A samo jedan radi. I salter (skoro) i sistem…

Uzmite da ste referent u policiji, radite na izdavanju radnih dozvola, dozvola boravka. Sta je premijer prema vama? Nista. Vi ste osoba koja odlucuje o sudbinama ljudi: ili ce dobiti papir i kretati se slobodno po drzavi (osim ako joj se po izgledu ne vidi da nije bas domaca, pa onda to kretanje mozda vise i nije totalno slobodno?) ili ce se morati vratiti nazad odakle je dosao. Stavite se u poziciju osobe kojoj treba taj papir: razumijete koliko je vazan referent u vasem zivotu.

I sad referent svjestan svojega znacaja, odabere iz kruga svoijih poznanika par ljudi koji ce uci u njegov tim (sistem). Ti ce ljudi opet pronaci na granici ili u izbjeglickim sakupljalistima, zabrinute, zblaznute, prepadnute radnike i stavice ih na svoju listu. Ovdje ih kratko zovemo „crncima“, mada ih ima i iz Bangladesa. Sledece jutro ce se taj iz kruga poznanika referenta, pojaviti pred vratima policije 10-ak minuta prije pocetka rada sa strankama. I referent ce mu znacajno namignuti i dati broj u ruku. Sistem je poceo da radi….

Referent na svjetlecoj tablli ”prozove” broj i prijatelj referenta udje sa jednim ”crncem”. Pa jos jednim, pa jos jednim, pa…. I referent je sa tom ekipom zabavljen sledeca 3-4 sata. Slucajni korisnik usluge, tzv. stranka iako ima broj koji je samo N+1, ima da ceka najmanje tih 3-4 sata. Tako radi njegov sistem. Tj. ne radi. Jer kada stranka dodje na salter, ispostavice se da joj nedostaje najmanje tri kljucna papira. ”Otidjite do katastra. Tu je odmah iza policije” . ” Otidjite do banke neka vam daju izvod sa racuna”. I dok referent radi na vasem slucaju, onaj prijatelj je doveo jos troje ”crnaca” koje referent radi paralelno. Jos je bolje ako vi morate da ”samo odete” do toga i toga (dvije kopije i slika 3x3cm i uplatite na ziro racun….), jer za to vrijeme moze da se uradi jako puno u onom prvom, funkcionalnom sistemu.  Ne moram posebno naglasavati da ”tamo gdje su vas poslali”, postoji identican sistem: vas, nefunkcionalni i onaj bolji, efikasni. I tamo ce vam dati u ruke formular da ispunite. Na formularu  je prvo vase ime i prezime i neki identifikacioni broj. Pa mjesto rodjenja, pa ime roditelja (??!), pa drzavljanstvo, pa – svrha. E tu sa tom svrhom vas referent ceka: pogresno ste razumjeli i ispunili svrhu. Ispunite ponovo. Na kraju formulara, opet vas „pitaju“ za ime, prezime, mjesto rodjenja…I kad sve zavrsite i dodjete ponovo do policije- pauza. Do 1130.

Kad vas konacno puste unutra, odmah vidite da sad referent ima novog prijatelja. Za popodne. Sa novom ekipom ”crnaca”.

A ti ”crnci” su prica za sebe. Ni referent, ni stranke ih nece, a drzava referenta vise bez njih ne moze. I kako sad izaci iz ove hamletovske dileme? O ovome, drugom prilikom….

I spas od – socijalizma?

Sta je kapitalizam? Sistem koji se hrani ljudskim slabostima. Ali, ti ljudozderi koji prezive, vuku nas sve zajedno naprijed….

Evo politicka filozofija, sociologija, marksizam,… sve u dvije recenice.

Covjke je slab. Grijesan. I to svi vide i razumiju. Kad te se ne dotice, ti ga cak i zalis; ne samo razumijes, vec i zallis. Htio bi pomoci. A kapitalizam je razradio sluzbe, firme, tehnologije, koje zive o nasih slabosti. Evo poznatog primjera.

Ako hoces da iskorijenis losu naviku ljudi da parkiraju gdje stignu i kako im odgovara, daj nadzor nad parkinzima privatnoj firmi. Firmama koje imaju profit to veci, sto je broj uhvacenih prestupnika veci. Njihovi radnici ce se rukovoditi logikom proizaslom iz ljudskih slabosti i zauzece busiju na mjestima koja su na neki nacin atraktivna manje displiniranim vozacima. Ljudi su slabi i grijesni. Ova taktika moze da donese koliko god hoces profita jer se grjesnost ljudi ne moze iskorijeniti nicim. Cak, ako firma osjeti da se profit smanjuje (ljudi se prevaspitali), treba se samo povuci sa mjesta par mjeseci, dok se ljudska sabost ponovo ne vrati. I onda opet, deri.

A kako radi socijalisticka drzava? Na cestama postave upozorenja da na 300 m ima kamera koja slika ucesnike u saobracaju. Svi oduzimaju gas. Znaci nije cilj oteti pare na osnovu prirodne ljudske potrebe za brzinom, nije cilj uzeti pare ljudima koji su slabi i nemaju moc da promijene ponasanje.

I dovdje ok. Mislim, svaka drzava moze da odabere sistem koji joj odgovara. Eeee, ali, sto cemo sa napretkom??

Prije neki dan je publikovano da su naucnici u SAD nasli lijek koji posebnu vrstu karcinoma zadnjeg crijeva (rektum) lijeci 100%. Nema vise onih „stupidnih“ 40, 50%- ne: svi. A ko je nasao taj lijek? Ne kazem ja da je to bio neko ko je slab da postuje pavila, ali to je neko ko djeluje u sredini koja favorizuje agresivne, snazne, jake, brze. Ako se u jednoj (npr) svedskoj laboratoriji sef odnosi prema slabim clanovima zastitnicki, ohrabruje ih, iako su zapravo mediokriteti, to ce dovesti do dva efekta: onaj pametni ce preci u Kaliforniju, a od ostatka, nikakve vajde. Velicina socijaldemokratije je u solidarnosti (hm, vidi gore nedostatke), ali izazov je naci ravnotezu tako da ima i nekog napretka. Zato je sustina u skoli. Socijaldemokratija sa jakim covjekom na celu ministarstva prosvjete, formila je mocne drzave. Ali takve jos nema….

