci. Lokalno, od Dodika ili Vucica, regionalno od Putina, jos sire od onog iranskog popa, pa onda dalje na istok, kineza Ksija i konacno onog malog, debelog idiota iz S. Koreje. Uglavnom, gdje god da zivite, moze se vidjeti da ste taoc ili na lokalnom nivou, ili na globalnom nivou, ili na oba nivoa. Eto recimo jedna dimenzija ovog trenutnog planetarnog uzasa. Onda imate svaki dan neku nesrecu: kao pocetkom 90-ih kada su se u Beogradu smjenjivale sacekuse, pa jos niste saznali ko je bila plavusa iz jucerasnjeg dzipa Pajero, vec je stradala nova u novom, istoimenom dzipu – e tako je danas globalno: novi rat smijeni zanimanje za prethodni, pa o mrtvima u zemljotresu u Afganistanu, niko vise ne stize ni da pise ni da govori. Pa sta je ovo??? Je li svijet potpuno poludio i nalazi se na ivici ambisa? Ma neeee. Samo smo mi dobili nove sjajne skupe instrumente sa vrhunskom rezolucijom. Sad se sve vidi, svuda i odjednom. Rat izmedju protestanata i katolika u Francuskoj, Holandiji, Engleskoj, trajao je decenijama. Mislite li vi da je zbog toga neki sumadijski seljak mislio da je svijet na ivici ambisa? Ne salimo se: bilo mu je samo do toga da se krava oteli, da tele prezivi i da sljiva rodi. Sve ostalo je za njega bilo daleko kao i nama danas Jupiter. Ne kazem Mars – o Marsu znamo vec sve. Dobro, ako smo ovo prihvatili, idemo dalje. Sta nam donose ovi politicki pikseli? Pa tu jeste razlika: ranije je seljak bio miran i spokojan, razumio je prirodu, vjerovao u njenu moc i potcinio se njoj (dijete umre u prvoj godini, ah, Bog dao, Bog uzeo- primjetite Spinozinu tezu da su priroda i Bog isto). Mi patimo od hronicnog stresa, nesanice, anksioznosti. A sta je sa globalnom sigurnoscu? Pa to vam govorim! Ista je. I tada je bez vecih pritisaka mogao lako da izbije novi rat. I danas moze. Hocu samo reci da to sto danas vidimo bolje, dalje i vise, ne znaci da smo blizi kataklizmi, nego ranije. Ne. Ali, nazalost, nista nismo naucili kroz istoriju, pa nismo ni dalji….

