Zna li iko zasto djeca od 6. do 8. godine vriste? Nije neka ostra granica ima ih, razvijenijih i sa 5, kao i onih tunjavih od 9. sto vriste, ali ako me oko ne vara ovaj period dominira.
Potpitanje, zasto to smeta samo meni? Godine? Pretjerana paznja prema dogadjajima iz okoline? Ne znam, ali nije tema. Dakle ova djeca. Norveska ili hercegnovska, svedska ili beogradska – sasvim je svejedno. Da nije frustracije, skoro bih zaplakao od radosti ushicen zbog ove nove pobjede djece nad odraslim (”Kad bi svi odrasli na svetu, bas kao sva deca…”). Ja mislim da su savremeni roditelji, obrazovani preko novina i televizije, otvorili Pandorinu kutiju. To vam je ona Kutija iz grcke price: lijepa, mami, sve govori da je ne treba dirati, ali djavo ne da mira… I onda iz nje izadje svo zlo ovoga svijeta osim – znate tu tuznu pricu? Nada je ostala. Polazna tacka je da se mojem djetetu maksimalno otvori put da bude svoje. Pocelo je sa ljevacima: pusti ga. Svi smo isti. Nemoj ga kociti. Poslije te orijentacije, postepeno su mediji radoznalim roditeljima pomenuli sve ostale osobine uz zajednicku preporuku: ne obuzdavajte. Znaci sve osobine (nazalost i mane) moraju da se razviju bez sputavanja. Ova platforma ima naravno bezbroj posljedica (zato sam je uporedio sa ”kutijom”), ali ovdje na aerodromu u grupi iste djece dolazimo do konflikta. Da, sjedim na norveskom aerodromu i imam vremena. Norvezani vole djecu, pa ima dosta igraonica. I sad ako ce svako dijete imati maksimalan prostor, sasvim je prirodno da moraju vristati: kako bi inace bilo primjeceno to cudo od gomile osobina? Gomila raznih osobina u malom energijom nabijenom tijelu. Razumijete konflikt: dali su im igraonicu znaci mali, ograniceni prostor, mada je- vjerujem- bilo zagovornika da im se da cijeli aerodrom i svi avioni? I sad na tom malom prostoru ukrstile su brojne platforme, mali kosmosi, ma koji kosmosi- vasione i na rubovima dolazi do varnicenja sto mi pazljiviji posmatraci cujemo kao vristanje. Ja predlazem da im se u sledecoj generaciji podjele i nozevi, bokseri, palice: zasto sputavati osobinu poznatu danas kao psihopatija? Zasto da se buduci psihopata kao dijete susteze? Samo ce se nakupiti frustracija… Mozda cemo tako iskorijeniti psihopatiju? Opet, grehota bi bilo prema onoj o ”hiljadu cvjetova”….

Povreda poslovnika. Jandrokovic. Sjajan!

Sta, ne razumijete? „238“ je nekakav paragraf u pravilima igre hrvatskog parlamenta (Sabora). On, ukratko, dozvoljava svakom clanu Sabora da reaguje na necije izlaganje, ali prvo mora da pomene ove rijeci: „Povreda clana 238“ i onda moze da napadne prethodnog govornika u od 1 do 2 minuta dugoj replici. E, ali ovo moze da uradi samo 3 puta, jer napad na prethodnog govornika, nije zapravo povreda poslovnika, vec – replika. A replika se kaznjava. I sad ide taj fini, filigranski osjecaj za dinamiku. Sve parlamentarne (saborske) grupe moraju da podijele medju sobom mogucnost na tri replike, jer ce im poslije 3. Jandrokovic oduzeti pravo da ucestvuju u raspravi za taj dan. Sledeca dimenzija u cijelom spektaklu je, pitanje da li je organizovan direktan TV prenos. I sad samo treba izbalansirati ucesca svojih clanova, njihove najbolje retoricke sposobnosti i vrijeme. A cilj je probuditi interes kod gledatelja i – naravno – okrenuti njihovu politicku orjentaciju. Znaci, ti, ako si vjest govornik, dobijes od svoje grupe minutazu i onda je iskoristis na najefikasniji nacin, saljuci poruku gledateljima, a je li u skladu sa dnevnim redom sastanka, manje je vazno. Ili, nije vazno uopste. Sta vise, zbog ovih (planiranih !) zloupotreba dnevnog reda, sjednice najcesce zavrse u slijepom uglu gdje niko nije zainteresiran za rezultat. I to znaju obje strane! To je cinjenica koja uznemirava gradjane jer oni vjeruju da ce od sjednice dobiti neki odgovor na pitanje. Ali, ako se stalno ponavljaju svadje, covjek pocinje da sumnja da je sve lijepo reziriano.

U praksi. Vlast napravi neku veliku aferu. Opozicija trazi parlamentarnu raspravu o tome (za politicare ocito ne vazi normalan, uobicajeni policijskopravosudni postupak – za njih je Parlament nesto kao unutrasnja istraga kao sto imaju policajci). I bas kad bi rasprava trebala da pokaze sta se dogodilo, ova zaglibi u seriji planiranih, doziranih replika prema clanu 238.

I dakle, sta je zapravo glavni cilj? Sakriti odgovore u glavnom pitanju. Jer ako se pogleda raspodjela bilo cega, pameti, obrazovanja, politickog iskustva, uvijek se dobije ista slika: vecina su mediokriteti i mogu „kupiti“ sto god im se proda. Ovo znaci da vecina uziva u svadji, nesto manje njih razumiju zasto se svadjaju, a najmanje nas razumije sta je to sto svadja proba da sakrije.