Gledam crnobijele slike Nade i Zikice. Oboje su bili vrlo lijepi, naociti, ma – bili bi divan par. U Mostaru bi im pjevali „Zikica i Nada, to su para dva, ljubili se, grlili se, sve do pola dva“….Nazalost, geografija im nije bila naklonjena, pa iako je Zikica dosta putovao (ucesnik spanskog Gradjanskog rata), nije se nikad sreo sa Nadom. Oboje su takodje imali dosta kratak zivot, pa ni poslije 2. svjetskog rata nije im moglo biti da se sretnu. A mogu samo da mastam gdje bi im bio kraj! Iz rata bi izasli kao generali (je li bilo zenskih generala 1945?), lako bi „osvojili“ vece, etazne stanove i u Beogradu i u Zagrebu, a uskoro bi se sa drugovima okupljali u kuci na Hvaru… Nada je bila rodjena u Gospicu, Srpkinja.

Zasto pisem o ovim mladim ljudima?

Pa danas je Dan antifasisticke borbe u Hrvatskoj. Vrlo zanimljiv datum. Za mene, izuzetno zanimljiv. Na danasnji dan, prije 84 godine se drugarica Nada okupila sa grupom istomisljenika u nekoj sumi pored Siska i rijese oni da formiraju partizanski bataljon! Slijedile su i neke aktivnosti, borbe, diverzije. Koliko su stete nanijeli Njmecima, ne znam i ne vjerujem da je to ove sprijecilo da vec u srpnju krenu na Ruse, ali nije bitno: antifasisticka borba je pocela. I to u Hrvatskoj!

Zasto je ovo zanimljiv datum? Pa zato sto su se vodeci partizani tek dvije sedmice kasnije okupili u vili Ribnikara u Beogradu (4.7.) i odlucili da se krene u rat. Pomenutom Zikici je onda trebalo jos 3 dana da se organizuje i „opali prvu pusku“???! Prvu??? A Nada? Nada se borila vec tri sedmice??! Vrlo brzo je upala u oci lokalnim Njemcima i pomagacima i vec u februaru sledece godine je uhapsena, odvedena u N. Gradisku i u martu ubijena u 18. godini zivota!!!? Poslije rata je neka poznata fabrika trikotaze (osnovana 1923 (!) dobila njeno ime i nista vise. Pade Nada u zaborav. Do pojave Tudjmana!!?? Ne, nije se on za nju nesto posebno zalozio, ali je spasio ovaj danasnji datum od zaborava?! Nevjerovatno! Nevjerovatno kako je Tito popustio pod pritiskom spskog „partizanskog lobija“ i dozvolio da se za svo vrijeme SFRJ (jot) ovaj datum krije, a da sva slava prvih antifasista ode u Srbiju. Ne Srbima, jer i Nada je Srpkinja, ali – u Beograd. Zikici. Zapravo je Sisak trebao biti centar okupljanja svega sto se dici antifasizmom kako 1941., tako i poslije 1945. Ovaj datum je toliko bio sakriven da ga ni Dodik nije znao, mada to ne znaci apsolutno -nista.

Naravno, pomenuta fabrika je vec propala. Ko je blizu Zagreba, neka proseta Budimirovom ulicom do krizanja sa Erdodjijevom (Erdödyj) i neka svjedoci sramoti. E, ne znam bi li se ovo Tudjmanu danas svijedlo…?

Eto koliko smo se navukli na Zikicu, ubijedjen sam da nikome nije ni trebalo pominjati da se radi o drugu Jovanovicu, sa nadimkom Spanac.

Ovaj znak pitanja mi je jedina utjeha, ali znam da sam ga tu stavio samo da bude – utjeha, jer sam siguran da sam – zakasnio.

Uradis u zivotu sve kako su roditelji zacrtali, izvedes sve planirane radnje bez greske. Pa kako roditelji imaju obicaj biti ambiciozni, to rezultat ne ispadne lose. Ako- prezivis. Jer roditelji su uvijek ambiciozni i podosta slijepi u vlastitoj procjeni da li dijete moze da ostvari ambicije i planove. Iz te kolizije mogu da nastanu zestoke traume, koje se nazalost, jave u raznim formama, tek kad oditelji nestanu iz naseg zivota ili dodju u situaciju da ih zalis- bilo kako bilo, kasno je za „osvetu“. Sa druge strane, ja sam dovoljno star da je ovaj proces mojeg modeliranja i ukalupljivanja prosao dosta davno, znaci u vrijeme kada nije postojalo previse uticaja sa strane, uticaja koji bi mogli kompromitovati roditeljske planove. Bila je ulica, naravno, ali ako su roditelji stalno koncentrisani i u stanju opreza, znaju i kako da te drze podalje od ulice i podalje od pogubnog uticaja „coska“. Tada nije bilo socijalnih medija, zabrinutih psihologa na TV ekranima, a u haustoru su svi roditelji disali na isti ili slican nacin. Super za roditelje! Poligon za njihovu pedagogiju nicim ugrozen, sirok i zasticen.

I dobro, rekoh, projektovani ciljevi su postignuti, ja sam ostao relativno normalan i cijeli rezultat je – sto bi se reklo- okej. Sta je to dobro u svemu ovome? Pa najvaznija je skola koja je omogucila pristojan zivot i standard u poslednjoj, trecoj fazi zivota. Sa nesto ispostovanih generalnih pravila tzv. „zdravog zivota“ (cigarete, alkohol, narkotici, opasna voznja…) i zdravlje je takodje solidno, tako da ulazim u pomenutu fazu dobrog zdravlja i dobrog standarda. I sad je valjda red da se – kako se to kaze- beru plodovi. Da se u ovoj poslednjoj fazi zivota (jer poslije vise nema nista!) malo uziva. Nema posla, sefova, karijere, zavisti, problema, briga. Spavam koliko hocu, mogu da idem gdje hocu, mogu da radim sto hocu. Sto bi rekao Z. Kesic, pa fino, pa dobro, pa lepo…. I sad mi, svaki pojedinacno, moze valjda da tom „uzivanju“ (plodovi) da sadrzaj po vlastitoj zelji. Moze, moze. I gdje ja vidim sebe?

