Ili? U knjizi Postanja (je li se tako kaze?), Bog je prvog dana odvojivsi svjetlo od tame, podario svijetu (nama) svjetlost. Da bi nesto vidjeli? Da, ali ono sto je zanimljivo, mi vidimo, ali i dalje pojma nemamo sto je to svjetlost???! Prema Bibliji evo nekih 6000 godina nakon ove objave, a po evoluciji- Boga pitaj kada i koliko dugo – medjutim, nista nam to vrijeme nije pomoglo: ne znamo, pa ne znamo. Sto je to svjetlost? Da li je „to“ sto se (mi kazemo:) siri, cestica ili talas ili i jedno i drugo. I jos teze pitanje: sirili se kroz prazan prostor ili ima nesto sto mu daje podrsku?

Na samom pocetku 19. vijeka, Tomas Jang je u svojoj kuci na vrlo primtivan nacin, gotovo igrajuci se sa svjetloscu, dokazao da se ona siri kao talas. Moderniju izvedbu istog eksperimenta sam ranije pominjao (umjesto svjetla, emitovani su elektroni), a princip je isti: na putu svjetlosti postavite prepreku sa dva uska proreza i dalje iza te prepreke- mjerni instrument (ekran). Eksperiment je definitivno genijalan kada ga je vrlo lako razumjeti. Kad bi se svjetlost sirila kroz snop, niz cestica, na ekranu bi se vidjele dvije „crte“ kao rezultat da je kroz proreze prosao samo uzak snop tih cestica. Ali, nije! Na ekranu se vidi jedna traka koja podsjeca na danasnje „bar-kodove“, znaci jedna traka od naizmjenicno izmjenjivih linija i praznog prostora… (u literaturi se opisuje kao rese znaci ono sto visi recimo na dnu zavjese…). Zasto rese, a ne samo dvije crte? Zato sto se ne sire cestice, vec talas: lako je zamisliti isti eksperiment sa vodom: kroz pukotine prolaze talasi koji se medjusobno sudaraju, izmedju prepreke i ekrana i onda se neki talasi poniste, a neki postanu jaci- sto se fino vidi na ekranu kao paralelne linije razlicitog intenziteta.

Nekoliko godina kasnije Maksvel (u 19. vijeku su Englezi bili na vrhuncu svog blagostanja sto je ovorilo prostor da se brojni ljudi dosadjuju- tako je nastala nauka) je pokazao da se elektromagnetno polje siri kao talas (cak se sada iskljucivo govori o elektromagnetnim talasima). A da se „nesto“ siri, jasno nam je svaki put kad mijenjamo kanale na TV daljinskim mjenjacem, kad otvaramo bravu auta sa distance… A o „vaj-faju“ da i ne govorim…. . Kosmicki zraci koji od postanka univerzuma padaju neprestano na nasu Planetu, takodje su vrsta elektromagnetnih talasa. Zvuk se takodje siri u formi talasa, ali za razliku od elektromagnetnog talasa, zvuk se ne moze kretati kroz vakuum, jer zvuku za sirenje trebaju molekule koje prenose talas otprilike kao domine poredane usko pa onda pokrenute u onaj spektakularni pad. Elektromagnetni talasi se sire kroz vakuum? Hm…

Idemo dalje… Podsjecam samo brzo da prema jos uvijek vazecem Borovom modelu atoma (Nils Bor, Danac), elektroni kruze oko jezgre u vlastitim orbitama. Dok elektro kruzi svojom orbitom, kazemo da je u svom osnovnom stanju. Ali ako promjeni orbitu (iz kruga sa manjim u krug sa vecim energetskim potencijalom i postane aktivan, oslobode se pri tome dva fotona (prema Dancu, 1913). Nekoliko godina ranije, a skoro tacno 100 godina nakon Janga, Ajnstajn je pokazao da su fotoni cestice koje nemaju masu, ali imaju relativnu masu (u odnosu na okolinu) i time imaju i momentum (ovdje mozemo malo da se narugamo sportskim novinarima koji sve cesce koriste pojam momentum, dajuci mu iskljucivo jednu dimenziju – vrijeme, jedinu dimenziju koju momentum, nema. Momentum je cista sila, jer je proizvod mase i brzine tijela koje se krece. Jes’ brzina ima u sebi vrijeme, ali sasvim suprotno od „trenutka“). Znaci, po Ajnstajnu, totalno suprotno Jangu, svjetlost se siri kao snop cestica, a ne kao talas (Ajnstajn je za ovo dobio Nobelovu nagradu).

Vratimo se za kratko – prostoru. Elektromagnetni talasi, kao i svjetlost, sire se kroz – prostor. Medij. Kakav bi morao biti taj medij? Prazan? Ne moze. Elektromagnetni talasi se sire transferzalno, a ne longitudinalno. Zamislite dugacku oprugu koja je vrlo elasticna. Fiksirana je za zid jednim krajem. Ako je zategnemo i udarimo slobodni kraj u njenom pravcu (longitudinalno), talas (zavoji opruge se dodiruju i prenose energiju) se siri duz opruge. Longitudinalno. Uzduz. Ako sad uzmemo slobodni kraj i pocnemo da ga vucemo gore-dolje, talas (opruga) ce se uvijati kao sinusoida i kretanje se, kazemo siri transferzalno (poprijeko). E sad je problem: medij kroz koji se siri jedan transferzalni talas ne moze biti ni gas, ni tecnost, vec- cvrst. Jedino cvrst medij moze da da potporu transferzalnom talasu; tecnost ne moze da pruzi otpor sjecenju. Ovo znaju karatisti: lakse je kroz vodu, nego kroz drvo. I sad imamo problem: sve oko nas kroz sto se sire elektromagnetski talasi (brzinom svjetlosti) mora biti neka cvrsta materija. Nauka nije mogla dalje od imena: luminoferozni eter. Nauka je napravila jos samo jedan korak dalje i tu smo sada: proglasili smo svjetlost fenomenom koji nastaje sirenjem „necega“ sto ima karakteristike i cestice i talasa u isto vrijeme. Tzv. dualizam cestice. Cestica (foton) je kvanta (energetski paket) elektromagnetnog polja. Dokaz? Elektron (foton) je cestica, a matematika nam dokazuje da se krece kao talas….

I kao sto vidite, Bog je stvorio svjetlo, a mi ga i dalje probamo razumjeti i objasniti. Do covjeka jos nismo ni stigli….

