Moja unuka, kad joj se stvari ne sloze, pocinje da bude nervozna, nemirna i na kraju – place. Cetiri mjeseca, sta ce drugo?? Ako ‘cuca’ (cucla) ne pomogne, prisloni je se na majcine grudi i u trenutku- mirna. Zadovoljna. Ocito, nije to glad. Kazu kad je zaistinski gladna, onda je to vrisak koji niko ne moze tumaciti pogresno…

E, isto i ja!

Kad vidim Krasevu kutiju cokoladnih napolitanki, sav se unervozim. Pa ako se stvari sloze (rucao, vrijeme je za dezert, pravi je sat, nije 6 ujutro…), pocinjem da trgam onaj celofan, jer Hrvati znaju napraviti napolitanke, ali brate, ona crvena nit koja bi kao trebala da olaksa skidanje celofana – ne radi. Na kraju se jos i zalijepi za prst, pa nisi ni tu ni tamo. Ipak, jaci sam ja od Kraseve kutije, otvorim je i onda panicno stavim dva komada (naravno, staviti samo jednu napolitanku, samo bi me dodatno isfrustriralo) i u trenutku osjetim olaksanje. Opustanje. Mir, tolerancija. Ako neko kaze nesto prije ili poslije, stavljanja para u usta, moja je reakcija ili ubiti ili zagrliti. Zanimljivo, a razlika izmedju nas (moja unuka i ja) je vise od 60 i kusur godina. I jedna razlika medju nama: dok za unuku majka ima osjecaj kada je dosta, ja taj osjecaj nemam. U toku od 5 minuta, ode cetvrtina kutije (pola sprata) i onda mi naravno, bude muka. Ocito, treba mi tutor.

Neko ce se upitati, kakve veze imaju muslimani sa napolitankama? Nikakve- jedina spona sam ja. Jer dok jedem napolitanke, razmisljam o „srecnim“ (?) zemljama. Bosna i Hercegovina, Svedska, Francuska, V. Britanija ili – Hrvatska, Poljska, Madjarska… Ove prve imaju manji ili veci dio muslimanskog zivlja. Ove druge su na ovaj ili onaj nacin, ostale bez njih. I sad bukti rat u Palestini. Ljudi pate, umiru. Uzas, kako god pogledas. Ali u zemljama iz prve grupe, rat se prenio i kod njih. Ove druge zemlje, brinu i dalje samo o nekim drugim stvarima, ali rat u Palestini ih ne dotice. Da li je ovo posteno? Je li ok? Zemlje koje probaju da prezive u uslovima „ljepote u razlikama“ (kako vole romanticarski sociolozi da tvrde) sada zbog svoje multikurtularnosti, trpe nove sukobe jer se palestinski rat prenio i kod njih. Zemlje koje su bile sebicne, agresivne (zasto Engleska nikada nije imala pravih problema sa Jevrejima? Pa od samog pocetka 13. vijeka ih je sve, do jednog izbacila) i koje su svojim Olujama pojednostavle nacionalnu strukturu, sada mogu da razmisljaju o ekonomiji, ministrima koji voze auta i ubijaju neduzne… Ali ne moraju da isplacuju duple dnevnice policiji da obezbjedjuju propalestinske ili proizraelske demonstraciej.

A Mostar? Eh, Mostar. Podijeljenil judi, a bez posla. Pa ako neko sa desne obale vikne „danas je cetvrtak“ (a slucajno jeste), oni sa lijeve strane ce poceti bacati kamenje preko Neretve tvrdeci da „zapadni “ lazu i da je zapravo – petak. A to je samo kalendar. Mozete misliti kako je kad im se „krene“ kultura, srz, vjera… Palestina zivi na istocnoj obali Neretve, a Zapad je Izrael. Ja sam tamo zivio 20 godina, a nikad ovo nisam primjetio. Nego vidim da ce sva Gaza uskoro biti na jednoj plazi. Mostarci sa istocne obale, sto bi rekao bivsi svedski premijer, otvorite vasa srca i primite ih u vase domove. Salim se: to nikome ne pada na pamet. Trazi se samo povod za svadju. Pitam se sta bi moji Mostarci radili da su Poljaci? Oko cega bi se onda svadjali?

Bez obzira na demokratiju koja pokusava pribliziti ljude i vlast, ove dvije grupe ce jos dugo ostati zasebne kategorije. Sto znaci da mogu biti i razlicite varijante relacije u odnosu na srecu: srecno drustvo i srecne vlasti, srecne vlasti, ali nesrecno drustvo i na kraju, obje kategorije – nesrecne. Kroz istoriju jos nismo vidjeli onu 4. teoretsku kombinaciju. 

Sta znaci srecno drustvo? To je drustvo koje cine zadovoljni, dobro raspolozeni ljudi. Ljudi koji imaju prostora za toleranciju, strpljenje I razumjevanje. To su ljudi koji kada ih sacekate autom da predju ulicu, oni vam mahnu. Kada se jednoj drzavi posreci da joj razne okolnosti kroz duze vrijeme idu na ruku, drustvo postaje relaksirano, mirno, dobro raspolozeno. Dominiraju pozitivne misli.  A kako i ne bi, ako ostavis dijete u vrtic i odes na posao, miran da ce ga tamo lijepo paziti i necemu nauciti. Na poslu se osjecas dobro, respektovan i placen. Banke ti daju povoljne kredite i prate tvoje snove. Imas mnogo ideja za buducnost. O tvom zdravlju vode racuna redovne kontrole, nasmijani doktori i pune apoteke. E sad ovakvo drustvo ima pozitivan odnos prema vlastima. Sve sto vlasti kazu, svi njihovi projekti primaju se bez skepse, sa razumjevanjem i ogromnim povjerenjem. Godinama su spremni cekati obecane rezultate i imaju puno razumjevanja za probleme na putu. Ja sad nemam empirijske dokaze, ali sam cvrsto ubijedjen da u ovakvim okolnostima cak i losa procjena vlasti pred start nekog novog projekta, moze na kraju da da dobar rezultat, jer je drustvo stabilno, stoji cvrsto, pa i kad nesto zapne rijesi se «ho-ruk» principom. Na svakodnevne pobleme ljudi gledaju kao zaljubljena majkau svoje dijete kad se- pokaki: «Kakiloooooo!»