Prijatna klima, udobna kuca, blizina mora, auto i asfalt. Dovoljno prostora da moze da dodje ko zeli…

I sve ja to organizujem i odradim. Pa u cemu je onda problem??? Sva je prilika da sam zakasnio….?!

O cemu se radi? More, u konkretnom slucaju Sredozemno, postaje sve vise i vise region gdje se zivi tesko. Nema vise ni jeseni ni proljeca, vec samo oluje, tuca (grad) ili vrucine od kojih je cak i onaj najzdraviji Australijanac (M. Mouzli) umro. Dzaba mu 5+2 dijeta. Ne pomaze „pomjeranje“ od jula ka oktobru: u oktobru pocinju kise bez prestanka. Mastao sam da ako ne svako jutro, a onda makar dva puta sedmicno u kucu donesem saket svjeze, tek ulovljene sardele….Pa dva lista blitve, flasa razladjenog terana… Nema. Jos koji „dan“ (ok, godina) i iz akvatorija kojem ja gravitiram, izlovice i poslednju sardelu i – kraj. Imao sam zelju da kad turisti odu, sidjem do mora („vode“) i rasplivam malo, onako po svom, kilometar ili tako nesto (redovno plivanje je i dalje u bazenima sa plocicama na dnu). Izgleda da nece vise ni to moci. U pomenuti akvatorij, koji je kao neko slijepo crijevo, raste temperatura vode i gomilaju se nekakva bica koja ranije tu nikada nisu bila. Nekakvi crvi, otrovne ribe, meduze, ajkule koje su bijesne…

Eto. A meni je sad kasno da mijenjam „koncept“, pa da recimo odem u pravcu nekog prosjecnog Skandinavca sa slicnom zivotnom situacijom. Taj se povlaci daleko u planinu, ni auta, ni asfalta, ni samomposluge. Ni susjeda, ni struje, ni interneta, ni- nicega. I ja to razumijem. Sta vise bliska mi je ideja, ali kasno je: ja se nisam cijeli moj zivot pripemao za to. Ja sam se priprema za onu scenu sa kraja prvog dijela Kuma, ali izgleda da sam i za to zakasnio….

Znam da tamo kod nas ima ljudi ispranoga mozga. Recimo „srpski model“ je siguran da Srbe svi mrze, hoce da ih ponize i uniste, jer su Srbi najveci narod, uvijek pravedni i posteni. Sad malo (volim da) generalizujem pa tvrdim da su u ovom smislu najgori – majori. Nekada majori JNA (doduse ne sa ovim goreopisanim vjerovanjem, ili makar ne svi), a danas srpske vojske. Isprani mozak znaci – ima samo par ideja i nista vise. Osim ovih nasih tipicnih, regionalnih ideja (o velicini vlastitog naroda), ima i „univerzalni model“ koji je prisutan u cijelom Regionu gdje nalazimo zajednicku dominantnu ideju: niko ne vjeruje drzavi. Drzava kaze da je crveno, svi, duboko ubijedjeni, smatraju da je zapravo plavo. Drzava, „hajmo“, mi „boze sacuvaj, idi ti“…

Pa opet, siguran sam (svi mi sa Balkana smo stalno nesto sigurni) da bi u jednom mirnom, opustenom razgovoru, uspio da ubjedim nekog prototipa ispranog mozga da je u krivu. Mozda ne bas majora, ali potpukovnika… Ovako bi krenuo.

Baratacemo samo opsteprihvacenim informacijama. Je li dobar dio Balkana bio 500 godina pod Turcima? Jeste. Sta je to znacilo za nase ljude koji su bili to vrijeme dio Osmanlijskog carstva? Pa mnogo toga (i baklave!) ali za ovaj nas „virtuelni“ razgovor sa covjekom ispranog mozga, ta okupacija je znacila progresivno propadanje ugleda drzave i drzavne administracije u ocima ljudi. Toliko propadanje da se skoro citavo vrijeme odrzavao jedan latentni gerilski rat izmedju ljudi i drzave. Uskoci, hajduci bili su decki i momci koji se nisu mirili sa turskom drzavom. Porezi su nazivani haracima, mada smo odnos prema poslu primili od Turaka bez roptanja : lezi, odmori, polako… Poslije 500 godina vladavine Turaka, nas je covjek ili sa rezervom ili sa otporom primao sve sto bi dolazilo od drzave. U isto vrijeme na dalekom sjeveru Njemacke, gdje sunca skoro da i nema (tada ga nije bilo, sad ce ga biti sve vise i vise), gdje stalno sipi kisica (e, da ‘oce ona prava, teska, ljudska kisa!), pobunise se crkveni ljudi i krenu pokret reformisanja katolicke crkve. Jeste izginulo je stotine hiljada ljudi, katolicka crkva se nije lako dala, ali novi pravac, protestantizam, pobijedio je u velikom dijelu Zapada. Sta njega karakterise? Disciplinirani odnos prema radu i postovanje autoriteta. Vrlo jednostavna formula, gotovo kao Kartezijanski koordinacioni sistem, odnosno prikaz prostora u Euklidovoj geometriji. I lako je sad vidjeti postignute pozicije: mi udaljeni od drzave koliko je to i prakticno i teoretski moguce, eto tek toliko da bas opet ne idemo u uskoke – i na protestanskom Zapadu, dzava je vise nego i otac i majka zajedno. Sad na detaljnom planu ima primjera koliko volis: kod nas kad je zabranjeno parkiranje ili parkiranje za invalide: nama je najsladje bas tu stati. Kod nas jos uvijek mora da pise: ne pljuj po podu, ali znate vec: gdje ako ne bas tu??? Drzava napise uputstvo? Niko ga ne cita, a ko i procita prve redove, odmah nastoji da ih zloupotrebi. Na Zapadu, drzava napise uputstvo za rad, svi ce raditi po njemu, pa makar jutros procitali u najvise moguce respektiranom stranom (!) strucnom casopisu da to uputstvo vise ne stoji. Nema veze, sacekacemo da drzava izda novo uputstvo, ako bude smatrala za potrebnim.