NB Prije tacno godinu dana bila su dva slicna teksta. Sta cu- i moja saznanja se mijenjaju, mada ne brzinom svjetlosti…

Na pocetku je u ovom blogu dominirala tema ili sto bi rekli, narativ o razlikama izmedju svedske i jugoslavenske kulture. Mi i on. Pa iako blog nije stariji od tri godine, ovaj naslov je vec izgubio na svom znacaju. Nema vise njih…

Prvo je 60-ih godina Svedska, fino, mirno i organizovano uvezla hiljade industrijskih radnika sa svih strana svijeta. Cile, Peru, Hrvatska, Italija… Divota. Treba ti, dovedes ga i ovaj vec sutra pocne da radi, zaradjuje, placa porez i svedsko cudo se vrti dalje. Onda je dosao nas poslednji rat i ka Svedskoj se uputio konvoj autobusa, vozova, aviona – Bosanaca. Bosanci, odrasli u Jugoslaviji, dakle skolovani, slicnih kulturoloskih obiljezja (uporedi: covjek iz Sudana koji nikada nije vidio broj), relativno lako i uspjesno su se snasli u novoj sredini. Govori se o ispunjenju bosanskog sna. Ipak, nije islo bas jednako lako kao sa onim radnicima iz 60-ih godina- sta vise nasao se neki manijak, isprovociran Bosancima. Kupi ti on pusku i poce pucati na prolaznike. Laserman su ga prozvali u Svedskoj. Dolazak Bosanaca je dao i neophodan impuls ozivljavanja krajnjih desnih politickih snaga. Najprije opskurne beznacajne grupacije koje su simpaticno kostimirane setale gradovima, ali danas su oni druga najveca svedska partija. Mada ne u vladi. Jos ne.

I onda konacno 2015. Naivni Svedjani i pored vlade desnog centa, pozovu ljude na nekontrolisani prijem izbjeglica iz Azije. Oni krajnje desni, danas iz pakosti pezorativno zvani „kafeni“ (od braon, boje omiljene kod nacista), odmah – mora im se ovdje odati priznanje – pocinju da vriste, svadjaju se sa svima, kritikuju odluku i izrastu, upravo na ovoj temi, migracije u drugu najvecu svedsku stranku. Oni su naravno vristali iz cisto ideoloskog refleksa, jer niko nije te 2015. ili 2016. shvatio da je migracija usko povezana sa procesom integracije i da zemlja mora biti spremna za pomenuti proces. Lako ih je pustiti unutra…. A za integraciju nije potrebna samo dobra volja i tolerancija- jok, najvaznije su pare.

I tako udjosmo mi polako kao bakterije svedskom cirkulacijom do najudljenijih coskova svedskog tkiva. Na stranu ekonomski aspekt. Integracija skupa, losi rezultati integracije- jos skuplji. To se vidi sa problemima kriminala, nezaposlenosti, problemima u skolama. Ovdje je zanimljivije gledati kako se svedska kultura polako (e da je polako!) mijenja i pocinje da lici na nasu…

Primjera ima mnogo: od postara koji ne izlazi iz auta, vec baci paket do pred vrata i uzimanja mita na svim pozicijama i u svim strukama, pa do porasta broja nesreca na radu. Ja, ja i to je takodje „nas“ obicaj: zanemarivanje sigurnosnih mjera („ma, ko ce?“). Jednostavno Svedska vise nije Svedska, vec Njemacka, Francuska, Holandija…. Bilo koja zemlja u Evropi dovoljno atraktivna da privuce „nas“ i vec debelo umorna od nas. Toliko umorna, da polako pusta da je se mijenja.

Vide to domaci, naravno. Vecina, nemocna da nesto promijeni, tiho pati (zali se jedna uciteljica u vrticu da vise nema tradicionalne hrane za Bozic na radnom mjestu, vec sad mora jesti picu- pica je simbol pomirenja izmedju zahtjeva za hranom raznih kultura: neces „princkorv“, a neces ni halal- jedi picu). U politici, oni sto sam ih pomenuo gore jacaju, jacaju, nestrpljivi da konacno uzmu vlast i to apsolutnu, a ne koalicijsku i za to vrijeme ispunjavaju vrijeme malim izmjenama: koliko mogu. Recimo natjerali su vlast da ubaci rijec vandel u dokumenta. Cudna rijec!? Evo, ja sam u Skandinaviji skoro tri decenije, nikad nisam cuo za rijec. Probam preko Gugla, dobijem hodanje. Boze sacuvaj- veze nema. Malo se promucim, trazim dalje i konacno shvatim: casno ponasanje. Svedska ce uskoro imati u svojim glavnim dokumentima zahtjev za casnim ponasanjem; ko to ne ispunjava, ide nazad u svoju zemlju porijekla. Sad se sa zanimanjem ceka definicija sadrzaja rijeci i jos vaznije, koji ce to sud pocjenjivati? Evo ja recimo rijetko dajem zmigavac… I…?

Brojevi. Kad kazemo brojevi, svi imamo neku predstavu. Pocelo je davno kad su ljudi morali prebrojati djecu, krave, drvece. Onda su se poceli dijeliti, pa su nastale frakcije, djelovi cijelih brojeva. Sledeci korak je bila potreba da se izracuna duzina dijagonale i sa njom potencije i korjen. Poslije ovoga su se stvari zakomplikovale….

Nego, ocito je da postoji vise razlicitih brojeva? Oni prvi kad smo brojali krave, zovu se realni i cijeli brojevi. Razumijemo da ih moze biti bezbroj (sve krave ovoga svijeta, zive i one koje su zivjele od kad je – krava). Tu je i nula, ali i negativni brojevi. Prva im je primjena valjda bila kad su ljudi definisali temperaturu od nula stepeni. Ispod nule su bili negativni brojevi, a i njih ima beskonacno- pitajte Kelvina…. Oni brojevi nastali dijeljenjem su takodje realni, ali nisu cijeli. Njih imamo dvije vrste: racionalni i iracionalni. Ovdje imamo malo problem sa engleskim jezikom! Kod njih je ista (istog korjena) rijec i za obrazlozenje i za frakciju. Ratio i rationale. Zato je nama malo teze shvatiti da se brojevi koji imaju svrsenu vrijednost kolicnika zovu racionalni (realni) brojevi, a oni drugi kojima se dijeljenjem brojnika i nazivnika nikada ne dobije zavrsna cifra – iracionalni brojevi. Znaci brojevi koji se mogu i ne mogu dijeliti, a ne brojevi koji su ili nisu razumljivi. Mada…

I tu bi bio kraj realnih brojeva, ali ne i kraj svih brojeva. Svako bi normalan pomislio da je sledeca jednako velika grupa nerealnih brojeva? E, ali ne i Dekart (Rene Dekart). On je smislio cijelu grupu (zamislite, jednako velika) i nazvao ih imaginarni brojevi. E ali posto je „neko“ sa realnim brojevima „zauzeo mjesto“, Dekart je bio prinudjen da ispred svojih stavi i. Od imaginani, naravno, mada je mogao i malo d ili r… To i je drugi korjen iz -1 ili i na drugu potenciju je -1. Pa ako je realni broj 5, onda je imaginarni i5 (kao najnoviji BMW-ovi).