Zna li iko zasto djeca od 6. do 8. godine vriste? Nije neka ostra granica ima ih, razvijenijih i sa 5, kao i onih tunjavih od 9. sto vriste, ali ako me oko ne vara ovaj period dominira.
Potpitanje, zasto to smeta samo meni? Godine? Pretjerana paznja prema dogadjajima iz okoline? Ne znam, ali nije tema. Dakle ova djeca. Norveska ili hercegnovska, svedska ili beogradska – sasvim je svejedno. Da nije frustracije, skoro bih zaplakao od radosti ushicen zbog ove nove pobjede djece nad odraslim (”Kad bi svi odrasli na svetu, bas kao sva deca…”). Ja mislim da su savremeni roditelji, obrazovani preko novina i televizije, otvorili Pandorinu kutiju. To vam je ona Kutija iz grcke price: lijepa, mami, sve govori da je ne treba dirati, ali djavo ne da mira… I onda iz nje izadje svo zlo ovoga svijeta osim – znate tu tuznu pricu? Nada je ostala. Polazna tacka je da se mojem djetetu maksimalno otvori put da bude svoje. Pocelo je sa ljevacima: pusti ga. Svi smo isti. Nemoj ga kociti. Poslije te orijentacije, postepeno su mediji radoznalim roditeljima pomenuli sve ostale osobine uz zajednicku preporuku: ne obuzdavajte. Znaci sve osobine (nazalost i mane) moraju da se razviju bez sputavanja. Ova platforma ima naravno bezbroj posljedica (zato sam je uporedio sa ”kutijom”), ali ovdje na aerodromu u grupi iste djece dolazimo do konflikta. Da, sjedim na norveskom aerodromu i imam vremena. Norvezani vole djecu, pa ima dosta igraonica. I sad ako ce svako dijete imati maksimalan prostor, sasvim je prirodno da moraju vristati: kako bi inace bilo primjeceno to cudo od gomile osobina? Gomila raznih osobina u malom energijom nabijenom tijelu. Razumijete konflikt: dali su im igraonicu znaci mali, ograniceni prostor, mada je- vjerujem- bilo zagovornika da im se da cijeli aerodrom i svi avioni? I sad na tom malom prostoru ukrstile su brojne platforme, mali kosmosi, ma koji kosmosi- vasione i na rubovima dolazi do varnicenja sto mi pazljiviji posmatraci cujemo kao vristanje. Ja predlazem da im se u sledecoj generaciji podjele i nozevi, bokseri, palice: zasto sputavati osobinu poznatu danas kao psihopatija? Zasto da se buduci psihopata kao dijete susteze? Samo ce se nakupiti frustracija… Mozda cemo tako iskorijeniti psihopatiju? Opet, grehota bi bilo prema onoj o ”hiljadu cvjetova”….

Povreda poslovnika. Jandrokovic. Sjajan!

Sta, ne razumijete? „238“ je nekakav paragraf u pravilima igre hrvatskog parlamenta (Sabora). On, ukratko, dozvoljava svakom clanu Sabora da reaguje na necije izlaganje, ali prvo mora da pomene ove rijeci: „Povreda clana 238“ i onda moze da napadne prethodnog govornika u od 1 do 2 minuta dugoj replici. E, ali ovo moze da uradi samo 3 puta, jer napad na prethodnog govornika, nije zapravo povreda poslovnika, vec – replika. A replika se kaznjava. I sad ide taj fini, filigranski osjecaj za dinamiku. Sve parlamentarne (saborske) grupe moraju da podijele medju sobom mogucnost na tri replike, jer ce im poslije 3. Jandrokovic oduzeti pravo da ucestvuju u raspravi za taj dan. Sledeca dimenzija u cijelom spektaklu je, pitanje da li je organizovan direktan TV prenos. I sad samo treba izbalansirati ucesca svojih clanova, njihove najbolje retoricke sposobnosti i vrijeme. A cilj je probuditi interes kod gledatelja i – naravno – okrenuti njihovu politicku orjentaciju. Znaci, ti, ako si vjest govornik, dobijes od svoje grupe minutazu i onda je iskoristis na najefikasniji nacin, saljuci poruku gledateljima, a je li u skladu sa dnevnim redom sastanka, manje je vazno. Ili, nije vazno uopste. Sta vise, zbog ovih (planiranih !) zloupotreba dnevnog reda, sjednice najcesce zavrse u slijepom uglu gdje niko nije zainteresiran za rezultat. I to znaju obje strane! To je cinjenica koja uznemirava gradjane jer oni vjeruju da ce od sjednice dobiti neki odgovor na pitanje. Ali, ako se stalno ponavljaju svadje, covjek pocinje da sumnja da je sve lijepo reziriano.

U praksi. Vlast napravi neku veliku aferu. Opozicija trazi parlamentarnu raspravu o tome (za politicare ocito ne vazi normalan, uobicajeni policijskopravosudni postupak – za njih je Parlament nesto kao unutrasnja istraga kao sto imaju policajci). I bas kad bi rasprava trebala da pokaze sta se dogodilo, ova zaglibi u seriji planiranih, doziranih replika prema clanu 238.