Svedska, koja je mislim sa ovim idolopoklonstvom prema Drzavi otisla najdalje, vrlo pazljivo vodi racuna da joj neko ne pokvari vijekovima gradjen i postignut ugled. Mogu Svedjani danima na ekranima gledati srceparajuce izvjestaje o maloj Albanki koja je krenula u svedsku skolu, zna jezik, ali mora da bude vracena u Albaniju. I bude vracena. Prosjecni Svedjanin osjeti malo ljudski bol nakon ove price, ali podsvjesno, njegova ljubav prema ovoj tvrdjavi, bastionu sigurnosti – drzavi – dobije novi zamah. Svedjani sa paznjom posmatraju sta se dogadja u SAD. Onaj idiot koji ce sa Bajdenom uci u predsjednicku trku, radi sve da poljulja svijest Amerikanca o vrijednosti drzave. Jos deset godina sa Trampom i ni jedan Amerikanac vise ne bi vjerovao da drzava uopste ima sta da kaze ili da treba da postoji: imali bi Trampa i neke pobunjenike. Nista izmedju. Zato Svedska sada gleda sa izuzetnom paznjom na najnoviji eksces parlamentarne partije krajnje desnice (inace 3. najjace partije) koja je dala veliki prostor svojim politickim botovima da profiliraju javno mnijenje preko socijalnih medija, dakle jednim putem koji ide potpuno paralelno sa putem drzavnih institucija. I ono sto je zapravo najvaznije, nije se digao jedan covjek da spasava drzavu, ne reagovalo je cijelo drustvo kojem je drzava vazna.

Ne prija naravno bas svakom pojedincu u Svedskoj, jaka drzava. Ima ljudi cije samouvjerenje je enormno, cija slika o vlastitim vrijednostima daleko prevazilazi prosjek – njima ne prijaju pravila igre koja vaze za prosjek. Ali oni ne pripadaju ovoj prici, jer se oni mogu snaci, u tisini, bez da prosjeku remete romanticnu predstavu o Drzavi.

I da ovo nekako zaokruzimo! Jaka drzava znaci i stabilan, mada heterogen priliv informacija. Mnogo informacija iz raznih izvora, ali stabilna vjera u njih i njihovu tacnost. Kod nas? Nas covjek je samouk. Uci u razgovorima, u kafani, na slavama. Tehnika ucenja je otprilike kao sto „uce“ frizeri i taksisti: cujes… Mozak naseg covjeka je otvoren i supalj, pa od silnog negativnog pritiska unutar glave, razne teorije zavjere ulecu kao uragan. Eto.

I sta kaze moj virtuelni sagovornik? „Jel’ ti to Soros rekao?“

Garantujem, toliko mala vijest da ce proci neprimjetno, a zapravo (makar za mene), jedan toliko vazan dogadjaj da ga nikako ne mogu zaobici. Slucaj koji govori o trenutku moderne gradjanske drzave. Iz slucaja cete vidjeti da li je bas u svemu pravi put ici ka jednom ovakvom drustvu. Naravno, kao i sa svim stvarima koje nam prirede ljudi, uvijek ima i necega dobrog i necega loseg…

Stefan Holm je za Svedsku ono sto je za Srbiju Vera Nikolic ili Filip Filipovic, za Hrvatsku Ivano Balic ili Sandra Perkovic. „Decko“ je skakao u vis i ima olimpijsko zlato, 4 svjetska zlata, tri evropska zlata… Mislim, svaka cast! Onda je gurnuo i sina da skace. Uh, koja zabluda (Bjorn Borg i njegov sin…), ali ok, razumijem ga: vidio da mali nije bas motoricki idiot, a za sebe misli da ga moze nauciti svim tajnama i tako to krene.

Ali nije rijec o odnosu tata-sin (iako je i njega trenirao njegov otac). Ne, Stefan se ocito bavio pogresnim sportom. I slabo je on tu ekonomski profitirao. Slabo, cim je morao da se prihvati posla nastavnika u srednjoj skoli??!! Dobro, mozda voli, ali, opis dogadjaja govori da je tamo krenuo malo nervozan…

Prvog radnog dana (sic! ) u ucionici konflikt sa neki ucenikom: sjedi tamo, necu, ‘ocu ovdje, e neces, ti ces mi reci, hocu…. I Stefan ti uzme malog za ramena i – naravno silom, mali nije slijep pa da ne zna naci- ga postavi na pravo mjesto. Dva puta. A mali, ne budi lijen- ipak je on Svedjanin, znaci licnost- prijavi sve ovo i sad je nas dobri Holm, prijavljen policiji i ova radi na ovom slucaju.

Odmah vidite dvije krupne dimenzije modernog gradjanskog drustva: raspad skole i jednakost pred zakonom.