Idemo dalje…

Gledajuci realne brojeve, pa i imaginarne, vidimo ispred sebe niz . Niz asocira, s pravom na liniju, jednu dimenziju. Velikim matematicarima,a poslije i fizicarima, ovo nije bilo dovoljno da objasne sve oko nas, pa su smislili i jos jednu, poslednju (?) kategoriju brojeva: kompleksni brojevi. Lako je njih predstaviti matematicki: kompleksni broj je zbir realnog i imaginarnog broja, ali za razumjeti kompleksne brojeve najvaznije je shvatiti da su oni u – prostoru (a ne u jednoj dimenziji, na jednoj liniji ili u nizu). Kompleksni broj je u dvodimenzionalnom sistemu, znaci da njegova vrijednost ili bolje receno pozicija ima dvije koordinate, jednu realni broj, a drugu imaginarni. Vrijednost, velicina mu je odstojanje od ishodista koordinacionog sistema (gdje se ose sijeku) pa do tacke*.

E sad na terenu kompleksnih brojeva se moze proci cijela gimnazijska matematika. Znaci oni se sabiraju kao i realni brojevi, oduzimaju se, mnoze se i dijele se. Dizu se na potenciju. Iz njih se vadi korjen. I konacno, mogu da budu eksponencijalni (to je ono kad gore, desno iznad broja pise k’o mala jednacina).

I pazite za kraj. Vec sami koncept kompleksnog broja je tesko uhvatljiv. Covjek se pita cemu to, koji dio prirode oko nas oni opisuju? I kako? E sad na svu ovu glavobolju dodajte da se nesto moze opisati kompleksnim brojem koji je u formi eksponencijalne jednacine??! E ovaj oblik brojeva, dakle kompleksni broj na eksponenciju, se koriste u kvantnoj mehanici….

Zato svi vi koji ste citali na ovom blogu o kvantnoj fizici, gledate sugovornika koji vas pita „sta je to kvantna fizika“ onako sa jednim dobronamjernim osmjehom, ali – odcutite.

* kada se odstojanje izmedju ishodista koordinacionog sistema i tacke (z) koja predstavlja kompleksni broj shvati kao kretanje ili vektor, napravljen je ogroman korak u razumjevanju matematickog jezika kojim fizicar opisuje prirodu oko nas.

Svi se sjecamo Bobanovog „leteceg koljena“ prema policajcu, zapravo tada jos uvijek milicioneru u maju 1990, na Maksimiru, na utakmici izmedju Dinama i Zvezde. Bobana je navodno isprovociralo sto je policija krenula da pomaze Delijama koji su bas tada vodili zestoke bitke sa BB bojsima. Ko je tu prvi poceo, nikada se nece saznati, da li je policija samo htjela da „uleti“ izmedju dva tabora- ne znam. Gledajuci demografiju, Srbija kao najbrojnija republika najvjerovatnije je dala i najveci broj milcionera, bas kao i pripadnika JNA – to je cista matematika. Druga je stvar sa komandnim kadrovima- tu se vodilo racuna o pravilnoj zastupljenosti svih naroda i narodnosti. Odavno su svi shvatili da Slovenac ima mnogo vecu (opet matematicku) sansu da bude general JNA, nego Srbin, ali problem svih ostalih je sto Srbin voli uniformu, a Slovecna je tesko u nju natjerati. Ako nije Jansa. I tako se ta matematika malo izvitoperila. Incident se dogodio u Zagrebu, na Maksimiru, pa iako su Delije hrabri momci, mislim da su domaci decki bili brojniji. Opet kazem, ne znam. Ali nije ni bitno. Bitne su dvije stvari. Prvo da je Maksimir tog maja 1990. bio kao mala laboratorija za nesto kasniju akciju mnogo sirih razmjera koje smo vidjeli u Vukovaru: hrvatski teritorij, srpske snage protiv domacih, pojacane sa JNA. I poce rat malte ne nakon Bobanovog koljena. A drugo, bijes i mrznja tada, kao da nije nestala…

Prosle su godine, doslo je (na primjer) Svjetsko prvenstvo u Moskvi i hrvatska reprezentacija pokazuje iskrenu privrzenost svojoj domovini posebno uz izvodjenje himne. Ruka na srcu (ili makar na onom mjestu gdje decki misle da je srce), suze u ocima, suze na tribinama. Suze radosnice. Ponos.

Opet ide vrijeme neumitno i evo na nas ovih dana na nekom od slavonskih stadiona. Pocinju najprije stidljivo, a onda sve hrabrije manifestacije slavljenja hrvatske nedavne istorije, one iz 1941. Te slovo U, te zastava sa sahovnicom gdje je prvo polje bijelo (srebrno), pa koracnice, pa pozdavi rukom (popularno mjerenje kukuruza), pa pjesme, pa parole.

Ne znam za vas ali meni je ovo vrlo zanimljivo. Niko mi nije stradao u nasem ratu, jes me razorena ekonomija iselila iz zemlje, ali za tu rasturenu ekonomiju nije kriv Boban Jes da me muci nostalgija, ali meni licno vise je zla nanio Putin, nego Tudjman ili Milosevic. I zato posmatram ove nase fenomene i desavanja gotovo sa objektivnoscu naucnika. Zanimljivo je da je hrvatsko raspolozenje od mrznje prema Jugoslaviji, preko patetike za Hrvatskom doslo opet na – mrznju. I sve to moze da se prati na par hrvatskih stadiona. Nogometni navijaci zaista jesu kao laboratorijski misevi: jednostavna bica, predvidiva i sa velikom potrebom za coporom. I ne samo hrvatski, naravno. Svi. Steta je sto sociolozi skolovaniji od mene ne prate malo vise navijace kako bi jos bolje definisali mustre i poslije ih bas kao u svakoj nauci prenijeli na drustvo kao cjelinu predvidjajuci sta moze da se desi u maticnim drustvima. Dakle sta se vidi na stadionima? Frustracija se ponovo vratila u hrvatsko drustvo. Zasto?