I onda mozete naici na sledecu formulaciju…. U zborniku lijekova koji se nalaze na trzistu ove drzave ima jedan citostatik (usput, vrlo lak, malo toksican, bez vecih rizika…) za koje stoji sledece upozorenje: vlasti ove drzave nisu kontrolisale efikasnost ovog lijeka, zato ti koji kreces da ga propises, preuzimas veliki rizik na sebe i odgovornost naspram tvog pacijenta. Za mene koji dolazi iz nesrecne drzave, ovo nije bas samo «kakiloooo». Ovo je za mene krajnje ponizenje! Cijeli moj studij medicine, sve knjige koje sam procitao, svo moje visedecenijsko iskustvo, ova drzava je ovim upozorenjem pokakila (da ne kazem rijec koju koristimo za odrasle osobe). E, ali do mene je. Ovdje, ovi srecni ljudi ne vide nista lose u ovom upozorenju; sta vise samo se jos bolje ususkaju, ugnijezde u svom osjecanju harmonicne relacije sa svojom drzavom. Ali, za mene ovo nije samo ponizenje – ovo je potencijalno i opasno! Moje ovdasnje kolege imaju vrlo ambivalentan odnos prema stranoj literaturi. Citaju, saznaju, ali cekaju da im to drzava preprica, objasni i ponudi u formi raznih uputstava i preporuka. Uzas. Skoro pa se moze reci da srecni ljudi u srecnoj zemlji pristaju na ulogu imbecila, jer zapravo je najlakse budalama, zar ne (ono, bajram…)? Drzava im je staratelj, nudi im sav komoditet i oni mogu da se okrenu svojim- ja, o ovome se moze citati na stranicama crnih hronika.

Kako ovo moze da se promijeni? Nazalost lako. Uz pravi izbor negativnih uticaja izvana i dovoljno dugo vrijeme, svako drustvo moze da se promijeni u nesrecno. Svedska je dobar primjer (mada su oni jos uvijek na tom tranzicijskom putu i imaju kapacitet da stanu i vrate se, ali…). Za manje od 20 godina, Svedska se dramaticno promijenila. Imali su oni jednu ekonomsku krizu pocetkom 90-ih, ali su se brzo izvukli, jer je to bio unutrasnji problem, a oni homogeni. A onda je dosla 2008. i kolaps americkih banaka. Uh, te proklete banke – kako ih mrzim! One su toliko mocne da mogu da rade sto god hoce, a kad bude gusto, drzava ce ih spasavati, jer je njihov pad, mnogo skuplji za drzavu od pomoci. U mojem sledecem zivotu, bicu bankar. I drzava je zagrabila u svoju kasu, amortizovala udar sa zapada i spasila svoje banke. Ali inflacija je potpirena….

Sledeci udar je dosao iz Sirije. 2015. talas izbjeglica. Putin primjecuje ocaj Evrope I naravno, pojacava talas pomazuci onom idiotu iz Damaskusa. Svedska pocinje da se mijenja: iznutra, iako pod pritiskom izvana. Politika postaje vise desna, a ljudi sa manje optimizma docekuju projekte vlasti. Nema vise Kakilaaaaaa uz osmjeh. Sad kad autom naidju na (rijetku!) rupu u asfaltu: «Kakva je ovo drzava?!». Onda je dosla korona, novi zamah inflacije, jer je drzava odrzavala i male i velike u zivotu, enormnim upumpavanjem para. Onda Ukrajina i energetska kriza. Da, da, Svedska je dobila bas taj neophodni niz negativnih udara iz vana koji mogu da je dramaticno promijene  iznutra. Mi koji smo dosli iz nesrecnih zemalja, mi bi se snasli: ih, sad se ponovo mora improvizovati? Super- tu smo majstori. E, ali u stranoj sredini, mi smo prvi na koje se svaljuje bijes domacih, dok se ne pojavi dovolljno rupa u asfaltu.  Zato se moramo pritajiti i cekati bolja vremena.

Sve je ovo nekako izmjesano. Da probam malo da ove medjusobno udaljene rijeci strukturiram i povezem u cjelinu.

Budzet znaci, radio ne radio, svira ti radio. E sad ta svirka moze biti i glasna i od najnovijih hitova Tejlor Svift, a moze biti tiha, sastavljena od jeftinih pjesama iz 80-ih godina (pretpostavljam da je za jednu radio stanicu jeftinije kupiti prava emitovanja pjesama, ili pjesme Glorije Gejnor, nego najnovijih hitova Tejlor Svift). Hocu reci, ako radite u oblasti koja se finansira iz budzeta, kao zdravstvo, onda vam je plata zagarantovana, radili ili ne radili, a od toga o kojoj se zemlji radi, zavisi hoce li to biti jaca ili slabija plata. Ipak, princip je isti, a rezultat zajednicki: odbi sto vise posla od sebe, jer ti je svejedno plata ista.

E sad odbiti posao nije lako: ljudi se sluze raznim osjecanjima, signalima, trikovima. I sad dolazimo do kultura…

Ja sam, sjecam se pravio korake novog pocetka u sasvim drugacijoj kulturi od nase. Ma, ako hocu biti do kraja posten, nisu ni hercegovacka i srbijanska kultura bile bas identicne iako se svi krstimo sa desne strane. Bilo je i tu sitnih signala („mi i vi“) koje sam onako do-bro osjetio prvi put kad sam se iskrcao u Skandinaviji. I tu nema neke velike kvalitativne razlike: razlike su samo kvantitativne. Sto veca razlika u kulturama, to jaci mi-vi signali. I beogradski Srbi vide razlike u struci u razlici izmedju Beogradjanina i Hercegovca. Dovoljno je da se za neki argument borite malo drugacije od „njih“, „oni“ ce vas optuziti da „vi“ to radite drugacije, gubeci usput potpuno sadrzaj zbog kojeg je polemika nastala. Ide se odmah na kulturu. I naravno moze se razumjeti kako je tek Hercegovcu u Skandinaviji. Hercegovcu koji je prebacio 40-u. Ali opet moram da podsjetim: radi se o budzetnim organizacijama, gdje je prvi prioritet, odbiti posao. Uporedite sa Milanom, fudbalskim klubom u koji je dosao Zlatan. Siguran sam da ni tamo nije islo sve kao po loju, posebno ne u svlacionicama, ali ipak, svi imaju zajednicki cilj: dobar pojedinac, povecava sanse da iduce godine dobijemo od sponzora BMW i7 7.0, a ako odemo u nizu ligu, dobar nam je i Hundaji. Ovog rezona, nazalost nema „na budzetu“.