Ovo sa jednakoscu pred zakonom je zaista cudnovata osobina gradjanskih drustava. Cudnovata, jer je mi nikada nismo vidjeli, ni dozivjeli.Kao ni cuda iako ih katolicka crkva vidi svakodnevno. Nas bi se nesrecnik pozvao na sportske rezultate i/ili ucesce u poslednjem ratu i – kao rukom odneseno. Ali da im se skola raspada, to … ne znam sto bi vam rekao. I moje vrijeme ovdje je postalo „impresivno“, pa mogu vec vidjeti cijeli krug. Sta hocu da kazem? Kad sam ovamo dosao, nije trebalo mnogo vemena da se primjeti raspad skole: djaci su sve, individue, centri moci, ucesnici u procesu, a nastavnici – nule. Ni plate, ni pedagoskih instrumenata u rukama: potpuni pasivni, nemotivisani posmatraci. E, ali kao sto rekoh, zivim ovdje vec dovoljno, pa nesto ne vidjeh da im se i drustvo raspada? Ipak sam ja ovdje svjedok izlaska iz skolske klupe brojnih generacija. Prva koja je napustila skolu kad sam ja stigao, danas vec ima 25 godina dugu karijeru! U svim mogucim poslovima i servisima drzave. Cudo! Ili su bila dovoljna ona trojica u svakoj generaciji da odrze drustvo, a ostali su na socijali, nezaposleni, drogiraju se u parku ili nesto svercuju? Ili i te takve deformisane produkte skole, drustvo svojim kalupom (stegama) ukruti, uvede u red, a sto ce oni raditi popodne ili petkom, to je njihova stvar. Mislim da je odgovor u stezi (znate ono u sto se stavi drvo na OTO-u da ga prepilas pilicom?): ova drustva su jos dok je skola bila normalna, stigla da sa takvim, kvalitetnim sluzbenicima izrade zakone, propise, dogovore proceduru i time su dizajnirali i napravili – stegu. Sad moze iz skole da izadje kakav god idiot- on odmah upadne u stegu i nema mrdanja. Hoce li on uvece mlatiti zenu, opijati se, razvesti se ili raditi nesto drugo, niko ne zna, ali svako jutro ima da meni pruzi uslugu. I da se smije….

O, kad bi me Bog prosvijetlio, pa da nadjem rjesenje za ovo pitanje….

Hrvatska, ali moze biti bilo koja druga drzava, od Velike Britanije, do Srbije. Svi imaju isto problem: kako se postaviti prema partiji koja hoce da zastiti nacionalno? Razumijete: u ovom smo istorijskom trenutku kad nas jos uvijek partije vode lijevo- desno, naprijed-nazad, a mi im ne mozemo nista. Mozda ce pitanje partija biti rijeseno za 40 godina (ukinite, zabranjene, anahrone…), ali sada su i te kako vazne. Nazalost.

Moj problem je dodatno opterecen mojom apartidskom pozicijom, skoro 30 godina. Ili je to moj mikroskop kojim vidim bolje? Vec skoro 30 godina ja se radujem kad hrvatski rukometasi lete po terenu, kad srpski vaterpolisti pobjedjuju, kad crnogorske rukometasice pometu svedske, kad Djokovic igra, kad Jokica proglase genijem… U isto vrijeme pratim i politicku, drustvenu i svaku drugu scenu kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori…. Pa ipak! Osjecam sve jace i jace da pripadati nekoj naciji znaci sve manje i manje. Iz te pozicije spreman sam satima se svadjati sa onima koji hoce da produze rat u Ukrajini, do poslednjeg Ukrajinca koji moze da hoda. Ne samo da ne razumijem da Ukrajinac zeli da obuce zimsku uniformu rezerviste, optereti se oruzjem i raznim drugim drangulijama i da zalegne u blato, nego sve dublje mrzim politicare (Stoltenberg, ostali evropski lideri, Bajnden…) koji zapaljivim govorima tjeraju Ukrajince da ginu, jer time kao stite „nezavisnost i teritorijalni integritet“ svoje zemlje. Uh, kad cujem ovu floskulu unutar znakova navoda, ja bih da se bijem. Jer sta rizikuje Ukrajinac, ako odustane od lezanja u blatu? Da mu sudbinu kroji umjesto „njegovog“ korumpiranog, bahatog ukrajinskog politicara, ruski bahati, korumpirani politicar. Ni jedan ni drugi mu nece dati ni posao, ni penziju, ni vrtic, ni bolnicu kao u americkim serijama. Moguce je da bi bilo malo drugacije da je Rusija napala Holandiju….

Moj zivot van Jugoslavije ucinio me je gradjaninom. Gledam samo sebe i podrzavam onoga koji mi moze popraviti zivotni standard. I ovo je vrlo logicno, jer ja sam uzeo svedskog politicara da mi umjesto srpskog ili hrvatskog, odredi buducnost. Dalje, zivot vani je jedna kontinuirana borba (naravno, i kod kuce je bila borba), ali za razliku od one kod kuce, to je borba na stranom jeziku, u drugacijem kulturnom okruzenju, sa drugim praznicima i drugim proslavama. Meni su moje proslave i praznici koji zapravo doprinose pojacanju osjecaja zajednistva, sve dalji i polako padaju u zaborav. Kad se kod kuce boris, imas priliku da uvece gledas kako reprezentacija rastura nekoga, a ovdje kad se boris, vidis kako njihova reprezentacija (recimo skijasi, oni sto zalegnu i pucaju????!) pobjedjuje nekoga, ali to te interesuje bas kao i onog zeca u susjednoj sumi gdje skijasi vuku noge.

I zato sada sa gadjenjem gledam najnoviji hrvatski politicki zaokret. Ne mogu reci u desno, jer tu nema nicega desnog- ovdje se radi o zaokretu unazad. Nazad u Srednji vijek sa blatnjavim ulicama bez rasvjete, sa potocima umjesto kanalizacije i sa par ljudi koji uzurbanu prodju pokriveni crnom mantijom i sirokom kapuljacom. I opet, nije rijec o rezultatu: konzervativno drustvo. Ne, rijec je onome sto me najvise razjari u politici, a to je – prevara. Politicar koji laze da je glasacu potrebno da se vrati svojim korjenima (????), da se zastiti ono sto ih spaja, da se ogranici ulazak bilo cega novog i progresivnog- umjesto boljeg zivota sa platom, dobrim kreditima, jakom penzijom, produzenim zivotnim vijekom i srecnom omladinom. U isto vrijeme taj ce politicar prvi kupiti glavne simbole drustava od kojih cemo se ograditi: BMW, jahtu i skijanje u Sent Moricu.