I dakle, sta je zapravo glavni cilj? Sakriti odgovore u glavnom pitanju. Jer ako se pogleda raspodjela bilo cega, pameti, obrazovanja, politickog iskustva, uvijek se dobije ista slika: vecina su mediokriteti i mogu „kupiti“ sto god im se proda. Ovo znaci da vecina uziva u svadji, nesto manje njih razumiju zasto se svadjaju, a najmanje nas razumije sta je to sto svadja proba da sakrije.

A Jandrokovic, predsjednik hrvatskog sabora je sjajan. On drzi masku, drzi liniju ljubaznog i pravilima odanog sluzbenika. Ima savrsen osjecaj za dinamiku: broj replika, vrijeme, maskiranje glavnog pitanja. Sa njim ni jedna opozicija nema sansu ni da se priblizi pitanju, a kamo li da odgovori na njega. Rjesenje je kao i obicno, na izborima, ali clan 238, stiti vlast od svakog i najmanjeg stresa na dan izbora.

Mrzi me da stavljam predugacak naslov: vise volim da je jezgrovit, a za one koji ga ne razumiju, slijedi objasnjenje, vec u prvom paragrafu. E sad, ovaj naslov, niko ne razumije, pa ‘ade da ga brzo objasnimo…

V ili Volosko. G ili Gustavsberg.

Volosko je, sto bi rekli nasi polupismeni novinari ‘piktoresktno’ mjestance istocno od Opatije, a Gustavsberg je (vidi cuda!) opet malo mjestance istocno od Stokholma. E sad u eri kompjutera, interneta i Gugla, ja vam najtoplije savjetujem da stavite ova dva pojma (topinima) u Gugl pretrazivac, najbolje njegov rukavac koji se zove „slike“ i – pogledate. Pogledate i pripremite se za ovaj intelektualni, tekstualni dio koji slijedi….

I? Naravno, ko moze odoljeti sarmu Voloskog?? Gustavsberg je lijep, vjerujte mi, ljepsi nego sto je predstavljen na Guglu, ali ne moze konkurisati Voloskom. Jer Volosko je mnogo ranije zapocelo turisticku utrku sa ostatkom svijeta, pa su se potrudili da nadju uglove, pejsac, vrijeme kada da naprave sliku; Gustavsberg je predugo zivio zivot samozadovoljnog centra porcelana i keramike, istocno od Stokholma, pa nije osjecao potrebu da fokusira na luku, brodove i vodu (more? jezero?). I rezultat je estetski vidljiv: Volosko je ljepse i od Nice, a nece biti od (nekakvog) Gustavsberga (u tamo nekoj Svedskoj).

Ok, e ali sad slijedi ono ali. Bilo je dosta ljudi u generaciji prije mene koji su nesto trucali o kulturi zivljenja. Sta je to kultura zivljenja? Ja znam, ali da njih pitas, tesko da bi dobio neki suvsli odgovo, jer ta generacija (jedna prije moje) nikada nije ni dobila sansu da proba zivjeti kulturno. Ta je generacija ucestovala na ORA-ma u Samcu, spavali su u… ne znam u kontejnerima, kantama, garazama? Da! Barake. Baraka je bio ideal kolektivnog zivota od Golog otoka do turistickih dragulja Ulcinja i Bojane. Hocu vam reci, (ma) sta oni znaju o kulturi stanovanja??? Ali, ja, sledeca generacija, znam. Sledeca generacija koja zna, je nazalost otisla napolje. Zbog one generacije koja ne zna. Ok, to je neka druga prica. Nego kultura zivljenja. U Voloskom. Dodjite autom u Volosko i probajte parkirati… Nema sanse. U Gustavsbergu? Gdje volite: siroke asfaltirane povrsine sa vrlo simbolicnim dadzbinama (da ne boli kao u centru Stokholma). Pica (pizza)? Sjajne su na oba mjesta, vjerujte mi. U Voloskom ce vam uzeti 20 EUR, a u Gustavsbergu 16. Dobro ovo su turisticki parametri. Hocete da zivite u Voloskom? Vrtic? Nema mjesta. Apoteka? Pao sistem za elektronske recepte. Udario vas auto dok ste vozili biciko? Krivac ima rodjaka u sudu i vec je oslobodjen. Listopad je, pada kisa kao iz kabla… Ulice su pune blata, en radi odvod. U Gustavsbergu? Pa, kako sad da vam kazem: sve obrnuto od Voloskog.