Mislim da se ljudi osjecaju prevarenim. Isuvise je velika cijena placena za ovaj poslednji rat. Hrvati su (kao i ostali, ali ovdje je rijec o hrvatskim stadionima) platili veliku cijenu. I bas kao sto to biva poslije velikih revolucija i ratova, prvo vrijeme nakon pobjede (?), slijedi period euforije: ljudi mogu ici bosi, goli, raditi bez naknade, ne jesti, samo da cuju himnu i da vide heroje kako placu uz zastavu. Dovoljno. Slicno je bilo u 1946. Radne akcije. Ko je pitao za platu? Ko je isao na bolovanje? Boze sacuvaj. Ucesnici su se takmicili ko ce vise prenijeti, iskipovati, asfaltirati. Bili su mrsavi kao… haj’ sad da ne cupam flaster sa rane. Bili su jako mrsavi. Ali nasmijani. Pjesma! Harmonika! Ali ako pobjednik koji ima u rukama instrumente vlasti ne ispuni obecanja (a obecanje je jednostavno: i ja hocu da imam posao, auto, stan, lijep namjestaj, garderobu, jeftin kredit i godisnji odmor u Spaniji), onda pocinje entuzijazam da opada. E sad nasi vlastodrsci treba samo da nadju nacin da kanalisu narastajucu bijes ljudi od njih, a ka nekom neprijatelju. Hrvati su 90-ih skoro pa napravili veliku gresku. Moglo im se dogoditi kao Englezima na pocetku 13. vijeka da isele sve do jednog Srbina (Englezi, Jevreje, naravno ne Srbe-do poslednjeg!). I Pupovca sa njima. Ali, srecom, na vrijeme su se zaustavili, pa je ostalo malo za ovu priliku: bijes se ima prema kome usmjeriti. Zamislite da nema „pupovca“? Pa kako bi se artikulisalo nezadovoljstvo? Na koga bi se izdirali, kome bi pokazivali simbole? Vidite kako se Englezi muce kroz istoriju bez prirodnog neprijatelja. Moraju da idu vani i prave probleme po svijetu. A, dobro, zasto smo bijesni?

Boze??!! Todoric ukrao i sad ce jos dobiti odstetu. Obican covjek gubi iz mjeseca u mjesec kupovnu snagu svog novca. Ulaskom u EU, Zadrani su ostali bez pedijatara, a Rijecani bez anesteziologa. A u zemljama EU nema ni hrvatskih vina, ni hrvatskog maslinovog ulja. Uskoro vise nece biti ni hrvatskih radnji prehrambene robe, ni hrvatske hrane u njima – sve ce biti tursko ili madjarsko. Nedostaje 400 000 radnika cime je glavna privredna grana, turuzam ugrozena. A onda novi ministar poploca terasu neke vucibatine brackim kamenom od para EU. Ubijedjen sam da kad bi uzeli slucajnim izborom 100 navijaca sa nekog stadiona i hipnotizirali ih ili legli na kauc psihoanaliticara, 80 bi ih u suzama rekao da vise nista ne razumiju. Jer treba shvatiti da vecina navijaca i ne pamti rat, ne zna ko je bio Sljivancanin, ali su nesto culi. Culi su nesto o necemu svijetlom sto im je trebalo donijeti srecu, kad ono, sreca je samo kod Todorica. Keruma. Uskok ne stize nista drugo od obilaska gradonacelnika koje je HDZ postavila na vlast u opcinama. Navijac bi se rasplakao, jer vidi da su mu roditelji nesrecni, zamisljeni, puse, piju. Zvijezde estrade se bogate pjevajuci o nostalgiji?! Zato treba udariti po „cajkama“. Ma tesko, ne moze biti teze: osjecaju da je nesto krenulo naopako, iz necega sto se slavi svakog kolovoza i listopada, a ne znaju sta je to. Jasno je da je najlakse poteci zastavu i prkositi nekome… Kome? Ne znaju ni oni, ali vide da to stvara komesanje u medijima dan poslije. Kosmar u glavi. Na koga sada da se neki novi Boban zaleti? Ma, kosmar.

Poznato je to i inace, ali posebno od kad je postalo jedan od prepoznatljivijih motiva u filmovima: covjek na putu da se razocara u Boga, moli ovoga, preklinje ga da mu posalje neki znak, bilo sta, nesto najmanje sto se moze zamisliti….

I vjerniku bi bilo dovoljno da vidi ili dozivi samo jedan jedini znak, da se odmah vrati na pravi put – put iskrenog, pravovjernika.

A mi?

Dobro, nije isti kontekst sa vjernikom i sa nama, ali znak je – znak. Znak je neka pojava koja svojim oblikom, specificnoscu, razlikama u odnosu na sve uobicajeno oko nas, pada u oci. Budi paznju. Nemoguce je ne primjetiti. A mi? Opet nista.

Koliko nam znakova treba da bi shvatiti da ova planeta ubrzano ide ka svom tuznom kraju?

Ratova je bilo. Ovi novi nam nista ne znace. Mislim, ne spadaju u ovu kategoriju. Isuvise su obicni, svakodnevni. Ali, nestaju pcele. Nestaju sardele. Led na polovima se topi sve brze i brze. Bolsonaro je indirektno, kroz koronu ubio hiljade Brazilijanaca i – nista. Penava je izasao kao pobjednik kontroverzi sa poslednjeg okupljanja u Vukovaru. Morski psi sve vise napadaju kupace. U Argentini pobjedjuje tip koji- kazu spava sa sestrom i slusa savjete svog mrtvog psa (o sadrzaju njegove politike, nemam kad….). Putin nagazio Evropu i drzi je pod cipelom kao upusak. Tramp se sprda sa americkim pravosudjem i jaca kao kandidat za predsjednika. Bajden vise ne moze da ide. Djeca u Gazi umiru kao da su u pitanju insekti. Svaki mjesec u uvoj godini lako ponese oznaku najtoplijeg od kad je mjerenja… U Americi se jednom sedmicno neki idiot pojavi sa oruzjem i ubija.

Mislim, koliko nam znakova jos treba da bi shvatili?

Ma shvatili smo mi ali od toga nam nista lijepo ne moze bit’, pa ih potiskujemo. Pravimo se da ne primjecujemo. Usput se tjesimo i da sada zivimo u globalnom selu pa su nam informacije dostupnije. Sad vec odmah ujutro, cim otvorimo lap-top ili mobilni, odmah vidimo koliko je djece ubijeno, kao i to da se Kostner sa mukom razvodi uz velike ekonomske gubitke. I opet je stradao jedan kupac u Sidneju, a pit-bul je raskomadao neku englesku musku potkoljenicu. Ja se sjecam kao da je juce bilo, pocinjao sam dan bez ovih saznanja. Ili sam isao u skolu ili sam vodio dijete u vrtic, ali glavna informacija je bila ili opalo lisce ili sluzavi trag puza po asfaltu. Prosao bi neki Fijat 1300. Ali tjesimo se mi. Kao bilo je i tada pucanja po americkim skolama, predsjednika koji mlate kese sa domacom valutom i vrucine u Mostaru. Jedino je bilo vrucine u Mostaru; sve ostalo nam neko salje jasne znakove da svijet ide u pogresnom pravcu. Pa sta da radimo? U ovom svakodnevnom, enormnom negiranju i potiskivanju ovih poruka, uradimo tu i tamo jednu malu, ali pametnu stvar: preskocimo nekad jednu distancu autom i odvezmo se biciklom. Odvojim plastiku od papira i sortirajmo ih pravilno. I koliko god je ono potiskivanje jedna ogromna zabluda, jednako je velika zabluda i da nase sortiranje plastike moze da poboljsa stanje Golfske struje, ali ove dvije zablude su ipak na neki nacin sa razlicitim predznacima pa se malo potiru… Mi bez zabluda ne mozemo. Zato cvjeta industrija filmova, industrija alkohola. Bez zabluda vjerovatno ne bi vidjeli sledeceg dana ili mjeseca: ne bi prezivjeli. I dok nas ne mlatne po glavi neka grana otkinuta sa drveta u toku neke nove oluje sledeceg ljeta, necemo se obazirati na ove svakodnevne znakove koji, eto, jos uvijek „padaju“ pored nas, a ne jos direktno u glavu. Pa, dobro: samo da bude brzo i da ne boli.