A Jandrokovic, predsjednik hrvatskog sabora je sjajan. On drzi masku, drzi liniju ljubaznog i pravilima odanog sluzbenika. Ima savrsen osjecaj za dinamiku: broj replika, vrijeme, maskiranje glavnog pitanja. Sa njim ni jedna opozicija nema sansu ni da se priblizi pitanju, a kamo li da odgovori na njega. Rjesenje je kao i obicno, na izborima, ali clan 238, stiti vlast od svakog i najmanjeg stresa na dan izbora.

Mrzi me da stavljam predugacak naslov: vise volim da je jezgrovit, a za one koji ga ne razumiju, slijedi objasnjenje, vec u prvom paragrafu. E sad, ovaj naslov, niko ne razumije, pa ‘ade da ga brzo objasnimo…

V ili Volosko. G ili Gustavsberg.

Volosko je, sto bi rekli nasi polupismeni novinari ‘piktoresktno’ mjestance istocno od Opatije, a Gustavsberg je (vidi cuda!) opet malo mjestance istocno od Stokholma. E sad u eri kompjutera, interneta i Gugla, ja vam najtoplije savjetujem da stavite ova dva pojma (topinima) u Gugl pretrazivac, najbolje njegov rukavac koji se zove „slike“ i – pogledate. Pogledate i pripremite se za ovaj intelektualni, tekstualni dio koji slijedi….

I? Naravno, ko moze odoljeti sarmu Voloskog?? Gustavsberg je lijep, vjerujte mi, ljepsi nego sto je predstavljen na Guglu, ali ne moze konkurisati Voloskom. Jer Volosko je mnogo ranije zapocelo turisticku utrku sa ostatkom svijeta, pa su se potrudili da nadju uglove, pejsac, vrijeme kada da naprave sliku; Gustavsberg je predugo zivio zivot samozadovoljnog centra porcelana i keramike, istocno od Stokholma, pa nije osjecao potrebu da fokusira na luku, brodove i vodu (more? jezero?). I rezultat je estetski vidljiv: Volosko je ljepse i od Nice, a nece biti od (nekakvog) Gustavsberga (u tamo nekoj Svedskoj).

Ok, e ali sad slijedi ono ali. Bilo je dosta ljudi u generaciji prije mene koji su nesto trucali o kulturi zivljenja. Sta je to kultura zivljenja? Ja znam, ali da njih pitas, tesko da bi dobio neki suvsli odgovo, jer ta generacija (jedna prije moje) nikada nije ni dobila sansu da proba zivjeti kulturno. Ta je generacija ucestovala na ORA-ma u Samcu, spavali su u… ne znam u kontejnerima, kantama, garazama? Da! Barake. Baraka je bio ideal kolektivnog zivota od Golog otoka do turistickih dragulja Ulcinja i Bojane. Hocu vam reci, (ma) sta oni znaju o kulturi stanovanja??? Ali, ja, sledeca generacija, znam. Sledeca generacija koja zna, je nazalost otisla napolje. Zbog one generacije koja ne zna. Ok, to je neka druga prica. Nego kultura zivljenja. U Voloskom. Dodjite autom u Volosko i probajte parkirati… Nema sanse. U Gustavsbergu? Gdje volite: siroke asfaltirane povrsine sa vrlo simbolicnim dadzbinama (da ne boli kao u centru Stokholma). Pica (pizza)? Sjajne su na oba mjesta, vjerujte mi. U Voloskom ce vam uzeti 20 EUR, a u Gustavsbergu 16. Dobro ovo su turisticki parametri. Hocete da zivite u Voloskom? Vrtic? Nema mjesta. Apoteka? Pao sistem za elektronske recepte. Udario vas auto dok ste vozili biciko? Krivac ima rodjaka u sudu i vec je oslobodjen. Listopad je, pada kisa kao iz kabla… Ulice su pune blata, en radi odvod. U Gustavsbergu? Pa, kako sad da vam kazem: sve obrnuto od Voloskog.

I tako kad se sve sabere i oduzme ovo vam je formula za uzivanje: sjednite u barku i odveslajte se nekih 1000 m od Voloskog. Uzivajte. Ali, ostanite tu, nemojte se vise vracati na kopno….

„C“ kao cesma, a ne „c“ kao cipela. Dakle, Cesi, narod istocne Evrope u prvoj polovini 21. vijeka. Bili smo dvije veceri u Ceskoj (Brno, Ostrava) i sve mi je bilo jasno: oni hoce da budu i ostanu sami. Potvrda za ovo je stigla ovih dana kada su mediji izvjestavali oko protesta u Pragu: pobuna protiv primicanja Evropi.

U prvom trenutku je ovaj fenomen bio neobican. Potpuno suprotno od ocekivanja i vec vidjenog u brojnim zemljama i zemljicama koje su se nakon skidanja okova komunizma, halapljivo bacile na Leviske (Livajs), Marlboro i ko je mogao – BMW. Naravno, nikome od nas nije padalo na pamet da se zaleti ka tzv. zapadnjackim vrijednostima, idealima, socijalnim reformama i dogovorima. Jok – samo hedonizam i potrosnja. Nije nevazno primjetiti da Zapad nije imao nista protiv sirenja vlastitog trzista.