I ja se sjecam- uvijek sam bio „svoj“, imao svoj stil, insistirao na preciznosti ogoljenoj od forme. Kad sam poceo u toj sjevernjackoj kulturi, tjerajuci svoj stil, a postpisujuci se sa „cudnim“ prezimenom, domaci su to iskoristili kao jedan od sjajnih instrumenata da zadovolje glavni princip budzetne ustanove (ne radi sto ne moras) i uslijedio je talas opstruiranja svih mojih produkata. „Mi to radimo ovako…“. Ali kada je proslo 15-20 godina u istoj sredini odjednom je doslo neocekivano priznanje: moji proizvodi su postali najcjenjeniji na trzistu. U susretima sam dobijao izjave divljenja kako su bas takvi produkti najbolji.

E, ali odoh dalje.

I sad tjeran visokim kamatama, inflacijom i malom penzijom, (= Putin) hvatam se bilo kakvog posla u bilo kojoj drzavi. I opet sve ispocetka! Ponovo cudno prezime, medju ljudima koji godinama zive zajedno i odmaraju se u sistemu uhodanih procedura. Uhodane procedure. Da to je taj poslednji dio ove teme: procedure. U budzetnim organizacija, svi hoce da rade sto je manje moguce, a i to sto rade hoce da bude bez angazovanja mozga. Kako? Lako! Napises procedure. I onda kad neko novi dodje, nastane nepotrebno talasanje: svi koji su se naucili odmarati u automatizmu procedura, pocinju da se osjecaju nekomotno kad neko kaze hocu 7 jer su 2 i 5 sedam, bez obzira sto i oni hoce 7, ali kao zbir 4 i 3. Mi to radimo ovako… Nekomotno. nova kljucna rijec. U budzetnim ustanovama uvijek neko ima glavnu rijec. Sad opet – kulture. Na zapadu, oni kojih je najvise; na istoku, oni koji su postavljeni od vlasti. I posto ja -sta cu- djelujem na zapadu, moja kultura djeluje preko vecine. Manjina da bi zadrzala mir, insistira da i vecina ima mir. A kad dodje neko novi sa neobicnim pristupom broju „7“, vecina pocinje da se trese. To talasanje osjete i manjina i odjednom cijeli sistem se trese, a taj novi koji je na povrsini, ili ce se zestoko ljuljati ili ce ga rezonancija izabaciti na suvo. Probajte da u manjoj posudi zanjisete tecnost, pa cete osjetiti kako vam kap te tecnosti skoci u oko. E, na vrhu te kapi sam ja.

Ali ja nemam vremena da u najnvijoj sredini ostanem novih 15 godina i da docekam da se moji produkti pocinju cijeniti. Ostaje mi ili da probam da budem Srbin iz Srema* ako vec mora Srbin ili da se vratim kuci.

*nekako je uvrijezeno misljenje da su Sremci tolerantni, mirni, fleksibilni…

Svasta se danas zove demokratijom. Dovoljno je da napravimo mali pregled u zemljama bivse Jugoslavije ili u zemljama Skandinavije, pa cemo vidjeti da ni jedan region nije oslobodjen od problema. Odmah treba reci da ovo pruza demokratiji izrazenu medvjedju uslugu, jer ljudi, posmatraci, nazalost, subjekti tzv. javnog mnijenja, nisu u stanju da naprave fasetiranu sliku- ne, oni gledaju kao sto gledaju americke filmove, brzo lokalizuju pozitivne i negativne likove i uzivaju do kraja predstave uz kokice i kokakolu. Nazalost u kontekstu ovog teksta, demokratija je ta koja dobija ulogu negativca i narednih 10 godina planiranih za dizanje respekta prema demokratiji, odose u zaborav…

Zapad. Postoje zakoni doneseni u transparentnoj proceduri. Super. Izvrsioci zakona, upravo da bi zakon imao smisla, drze se zakona kao pijan plota (Tito je rekao da bas ovo ne radimo- i? Pa imamo, sto imamo, a ponajvise, korupciju). I sad primjer. Pobjegne maloljetnik iz popravnog doma. Policija ga uvati, ali prema zakonu, opstina je duzna da mu da privremeni smjestaj (ja, uhvatilo ga u 2 poslije ponoci, pa u popravnom, spavaju i koriste zakonsko pravo na odmor). Opstina brzo baci pogled na svoje slobodne prostorije i saopsti policiji – nemamo kreveta veceras. Policija? Nista, puste ga na slobodu…. I sve je uradjeno po zakonu. Cak i ako se nesrecniku „posreci“ da olaksa svoje demone i nekoga te noci ubije ili ucini invalidom, drzava ce sutra ujutro slijec ramenima i reci da se mora pogledati gdje je bio problem. A mi sa Balkana znamo gdje je bio problem! U krutosti i doslijednom postovanju pravila, sto je na Balkanu ili zabranjeno, ili najmanje, predmet ruganju. Znaci kod nas bi svaki opstinski funkcioner u slicnoj situaciji okrenuo telefonom neki hotel (koji mu je nedavno izasao na ruku zbog necega…) i ugurao momka u krevet. E, ali to je Balkan.

Istok. Balkan. Uhvatise Hrvati lopvcinu Todorica. I sve po demokratskoj proceduri, ali – aljkavo. Sa brojnim sitnim propustima. I ne bi Nobilo (cuveni zagrebacki advokat) lijen i pohvata sve te propuste, te zajedno sa Amerikancima, rasturise optuzbe. Sve po zakonu. I sad, opet po zakonu, ide Todoric slobodno po Zagrebu i prijeti potrazivanjem zesce ostete za „pretpljenu dusevnu bol“. I dobice je. I opet ce i to biti po zakonu. Ovo se na zapadu ne bi dogodilo, jer se tamo demokratska procedura ne samo postuje, nego se svaki dio procesa obavlja sa slijepom priljeznosti. To oni ponosno zovu protestantski radni moral. Pa, onda nema propusta koje bi Nobilo nasao…