I tako kad se sve sabere i oduzme ovo vam je formula za uzivanje: sjednite u barku i odveslajte se nekih 1000 m od Voloskog. Uzivajte. Ali, ostanite tu, nemojte se vise vracati na kopno….

„C“ kao cesma, a ne „c“ kao cipela. Dakle, Cesi, narod istocne Evrope u prvoj polovini 21. vijeka. Bili smo dvije veceri u Ceskoj (Brno, Ostrava) i sve mi je bilo jasno: oni hoce da budu i ostanu sami. Potvrda za ovo je stigla ovih dana kada su mediji izvjestavali oko protesta u Pragu: pobuna protiv primicanja Evropi.

U prvom trenutku je ovaj fenomen bio neobican. Potpuno suprotno od ocekivanja i vec vidjenog u brojnim zemljama i zemljicama koje su se nakon skidanja okova komunizma, halapljivo bacile na Leviske (Livajs), Marlboro i ko je mogao – BMW. Naravno, nikome od nas nije padalo na pamet da se zaleti ka tzv. zapadnjackim vrijednostima, idealima, socijalnim reformama i dogovorima. Jok – samo hedonizam i potrosnja. Nije nevazno primjetiti da Zapad nije imao nista protiv sirenja vlastitog trzista.

Ali Cesi, ne da nece na Zapad, nego nece nikoga – ni turiste. Uciti engleski i pokusati zivot turista uciniti laksim, privlacnijim, kako bi dosli i iduce godine? Boze sacuvaj! Ne morate, vala’, ni malo, salju nam Cesi poruku na svakom koraku. Uglavnom govorom tijela….

Da li su Cesi (kao i njihovi „ideoloski“ idoli, Madjari) zaista toliko dalekovidi? Ima danas jasnih pojava i parametara u svijetu koji nedvosmisleno pokazuju da tu ima necega. Cesi dakle nece ni „tamne“ ni „bijele“. Koliko ima danas problema Francuska sa svojim imigrantima? Formirano je citavo paralelno drustvo bez mnogo prelazaka iz jednog svijeta u drugi. Cak ni policija ne ulazi u odredjena predgradja. Snimljeno je vise vrlo dobrih filmova na ovu temu. Engleze su imigranti viseci na TZV vozovima kroz Kanal, natjerali da napuste EU. U Svedskoj jedan (sic!) Kurd sakriven u Turskoj organizuje ubistva na dvevnoj bazi. Od 2015. ima sasvim dovoljno regruta u Svedskoj spremnih da vode ovaj marionetski rat izmedju mafijaskig skupina. Njemacka samo zahvaljujuci snaznoj i investicijama bogatoj privredi i uspjesnoj integraciji, donekle uspjeva da drzi problem pod kontrolom. Cesi? Nisu ni imali ovaj problem, a kamo li da ga sad moraju rjesavati.

Turizam? Zlo modernoga svijeta sto su mnogi shvatili, pa sad naplacju ulaz u grad (Venecija), plivaju prema kruzerima da bi ih sprijecili da udju u grad (opet Venecija), ogranicavaju broj apartmana (Barselona izmedju ostalih), smisljaju vrlo cudne zahtjeve prema turistima (Split, Dubrovnik). Mislim, svima je odavno jasno da je turizam privredna grana od koje se moze dobro zaraditi (Hrvatska, Austrija), ali ako imate slabije uredjenu drzavu (Hrvatska), pa velike pare ostanu skrivene od javne potrosnje (pa niti imate vrtice, niti bolnice, niti odvozite smece), onda ljudi iz turistickih „bisera“ pocinju da dolaze na ocajnicke ideje. Cesi? Vec sada, nakon samo nepune 3 decenije slobode, osjecaju da ovo nije pravi put. Kazem „osjecaju“, jer jasno im je da turisti pomazu njihovu privredu, ali osjecaju da i ako bi se zivjelo malo skromnije, a bez mene, to i ne bi bilo tako strasno. Imaju svoj jezik, pivo, langos, kobasice, mostove, Smetanu i Kafku… I sta ce covjeku vise???