Moja unuka, kad joj se stvari ne sloze, pocinje da bude nervozna, nemirna i na kraju – place. Cetiri mjeseca, sta ce drugo?? Ako ‘cuca’ (cucla) ne pomogne, prisloni je se na majcine grudi i u trenutku- mirna. Zadovoljna. Ocito, nije to glad. Kazu kad je zaistinski gladna, onda je to vrisak koji niko ne moze tumaciti pogresno…

E, isto i ja!

Kad vidim Krasevu kutiju cokoladnih napolitanki, sav se unervozim. Pa ako se stvari sloze (rucao, vrijeme je za dezert, pravi je sat, nije 6 ujutro…), pocinjem da trgam onaj celofan, jer Hrvati znaju napraviti napolitanke, ali brate, ona crvena nit koja bi kao trebala da olaksa skidanje celofana – ne radi. Na kraju se jos i zalijepi za prst, pa nisi ni tu ni tamo. Ipak, jaci sam ja od Kraseve kutije, otvorim je i onda panicno stavim dva komada (naravno, staviti samo jednu napolitanku, samo bi me dodatno isfrustriralo) i u trenutku osjetim olaksanje. Opustanje. Mir, tolerancija. Ako neko kaze nesto prije ili poslije, stavljanja para u usta, moja je reakcija ili ubiti ili zagrliti. Zanimljivo, a razlika izmedju nas (moja unuka i ja) je vise od 60 i kusur godina. I jedna razlika medju nama: dok za unuku majka ima osjecaj kada je dosta, ja taj osjecaj nemam. U toku od 5 minuta, ode cetvrtina kutije (pola sprata) i onda mi naravno, bude muka. Ocito, treba mi tutor.

Neko ce se upitati, kakve veze imaju muslimani sa napolitankama? Nikakve- jedina spona sam ja. Jer dok jedem napolitanke, razmisljam o „srecnim“ (?) zemljama. Bosna i Hercegovina, Svedska, Francuska, V. Britanija ili – Hrvatska, Poljska, Madjarska… Ove prve imaju manji ili veci dio muslimanskog zivlja. Ove druge su na ovaj ili onaj nacin, ostale bez njih. I sad bukti rat u Palestini. Ljudi pate, umiru. Uzas, kako god pogledas. Ali u zemljama iz prve grupe, rat se prenio i kod njih. Ove druge zemlje, brinu i dalje samo o nekim drugim stvarima, ali rat u Palestini ih ne dotice. Da li je ovo posteno? Je li ok? Zemlje koje probaju da prezive u uslovima „ljepote u razlikama“ (kako vole romanticarski sociolozi da tvrde) sada zbog svoje multikurtularnosti, trpe nove sukobe jer se palestinski rat prenio i kod njih. Zemlje koje su bile sebicne, agresivne (zasto Engleska nikada nije imala pravih problema sa Jevrejima? Pa od samog pocetka 13. vijeka ih je sve, do jednog izbacila) i koje su svojim Olujama pojednostavle nacionalnu strukturu, sada mogu da razmisljaju o ekonomiji, ministrima koji voze auta i ubijaju neduzne… Ali ne moraju da isplacuju duple dnevnice policiji da obezbjedjuju propalestinske ili proizraelske demonstraciej.

A Mostar? Eh, Mostar. Podijeljenil judi, a bez posla. Pa ako neko sa desne obale vikne „danas je cetvrtak“ (a slucajno jeste), oni sa lijeve strane ce poceti bacati kamenje preko Neretve tvrdeci da „zapadni “ lazu i da je zapravo – petak. A to je samo kalendar. Mozete misliti kako je kad im se „krene“ kultura, srz, vjera… Palestina zivi na istocnoj obali Neretve, a Zapad je Izrael. Ja sam tamo zivio 20 godina, a nikad ovo nisam primjetio. Nego vidim da ce sva Gaza uskoro biti na jednoj plazi. Mostarci sa istocne obale, sto bi rekao bivsi svedski premijer, otvorite vasa srca i primite ih u vase domove. Salim se: to nikome ne pada na pamet. Trazi se samo povod za svadju. Pitam se sta bi moji Mostarci radili da su Poljaci? Oko cega bi se onda svadjali?

Bez obzira na demokratiju koja pokusava pribliziti ljude i vlast, ove dvije grupe ce jos dugo ostati zasebne kategorije. Sto znaci da mogu biti i razlicite varijante relacije u odnosu na srecu: srecno drustvo i srecne vlasti, srecne vlasti, ali nesrecno drustvo i na kraju, obje kategorije – nesrecne. Kroz istoriju jos nismo vidjeli onu 4. teoretsku kombinaciju. 

Sta znaci srecno drustvo? To je drustvo koje cine zadovoljni, dobro raspolozeni ljudi. Ljudi koji imaju prostora za toleranciju, strpljenje I razumjevanje. To su ljudi koji kada ih sacekate autom da predju ulicu, oni vam mahnu. Kada se jednoj drzavi posreci da joj razne okolnosti kroz duze vrijeme idu na ruku, drustvo postaje relaksirano, mirno, dobro raspolozeno. Dominiraju pozitivne misli.  A kako i ne bi, ako ostavis dijete u vrtic i odes na posao, miran da ce ga tamo lijepo paziti i necemu nauciti. Na poslu se osjecas dobro, respektovan i placen. Banke ti daju povoljne kredite i prate tvoje snove. Imas mnogo ideja za buducnost. O tvom zdravlju vode racuna redovne kontrole, nasmijani doktori i pune apoteke. E sad ovakvo drustvo ima pozitivan odnos prema vlastima. Sve sto vlasti kazu, svi njihovi projekti primaju se bez skepse, sa razumjevanjem i ogromnim povjerenjem. Godinama su spremni cekati obecane rezultate i imaju puno razumjevanja za probleme na putu. Ja sad nemam empirijske dokaze, ali sam cvrsto ubijedjen da u ovakvim okolnostima cak i losa procjena vlasti pred start nekog novog projekta, moze na kraju da da dobar rezultat, jer je drustvo stabilno, stoji cvrsto, pa i kad nesto zapne rijesi se «ho-ruk» principom. Na svakodnevne pobleme ljudi gledaju kao zaljubljena majkau svoje dijete kad se- pokaki: «Kakiloooooo!»