I sta sad covjek da radi? Demokratija je prihvacena kao nesto sto je najbolje, iako znamo da nije savrsena, ali ako je ljudi svojom psihologijom dodatno opterete, onda ce biti jos omrazenija medju konzervativcima. Ocito, najbolje bi bila neka kombinacija naseg covjeka, sklonog improvizaciji i zaobilazenju zakona i „skandinavca“ koji se slijepo drzi istih. Kazu da su Bosanci u Skandinaviji napravili cudo! Govori se o ostvarenju Bosanskog sna (poredjenje sa americkim snom). Postaviti Bosance starije od 50 godina na odlucujuce polozaje stubova demokratije? Zasto poslije 50-e? Zato sto do 50-e oni su veci katolici od Pape i drze se zakona kao Skandinavac na kvadrat, ali kad prodju 50-e i kada ih pocne hvatati nostalgija i balkanska genetika, e onda su pravi. Salu na stranu, ali neka kombinacija shvatanja je potrebna. E, na to cemo pricekati. Ja vec znam sta je potrebno i kako ce to izgledati, ali jednako dobro znam da to nece biti u narednih 150 godina. I to ne bilo kakvih150 godina: 150 godina mira i blagostanja, a ne kriza, stresova, ratova i inflacije. Tada sat stoji…

A sta je potrebno? Vrlo jednostavno: demokratski proces mora biti zamjenjen pojednostavljenim procesom u kojem ce na kljucna mjesta dolaziti ljudi ne kad pokazu glasacku statistiku, vec da znaju misliti svojom glaovom. Politicar buducnosti bice, obican covjek, ali bistar i pametan. Ostali ljudi ce imati odlican zivotni standard i nece se biti za „svoje“ u politickom procesu, vec se pustati naprijed najpametnije, a kompenzaciju za izgubljenu moc politickog faktora nacice u voznji BMW i4. I onda je lako: taj pametni covjek ce u kriznoj situaciji donijeti logicnu, racionalnu odluku, a ne niti glupu zakonsku stavku, ali ni divlju improvizaciju.

A od ovoga imaju koristi samo – madjionicari i ostali iluzionisti.

Dva velika anticka filozofa, Aristotel i Platon, razisli su se bas kao sto to ilustruje cuvena slika Atinska skola: dok Aristotel gleda u zemlju, Platon gleda – u nebo. Ili, ‘ajde da budemo precizni, Platon lijevi, pokazuje prstom ruke ka nebu (a gleda u Aristotela), dok ovaj drugi, takodje gledajuci u svog sagovornika, ispruzenom rukom pokazuje ka zemlji. Ovo je sve bilo na neki nacin poznato i slikaru Rafaelu koji je sliku napravio na samom pocetku 16. vijeka (1509.), pa je red da i mi danas u 21. vijeku upoznamo malo vise detalja: kad moze Rafaelo, mozemo i mi.

Platon je bio idealista, mada bi bilo bolje reci (iako nakaradno!) idejalista. Bilo je o ovome rijec i ranije na ovim stranicama, ali posto se moj interes svodi samo na par (doduse vrlo krupnih) tema, sto ne ponoviti? Platonu nije bilo do ideala, vec do ideje i zato bi trebalo svjesno govoriti pogresno: idejalista. O cemu se radi? Lakse je objasniti ako pogledamo na mladjeg, Aristotela. On je bio realista. Polazio je od iskustva i smatrao je da svijet koji vidimo oko sebe spoznajemo nasim culima. Pa kad se na ovaj njegov stav doda i njegov metod, a to je posmatranje svijeta na tzv. multitudisticki nacin, onda se lako vidi da je on zapravo taj koji je „pobijedio“, jer i danas se vecina nauka i naucnika i dalje sluze ovim stavovima (multitudisticki znaci jednostavno da se svaka stvar sastoji od sitnih djelova, a cijela stvar od toga istoga, samo umnozenog). I danas cete na casu fizike cuti da imamo atom, pa molekulu, pa element, pa smjesu ili jedinjenje, pa…. supstancu. Platon je smatrao da mi ne vidimo nista, nego da samo imamo ideju o svijetu oko sebe.

Problem danasnje nauke je sto je zapravo Platon bio vise u pravu nego njegov ucenik….

Iza Aristotela su se pojavili brojni naucnici, fizicari i filozofi, ali u smislu ove rasprave najvazniji je bio pravac Galilej, Dekart, Njutn, pa Ajnstajn. I svi su manje ili vise ostali dosljedni osnovnim principima Aristotela, mada je svaki od njih imao i dosta kritickih komentara prema Grku (posebno Galilej). Dolaskom Galileja na scenu pocinjemo da shvatamo da nisu stvari bas apsolutne. On je osobine stvari oko nas podijelio na primarne i sekundarne, gdje su primarne oblik, polozaj, stanje kretanja- dakle neovisne od nas posmatraca, a sve ostale: cvrstoca, boja, miris- sekundarne ili definisane od nas, posmatraca. Sa prozora svog stana u Firenci (imao je kad, nakon pobune protiv crkve, nije bas bio slobodan da seta trgovima grada) gledao je kretanje i shvatio da dvije stvari koje se krecu razlicitim brzinama, imaju relativnu brzinu. Mislim da je on najvise imao na umu brodove i kretanje planete, ali nazalost to se nije moglo vidjeti iz stana. Ipak uspio je pokrenuti pricu o ovom fenomenu, pricu koju je u poznatom stilu zaokruzio Ajnstajn. Ali primjetite da je vec Galilej shvatio da posmatrac utice na svijet oko sebe i time utice i na dozivljaj.

Citavo ovo vrijeme Platon je mirno cekao da se nauka razvije mnogo vise i dalje kako bi se upravo njegove teorije pokazale kao ispravnije.

I najprije razvojna psihologija. Ona nas je upoznala sa trikovima kojim se nas mozak sluzi u procesu shvatanja svijeta oko nas. Jeste imamo cula, a iza njih mozak, ali mozak primi samo 10-ak posto od svih informacija koje cula mogu ili bi mogla da konzumiraju. Sve poslije toga je samo proces ucenja, neka vrsta dogovora i poslije mozak nas „informise“ da je to ispred nas to i to, na osnovu svog treninga iz proslosti, a ne na osnovu aktuelnih signala koji se bas tada slijevaju u mozak nasim culima. Jer, opet- udje samo mrva, a cjelina koju mi mislimo da vidimo, je zapravo naucena konstrukcija u toku naseg razvoja i mozak sam nadogradi ostatak slike kako ne bi bilo cudno- da vidimo samo jedan krug sa jasnim detaljima, a sve okolo nejasne mrlje. Pojednostavljen primjer je kada dijete gleda zeleni list. Okolina ga ubijedi da je to sto vidi list i da je zelene boje (bilo bi zanimljivo podici neko dijete u uslovima da svi, bez izuzetna iz njegove okoline opisuju zelene stvari kao narandzaste, npr). I mozak uci, uporno, dugotrajno i efikasno. Nauci sve kombinacije oblika, boja, mirisa, svjetla, nauci bezbroj slika, memorise ih i poslije te matrice koristi kao gradivne elemente za popunu slike koju mi kao sto rekoh stvaramo uz samo par procenata aktuelnih informacija. Platon je filozof pa zadrzava miran izraz lica, iako bi prasnuo od zadovoljstva.