Zanimljivo je da se ovakvi stavovi smatraju zastarjelim, konzervativnim i politicki nekorektnim. S druge strane, ako se u potpunosti i bezrezervno prepustimo miljo-fanaticima (jednog dana koji necemo cekati predugo, ce se pokazati da su bili u pravu!), kako ce to izgledati? Nema vise letova avionima, svi cemo voziti bicikla i jesti samo hranu proizvdenu lokalno. Uvoz (kamioni) ce se dramaticno redukovati. I sta je ovo ako ne izolacionizam kako se popularno kaze uz negativni politicki prizvuk. Znaci ako poslusamo ili Cehe ili miljo eksperte, necemo vise kupovati u svakoj zabacenoj samoposluzi Felce Azuro sapun, vec samo Kekec. Ja ne znam za vas, ali – ja jedva cekam. Ako docekam….

Istok i Zapad se razlikuju jako puno. Ovdje imam na umu politicke kategorije (Istok i Zapad), a ne geografske. Pa i tada, prethodnom konstatacijom nisam rekao nista posebno ni novo. Svi su odavno razumjeli da izmedju ova dva politicka svijeta postoje ogromne razlike, mada, kad se ljudi zamisle i pokusaju opredjeliti, pocinju i dileme i polemike i sukobi. Ali ono sto mene impresionira jeste to sto u gotovo svakom vidu zivljenja, zivota, bivstvovanja, mozete naci razlike izmadju ova dva svijeta. Uzmite Njemacku. Veliki narod, Germani, istorija ih je podijelila u dvije politicke ideologije. Narod koji je dao od Gutenberga i Lutera preko Hegela i Kanta, do Marksa, Betovena i Baha. I Rentgena i Geta i BMW i Stil (motorne pile) i Bos i… Sol (papuce) i sad Birkenstok… Jednom rijecju u svakom trenutku, vam pogled moze zastati na necemu sto je njemacko i sto je poznato i cijenjeno u cijelom svijetu. Pa ipak… Odose u dva pravca, toliko udaljena da ih ni herojski napori H. Kola nisu uspjeli do kraja spojiti, ni do danasnjeg dana.