I onda mozete naici na sledecu formulaciju…. U zborniku lijekova koji se nalaze na trzistu ove drzave ima jedan citostatik (usput, vrlo lak, malo toksican, bez vecih rizika…) za koje stoji sledece upozorenje: vlasti ove drzave nisu kontrolisale efikasnost ovog lijeka, zato ti koji kreces da ga propises, preuzimas veliki rizik na sebe i odgovornost naspram tvog pacijenta. Za mene koji dolazi iz nesrecne drzave, ovo nije bas samo «kakiloooo». Ovo je za mene krajnje ponizenje! Cijeli moj studij medicine, sve knjige koje sam procitao, svo moje visedecenijsko iskustvo, ova drzava je ovim upozorenjem pokakila (da ne kazem rijec koju koristimo za odrasle osobe). E, ali do mene je. Ovdje, ovi srecni ljudi ne vide nista lose u ovom upozorenju; sta vise samo se jos bolje ususkaju, ugnijezde u svom osjecanju harmonicne relacije sa svojom drzavom. Ali, za mene ovo nije samo ponizenje – ovo je potencijalno i opasno! Moje ovdasnje kolege imaju vrlo ambivalentan odnos prema stranoj literaturi. Citaju, saznaju, ali cekaju da im to drzava preprica, objasni i ponudi u formi raznih uputstava i preporuka. Uzas. Skoro pa se moze reci da srecni ljudi u srecnoj zemlji pristaju na ulogu imbecila, jer zapravo je najlakse budalama, zar ne (ono, bajram…)? Drzava im je staratelj, nudi im sav komoditet i oni mogu da se okrenu svojim- ja, o ovome se moze citati na stranicama crnih hronika.

Kako ovo moze da se promijeni? Nazalost lako. Uz pravi izbor negativnih uticaja izvana i dovoljno dugo vrijeme, svako drustvo moze da se promijeni u nesrecno. Svedska je dobar primjer (mada su oni jos uvijek na tom tranzicijskom putu i imaju kapacitet da stanu i vrate se, ali…). Za manje od 20 godina, Svedska se dramaticno promijenila. Imali su oni jednu ekonomsku krizu pocetkom 90-ih, ali su se brzo izvukli, jer je to bio unutrasnji problem, a oni homogeni. A onda je dosla 2008. i kolaps americkih banaka. Uh, te proklete banke – kako ih mrzim! One su toliko mocne da mogu da rade sto god hoce, a kad bude gusto, drzava ce ih spasavati, jer je njihov pad, mnogo skuplji za drzavu od pomoci. U mojem sledecem zivotu, bicu bankar. I drzava je zagrabila u svoju kasu, amortizovala udar sa zapada i spasila svoje banke. Ali inflacija je potpirena….

Sledeci udar je dosao iz Sirije. 2015. talas izbjeglica. Putin primjecuje ocaj Evrope I naravno, pojacava talas pomazuci onom idiotu iz Damaskusa. Svedska pocinje da se mijenja: iznutra, iako pod pritiskom izvana. Politika postaje vise desna, a ljudi sa manje optimizma docekuju projekte vlasti. Nema vise Kakilaaaaaa uz osmjeh. Sad kad autom naidju na (rijetku!) rupu u asfaltu: «Kakva je ovo drzava?!». Onda je dosla korona, novi zamah inflacije, jer je drzava odrzavala i male i velike u zivotu, enormnim upumpavanjem para. Onda Ukrajina i energetska kriza. Da, da, Svedska je dobila bas taj neophodni niz negativnih udara iz vana koji mogu da je dramaticno promijene  iznutra. Mi koji smo dosli iz nesrecnih zemalja, mi bi se snasli: ih, sad se ponovo mora improvizovati? Super- tu smo majstori. E, ali u stranoj sredini, mi smo prvi na koje se svaljuje bijes domacih, dok se ne pojavi dovolljno rupa u asfaltu.  Zato se moramo pritajiti i cekati bolja vremena.

Sve je ovo nekako izmjesano. Da probam malo da ove medjusobno udaljene rijeci strukturiram i povezem u cjelinu.

Budzet znaci, radio ne radio, svira ti radio. E sad ta svirka moze biti i glasna i od najnovijih hitova Tejlor Svift, a moze biti tiha, sastavljena od jeftinih pjesama iz 80-ih godina (pretpostavljam da je za jednu radio stanicu jeftinije kupiti prava emitovanja pjesama, ili pjesme Glorije Gejnor, nego najnovijih hitova Tejlor Svift). Hocu reci, ako radite u oblasti koja se finansira iz budzeta, kao zdravstvo, onda vam je plata zagarantovana, radili ili ne radili, a od toga o kojoj se zemlji radi, zavisi hoce li to biti jaca ili slabija plata. Ipak, princip je isti, a rezultat zajednicki: odbi sto vise posla od sebe, jer ti je svejedno plata ista.

E sad odbiti posao nije lako: ljudi se sluze raznim osjecanjima, signalima, trikovima. I sad dolazimo do kultura…

Ja sam, sjecam se pravio korake novog pocetka u sasvim drugacijoj kulturi od nase. Ma, ako hocu biti do kraja posten, nisu ni hercegovacka i srbijanska kultura bile bas identicne iako se svi krstimo sa desne strane. Bilo je i tu sitnih signala („mi i vi“) koje sam onako do-bro osjetio prvi put kad sam se iskrcao u Skandinaviji. I tu nema neke velike kvalitativne razlike: razlike su samo kvantitativne. Sto veca razlika u kulturama, to jaci mi-vi signali. I beogradski Srbi vide razlike u struci u razlici izmedju Beogradjanina i Hercegovca. Dovoljno je da se za neki argument borite malo drugacije od „njih“, „oni“ ce vas optuziti da „vi“ to radite drugacije, gubeci usput potpuno sadrzaj zbog kojeg je polemika nastala. Ide se odmah na kulturu. I naravno moze se razumjeti kako je tek Hercegovcu u Skandinaviji. Hercegovcu koji je prebacio 40-u. Ali opet moram da podsjetim: radi se o budzetnim organizacijama, gdje je prvi prioritet, odbiti posao. Uporedite sa Milanom, fudbalskim klubom u koji je dosao Zlatan. Siguran sam da ni tamo nije islo sve kao po loju, posebno ne u svlacionicama, ali ipak, svi imaju zajednicki cilj: dobar pojedinac, povecava sanse da iduce godine dobijemo od sponzora BMW i7 7.0, a ako odemo u nizu ligu, dobar nam je i Hundaji. Ovog rezona, nazalost nema „na budzetu“.