I tu smo sad prvi put prevareni….

U Staroj, mostarskoj Gimnaziji, jednoj od 3-4 (?) jugoslavenske gimnazije koje su morale da se pisu sa velikim slovom „g“, srpskohrvatski – popularno eSha – predavali su Jelena Kovac, Borivoje Borozan i drugi…. Mostar je imao dvije gimnazije, novu i staru, pa je ovoj drugoj pripadalo i veliko slovo „s“ cime se onda jos vise odvojila i od onih pomenutih 3-4 sa prostora bivse drzave. E sad koje su to „3-4“, vjerovatno bi se dobilo mnogo razlicitih odgovora…? Ja znam za na primjer 5. Beogradsku, Kragujevacku…, ali nije ni bitno (ubijedjen sam da bi neka gimnazija uspjela – za kratko – da stekne dobar ugled, ako bi se dogodilo da u kracem vremenu ima u zbornici nekoliko strogih profesora). Ali, za mene postoji samo jedna: Stara.

ESHa je bila popularna skracenica za maternji jezik. Od srpskohrvatski. Koji nam je prvi cas? ESHa. Uh… Trebalo je procitati Tihi Don (boze mi ti pomozi?!)

Ali kako se iz naslova da lako zakljuciti, nije rijec o jeziku vec o – klatnu. Na casovima fizike, culi smo od Mense da je klatno predmet koji visi i krece se lijevo desno pokretan tezinom na slobodnom kraju. Tako nekako. Ali, ovdje nije vazno to sto visi, ima mnogo toga sto visi – nego to sto se krece iz jedne krajnje tacke u drugu. U skladu sa temom od tocke do tacke.

Znaci srpskohrvatsko klatno. Klatno, osim sto je dio fizike, ima i simbolicno znacenje za sve pojave koje se u predvidivim, jednakim intervalima, ponavljaju. I tako stigosmo do srpskohrvatskih odnosa koji se -kako nam to klatno sugerise, ponavljaju s tim sto imamo situacije kada su odnosi u jednoj tacki, kao i one iz suprotne tocke. Inspiraciju za ovu temu sam dobio u medijima. U medijima sa nasih prostora (na eSHa jezicima), posebno u medijima koje ja citam, pojavljuju se ovih dana (kraj oktobra, sad ce novembar) tekstovi koji podsjecaju na kraj Drugog svjetskog rata i osnivanje poslednje Jugoslavije. Glavno pitanje koje autori promicu jeste zasto se ovi datumi guraju u zaborav i da li ih se treba stidjeti? Da vidimo…

Klatno S-H odnosa islo je lijevo desno, ili bolje receno od zapada ka istoku. Bilo je perioda u hrvatskom drustvu kada bi ideje Ljudevita Gaja dominirale i tada bi vecina Hrvata pruzala ruku ujedinjenja prema Srbima. A bilo je i perioda kada bi ideje Ljudevita Gaja bile potiskivane i pretrpavane nekim drugim, vise hrvatskim idejama. Srbi su uvijek bili ‘za’ sto je uslovljeno njihovom istorijom (ne kao sto oni misle da su uvijek bili domacinski, velikodusni…): od sredine 15. vijeka, pod najezdom Turaka, bjezali su na zapad i tako su bili vise rasuti po zajednickom regionu i zivjeli su u svim domenima. Hrvati su bili homogeniji. Nego, prvo, siguran sam da bi ova dva naroda kad ih je bog vec postavio na ogranicenom prostoru i time ucinio slicnim, imali brojne, da ne kazem, bezbrojne prednosti od neke forme zajednickog zivota. Kao Svajcarska ili SAD- konfederacija? Ne znam, ali polazim od logike, jer zapravo i nema nekog pravog razloga zasto ne bi. E, ali sta se dogadja? Opet bas kao kaltno, cisto i predvidivo. Svaki put kada u hrvatskom korpusu nadjaca logicna ideja udruzivanja, pojave se Srbi koji su ili na vlasti ili blizu vlasti, da tu ideju uniste i potkopaju, serijom idiotskih poteza. Prosto je nevjerovatno kojom dosljednoscu oni to rade. Da sam sklon zavjerama, pomislio bih da je planirano. Nije. Srbi, opet kroz svoju istoriju uspjeli su da mutiraju neke gene (dejstvo epigenetike, znaci sve ono sto je van DNA lanca i dolazi iz vana, ali poslije udje u lanac) sto se fenotipski manifestuje idejama velicine. Sto bi nasi narodi rekli, dzaba, jace je od njih (i vjerujte mi, na ovim stranicama ima ‘bezbroj’ tekstova koji objasnjavaju nasu nemoc ili nemoc nase volje pred silom genetike): oni moraju da u svakoj grupi gdje ih ima razlicitih, da zatraze za sebe dominaciju. I kraj: ode klatno nazad na zapad.

U poslednjem periodu nase zajednicke istorije (zadnjih 50 godina) klatno se opasno pomjerilo ka „zapadu“ (opet su Srbi uradili grubi dio posla) i sjajnom zajednickom akcijom, Srbi i Hrvati rasturise Jugoslaviju. Ali logika je neumitna. Svi koji su u tom procesu bili pasivni i iskljucivo zrtve, osjetili su grc i bijes (v. tekst o Dusanu Kecmanovicu) zbog ove stete. Samo onaj agresivniji dio drustava koji su brzo osjetili sansu i poceli se bogatiti (od vulgarnih malih svercera benzina do tipova kao sto je neki tamo Opacak koji – moze mu bit’ – dobija silne ugovore sa drzavom, radio ne radio, boga ti se i drzi ruku na srcu). Zapravo ima citava armija ljudi koji su od jeseni 1990. osjetili da krecu turbulentna vremena i da ih treba na sve nacine odrzavati, jer ce pare same padati s neba. Uh! Prodje 30 godina od rata. Prasina je polako pocela da se slijeze. Ima ipak medija koji dnevno pisu o kriminalu koji je direktno ili indirektno povezan sa poslednjim ratom i ljudi pocinju da vide sta je sta. E, ali vlasti sa svih strana i same duboko ugradjene u ovaj kriminal (niko vise ne misli da je Opacak sve sam organizirao?), imaju jako debele i pragmaticne razloge da „ubijaju“ svako podsjecanje na „ono prije“. Moguce je da je neki od tih „aktivista“ manje upleten u kriminal, ali je tim vise izlozen losoj savjesti zbog ucesca u destrukciji zemlje i kako ga vlastita psihologija stiti od suicida ili makar psihoze mehanizmima potiskivanja, on nastavlja da aktivno gradi temelj ovoga novoga cime se udaljava od onoga staroga. Uzmimo samo reviziju i renesansu cetnistva na Zvezdari (Beograd) ili saborsku borbu za zakon o hrvatskom jeziku. Sve su to samo manji ili veci kameni koje ovi aktivisti trceci donose da bi ih ugradili u slabasne temelje novih konstrukcija, jer slijeganjem terena, padom prasine, stvari sve vidljivije izlaze na vidjelo i onda postoji objektivan rizik od postavljanja pitanja svih pitanja: zasto smo pomogli ludim Srbima da uniste ono sto je bilo dobro? A Istra, Cres, Losinj, Rijeka i Zadar, a? Sve bi to bilo danas u Italiji. Rijeku pominju sada samo kroz otvaranje kruznog toka u Skurinjama?! Doduse, istina se opet malo poigrala sa njima: ko kod udje u pomenuti kruzni tok, ne zna da izadje iz njega (ok, ok, popravljamo ga…)??!!