Zato ponovo pitanje sa pocetka teksta: kako se rijesiti tzv. nacionalnih politicara koji tradicionalno (nikada u istoriji i nigdje na svijetu nije bilo drugacije!) prodaju maglu i u nedostatku pameti da nam podignu standard, oni nam uvaljuju zastavu, grb, cudne rijeci („osupnut“), price iz istorije i konzervativnu porodicu. A, nikako nego moj slucaj treba generalizovati: umjesto zatvaranja, ljudima treba jos vise intenzivirati mogucnost lutanja lijevo-desno po svijetu kako bi malo zaboravili na svoje, a uzeli dio tudjega.

Ajnstajnova i specijalna

Ovaj podnaslov je potreban da bi znali o cemu se radi: dakle Ajnstajnova (Einstein) teorija, a ne Galilejova i specijalna, a ne opsta (generalna).

Kad sam prvi put cuo laicko objasnjenje specijalne teorije relativiteta (STR), ono sa poredjenjem sjedanja na klupi u parku sa djevojkom i sjedanja u stolici kod zubara, mislio sa da je ovo klasicno vulgarno pojednostavljenje koje ili ima vrlo malo ili ni malo sa STR. Prevario sam se…

U opisanom primjeru potrebno je izdvojiti da se radi o dva posmatraca u razlicitim situacijama i o istom vremenu. Samo sto jedan osjeca da je vrijeme kratko, a drugi da je dugo. U STR takodje postoje dva posmatraca, ali objektivnim mjerenjem, pokaze se da vrijeme nije isto.

Negdje na prelasku iz 15. u 16. vijek, Galileo Galilej je posmatrajuci svijet oko sebe definisao svoj princip relativnosti koji kaze da ako nema nekog fiksnog mjesta posmatranja, onda ne mozete razlikovati kretanje od mirovanja. Galilej je na ovaj nacin objasnio visevjekovnu zabludu da se Sunce krece oko Zemlje. Ali ako imate razlicite tacke gledanja, onda imate promjenljivu brzinu. To „fiksno mjesto posmatranja“ („frame of reference“), a to su vam ona klupa u parku i stolica kod zubara, kljucni je izraz za teoriju relativnosti. Mi bi rekli, zavisi odakle gledas. Ovaj princip je prihvatio i Njutn i time ga odrzao u fizici sve do dolaska Ajnstajna. Ali prije Ajnstajna, dvojica Kanadjana u 19. vijeku su izveli (u fizici, cuveni) eksperiment zeleci da izmjere brzinu kretanja Zemlje. To je jedan komplikovan i instrument i eksperiment, mada, skoro pa – sto bi rekli Hrvati, ljupak. Njihova masina (interferometar) je bila 11 m duga i sastojala se od izvora svjetla, nekoliko ogledala i detektora. Sustina je da su mjerili kretanje svjetla paralelno sa kretanjem Zemlje i – okomito na kretanje Zemlje. I opet dva posmatraca: jedan koji se krece sa aparatom i drugi koji stoji pored (dva razlicita referentna okvira, da kazemo to malo finije). Bez obzira na glavni cilj njihovog eksperimenta, ono sto je fizika tu zapamtila jeste da su oni pokazali da se svjetlost uvijek krece istom brzinom (c) bez obzira na referentni okvir (odakle se gleda). Ovim su srusili Galilejev relativitet koji je tvrdio da brzina zavisi od mjesta posmatranja. Tek kad je dosao Ajnstajn, on je rijesio ovaj paradoks.

Jos kao 16 godina star, Ajnstajn je zamisljao kako trci brzinom svjetlosti pored snopa svjetlosti. Tada bi mogao da analizira kako se svjetlost krece, jer bi ova za njega – mirovala (idu istom brzinom). U to vrijeme bila je i dalje teska polemika da li se svjetlost krece kao snop cestica (Njutn) ili kao talas (Huk /Hook/). Mogu vam reci da ima cijela knjiga Ajnstajnovih misaonim eksperimenata, a najpoznatiji su oni sa vozovima (Galilej je „koristio“ brodove). Jedan, koji je meni zadavao glavobolju je voz koji se krece brzinom c. Posmatrac stoji na kraju voza, suprotno od izvora svjetlosti. Lampa se upali. Posmatrac ne vidi svjetlost jer ga ova ne stize. Ako voz malo uspori, svjetlost stigne do posmatraca i iz ovoga slijedi da posmatrac iz jednog referentnog izvora (bez da gleda vani) moze da zna da li se krece ili ne. Meni ovaj eksperiment nije bas … jasan. Svjetlost ne stize do posmatraca, a kondukter? Ali zato jedan drugi eksperiment pomaze. Sada posmatrac stoji na peronu i pored njega prolazi voz. U momentu kada voz sredinom prolazi pored posmatraca, udare dvije munje jedna u lokomotovu i jedna u zadnji vagon. U istom trenutku. Posmatrac ih vidi i dozivi u istom trenutku. Putnik u vozu dozivi gromove kao dva dogadjaja u razlicitim vremenima, jer se voz krece, pa lokomotiva dobije udarac, a onaj sto pogodi zadnji vagon, mora malo duze da ide da bi ga stigao.

Nema veze ako su ovi misaoni eksperimenti teski, nije ni Ajnstajnu, ni njegovim sagovonicima bilo lako. Cak i danas ima vise tumacenja „voza sa udarima groma“?!