I ja se sjecam- uvijek sam bio „svoj“, imao svoj stil, insistirao na preciznosti ogoljenoj od forme. Kad sam poceo u toj sjevernjackoj kulturi, tjerajuci svoj stil, a postpisujuci se sa „cudnim“ prezimenom, domaci su to iskoristili kao jedan od sjajnih instrumenata da zadovolje glavni princip budzetne ustanove (ne radi sto ne moras) i uslijedio je talas opstruiranja svih mojih produkata. „Mi to radimo ovako…“. Ali kada je proslo 15-20 godina u istoj sredini odjednom je doslo neocekivano priznanje: moji proizvodi su postali najcjenjeniji na trzistu. U susretima sam dobijao izjave divljenja kako su bas takvi produkti najbolji.

E, ali odoh dalje.

I sad tjeran visokim kamatama, inflacijom i malom penzijom, (= Putin) hvatam se bilo kakvog posla u bilo kojoj drzavi. I opet sve ispocetka! Ponovo cudno prezime, medju ljudima koji godinama zive zajedno i odmaraju se u sistemu uhodanih procedura. Uhodane procedure. Da to je taj poslednji dio ove teme: procedure. U budzetnim organizacija, svi hoce da rade sto je manje moguce, a i to sto rade hoce da bude bez angazovanja mozga. Kako? Lako! Napises procedure. I onda kad neko novi dodje, nastane nepotrebno talasanje: svi koji su se naucili odmarati u automatizmu procedura, pocinju da se osjecaju nekomotno kad neko kaze hocu 7 jer su 2 i 5 sedam, bez obzira sto i oni hoce 7, ali kao zbir 4 i 3. Mi to radimo ovako… Nekomotno. nova kljucna rijec. U budzetnim ustanovama uvijek neko ima glavnu rijec. Sad opet – kulture. Na zapadu, oni kojih je najvise; na istoku, oni koji su postavljeni od vlasti. I posto ja -sta cu- djelujem na zapadu, moja kultura djeluje preko vecine. Manjina da bi zadrzala mir, insistira da i vecina ima mir. A kad dodje neko novi sa neobicnim pristupom broju „7“, vecina pocinje da se trese. To talasanje osjete i manjina i odjednom cijeli sistem se trese, a taj novi koji je na povrsini, ili ce se zestoko ljuljati ili ce ga rezonancija izabaciti na suvo. Probajte da u manjoj posudi zanjisete tecnost, pa cete osjetiti kako vam kap te tecnosti skoci u oko. E, na vrhu te kapi sam ja.

Ali ja nemam vremena da u najnvijoj sredini ostanem novih 15 godina i da docekam da se moji produkti pocinju cijeniti. Ostaje mi ili da probam da budem Srbin iz Srema* ako vec mora Srbin ili da se vratim kuci.

*nekako je uvrijezeno misljenje da su Sremci tolerantni, mirni, fleksibilni…

Svasta se danas zove demokratijom. Dovoljno je da napravimo mali pregled u zemljama bivse Jugoslavije ili u zemljama Skandinavije, pa cemo vidjeti da ni jedan region nije oslobodjen od problema. Odmah treba reci da ovo pruza demokratiji izrazenu medvjedju uslugu, jer ljudi, posmatraci, nazalost, subjekti tzv. javnog mnijenja, nisu u stanju da naprave fasetiranu sliku- ne, oni gledaju kao sto gledaju americke filmove, brzo lokalizuju pozitivne i negativne likove i uzivaju do kraja predstave uz kokice i kokakolu. Nazalost u kontekstu ovog teksta, demokratija je ta koja dobija ulogu negativca i narednih 10 godina planiranih za dizanje respekta prema demokratiji, odose u zaborav…

Zapad. Postoje zakoni doneseni u transparentnoj proceduri. Super. Izvrsioci zakona, upravo da bi zakon imao smisla, drze se zakona kao pijan plota (Tito je rekao da bas ovo ne radimo- i? Pa imamo, sto imamo, a ponajvise, korupciju). I sad primjer. Pobjegne maloljetnik iz popravnog doma. Policija ga uvati, ali prema zakonu, opstina je duzna da mu da privremeni smjestaj (ja, uhvatilo ga u 2 poslije ponoci, pa u popravnom, spavaju i koriste zakonsko pravo na odmor). Opstina brzo baci pogled na svoje slobodne prostorije i saopsti policiji – nemamo kreveta veceras. Policija? Nista, puste ga na slobodu…. I sve je uradjeno po zakonu. Cak i ako se nesrecniku „posreci“ da olaksa svoje demone i nekoga te noci ubije ili ucini invalidom, drzava ce sutra ujutro slijec ramenima i reci da se mora pogledati gdje je bio problem. A mi sa Balkana znamo gdje je bio problem! U krutosti i doslijednom postovanju pravila, sto je na Balkanu ili zabranjeno, ili najmanje, predmet ruganju. Znaci kod nas bi svaki opstinski funkcioner u slicnoj situaciji okrenuo telefonom neki hotel (koji mu je nedavno izasao na ruku zbog necega…) i ugurao momka u krevet. E, ali to je Balkan.

Istok. Balkan. Uhvatise Hrvati lopvcinu Todorica. I sve po demokratskoj proceduri, ali – aljkavo. Sa brojnim sitnim propustima. I ne bi Nobilo (cuveni zagrebacki advokat) lijen i pohvata sve te propuste, te zajedno sa Amerikancima, rasturise optuzbe. Sve po zakonu. I sad, opet po zakonu, ide Todoric slobodno po Zagrebu i prijeti potrazivanjem zesce ostete za „pretpljenu dusevnu bol“. I dobice je. I opet ce i to biti po zakonu. Ovo se na zapadu ne bi dogodilo, jer se tamo demokratska procedura ne samo postuje, nego se svaki dio procesa obavlja sa slijepom priljeznosti. To oni ponosno zovu protestantski radni moral. Pa, onda nema propusta koje bi Nobilo nasao…