Ovaj naslov stoji u pripremi vec nekoliko dana, a moja inspiracija, ok, ako ne cijeli zivot, onda sigurno zadnjih 5-6 godina. Temu dozivljavam toliko organski, tjelesno, da pocinjem da se znojim na samu pomisao. A tek kad me se konfrontira sa ovom grupom (grupetinom)…. Ne znam sta da vam kazem- u poslednje vrijeme hvatam sebe kako se na prvi signal – evo ga(je) opet- pocinjem da se smijem. Zaista, pocinjem da se smijem tako da sagovornik mora da saceka pola minuta da se vratim u tu uzasno neprijatnu i nekomotnu situaciju – razgovora sa glupanom/glupacom.

Tema, tj. naslov me cekaju neko vrijeme jer skupljam intelektualnu snagu da izrazim rijecima ono sto osjecam kad bude opet- znate vec, evo ga (je). Opet. A zaista bih volio da makar malo dozivite taj osjecaj koji me zahvati kad ih (njega ili nju) sretnem. A sta da vam tek kazem kad je suprotno! Boze koje lirsko raspolozenje. Kao kada vam se … znate kad imate potrebu za nuzdom, a recimo sjedite u autobusu, avionu koji rula do zgrade, u drustvu koje vam se ne napusta – i onda dobijete sansu da se pomokrite. E tako! Ili kad izadjete od zubara: zavrsen rad i platili ste. Idete ka parkingu. Ili kada skinete cipele koje su otvorile ranu iznad ahilove tetive. E tako otprilike dozivljavam susret sa nekim ko nije glup. Odmah da kazem, dovoljno sam star i nastran da mi nije nesto bas do velikih razgovora ni sa pametnim, a tek boze sacuvaj ne sa glupim. Ne, nazalost, skoro uvijek se radi o mojoj potrebi da dobijem nesto: odgovor, uslugu, savjet, putokaz, bilo sta sto bi trebalo za upitanog biti lako. Nisam jos nikoga nista pitao ni o kvantnoj fizici, ni o zakrivljenosti vremena, ali nekoga ko radi na telefonu laboratorije da mi kaze da li rade neku metodu…. nekoga na ekspediciji da mi kaze gdje se odrzava sastanak (koji se tu odrzava vec godinama),… nekoga u radnji da li imaju tiplove za jednoslojni gips. I kad osoba kaze, a vec se okrece, znaci drugi dio njenog odgovora je sa okrenutim ledjima „idem da pitam“, ja dozivim jednu neobicnu situaciju, kombinaciju bijesa i zadovoljstva, jer evo opet sam na tragu moje omiljene teme. Kao terapeut tako imam cesto priliku da nesto saopstim korisniku i onda tu vidite kako se ljudi brzo podijele u te dvije nejednake grupe: jedna, veca iz koje vas gledaju kao telad, pa daju glup komentar, pa na moju korekciju slijedi neka jos gluplja odbrana, pa sve dublje i dublje…. A ja moram, sta cu, placen sam da budem profesionalac. Evo danas! U sred Norveske, ja govorim svedski. Ispred mene sjedi – crnac. Vjerovatno Somalija. Ali, ok, obucen tako da daje utisak da radi, da nije samo jedan od onih (tipicnih) koji sjede kod kuce i loze se na antensku TV i to na maternjem jeziku. Ja ovome objasnjavam, polako, razlozno, sa naglasavanjem i vidim on klima glavom, vidim pogled pun razumjevanja. Ja ga malo testiram i shvatim, covjece on je sve razumio. Boze koja sreca. Moja. Te mu onda dam jos nekih 10-ak minuta, ponovim, objasnim i najvaznije – utjesim, ohrabrim. A sta reci kad vidite da dok vi govorite, vas sagovonik trza glavom kao da mi smrdi iz usta, kao da je odjednom probilo sunce i zraka ga pogodila u oko? Trza glavom i okrece se pratiocu molecivim pogledom „upomoc, sta je ovo, necu doktora Kineza“. Ali opet, za ovu podgrupu nekako i mogu da se nategnem- placen sam. Ali oni prvi od kojih ocekujem da i ja nesto jednom dobijem, makar jednom… e od tih mi se kosa dize na glavi, skuplja u zelucu i radja bijes. Nego prateci pomno svoj razvoj, bojim se da cu za par godina kada shvatim da je sagovornik glup, vec na prvi signal poceti histericno da se smijem, pa sta bude. Mislim, ne moze biti nista dobro, ali opet kazem, prateci svoj razvoj kao socijalnog bica, nekako sam sve vise i vise ubijedjen, da ce mi biti potpuno svejedno. Sad me ovo malo plasi, ali nema problema. Ovo je tek za par godina.