Ali Cesi, ne da nece na Zapad, nego nece nikoga – ni turiste. Uciti engleski i pokusati zivot turista uciniti laksim, privlacnijim, kako bi dosli i iduce godine? Boze sacuvaj! Ne morate, vala’, ni malo, salju nam Cesi poruku na svakom koraku. Uglavnom govorom tijela….

Da li su Cesi (kao i njihovi „ideoloski“ idoli, Madjari) zaista toliko dalekovidi? Ima danas jasnih pojava i parametara u svijetu koji nedvosmisleno pokazuju da tu ima necega. Cesi dakle nece ni „tamne“ ni „bijele“. Koliko ima danas problema Francuska sa svojim imigrantima? Formirano je citavo paralelno drustvo bez mnogo prelazaka iz jednog svijeta u drugi. Cak ni policija ne ulazi u odredjena predgradja. Snimljeno je vise vrlo dobrih filmova na ovu temu. Engleze su imigranti viseci na TZV vozovima kroz Kanal, natjerali da napuste EU. U Svedskoj jedan (sic!) Kurd sakriven u Turskoj organizuje ubistva na dvevnoj bazi. Od 2015. ima sasvim dovoljno regruta u Svedskoj spremnih da vode ovaj marionetski rat izmedju mafijaskig skupina. Njemacka samo zahvaljujuci snaznoj i investicijama bogatoj privredi i uspjesnoj integraciji, donekle uspjeva da drzi problem pod kontrolom. Cesi? Nisu ni imali ovaj problem, a kamo li da ga sad moraju rjesavati.

Turizam? Zlo modernoga svijeta sto su mnogi shvatili, pa sad naplacju ulaz u grad (Venecija), plivaju prema kruzerima da bi ih sprijecili da udju u grad (opet Venecija), ogranicavaju broj apartmana (Barselona izmedju ostalih), smisljaju vrlo cudne zahtjeve prema turistima (Split, Dubrovnik). Mislim, svima je odavno jasno da je turizam privredna grana od koje se moze dobro zaraditi (Hrvatska, Austrija), ali ako imate slabije uredjenu drzavu (Hrvatska), pa velike pare ostanu skrivene od javne potrosnje (pa niti imate vrtice, niti bolnice, niti odvozite smece), onda ljudi iz turistickih „bisera“ pocinju da dolaze na ocajnicke ideje. Cesi? Vec sada, nakon samo nepune 3 decenije slobode, osjecaju da ovo nije pravi put. Kazem „osjecaju“, jer jasno im je da turisti pomazu njihovu privredu, ali osjecaju da i ako bi se zivjelo malo skromnije, a bez mene, to i ne bi bilo tako strasno. Imaju svoj jezik, pivo, langos, kobasice, mostove, Smetanu i Kafku… I sta ce covjeku vise???

Zanimljivo je da se ovakvi stavovi smatraju zastarjelim, konzervativnim i politicki nekorektnim. S druge strane, ako se u potpunosti i bezrezervno prepustimo miljo-fanaticima (jednog dana koji necemo cekati predugo, ce se pokazati da su bili u pravu!), kako ce to izgledati? Nema vise letova avionima, svi cemo voziti bicikla i jesti samo hranu proizvdenu lokalno. Uvoz (kamioni) ce se dramaticno redukovati. I sta je ovo ako ne izolacionizam kako se popularno kaze uz negativni politicki prizvuk. Znaci ako poslusamo ili Cehe ili miljo eksperte, necemo vise kupovati u svakoj zabacenoj samoposluzi Felce Azuro sapun, vec samo Kekec. Ja ne znam za vas, ali – ja jedva cekam. Ako docekam….

Istok i Zapad se razlikuju jako puno. Ovdje imam na umu politicke kategorije (Istok i Zapad), a ne geografske. Pa i tada, prethodnom konstatacijom nisam rekao nista posebno ni novo. Svi su odavno razumjeli da izmedju ova dva politicka svijeta postoje ogromne razlike, mada, kad se ljudi zamisle i pokusaju opredjeliti, pocinju i dileme i polemike i sukobi. Ali ono sto mene impresionira jeste to sto u gotovo svakom vidu zivljenja, zivota, bivstvovanja, mozete naci razlike izmadju ova dva svijeta. Uzmite Njemacku. Veliki narod, Germani, istorija ih je podijelila u dvije politicke ideologije. Narod koji je dao od Gutenberga i Lutera preko Hegela i Kanta, do Marksa, Betovena i Baha. I Rentgena i Geta i BMW i Stil (motorne pile) i Bos i… Sol (papuce) i sad Birkenstok… Jednom rijecju u svakom trenutku, vam pogled moze zastati na necemu sto je njemacko i sto je poznato i cijenjeno u cijelom svijetu. Pa ipak… Odose u dva pravca, toliko udaljena da ih ni herojski napori H. Kola nisu uspjeli do kraja spojiti, ni do danasnjeg dana.