Ali zato moze da pomogne pomenuti eksperiment Kanadjana. Svjetlost ide od izvora do ogledala i nazad do detektora (na istom mjestu gdje i izvor). Aparatura se krece jer je nosi Zemlja. Posmatrac u aparatu vidi da se svjetlost kretala za vrijeme t, a posmatrac van aparata, vidi da je trebalo duze vrijeme jer se detektor pomjerio pa sad svjetlost ne ide vise tamo i nazad paralelno, vec prema Pitagori, hipotenuzom. I kad se izracuna dobije je se vrijeme t’ koje je vece od t. I moze da se izmjeri ako umjesto detektora imamo mocne satove. Fenomen je poznat kao dilatacija (sirenje) vremena. Na isti nacin se moze pokazati i da postoji skracenje prostora i onda znate i sami kad vam na TV pokusavaju ilustrovati teoriju relativiteta, obicno vole da iskrive sliku….

Nemam snage za „velike“ price- zato, dvije male.

Blagosloven. Djokovic na svakoj konferenciji za stampu podvuce: ja sam blagosloven jer igram tenis na visokom nivou i od toga super zivim (jahte, kuce, paznja medija…). Sta znaci ‘blagosloven’? Bukvalno, pogledan od Boga. Bog me pogled’o, kazi nasi ljudi. To isto oni obrazovaniji kazu Bog me pogledao. To znaci da vam je Bog u pravom trenutku pomogao. Rjetkost, naravno, inace bi vazili zakoni inflacije: ako pomogne svima, kako dozivjeti sebe kao posebnog? Dobro, ovo oko Djokovica smo svi razumjeli – sta tu uostalom ima da se razumije? Bog ga je pogledao (dao mu talenat i organizovao mu zivot tako da je talenat dosao do izrazaja). I sad ima pare. I slavu. A ja?

E, ja sam takodje blagosloven! Da, da. Samo sto je moja definicija/opis sadrzaja blagoslovenosti malo skromnija. Ne mjeri se milionima dolara… Ili? Koja je cijena zivota? Mozda sam ja zapravo bogatiji od Djokovica?

Evo ovako…

Djokovic je 30 i nesto („kusur“) godina, a ja skoro 70. Kao doktor znam pouzdano da mnogo, mnogo prije 70-e mozes zavrsiti u jednom ili vise raznih poliklinika („prijem“). Znate ono, dobio si vrijeme i sad sjedis rano ujutro u nekoj cekaonici i gledas TV na zidu i cekas da te prozovu. A kad te prozovu, ne moze biti dobro. Ili ace ti reci nesto lose, ili ce od tebe ocekivati da se izlozis lijecenju koje narvno podrazumjeva nuzefekte, a,uz to, rezultat, nije siguran. Znaci strijepnje, strah, nervoza- to ti je buducnost.

E, to ja nemam! Skoro 70, a ni jedne tablete ujutro. Znam mucenike koji (ako ne lazu , ha, ha, ha) treba svako jutro treba da prostru na stolu uz dorucak, od 6 do 26 lijekova. Licno mislim, da svi koji kazu da uz dorucak uzmiaju vise od 3 tablete – lazu. Ali, eto neka to bude jedna mala misterija koju cu kao doktor ponijeti u grob bez odgovora. Ali sada je rijec o meni! Ja sam blagosloven. Ja kad treniram, kad mi je tesko, kad me boli, kad mi je dosadno ili jednostavno, kad samo pomislim, joj, ko ce jos.…, ja se sjetim: ej, da nisam blagosloven, tj. da sam ‘ pod lijekovima’, da sam nedavno operisan, da mi se rana zagnojila, da cekam fizioterapeuta da samonom radi vjezbe disanja- ja ne bi sada mogao da plivam ( treniram). I onda se momantalno zategnem, ukrutim i nastavim. Svi vi koji imate i dalje sansu da od tijela zatrazite malo ekstra napora, budite srecni. I koristite to.

I opet Djokovic: ko je bogatiji? Vidjecemo kad on bude 70…

Da, ponizenje ima cijenu!

Cijena? Da to znaci da je rijec o nominalnoj vrijednosti: cifra, pa valuta (nije isto, njemacka marka, EUR, dolar ili dinar). Kad ne bi govorli o cijeni, moglo bi se razumjeti da je nekome ponizenje u relaciji sa odnosom prema porodici, drzavi, naciji,…. Ne, ja ovdje kazem da ponizenje ima cijenu. Kod mene je ispalo da jedan minut ponizenja kosta c. 2000 EUR. Jer kad je rijec o cijeni, to znaci da vam je neko ispostavio – cijenu. Do vas je hocete li to platiti… Ovo su moguci scenariji…

a) joooj kako nisu primjetili da je ovo premalo? Radost.

b), ok, dobro, cini se da je dobro odmjereno. Ravnodusni.

c) psovke, psovke, psovke: ubijedjeni ste da je trazeno previse. Dobro. Mozete li vi to sami uraditi? Ne? Znaci to sto vi prikazujete kao problem ( u mojem slucaju 2000 EUR) vama ce traziti neku sumu koja ce vas poniziti. Ponizenje ce sigurno trajati jedan minut. Ali moze i da potraje… Deset minuta, 20 000 EUR…. Znaci, da izbjegnete i najmanje ponizenje (minut), platite 2000 EUR i spaseni ste. Ne mozete? E, pa… patite. Budite ponizeni… I dalje ne pratite? Razumijem. Konkreno:

Drzava vas tereti sa 20 000 EUR, ali vi to uz tudju pomoc mozete da odlozite skoro pa – beskonacno. Ali, pomoc kosta. E sad imate dvije vrste pomoci: jedna koja ves definitivno rjesava problema (ne morate nikada platiti). Nazalost, to ne postoji: morate platiti,kad tad… I druga mozete odloziti placanje, do iza vase smrti (pa ce neko drugi…). E ova kosta. Mozete li vi to sami zavrsiti? Ne mozete. OK, onda platite. U redu, ali bas o ovoj relaciji je rijec: platiti za sumu X ili za sumu koja je manja od X. Gdje je granica kad pocinje ponizenje? X-p?

U Svedskoj ‘oce vladu da obore zbog prijedloga zakona o pojednostavljenoj proceduri promjene (s)pola. Glasanje je za dvije nedelje.