Bilo je to davne 1980. Takozvane vjezbe, a zapravo prakticne radnje unutar jednog teoretskog predmeta na studiju medicine. Prakticne radnje sa kojima smo mi djaci sa Balkana bili toliko hendikepirani u odnosu na kolege sa Zapada, da je to kasnije cesto stvaralo nervozu ili cak i frustraciju u svakodnevnom radu, pogotovo ako bi se zatekli na Zapadu. I samo da zavrsim ovu digresiju, pa da idemo na temu – ali kad bi doktori sjedili komotno zavaljeni u stolice i ispijali kafu, e tu se sa nama niko nije mogao takmiciti: teorija je bila i ostala nasa jaka strana. Kratko: kolege sa zapada ne da ne znaju ko je Moskovic, nego ne znaju ni sta je to eponim; a mi ako sestra ne uspije pronaci venu, trazimo vrata da izadjemo napolje.

I tako sam ja bio na vjezbama iz psihijatrije. Vjezbe je vodio, ne bilo koji asistent, vec licno uvazeni profesor Dusan Kecmanovic. Samo da pomenem, ocito su oni pred rat bili jaka i mocna porodica, (svi koji su imali generala u porodici, fino im je bilo) jer mi smo na studiju medicine kao predavaca vidjeli i njegovoga brata, Nenada, koji je sjecam se nesto palamudio o relaciji, novac, vrijeme. Ali, Dusan,

Mene je zapala mlada djevojka sa shizofrenijom i ja se ubih od pokusaja da spojim njene dvije rascijepljene licnosti. Kecmanovic me upitao za neki lijek, a ja bubnuh mozda 10 puta vecu dozu. On me samo mirno pogledao i upita: „A zasto hocete kolega da je ubijete?“. Eto, vidite, niti ja znam danas nesto vise o shizofreniji nego sto sam znao u jesen 1980, niti znam ni lijek ni dozu, ali sam zapamtio ovo o potrebi za paznjom kod doziranja. A zapamtio sam i jos jednu njegovu opasku: ako se psihijatrijskom bolesniku pokusa pomoci tapsanjem po ramenu uz „Trgni se, nisi ti bolestan“, on nas je naucio da je to najkraci put da se takav bolesnik posalje u samoubistvo. I ovaj mehanizam ne vazi samo za psihijatriju! Svaka kriza u zivotu postaje jos dublja ako „terapeut“ nastupi sa pozicije zdravog i osiguranog savjetnika, savjetnika koji zivi bezbjedan zivot. I tako uz samo par njegovih opaski, ja sam naucio ne samo psihijatriju vec i skoro cijelu medicinu mnogo bolje nego sto je to opisano u brojnim knjigama (ne kazem u svim, ali u brojnim).

Zasto pominjem Kecmanovica? Pa zato sto smo imali slicnu sudbinu, ali ni to nije bitno : mnogo nas je imalo slicnu sudbinu u poslednjem ratu- ne nego zato sto smo iz te sudbine izvukli vrlo slicne zakljucke. E, to mi nije mrsko!

On je Srbin, stacioniran bio u Sarajevu, duboko usadjen u sarajevsko drustvo i kulturu. A onda rat. Njegova zelja da ostane, ali i vrlo ubjedjive prijetnje, rezultiralo je emigracijom. E sad ne moram do detalja citirati njegove stavove, dovoljno je podsjetiti ovdasnje citaoce na moje stavove i onda imate i njegove. Tri su ipak glavne dimenzije: razocaranost neuspjehom da se prijateljstva u miru odrze i u ratu, nacin razumjevanja uzroka i posljedica rata i gubitak identiteta. Ovo poslednje cak i on kao psihijatar, proba da kompenzuje jednim samotjesenjem, sto – mislim da je dio subjektivnog odnosa prema problemu. On kaze da ne pripada vise nikome, „sto znaci da pripada svima“. Ja, malo sutra, sto bi rekao nas zajednicki zlotvor, S. Milosevic. Pripadati nekome je krupna stvar, tako da pripadati svima je nula. Ne mozes pripadati i Svajcarcima i Kinezima. Ja sam recimo godinu dana bio bijesan na L. Koena koji iz Kanade pjeva o jurisu na Berlin ili valceru u Becu: sta on Kanadjanin zna o Berlinu i Becu??? Ali, ok, oprostio sam mu- ipak je on Jevrejin, a oni su kao vezivno tkivo centralne Evrope: mi smo tu, ali i oni. Ipak, da neko moze pripadati svima, to je samo samosvjesna zabluda.

Da bi ostao pri pameti, a valjda i da bi imao nesto para, otovrio je privatnu praksu u Australiji i naravno, najvise je nasih ljudi koji su u cekaonici. Dozvolite da uradim nesto sto nemam obicaj u ovom blogu, da citiram drugog. Ali posto sam se kroz cijeli tekst nekako drznuo da nas uporedim, opet nisam daleko otisao od svoje tradicije: Dusan Kecmanovic kaze: „Ali boluju, i to u znatnom broju, i od nesnalaženja u kulturno potpuno novoj sredini. Boluju i od nostalgije, od osjećanja prevarenosti, od osjećanja uzaludnosti žrtava koje su oni i njihovi najbliži podnijeli u ne tako davnom ratu. Boluju od toga što su svoju zemlju izgubili, a novu nisu stekli. Boluju od uspomena i snova koji im ne daju da vide svoju budućnost, sebe u budućnosti. Boluju od toga što im se čini da je sve moglo da bude drugačije, a ispalo je ovakvo – nikakvo“.

Lako noc svim Jugoslavenima u inostranstvu. I srecno!

Ima li vec neki tekst sa istim naslovom? Vjerujte, ne znam. Moze biti, ali ne mora da znaci neki hendikep! Kod mene je puno manje naslova nego sadrzaja….

Dakle, ako vam moze biti da izaberete gdje cete zivjeti, izaberite ili Oslo, Stokholm, Beograd, Pariz ili neko piktoresno selo na obodu velike metropole, a po svaku cijenu izbjegnite sva naselja i gradove izmedju. Jer to su provincije.