Zanimljivo je koliko se Istok i Zapad razlikuju na detaljnom nivou. Evo, recimo – respekt. Sta je respekt? Pridavanje znacaja nekome (moze i necemu, recimo BMW motoru). Kome? Eto, to je dobro pitanje. Na Zapadu se respekt pruza, a na Istoku, otima. Jeste, naravno i na Istoku ljudi daju respekt jednoj manjini, ali to je iz straha, dok velika, najveca vecina, svi – traze da im se pokaze respekt. Na Zapadu se daje respek. Daje se respekt prakticno svima: djeci, zeni, zaposlenom, kolegi, ucesniku u saobracaju. Svi vole respekt, da se ne lazemo, ali na Zapadu ga niko nece otimati, traziti ili se biti da ga dobije. Uzmimo saobracaj. Ilustrativna arena, gotovo laboratorija u kojoj se mogu pokazati ove razlike. Vozite auto kroz Hrvatsku. Nece dugo proci eto vam ga u g… icu. Nabio se odzada, njegova sofersajbna ispunjava u cjelosti vas retrovizor. Vidite mu lice. Nervozan. Smetate mu. Ne pruzate mu dovoljno respekta. Koje se sve poruke salju voznjom na 60 cm iza vas? Prvo da morate da se sklonite. Drugo da je on toliko vjest vozac, da vi naprijed mozete da radite sta hocete, on ce se snaci, ne gubeci distancu od 60 cm. I onda dolazi ”silovanje”: puna linija, nepregledna krivina i preteknuti ste. Kad kazem silovanje, onda mislim na ono sto se poslednjih godina damaticno brzo razvilo na Zapadu, a lako se opisuje sloganom Mi-Tu (Me-Too). Ovaj plamen dramaticno brze zenske emancipacije zapoceo je muceni Tarantinov producent. Siri se jako brzo, pa i mnoge muskarce sa Zapada, hvata sa rukama u dzemu (tegli sa medom, slatkisima). Ne snalaze se. Bivaju uhvaceni, sudjeni, kaznjeni. E, na Istoku se ovaj talas nije bas nesto uhvatio. Muskarci ga i ne poznaju. Ali je njihovo ponasanje recimo u saobracaju bas kao prokazenih muskaraca sa Zapada. Kao Tarantinovog producenta i nekih njegovih kolega.  Preticanje je tako seksualno napastvovanje, voznja bez razmaka je hvatanje za osjetljive dijelove tijela (v. Rambo Amadeus), a osjecaj nakon uspjesnog preticanja je blizak orgazmu uz ideju da preteknuti treba da se osjeca kao silovan. Imamo mi muskarci sa Istoka bezbroj glagola, mnogo ljepsih za shvatiti ovo o cemu pricam i kad bi mi bilo dozvoljeno da ih malo nanizem, shvatili bi da je silovati, ipak malo pretjeran. Ma moram se malo podsjetiti: evo, suknuo (iza svakog od ovih glagola ide ”mu ga”), metnuo, viknuo… Ostali su vulgarni, pa ipak, zacudo, dio svakodnevnog vokabulara prosjecne grupe muskaraca ili na Rondou ili Bascarsiji ili Slaviji ili Trgu nekog od davnih, a sada novih  hrvatskih kraljeva.

Zasto smo mi sa Istoka toliko gladni za respektom? Zasto nam je respekt kao vazduh, ili vazniji? Da bi se na ovo odgovorilo, potrebno je okrenuti pitanje: zasto na Zapadu nije toliko vazno dobiti respekt?  Zanimljivo, naucio sam na Zapadu jedan pridjev, koji skoro i ne postoji na Istoku! Potvrdjen. Potvrdjen znaci zivjeti u harmoniji sa sredinom koja respektuje tvoj rad. Sredina te potvrdila kao nekoga ko zasluzuje respekt. A posto na Zapadu, na zgrazavanje nasih biskupa i patrijarha, sve manje i manje zena ostaju kod kuce uz lonce i u kuhinji, to se spektar drustvenih grupa koje dobijaju respekt prosirio gotovo na cijelo drustvo: djeca, kolege, zaposleni. Na Zapadu je veca sansa da radite smislene stvari. Uporedite sa clanovima srpskog Parlamenta. Na Zapadu se posao, rad, rezultat cijene, ali zato sto ih ima! Vozite li auto vecim gradom u Poljskoj, vidjecete lako sve slabosti njihov skole: saobracaj, urbanizam, gradjevinarstvo, sredina, arhitektura – sve je to tanjusno (sada sigurno kao i kod nas uglavnom privatni univerziteti, dakle, krajnja bijeda) i rezultat je zali boze. I to svi vide ili makar osjecaju. I zato su gladni respekta na bilo koji nacin, a najlakse je u automobilu, produzenom polnom organu.

I da zavrsim statistikom koja govori svojim jezikom: u Svedskoj pogine u saobracaju svake godine 21 covjek na milion stanovnika. U Hrvatskoj? Sedamdeset i tri. Dajmo im nekako respekt, da ne ginu.

Boze, sto su nas lagali kroz ovo (ono) nase skolovanje??! Izmedju ostalog, bila je i jedna simpaticna pricica o nekom Sizifu, koja je trebala da posluzi kao podloga (‘bekgraund’) za jednu vrlo mocnu uzrecicu („Sizifov posao“). Mislim, kad uzrecica dobije tako ambicioznu ulogu i mjesto u nasem dnevnom govoru, uzrecica koju razumije cak i danasnja „z“ generacija (to je ova generacija ekstremnih individualista koji imaju pravo da vec od vrtica biraju sta ce uciti/znati, a sta nece), onda bi valjda i ‘prica’ iz pozadine, morala biti makar – tacna.