Zanimljivo je koliko se Istok i Zapad razlikuju na detaljnom nivou. Evo, recimo – respekt. Sta je respekt? Pridavanje znacaja nekome (moze i necemu, recimo BMW motoru). Kome? Eto, to je dobro pitanje. Na Zapadu se respekt pruza, a na Istoku, otima. Jeste, naravno i na Istoku ljudi daju respekt jednoj manjini, ali to je iz straha, dok velika, najveca vecina, svi – traze da im se pokaze respekt. Na Zapadu se daje respek. Daje se respekt prakticno svima: djeci, zeni, zaposlenom, kolegi, ucesniku u saobracaju. Svi vole respekt, da se ne lazemo, ali na Zapadu ga niko nece otimati, traziti ili se biti da ga dobije. Uzmimo saobracaj. Ilustrativna arena, gotovo laboratorija u kojoj se mogu pokazati ove razlike. Vozite auto kroz Hrvatsku. Nece dugo proci eto vam ga u g… icu. Nabio se odzada, njegova sofersajbna ispunjava u cjelosti vas retrovizor. Vidite mu lice. Nervozan. Smetate mu. Ne pruzate mu dovoljno respekta. Koje se sve poruke salju voznjom na 60 cm iza vas? Prvo da morate da se sklonite. Drugo da je on toliko vjest vozac, da vi naprijed mozete da radite sta hocete, on ce se snaci, ne gubeci distancu od 60 cm. I onda dolazi ”silovanje”: puna linija, nepregledna krivina i preteknuti ste. Kad kazem silovanje, onda mislim na ono sto se poslednjih godina damaticno brzo razvilo na Zapadu, a lako se opisuje sloganom Mi-Tu (Me-Too). Ovaj plamen dramaticno brze zenske emancipacije zapoceo je muceni Tarantinov producent. Siri se jako brzo, pa i mnoge muskarce sa Zapada, hvata sa rukama u dzemu (tegli sa medom, slatkisima). Ne snalaze se. Bivaju uhvaceni, sudjeni, kaznjeni. E, na Istoku se ovaj talas nije bas nesto uhvatio. Muskarci ga i ne poznaju. Ali je njihovo ponasanje recimo u saobracaju bas kao prokazenih muskaraca sa Zapada. Kao Tarantinovog producenta i nekih njegovih kolega.  Preticanje je tako seksualno napastvovanje, voznja bez razmaka je hvatanje za osjetljive dijelove tijela (v. Rambo Amadeus), a osjecaj nakon uspjesnog preticanja je blizak orgazmu uz ideju da preteknuti treba da se osjeca kao silovan. Imamo mi muskarci sa Istoka bezbroj glagola, mnogo ljepsih za shvatiti ovo o cemu pricam i kad bi mi bilo dozvoljeno da ih malo nanizem, shvatili bi da je silovati, ipak malo pretjeran. Ma moram se malo podsjetiti: evo, suknuo (iza svakog od ovih glagola ide ”mu ga”), metnuo, viknuo… Ostali su vulgarni, pa ipak, zacudo, dio svakodnevnog vokabulara prosjecne grupe muskaraca ili na Rondou ili Bascarsiji ili Slaviji ili Trgu nekog od davnih, a sada novih  hrvatskih kraljeva.

Zasto smo mi sa Istoka toliko gladni za respektom? Zasto nam je respekt kao vazduh, ili vazniji? Da bi se na ovo odgovorilo, potrebno je okrenuti pitanje: zasto na Zapadu nije toliko vazno dobiti respekt?  Zanimljivo, naucio sam na Zapadu jedan pridjev, koji skoro i ne postoji na Istoku! Potvrdjen. Potvrdjen znaci zivjeti u harmoniji sa sredinom koja respektuje tvoj rad. Sredina te potvrdila kao nekoga ko zasluzuje respekt. A posto na Zapadu, na zgrazavanje nasih biskupa i patrijarha, sve manje i manje zena ostaju kod kuce uz lonce i u kuhinji, to se spektar drustvenih grupa koje dobijaju respekt prosirio gotovo na cijelo drustvo: djeca, kolege, zaposleni. Na Zapadu je veca sansa da radite smislene stvari. Uporedite sa clanovima srpskog Parlamenta. Na Zapadu se posao, rad, rezultat cijene, ali zato sto ih ima! Vozite li auto vecim gradom u Poljskoj, vidjecete lako sve slabosti njihov skole: saobracaj, urbanizam, gradjevinarstvo, sredina, arhitektura – sve je to tanjusno (sada sigurno kao i kod nas uglavnom privatni univerziteti, dakle, krajnja bijeda) i rezultat je zali boze. I to svi vide ili makar osjecaju. I zato su gladni respekta na bilo koji nacin, a najlakse je u automobilu, produzenom polnom organu.

I da zavrsim statistikom koja govori svojim jezikom: u Svedskoj pogine u saobracaju svake godine 21 covjek na milion stanovnika. U Hrvatskoj? Sedamdeset i tri. Dajmo im nekako respekt, da ne ginu.