Provincije su uzasne. Posebno ove na Zapadu. Ljudi koji rade, vrate se kuci ni zivi ni mrtvi oko 5 popodne, a ako vas nesto natjera da bas u tom satu izmedju 5 i 6 popodne morate u gradic, sve ce vam biti jasno. Ulice zjape prazne, rijetki automobili brzo prodju pustim ulicama zureci da svoje putnike odvedu u sigurnost kuce ili stana, a trotoarima se krecu samo neke spodobe koje niti su jutros imale gdje da odu, niti ce sutra. To su u evropskim gradovima obicno ljudi za koje se lako vidi da nisu tu rodjeni, oni idu obuceni u crno, imaju kapuljace krecu se u grupama od 3 do 5, sutiraju sve sto je na asfaltu i glasno se dovikuju i glasno se smiju. Onda vidite neku stariju zenu koja sitnim, uzurbanim korakom proba da prodje tuda: pogled joj je ukocen u kvadrantu desno ili lijevo od peta, jer ne moze bas otvoreno da se okrene i da ih gleda – ovako proba da predvidi da li ce se neki od njih primaci, preblizu. Mozda noz….? Dok ides trotoarom, u sta da gledas? Radnje se smjenjuju jedna za drugom: frizer, opticar, salon za tetoviranje, salon za manikir i pedikir, pa opet isto ovo samo u drugom redosljedu. To je zemlja domacin smislila kao instrument integracije: neka turpijaju nokte jedni drugima. Na svakih 10 minuta, protutnji moped koji domaci decko vozi na zadnjem tocku: i njemu je tesko kod kuce da prezivi, pa posto to stvara frikcije u domu, kupio mu je tajo moped. „‘Ajde malo napolje“.

Metropola? E, to je drugo. Bogati trgovacki lanci koji su odavno ubili konkurenciju malih, porodicnih manufaktura, razmecu se svojim parama: staklo, svjetla, vrhunska estetika i dizajn od skupih i talentovanih eksperata za uredjenje izloga. Muzika se cuje iznutra, prijatan miris. Ovo su podsticaji na nasa cula koja na one gore momke sa kapuljacama djeluju kao u Egzorcisti krst na necasnog: oni bjeze od ovog sjaja. Idu u predgradje, jer je tamo mirno, avetinjski prazno i mozda ima neka kutija na trotoaru, zgodna da se sutira? Ali da se razumijemo, ako cete zivjeti u metropoli, nastojte da to bude negdje gdje ne treba javni prevoz….

Metropola, pa predgradje, pa – seoska idila. Tri su koncentricna kruga oko centra metropole. E u tom zadnjem treba zivjeti. Opet je tu kuca ili stan, vas zasticeni prostor koji ste uredili po svom, a napolju – priroda. Suma, voda, uredjena staza, bicikla voze domaci, niko ne gleda u stranu i unazad, niko se ne boji. Nema trotoara, nema prodavnica, ali ima put, asfalt, parking, klupa, prazna kanta za smece i pogled: zalazak sunca, ptice nad vodom, suma u bezbroj jesenjih boja. Vazduh. Kupite hleb i mlijeko i pravac kuci da vidimo gdje je izbio novi rat koji ce usmjeriti nove hiljade mladica ka provincijama. A ako nam trebaju cipele, munjevito ka centru metropole u laznu sigurnost od luksuza i obilja. Laznu? Da laznu, ali to je dovoljno. Ko ne vjeruje neka pogleda sve naucne studije koje uklucuju placebo….

Ne, rezolucija UN – ta nisam debil da se bavim praznim i supljim temama. Rezolucija u smislu broja piksela. Znate ono kad su nam se TV aparati poceli popravljati, tj. poboljsavati, pa smo dobijali sve bolju i bolju sliku? E, tada smo naucili ove dvije vazne rijeci: rezolucija i pikseli. Piksel je kao neka tacka (kazem kako sam cuo, pa ako oni lazu, i ja lazem). I sad ako ima vise tih tacaka, bice bolja vizualizacija. Bolja slika. Ovo mozete provjeriti ako vam kompjuter dozvoli da povecavate neku sliku do u nedogled: prvo ce se zamutiti, pa ce se pojaviti sitni kvadratici iste glavne boje, ali u drugoj nijansi. I uskoro ce se slika izgubiti. E sad ako je slika napravljena od tacaka gdje svaki od pomenutih kvadrata ima manje ili vise tacaka, to ce i slika biti krace ili duze jasna (ako ima vise tacaka) iako je besomucno povecavate (plus, plus, plus….). E, ta tacka je piksel, a stepen gustoce tacaka je rezolucija. Ok.

I?

N znam da li ste primjetili, ali ja pokusavam da dam osvrt na trenutnu situaciju u svijetu. A ona je katastrofalna. Evo recimo samo jedna dimenzija: svi smo na neki nacin taoci. Lokalno, od Dodika ili Vucica, regionalno od Putina, jos sire od onog iranskog popa, pa onda dalje na istok, kineza Ksija i konacno onog malog, debelog idiota iz S. Koreje. Uglavnom, gdje god da zivite, moze se vidjeti da ste taoc ili na lokalnom nivou, ili na globalnom nivou, ili na oba nivoa. Eto recimo jedna dimenzija ovog trenutnog planetarnog uzasa. Onda imate svaki dan neku nesrecu: kao pocetkom 90-ih kada su se u Beogradu smjenjivale sacekuse, pa jos niste saznali ko je bila plavusa iz jucerasnjeg dzipa Pajero, vec je stradala nova u novom, istoimenom dzipu – e tako je danas globalno: novi rat smijeni zanimanje za prethodni, pa o mrtvima u zemljotresu u Afganistanu, niko vise ne stize ni da pise ni da govori. Pa sta je ovo??? Je li svijet potpuno poludio i nalazi se na ivici ambisa? Ma neeee. Samo smo mi dobili nove sjajne skupe instrumente sa vrhunskom rezolucijom. Sad se sve vidi, svuda i odjednom. Rat izmedju protestanata i katolika u Francuskoj, Holandiji, Engleskoj, trajao je decenijama. Mislite li vi da je zbog toga neki sumadijski seljak mislio da je svijet na ivici ambisa? Ne salimo se: bilo mu je samo do toga da se krava oteli, da tele prezivi i da sljiva rodi. Sve ostalo je za njega bilo daleko kao i nama danas Jupiter. Ne kazem Mars – o Marsu znamo vec sve. Dobro, ako smo ovo prihvatili, idemo dalje. Sta nam donose ovi politicki pikseli? Pa tu jeste razlika: ranije je seljak bio miran i spokojan, razumio je prirodu, vjerovao u njenu moc i potcinio se njoj (dijete umre u prvoj godini, ah, Bog dao, Bog uzeo- primjetite Spinozinu tezu da su priroda i Bog isto). Mi patimo od hronicnog stresa, nesanice, anksioznosti. A sta je sa globalnom sigurnoscu? Pa to vam govorim! Ista je. I tada je bez vecih pritisaka mogao lako da izbije novi rat. I danas moze. Hocu samo reci da to sto danas vidimo bolje, dalje i vise, ne znaci da smo blizi kataklizmi, nego ranije. Ne. Ali, nazalost, nista nismo naucili kroz istoriju, pa nismo ni dalji….