Elem, originalna prica o Sizifu, kaze da je on bio neki muceni Grk kojeg su bogovi kaznili tako sto su ga tjerali da gura neku loptu/kamen oblika kugle, uzbrdo, a onda kad bi dosao do vrha, lopta bi otisla nazad… I onda on, sta ce, ponovo… I tako valjda godinama? Cijeli zivot? A zapravo! Nas vrli Sizif, lopte nije ni vidio! Ne, on je dobio od bogova kucu. Kucu je on morao da pazi, cuva, njeguje. A kad je shvatio kakav je to posao, bilo je jasno i njemu i njegovima (samo ne piscu price o Sizifu), da on mucenik, do lopte nikada nece ni doci. E da mu je jadu, malo da se poigra loptom. Jok, ne moze. Kuca je na prvom mjestu. E, zato je pravilna intepretacija mita o Sizifu da je on dobio kucu koju mora odrzavati…

I ja sam dobio od skandinavskih bogova (posredstvom plate), kucu. Tako sam upoznao Sizifa. Zblizio se sa cov’ekom. Razumijem ga. Nekada davno, postojala je podjela na kuce u hladnim geografskim sirinama i kuce u toplim. Eee, nema to vise: nafta, CO2 u vazduhu, Kinezi, Indija, Amerikanci i Poljaci, pobrinuli su se da se ova granica izbrise. Ljetna kuca je morala da kosi travu i „bije“ se sa insektima, a zimska da sklanja snijeg (i mijenja vodovodne cijevi, ako zaborave da iskljuce vodu, pa sve pukne, prsne). Sada su te granice postale, maglovite, nejasne, pa i mi (vlasnici ljetnih kuca) i oni (zimski) imamo slicne izazove. Ali, da se ja drzim nas, ljetnih… Bolje se razumijemo.

Trava, korov, paukovi, skakavci, zohari, mravi i – ako ima „zivog“ u blizini- njihova velicanstva- obadi. Kad imas kucu i kad dobijes ulogu Sizifa, shvatis brzo da mi, slozena bica, moramo da priznamo poraz i da se sklonimo pred najezdom tzv. jednostavnih, primitivnih organizama. Korov. Imate jednu leju gdje je prvo zemlja, pa plasticni pokrov, pa pijesak. Bijeli pijesak, da izgleda lijepo. E, ali korov moze da se hrani tako sto ispreplete svoje guste korijenske niti za – plastiku?! I sta radi tamo? Vadi valjda nekako azot iz slozenih PVC molekula? Ne znam, ali – uziva. Iscupati ga ne mozes, a sjeci ga – ne pomaze. Hemija? Vidjecemo iduce godine. O cemu se ovdje radi? Mi (cuj, „mi“, ja??) slozeni, napredni organizmi, mi nemamo sanse u evolutivnom ratu sa jednostavnim, primitivnim. Mi trebamo oplodnju, hranu i – zabavu. Primitivni? Jok: samo oplodnju i hranu. Na zabavi su nas isjekli. Zabava, ok, to je sirok pojam. Mi trebamo sredinu, cistocu, vazduh bez cestica, slobodno vrijeme, umjetnost, tehnologiju, struju, mobilni… Korov? Pauk? Nista od toga. Samo azot. Ali obad me tek inspirise i fascinira. To je jedan insekt koji leti, duguljast, 8 mm, tvrd. On vas napadne kad ste oznojani. Vi njegovo spustanje osjetite (on to ne krije kao komarac). Odmah iza spustanja pocinje bol koji vas tjera da momentalno zaboravite sve sto radite i da pocnete da se trzate kao krava. Neko kaze- gicate se. Ono sto fascinira jeste da obadu nista ne smeta ako bude otkriven. Ako (vi) imate srece da vam je ispred, na dohvat ruke, on ce mirno da vas sise dok se vi spremate da ga udarite. Na ledjima ste u mnogo tezoj situaciji! Sta ga karakterise? Ima samodestruktivne ideje. Svejedno mu je hocete li ubiti ili ne: on vas sise, dok ne umre. Njegova jedina „karta“ je sto se vi ne usudjujete da vlastito tijelo odalamite pljuskom koja bi mogla ubiti obada. Pa vi, onako, ni tamo, ni ovamo- pljas. A on nista. Respekt.

Znate li gdje kuca „puca“? Na vratima.

Kuca, pucanje, vrata.

Nova kuca mora da pokaze pukotine. Ne znam ni zasto je krece prije predaje u upotrebu, ako se zna da ce u narednih godinu, dvije pucati po svim savovima? Puca, slijeze se. Teska je, a teren ispod se povlaci i onda zidovi pucaju. Nije to nista ni strasno ni opasno. Nije ni zemljotres, ni podzemne vode, a ni korjen neke sekvoje koja podize temelje. I onda kada teren i kuca nadju ravotezu, sve se smiri. E tog dana je treba prekreciti. Ima nekih perfekcionista koji kazu da se tada duz pukotine mora jos malo zasijeci („skalperom“??!), pa onda pukotinu popuniti silikonom, pa tek onda, okreciti. Usput, kazu, skalpel je hirurski instrument, a skalpera ima svugde, po kucama, radionicama. Razlika? prvi ne rdja?!!

E, sad kad ste sve ovo fino razumjeli i prihvatili, zaboravite. Jer ovdje se ne radi o pucanju maltera, vec o pucanju kuce kao ideje.

Nova kuca, sve novo i mirise, sve – zacudo! – funkcionise i nemate nista sto mora jos malo da se popravi. Pocinjete zivot u kuci. Puni iscekivanja…

Ali, gdje ideja kuce puca? Na vratima.