Nazalost sve vece drustvene promjene idu kao klatno. Nema promjene dok klatno ne ode do svog krajnjeg polozaja i tek onda pocinje da se vraca. Ja, to je fino, ali sad valja prezivjeti uz klatno u suprotnoj krajnjoj tacki…

Prvo su ljudi bili- nista. Nula. Kralj, Crkva, diktator, pa drzava, pa – nista. Nema nicega. Sa ljudima se postupalo kao sa potpuno bezvrijednom masom. Bilo bi nekoliko procenata elite, a svi ostali su radili za njih. Znate one slike kada na peronu zeljeznice stoje 3-4 -o elegantno obucenih i napirlitanih sve sa suncobranima. Pored njih 10 kofera sve iste vrste, samo razlicitih velicina. I naravno jedan ili vise za sesire. A oko tih srecnika armija musavih, crnih, vjerovatno i smrdljivih ljudi koji sve to nose, pokrecu, ciste…. Ili par procenata koji sve imaju od koze: rukavice, cipele, tabakeru, razne kutije i kutijice, kufere… (danas nema toliko krava da se svima osigura jednako kozne galanterije, bez obzira na kupovnu moc). Ta manjina je putovala, zivjela u kamenim kucama, imala sve od koze, kovano gvozdje i za najmanje spojeve ili ograde. Ostali su bili bosi, spavali u udzericama i bili su srecni ako je nesto bilo od drveta.

Kako je doslo do promjene?

Dokoni i bogati intelektualci nisu morali nista da rade, pa su iz dosade- razmisljali. I neko od njih je morao doci i na ideju o nesrazmjernim klasnim razlikama. Mislim, sjedis svaki dan uz prozor i ljudi prolaze: moralo je nekome pasti na pamet. I onda su ovi, jos kao mladi, sto znaci idealisti, poceli drustvene debate o polozaju vecine. Prvo po klubovima, pa novinama…I bas kao sto su se sovjetske ideje lako primile na Kembridzu i Oksfordu (uzbudljivo valjda?), tako je i ovaj talas postao sve siri. I na kraju smo dobili jedno postmodernisticko drustvo koje je formalno stavilo covjeka u centar. Odjednom se sve okrenulo tom nekom covjeku. Socijalizam sa ljudskim licem, trotoari za invalide, razne sluzbe za pomoc musterijama, udruzenja… Primjera ima jako puno. I onda smo mi svi pomislili da smo bas mi taj centralni covjek. Ovamo na Zapadu gdje je covjek zahvaljujuci brojnim burzoarskim revolucijama uspjesno izgradio i zaokruzio svoju politicku emancipaciju, ne libe se ni od rata sa drzavom. Tri covjeka sa slicnim problemom (djeca im imaju neku urodjenu bolest, npr), udruze se i krenu protiv drzave. Traze… Uporedite nekada i sada: takva djeca sa nekim urodjenim problemima su bila sakrivana- danas se ide u rat protiv drzave, sve sa medijima u ledjima. Ovo jos uvijek naravno ne vazi za Balkan i ostale regije koje su predugo bile pod totalitarnim rezimima i koji nikada nisu ni bili burzoarsko drustvo: oni se i dalje kriju. U najsirem smislu rijeci….

Jedan lijep primjer ovoga procesa o kojem vam govorim je takozvana generazija „Z“. Mladi, i inace ne nesto posebno radni, jedva su docekali da se drustvo pocelo udvarati pojedincu i brzo su se okupili oko ideologije poznate danas kao „zeta“. Kad dobiju posao, zaborave doci prvi dan, kad konacno dodju odmah pitaju da rade od kuce, ima li dodatak za teretanu, mogu li oba roditelja u isto vrijeme na porodiljsko, moze li se skratiti radna nedelja… Poslove mijenjaju cim im nesto najmizernije zasmeta.

I sta je postala glavna misaona platforma na kojoj su ljudi sada nasukani ovim novim pretjerivanjem, sad u pravcu individualizma? Pa da je samnom sve u redu, a ako nesto ne ide kako treba, krivi su svi oko mene, samo ne ja. I problemi se ne rijesavaju kao ranije: zamislis se pa promislis sta mozes da uradis – ne! Prvo sto ti padne na pamet u bilo kojem kontekstu uz bilo kakav problem, jeste ima li neko rjesenje koje drzava (drustvo) nudi. Gluplji traze ucitelja samo za sebe, sporiji traze privatnog asistenta, deblji dio bazena samo za slicne…. I donekle je lako kad pojedinac (to je onaj iz centra o kome drustvo stalno misli i ne spava) ima jasno definisani problem: ne ide matematika- dobijes pomoc. Ne mozes preskociti kozlic, spuste ti ga…. Ali ima i difuznih problema koje tu i tamo dozivljavaju ovi iz centra. Jednostavno, nesto ima fali, ali ne znaju sta. Misli lete, nema fokusa, ma nikako da razumiju. I u dugim neprospavanim nocima uz bljestavi ekran kompjutera, traze, traze…. I nadju! Promjena pola. I odjednom sve padne na svoje mjesto. Ja sam zena u tijelu muskarca. I strahovi i fantazije i zelje i nesporazumi i sve ostalo sto je zapravo tesko objasniti na konkretan nacin, postaje jasnije kada se prihvati ponudjeno objasnjenje sa interneta: ti si zapravo u pogresnom tijelu. I sta raditi? Pa boze, kakvo pitanje? Zamijeniti pol, kad je vec – ne bog, nego drzava dala tehniku, a evo izgleda ‘oce i da finansira.

Kao sto vidite ide klatno neumitno ka novim krajnjostima, a niko jos ne moze ni da sagleda gdje ce se zaustaviti. I umjesto da gluplji pogleda malo samog sebe (da sam sebe stavi u centar!) i poradi malo na svom intelektu, ne, on ce sad krenuti u pretrazivanje interneta uz nadu da ce se uskoro pojaviti i transplantacija mozga. A kako je krenulo, boga mi i ‘oce.