I sta sad covjek da radi? Demokratija je prihvacena kao nesto sto je najbolje, iako znamo da nije savrsena, ali ako je ljudi svojom psihologijom dodatno opterete, onda ce biti jos omrazenija medju konzervativcima. Ocito, najbolje bi bila neka kombinacija naseg covjeka, sklonog improvizaciji i zaobilazenju zakona i „skandinavca“ koji se slijepo drzi istih. Kazu da su Bosanci u Skandinaviji napravili cudo! Govori se o ostvarenju Bosanskog sna (poredjenje sa americkim snom). Postaviti Bosance starije od 50 godina na odlucujuce polozaje stubova demokratije? Zasto poslije 50-e? Zato sto do 50-e oni su veci katolici od Pape i drze se zakona kao Skandinavac na kvadrat, ali kad prodju 50-e i kada ih pocne hvatati nostalgija i balkanska genetika, e onda su pravi. Salu na stranu, ali neka kombinacija shvatanja je potrebna. E, na to cemo pricekati. Ja vec znam sta je potrebno i kako ce to izgledati, ali jednako dobro znam da to nece biti u narednih 150 godina. I to ne bilo kakvih150 godina: 150 godina mira i blagostanja, a ne kriza, stresova, ratova i inflacije. Tada sat stoji…

A sta je potrebno? Vrlo jednostavno: demokratski proces mora biti zamjenjen pojednostavljenim procesom u kojem ce na kljucna mjesta dolaziti ljudi ne kad pokazu glasacku statistiku, vec da znaju misliti svojom glaovom. Politicar buducnosti bice, obican covjek, ali bistar i pametan. Ostali ljudi ce imati odlican zivotni standard i nece se biti za „svoje“ u politickom procesu, vec se pustati naprijed najpametnije, a kompenzaciju za izgubljenu moc politickog faktora nacice u voznji BMW i4. I onda je lako: taj pametni covjek ce u kriznoj situaciji donijeti logicnu, racionalnu odluku, a ne niti glupu zakonsku stavku, ali ni divlju improvizaciju.

A od ovoga imaju koristi samo – madjionicari i ostali iluzionisti.

Dva velika anticka filozofa, Aristotel i Platon, razisli su se bas kao sto to ilustruje cuvena slika Atinska skola: dok Aristotel gleda u zemlju, Platon gleda – u nebo. Ili, ‘ajde da budemo precizni, Platon lijevi, pokazuje prstom ruke ka nebu (a gleda u Aristotela), dok ovaj drugi, takodje gledajuci u svog sagovornika, ispruzenom rukom pokazuje ka zemlji. Ovo je sve bilo na neki nacin poznato i slikaru Rafaelu koji je sliku napravio na samom pocetku 16. vijeka (1509.), pa je red da i mi danas u 21. vijeku upoznamo malo vise detalja: kad moze Rafaelo, mozemo i mi.

Platon je bio idealista, mada bi bilo bolje reci (iako nakaradno!) idejalista. Bilo je o ovome rijec i ranije na ovim stranicama, ali posto se moj interes svodi samo na par (doduse vrlo krupnih) tema, sto ne ponoviti? Platonu nije bilo do ideala, vec do ideje i zato bi trebalo svjesno govoriti pogresno: idejalista. O cemu se radi? Lakse je objasniti ako pogledamo na mladjeg, Aristotela. On je bio realista. Polazio je od iskustva i smatrao je da svijet koji vidimo oko sebe spoznajemo nasim culima. Pa kad se na ovaj njegov stav doda i njegov metod, a to je posmatranje svijeta na tzv. multitudisticki nacin, onda se lako vidi da je on zapravo taj koji je „pobijedio“, jer i danas se vecina nauka i naucnika i dalje sluze ovim stavovima (multitudisticki znaci jednostavno da se svaka stvar sastoji od sitnih djelova, a cijela stvar od toga istoga, samo umnozenog). I danas cete na casu fizike cuti da imamo atom, pa molekulu, pa element, pa smjesu ili jedinjenje, pa…. supstancu. Platon je smatrao da mi ne vidimo nista, nego da samo imamo ideju o svijetu oko sebe.

Problem danasnje nauke je sto je zapravo Platon bio vise u pravu nego njegov ucenik….

Iza Aristotela su se pojavili brojni naucnici, fizicari i filozofi, ali u smislu ove rasprave najvazniji je bio pravac Galilej, Dekart, Njutn, pa Ajnstajn. I svi su manje ili vise ostali dosljedni osnovnim principima Aristotela, mada je svaki od njih imao i dosta kritickih komentara prema Grku (posebno Galilej). Dolaskom Galileja na scenu pocinjemo da shvatamo da nisu stvari bas apsolutne. On je osobine stvari oko nas podijelio na primarne i sekundarne, gdje su primarne oblik, polozaj, stanje kretanja- dakle neovisne od nas posmatraca, a sve ostale: cvrstoca, boja, miris- sekundarne ili definisane od nas, posmatraca. Sa prozora svog stana u Firenci (imao je kad, nakon pobune protiv crkve, nije bas bio slobodan da seta trgovima grada) gledao je kretanje i shvatio da dvije stvari koje se krecu razlicitim brzinama, imaju relativnu brzinu. Mislim da je on najvise imao na umu brodove i kretanje planete, ali nazalost to se nije moglo vidjeti iz stana. Ipak uspio je pokrenuti pricu o ovom fenomenu, pricu koju je u poznatom stilu zaokruzio Ajnstajn. Ali primjetite da je vec Galilej shvatio da posmatrac utice na svijet oko sebe i time utice i na dozivljaj.

Citavo ovo vrijeme Platon je mirno cekao da se nauka razvije mnogo vise i dalje kako bi se upravo njegove teorije pokazale kao ispravnije.

I najprije razvojna psihologija. Ona nas je upoznala sa trikovima kojim se nas mozak sluzi u procesu shvatanja svijeta oko nas. Jeste imamo cula, a iza njih mozak, ali mozak primi samo 10-ak posto od svih informacija koje cula mogu ili bi mogla da konzumiraju. Sve poslije toga je samo proces ucenja, neka vrsta dogovora i poslije mozak nas „informise“ da je to ispred nas to i to, na osnovu svog treninga iz proslosti, a ne na osnovu aktuelnih signala koji se bas tada slijevaju u mozak nasim culima. Jer, opet- udje samo mrva, a cjelina koju mi mislimo da vidimo, je zapravo naucena konstrukcija u toku naseg razvoja i mozak sam nadogradi ostatak slike kako ne bi bilo cudno- da vidimo samo jedan krug sa jasnim detaljima, a sve okolo nejasne mrlje. Pojednostavljen primjer je kada dijete gleda zeleni list. Okolina ga ubijedi da je to sto vidi list i da je zelene boje (bilo bi zanimljivo podici neko dijete u uslovima da svi, bez izuzetna iz njegove okoline opisuju zelene stvari kao narandzaste, npr). I mozak uci, uporno, dugotrajno i efikasno. Nauci sve kombinacije oblika, boja, mirisa, svjetla, nauci bezbroj slika, memorise ih i poslije te matrice koristi kao gradivne elemente za popunu slike koju mi kao sto rekoh stvaramo uz samo par procenata aktuelnih informacija. Platon je filozof pa zadrzava miran izraz lica, iako bi prasnuo od zadovoljstva.

I tu smo sad prvi put prevareni….