Kuce su velike, promaja (propuh) svuda, a onda jos i ove ekstremne vremenske neprilike. Vjetrovi duvaju, promaja, vrata otvorena i pocinje… Slam! Bang! Udaraju vrata, zidovi se tresu. Neprijatno. Kao kad staviti sladoled u usta: dugo ste ga cekali, mastali o njemu, poslednjih dana i skupo platili, a onda – zubi trnu. Nevjerovatno kako se obicni, prosti, svakodnevni fenomeni mijenjaju u zavisnosti od pitanja vlasnistva. Kad ste ispod suncobrana, jedva cekate da malo dune: uuu, sto prija. E, ali ako je suncobran vas, skupo placen, sa strahom i anksioznoscu prolazite kroz svaki nalet vjetra: hoce li ga okrenuti naopako, slomiti ona rebra i hepege? Isto je i sa malo promaje kad je napolju 42. E, ali ako vasa vrata zveknu pa se staklo zatrese, nije vam vise do rashladjenja.

Zatvori vrata. Ova jednostvana naredba postaje slogan koji obiljezava svaki dan, svaki sad boravka u novoj kuci. Jednostavma? Izgleda da je to sve samo ne – jednostavno.

Zasto je tako tesko zatvoriti vrata? Pazite, sada ne govorim o volji da se zatvore, o koncentrisanosti da se pravovremeno zatvore. Ne, govorim o tehnici zatvaranja vrata. Nevjerovatno je koliko ljudi ima ovaj problem! To je negdje u ravni frekfencije nepismenosti. Ipak, mislim da ima vise ljudi koji ne znaju zatvoriti vrata nego sto ima nepismenih….

Dovoljno je prvi put otvoriti /zatvoriti vrata, pa da iskusna ruka, ruka koja hoce da razumije, osjeti gdje su vrata: jesu li sa vase strane konkavna ili konveksna. Vrata se najcesce krive. Sta da se radi: nismo svi ni aristokrate, ni novobogatasi, pa da ugradjujemo vrata od punog drveta. E ta je lako zatvoriti: jednim prstom, ona sama traze svojom tezinom mjesto za sebe u zlijebovima dovratka, stoka vrata. Ne, nasa su od iverice, pa se krive. A krive se ili od nas ili ka nama (pa su ili konveksna ili konkavna). I onda kad ih osjetite, recimo, konveksna vrata, krive se tako da im trbuh ide naprijed, kad ih zatvaramo (i otvaramo) moramo u trenutku priljubljivanja uz stok, moramo u tacno odmjerenom trenutku dodati malo sile (na sebe). Taj trenutak se lako odredi – samo treba u tom momentu, sjetiti ga se. Isto je i sa otvaranjem: ne moze se samo otvoriti, vec se mora prvo privuci, na sebe, pa otvoriti. Ako samo otvorite, vrata koja su svojom zakrivljenoscu vec napustima svoj stok ili su na putu da ga napuste, ona ce vam orgovoriti onim neprijatnim zvukom lomljenja, skljocanja, metala na metal. Isto je i sa zatvaranjem: „samo“ ih zatvorite (bez dodatne sile priljubljivanja), na prvi novi nalet promaje, otvorice se. A onda je novi „bang“ samo pitanje trenutka…

Sacuvajte kucu. Zatvarajte vrata. Mislite na vrata dok ih zatvarate. Jednostavno?

A, moram, nema mnogo izbora. Poslije 14 voznji jugom Svedske, Njemackom od Rostoka, pa dalje ka Pasau, Austrijom u raznim snitovima (becki, salzburski, lincski, insbrukovski), pa ili Italijom ili Hrvatskom, dosao je red na – Poljsku. Cetrnaest voznji i samo nekoliko ostecenja auta – bukalno samo pri parkiranju. I sad idemo, poslednji put, pa Poljskom.

Svedski dio? Zanemarljiv. Manje od sata, do Nineshamna. Pa na poljski feribot. Cist, ne bas najnoviji, ali cist. Ne smrdi. Putnici? Kao rukom probrani: sve evolutivno nezavrsene glave, grubih crta, grubih manira, grube estetike: trenerka, papuce (ali nekako mi ljepse nego „razvijeni“ Germani u sandalama i ili gore, papucama, ali bijelim carapama – da ne kliza). Danski trajekti vas iskrcaju prije 7, pa ste u Berlinu oko 9, a u Minhenu prije rucka. E, ova se tek pocinje vrtiti u uskom kanalu Gdanjska Vltavom pa vas puste tek u podne. E, ali Poljaci ce vam sve nadokanditi: moze da se vozi 140 km/h 90% puta, a put – autoput. Bravo Poljaci! I dzabe- nema naplate?! Onda Cesi. Vecim dijelom kao do Bune (od Mostara): pretices, kad mozes. Uzas. I kad udejte u Austriju i odete da kupite prokletu vinjetu, ona vas pita: za Austriju ili za Cesku? Super- prosli smo i Cesku bez placanja. A onda AI Austrija. Svakih 150 m nadvoznjak sa kemarama, nelogicne promjene rezima voznje (cas 80, cas 100,cas 130 km/H) a kamere sve registruju. Tacno vidim kako se druga najmocnija privreda Evrope igra sa vama: kamera za kamerom, tablice i sve vide: prate vas, nadziru, mjere. I pisu kazne. Ima i novi znak! Za kamione lakse od 7,5 t vazi 80 km/h od „v 22 – 5“. Sad ti vidi sta ovo znaci. A ja sam registrovan kao kamion, pa moj indikator na pokazivacu brzine, odmah skoci na“80″ cim dodje ovaj znak. I ja kao budala, desno, pa polako, a ostali svi po starom: 130km/h. Uzasno frustrirajuce, iako naslucujem da se zabrana odnosi samo na noc… . Primjetite jednu od mana Hajluksa (Toyota Hilux).

Ali Austrija se prodje. Pa ako i dodju kazne, bice to ‘bara-bara’ sa besplatnom voznjom istokom Evrope. Slovenija. Nova vinjeta. Uzasna guzva, soferi, samo jedan Slovenac radi, pa ako vam se zuri… I cim napustite Sentilj i prodjete Maribor, zastoj. Rade, kolone, spora voznja tunelima. Dvije trake, a gubi se lijeva. Ja imam obicaj rano preci desno i tamo se nervirati, ali u lijevoj taci ispred mene neki idiot koji ima „rupu“ ispred, za najmanje 3 vozila. Vozi sporo,a jos ne daje zmigavac. Ja se nerviram, gestikulisem i tjeram ga da ide. Konacno on udje desno, a ja i jedan Porse Kajen ispred mene nastavimo lijevo. Zadnji metri. Tezak kamio, Skania mi kazemo, sleper, malo zakoci i pusti nas obojicu. Porse, pa ja, pa Skanija. Svi srecni idemo u tunel….

Nije neka brzina, ogranicenje 80. Odjednom vidim, Porse staje, pa kocim zestoko i krajnjim naporom uspijem da ga ne udarim. Pogledam odzada, a maska Skanija slepera, sve veca i veca i znam… Snazan udarac. Mislio sam da je ‘viples’ vrata samo izmisljena trauma za neradnike i ljenivce, ali i pored moje pripreme (dvije sekunde sam znao da ce doci udarac), osjetih snazan bol u vratu. E da je ovo bila sva moja nevolja…. Otkotrljamo se nas dvojica polako iz tunela i sa „sva cetiri“ parkiramo. Da ne duzim, iza kamiona je bio lancani sudar od 4-5 vozila iako niko nije pipnuo kamio odzada. Moja kuka mu je probila „kiler“ (hladnjak) i kao trudnici sva je voda otekla. Tako je to kad se zaj… sa Hajluksom!

Tu smo prestajali 4-5 sati (do odredista sam imao jos manje od 3??!!), odvratna, bezobzirna slovenacka policija je odmah sve one koji su udarili onoga ispred, kaznila sa 100 EUR, a tih 4-5 sati su se izvivljavali sa zapisnicima. Momak koji me je udario, neko bosansko dijete, radi za hrvatsku firmu, dobio sina sinoc- ide kuci…Tih istih 4-5 sati kasnije sam ja dosao kuci. Zadnjih 30 km su mi svi nesto gestikulirali iz auta koja su me prolazila i ja sam se zabrinuo da mi se tovarni dio otvorio, a stvari pocele ispadati napolje. Nije. Nego je, prvo kutija sa lampama desnog zmigavca visila, a onda i otpala. A vrata tovarnog prostora ne mogu otvoriti ni danas (3 dana kasnije)! Evo jos malo razloga za frustracije: Hajluks je kupljen iskljucivo da bi zadovoljio moje potrebe kao amatera farmera kojemu za kucu trebaju lezaljke, suncobran, lopata. Placam porez da ne mozete vjerovati koliki, palacam cesto skupi dizel, palacam, osiguranje, a ne mogu ni da ga koristim, a ni da izvadim iz njega stvari koje smo selili u njemu????! Mislim…

Cak mi se ni osiguranje ne javlja, jer je i njima komplikovano…

Poljskom, opet? Ma nikad, nikuda. Avionom? Sta cu moram, ali probacu pod mojim uslovima.

Plivanje ima mnogo dimenzija. Kazu, plivas, razmrdavas zglobove, potjeras malo srce u ubrzani ritam, misici ce mozda dobiti neku novu vlat…

Odmah da razjasnimo jednu stvar. Ovo sa misicima. Nemojte se zavaravati! U misicnoj masi tijela, bas kao i u svakom drugom specijalizovanom tkivu (krv, nervno tkivo…) ima ograniceni broj maticnih celija. Dok smo bili mladi, svaki stres prema tijelu i posebno, prema odredjenom tkivu, provocirao je pojacani odgovor angazovanog tkiva. Mladic koji dize tegove, izlaze svoje misice povecanom radu i time angazuje maticne celije misica da se probude i proizvedu nove i nove misicne celije (vlati, vlakna, fibrile). Ono sto okolina primjecuje jeste povecana misicna masa, tj. ‘nabildovan’ momak. E, ali sa godinama broj maticnih celija opada i sve ograniceniji i ograniceniji broj, ne moze vise na isti nacin odgovoriti na stres, bez obzira koliko vi provocirali… Znaci vi se napnite koliko god ostatak tijela podnese, ali rezultat nece biti uvecani volumen angazovanih misica. Nazalost, isto je i sa nervnim tkivom. Ne moze da se sjetite poslije 50-e godine, pa udri po kvantnoj mehanici sve ocekujuci da ces bii pametniji. Jok. Samo, umorniji. I tako je sa svakim tkivom. Samo kontinuitet pomaze; pauza, pa udri? Nista. I zato, plivanjem poslije 60-e, rasturate to malo misica sto imate, ode i nesto sala, ali nema novih misica. Zao mi je.

Znaci plivas ti u 66. godini. Nista od nove misicne mase. Dobro, ta dimenzija manje. Ali na svakih sat vremena neprekidne angazovanosti, ode 700 kalorija. Nije to malo! To su dva parceta cokoladne torte od po 100 grama. Znaci, srce kuca brzo, krv struji sudovima brze, trombovi, ateromi nemaju sanse da se formiraju, zglobovi meksaju, misici se odrzavaju, a salo se topi. Multidimenzijalno, zar ne? Da, ali ima jos jedna dimanzija, vaznija nego sve ove pobrojane zajedno.

Osjecaj da se boris za svoj zivot. Osjecaj da svakom novom epizodom plivanja, vratis bioloski casovnih, nekoliko mjeseci unazad. Ili pogledajte to ovako: izadjes van kuce – stres. U prodavnici hoce da ti uzmu pare. Osjecaj nepravde i tesko stisljivog bijesa. Sjedite u fotelji „cijeli dan“: vase tijelo je gurnuto za par metara blize grobu. Jedete? Uh, trpate, slazete, muka vam je, podrigujete… a tijelo pati, li pati. Gledate TV? Opet lezite ili sjedite, a sa ekrana vam kazu da ce vas kredit kostati trecinu zarade. Osjecate kako zivotni sok curi iz vaseg tijela. Mediteranske zemlje imaju svaki dan 50 stepeni, pozari svuda, erkondisni rade pod punom parom, bas kao i brojac skupe struje. Sve, ali sve van bazena je protiv vas!! A kad izadjete iz bazena poslije treninga, em ste pocistili krvne sudove, em su vam zglobovi elasticni, em je krvni pritisak u ravnotezi, em 700 kalorija secera i masti je isparilo…. Jasno je kao dan, voda je jedina sredina koja brine o vama!

Da, da meni jos odzvanja u usima.

Pucanj, znaci signal, znak. Znak za pocetak … trke, lova… Ovdje je u pitanju lov. Lov na ljude, na onu veliku grupu koja svjesno ili nesvjesno zadje u … dzunglu? Ne, u prodavnicu. Obicno u lovu imaju neka pravila. Prvo ima – lovostaj. Ovdje nema. Ovdje, makar u Svedskoj vlasti definisu koliko se smije ubiti vukova, medvjeda, risova, jelenova. Znaju ih sve do jednog, u glavu. U papak. O nama niko ne vodi racuna. Putin je poveo jedno tuzno, nesrecno, opasno, tragicno kolo i sad smo svi u panici. Mediji skloni Zapadu, neukusno (takodje u panici!) pisu stalno o skorom njegovom kraju i porazu, ali iza svake takve „vijesti“ nazire se strah od neznanja koliko zapravo ima snage u toj mracnoj i bolesnoj drzavi?? Sankcije, oruzje za Ukrajinu, podrska, tapsanje po Zelenskom, strah u ocima Putina, Putin – dvojnik, ubijeni generali… nista! Strah je kod nas, ako ne veci nego u Rusiji, onda makar isti. Razlika je samo u tome sto Rusi pojma nemaju sta se dogadja, dok ovamo, na nasoj strani, svaki pojedinac ima osjecaj da je upravo shvatio sve tajne geopolitickih kretanja. A kad taj pojedinac „shvati“ i kad ga zahvati (opravdani) strah, reaguje u panici, refleksno – povecanjem cijena za ono sto on, muzenik ima za trziste. Srecom (?) nemamo svi produkte za trziste, ali zato ostajemo potpuno ogoljeni i izlozeni odstrelu.

Ja sam bio u Beogradu 1993., sa malim tek rodjenim djetetom. Znam sta znaci hiperinflacija i gubitak vrijednosti novca u roku od 24 casa. Znam sta znaci dobiti platu u milijardama, a moc da kupis samo novine (Vreme). Naravno bilo je i tada armija ljudi koja je ekonomski pobijena i udavljena, ali kao drustvo, imali smo ipak makar jedno sidro, pa ko je imao mogucnosti da se veze za njega, prezivio je. To sidro se zvalo DM ili njemacka marka. Ko je imao prelijepu Klaru Suman (100 DM) mogao je daleko dogurati. Danas, ovdje na Zapadu, nema nikakvo sidro. Samo jedna distopijska scena koja podsjeca na film Knjiga o Eliju (D. Vasington): svuda okolo male grupice naoruzanih, ali i ocajnih bandita koji bi da vas opljackaju, ubiju ili – pojedu. Banka i njene kamate, prodavnica sa cijenama hrane, pumpe i benzin, energija, struja, usluge, putovanja, hotel, plaza i lezaljka… Kad izadjem na ulicu, osjecam se kao neko ko ima povez preko ociju, pa te zavrte i puste, a onda sa svih strana pljuste udarci po glavi.

Gdje izmucena dusa moze da nadje makar malo „radosti“? Uvece, kad lov malo popusti, mada i struja i kamate i dalje rade na vasem propadanju, sjednete ispred TV i gledate vijesti. Novinari ce se pobrinuti da vam bude dobro, jer ce vam servirati samo uzas. Svaka nova vijest gora od prethodne, a vama nekako milo, jer evo ima ih dosta kojima je teze nego vama. Zanimljivo u sta se sreca pretvorila: bolje mi je nego u Kabulu?!!